Povežite se sa nama

INTERVJU

AMOR MAŠOVIĆ, PREDSJEDAVAJUĆI KOLEGIJA DIREKTORA INSTITUTA ZA NESTALE OSOBE BIH: Još 10 000 nestalih u regionu

Objavljeno prije

na

Već 22 godine Amor Mašović učestvuje u potrazi za nestalima u BiH. Prošao je sve faze, od državnog službenika, koji je u periodu agresije u zgradi Predsjedništva BiH bilježio prva imena nestalih u Bosni i Hercegovini, pa do pozicije člana kolegijuma direktora Instituta za nestale osobe BiH. Nije strahovao da se spušta u jame duboke i preko 100 metara i naravno, kako sam kaže, nije bio jedini.

MONITOR: Protekla je 21 godina od početka rata a 18 od genocida počinjenog u Srebrenici. Za koliko nestalih Bosna i Hercegovina još traga?
MAŠOVIĆ: Na prostorima Bosne i Hercegovina danas se traga za negdje 8000-8500 žrtava.

MONITOR: Region?
MAŠOVIĆ: Nisam u potpunosti siguran. Mislim da se ukupno radi oko 2.000 nestalih osoba. U ovom slučaju govorimo o žrtvama s područja Hrvatske, Srbije, Kosova i Crne Gore. Mislim da u Sloveniji nema nestalih. U Crnoj Gori su se dogodili i nestanci bosanskohercegovačkog stanovništva bošnjačke nacionalnosti, koji su se našli kao izbjeglice 1992. na teritoriji te države. Sve zajedno zemlje bivše Jugoslavije tragaju za oko 10.000 nestalih osoba.

MONITOR: Na području opštine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Teško je dati odgovor na to pitanje zato što su posmrtni ostaci lociranih žrtava nekompletni. Godinama traje njihovo kompletiranje. Mi smo iz Srebrenice i s područja nekoliko općina gdje su pronađene žrtve genocida koji se desio u Srebrenici u julu 1995. donijeli više od 13.000 vreća s posmrtnim ostacima. Tih 13.000 vreća ne znači 13.000 žrtava, nego po procjenama laboratorija u Tuzli, to je negdje oko 7.000 žrtava.

MONITOR: A koliki je evidentirani broj nestalih s područja općine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Do sada su evidentirane 8.372 žrtve. Iz toga proizlazi da se traga za još 1.372 žrtve, ali imajući u vidu da pojedini skeletni ostaci nisu identificirani, nego se nalaze u mrtvačnicama ili Komemorativnom centru u Tuzli, moja procjena je da se traga za 1.100 žrtava genocida. U Srebrenici, kao i drugdje u BiH, neke žrtve nikada neće biti pronađene.

MONITOR: Koje su to žrtve?
MAŠOVIĆ: To su žrtve koje su spaljene, čiji su skeletni ostaci pretvoreni u pepeo, koje se nalaze na dnu bosanskohercegovačkih rijeka, jezera, u oknima napuštenih rudnika…

MONITOR: Kako se suočiti s tim u budućnosti?
MAŠOVIĆ: Mi već kasnimo u osmišljavanju sistematskog pristupa razrješavanju tog problema. To je problem onih koji nikada neće imati priliku da pronađu svoje najmilije. Nijedna država u regionu nije osmislila nikakav program, nikakav projekat, na koji način pomoći tim žrtvama, jer su i oni žrtve, da bi se njihova bol na neki način ublažila.

MONITOR: Čiji je to onda problem nestalih? Države ili Instituta?
MAŠOVIĆ: To je i krivično-pravni problem. No, to je prije svega političko pitanje. Činjenica je da tragovi najvećeg broja nestalih vode do ladica organa vlasti. To je problem u svim državama u regionu. Bilo bi dovoljno pribaviti ključeve tih ladica, otključati ih i riješiti sudbinu mnogih od 10 000 nestalih. Na žalost, ne postoji politička volja i meni je jasno zašto ona ne postoji. Još uvijek u vlastima, u regionu, sjede ljudi koji su na direktan ili indirektan način involvirani u događaje 1991-2000. godine ili sjede ljudi koji nisu ni na direktan ni indirektan način involvirani, ali koji otvoreno podržavaju one koji su učestovali u organizovanju i planiranju monstruoznih zločina koji su se desili na prostorima regiona.

MONITOR: Da li ćemo ikada imati tačan broj nestalih u Bosni i Hercegovini?
MAŠOVIĆ: Hoćemo. Mi smo već blizu tog broja. Sad govorimo o orijentacionom broju od 30 do 31 hiljade nestalih. U ovom momentu verifikovani su podaci za otprilike nešto više od jedne trećine. U okviru našeg Instituta radi se jedan projekat koji je donirala britanska vlada, a koji nam je omogućio uključivanje u proces verifikacije sedam dodatnih uposlenika. Ide to jednim ubrzanim tokom. Nadamo se da ćemo do kraja ove godine, najkasnije u proljeće 2014. imati takozvanu verificiranu centralnu evidenciju nestalih. U ovom momentu imamo centralnu evidenciju nestalih, ali činjenica je da ona nije 100 posto tačna. U njoj se još nalaze osobe koje su žive, ali su iz nekog razloga prijavljene kao nestale 91, 92. ili 93. ili koje su u tom momentu imale status nestalih, a s aspekta njihovih porodica, koje nisu ništa znale o njihovoj sudbini, jer su bili u logorima, zatvorima ili iz drugih razloga izgubili kontakt s njima a kasnije nisu ispisane u institucijama koje se bave nestalima.

MONITOR: Najveća masovna grobnica otkrivena do danas je Crni vrh kod Zvornika?
MAŠOVIĆ: Da, to je grobnica u novoformiranoj općini Osmaci, odnosno bivšoj općini Zvornik. U toj grobnici do sada je pronađeno više od 500 žrtava, iako je broj vreća koji smo odatle iznijeli 629. Ona je po svome karakteru sekundarna masovna grobnica, što znači da se tu nalaze samo dijelovi skeleta ali je najveća po brojnosti žrtava. Nakon nje dolaze Stari Kevljani, Jakarina Kosa i veliki broj sekundarnih srebreničkih masovnih grobnica, koje se nalaze na putu za zvorničku Kamenicu. Tamo nema nijedne masovne grobnice ispod 80–300 žrtava. Ima grobnica i s preko 400 žrtava.

Zadnja masovna grobnica otkrivena je 2010. godine. Masovna grobnica je grobnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje tri žrtve. Po tome je posljednja otkrivena 2013. Međutim, ako govorimo o velikim masovnim grobnicama sa desetinama, stotinama žrtva, onda je posljednja jezero Perućac, u hidroakumulaciji Bajina Bašta. Tu je do sada otkriven identitet 165 žrtava, ali postoji 20 i nešto žrtava koji imaju jedinstven DNK profil, ali nema podudaranja ni sa jednom krvlju koju posjedujemo u bazi podataka. Prema tome, postoji još 20 sigurnih žrtava, ali nemamo njihova imena i prezimena.

MONITOR: Šta će se desiti sa jezerom Perućac?
MAŠOVIĆ: Upravo dok razgovaramo dobio sam obavijest da će od 26. do 30. avugusta biti ponovo snižen nivo jezera Perućac zbog popravke nosećih stubova čuvenog višegradskog mosta. Očekujemo da ćemo pronaći skeletne ostatke istih onih žrtava čije smo dijelove već izvadili 2010, kao i ostatke drugih žrtava.

MONITOR: O kojem broju govorimo?
MAŠOVIĆ: Broj 165 ili 185 sigurno je tek petina ili šestina od stvarnog broja tijela koje krije najveća masovna grobnica na prostorima Balkana zvana rijeka Drina.

MONITOR: Postoje tvrdnje o sarajevskim masovnim grobnicama gdje se nalaze osobe srpske nacionalnosti?.
MAŠOVIĆ: Na području Grada Sarajevo, u proteklom periodu radili smo na dva lokaliteta. To je Alipašino polje, gdje se na osnovu nekih svjedočenja došlo do informacija da su 1992. na lijevoj obali Miljacke uočeni leševi za koje se pretpostavlja da su sarajevske žrtve srpske nacionalnosti. Tu je pronađeno nekoliko sitnih skeletnih ostataka. Na žalost, nijedan od tih skeletnih ostataka nije se podudario s krvlju koju imamo od srpskih porodica s područja Sarajeva koje tragaju za svojim nestalim. Drugi lokalitet trenutno je u toku i to je ekshumacija na Buća-Potoku, gdje su također po izjavama nekih svjedoka 1992. odlagani posmrtni ostaci ljudi koji su nastradali u Sarajevu. Tu smo pronašli nekoliko skeletnih ostataka. Zasad je vrlo rano reći kome pripadaju. Moguće je ponuditi nekoliko odgovora, da su to žrtve iz perioda 1992-1995. Drugi mogući odgovor je da se radi o osobama koje su nastradale prije nekih 40-ak godina, odnosno 1969. god. kada je petero ljudi skupljalo željezo i stradalo na tom smetlištu. Pronađena su tijela trojice muškaraca, ali skeletni ostaci jedne žene i dvoje djece nikada nisu pronađeni. Treći mogući odgovor je, kao i na svim smetlištima, da su to posmrtni ostaci iz Drugog svjetskog rata.

Sjeverin i Štrpci

MONITOR: Ko su žrtve u jezeru Perućac?
MAŠOVIĆ: Pa to su žrtve iz Višegrada. To su žene, djeca, stariji muškarci, bilo je nekoliko osoba i srpske nacionalnosti, koji su nastradali uzvodnije od Višegrada, čija su tijela prešla preko hidroelektrane u Višegradu. Također se tu nalaze i neki Bošnjaci iz Foče, i njihova tijela su prešla preko hidroelektrane ali je bilo i tijela ljudi i iz Crne Gore i Srbije, odnosno onih koji su bili u onom poznatom autobusu koji je zaustavljen u Sjeverinu, i gdje je ubijeno 17 Bošnjaka. Tu se nalaze i tijela ljudi iz voza u Štrpcima. I te su žrtve pronađene u jezeru Perućac.

Najmlađa žrtva

MONITOR: Što vas je ostavilo u šoku tokom ovog zadatka?
MAŠOVIĆ: Mislio sam da sam ga davno doživio iznošenjem skeleta iz bosanskih i hercegovačkih jama. Međutim, prije dvije godine desila se ta beba koja je pronađena u kampu holandskog bataljona, u Potočarima. Meni je to bilo najupečatljivije. Njezinoj majci onemogućeno je da se porodi na normalan način, a beba tek što je udahnula život, bila je prisiljena da ga izdahne. To je bilo novorođenče. Ti skeletni ostaci su tako mali, strahovao sam da ga, iako smo znali da je u toj masovnoj grobnici, ipak nećemo naći. Eto, holandski vojnik je umotao tijelo u jednu kesu, koja je usporila proces raspadanja. To je najmlađa žrtva koju sam dotakao. To je najgrozniji, najmonstruozniji prizor.

Edvin KANKA-ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo