INTERVJU
AMOR MAŠOVIĆ, PREDSJEDAVAJUĆI KOLEGIJA DIREKTORA INSTITUTA ZA NESTALE OSOBE BIH: Još 10 000 nestalih u regionu

Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor online
Već 22 godine Amor Mašović učestvuje u potrazi za nestalima u BiH. Prošao je sve faze, od državnog službenika, koji je u periodu agresije u zgradi Predsjedništva BiH bilježio prva imena nestalih u Bosni i Hercegovini, pa do pozicije člana kolegijuma direktora Instituta za nestale osobe BiH. Nije strahovao da se spušta u jame duboke i preko 100 metara i naravno, kako sam kaže, nije bio jedini.
MONITOR: Protekla je 21 godina od početka rata a 18 od genocida počinjenog u Srebrenici. Za koliko nestalih Bosna i Hercegovina još traga?
MAŠOVIĆ: Na prostorima Bosne i Hercegovina danas se traga za negdje 8000-8500 žrtava.
MONITOR: Region?
MAŠOVIĆ: Nisam u potpunosti siguran. Mislim da se ukupno radi oko 2.000 nestalih osoba. U ovom slučaju govorimo o žrtvama s područja Hrvatske, Srbije, Kosova i Crne Gore. Mislim da u Sloveniji nema nestalih. U Crnoj Gori su se dogodili i nestanci bosanskohercegovačkog stanovništva bošnjačke nacionalnosti, koji su se našli kao izbjeglice 1992. na teritoriji te države. Sve zajedno zemlje bivše Jugoslavije tragaju za oko 10.000 nestalih osoba.
MONITOR: Na području opštine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Teško je dati odgovor na to pitanje zato što su posmrtni ostaci lociranih žrtava nekompletni. Godinama traje njihovo kompletiranje. Mi smo iz Srebrenice i s područja nekoliko općina gdje su pronađene žrtve genocida koji se desio u Srebrenici u julu 1995. donijeli više od 13.000 vreća s posmrtnim ostacima. Tih 13.000 vreća ne znači 13.000 žrtava, nego po procjenama laboratorija u Tuzli, to je negdje oko 7.000 žrtava.
MONITOR: A koliki je evidentirani broj nestalih s područja općine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Do sada su evidentirane 8.372 žrtve. Iz toga proizlazi da se traga za još 1.372 žrtve, ali imajući u vidu da pojedini skeletni ostaci nisu identificirani, nego se nalaze u mrtvačnicama ili Komemorativnom centru u Tuzli, moja procjena je da se traga za 1.100 žrtava genocida. U Srebrenici, kao i drugdje u BiH, neke žrtve nikada neće biti pronađene.
MONITOR: Koje su to žrtve?
MAŠOVIĆ: To su žrtve koje su spaljene, čiji su skeletni ostaci pretvoreni u pepeo, koje se nalaze na dnu bosanskohercegovačkih rijeka, jezera, u oknima napuštenih rudnika…
MONITOR: Kako se suočiti s tim u budućnosti?
MAŠOVIĆ: Mi već kasnimo u osmišljavanju sistematskog pristupa razrješavanju tog problema. To je problem onih koji nikada neće imati priliku da pronađu svoje najmilije. Nijedna država u regionu nije osmislila nikakav program, nikakav projekat, na koji način pomoći tim žrtvama, jer su i oni žrtve, da bi se njihova bol na neki način ublažila.
MONITOR: Čiji je to onda problem nestalih? Države ili Instituta?
MAŠOVIĆ: To je i krivično-pravni problem. No, to je prije svega političko pitanje. Činjenica je da tragovi najvećeg broja nestalih vode do ladica organa vlasti. To je problem u svim državama u regionu. Bilo bi dovoljno pribaviti ključeve tih ladica, otključati ih i riješiti sudbinu mnogih od 10 000 nestalih. Na žalost, ne postoji politička volja i meni je jasno zašto ona ne postoji. Još uvijek u vlastima, u regionu, sjede ljudi koji su na direktan ili indirektan način involvirani u događaje 1991-2000. godine ili sjede ljudi koji nisu ni na direktan ni indirektan način involvirani, ali koji otvoreno podržavaju one koji su učestovali u organizovanju i planiranju monstruoznih zločina koji su se desili na prostorima regiona.
MONITOR: Da li ćemo ikada imati tačan broj nestalih u Bosni i Hercegovini?
MAŠOVIĆ: Hoćemo. Mi smo već blizu tog broja. Sad govorimo o orijentacionom broju od 30 do 31 hiljade nestalih. U ovom momentu verifikovani su podaci za otprilike nešto više od jedne trećine. U okviru našeg Instituta radi se jedan projekat koji je donirala britanska vlada, a koji nam je omogućio uključivanje u proces verifikacije sedam dodatnih uposlenika. Ide to jednim ubrzanim tokom. Nadamo se da ćemo do kraja ove godine, najkasnije u proljeće 2014. imati takozvanu verificiranu centralnu evidenciju nestalih. U ovom momentu imamo centralnu evidenciju nestalih, ali činjenica je da ona nije 100 posto tačna. U njoj se još nalaze osobe koje su žive, ali su iz nekog razloga prijavljene kao nestale 91, 92. ili 93. ili koje su u tom momentu imale status nestalih, a s aspekta njihovih porodica, koje nisu ništa znale o njihovoj sudbini, jer su bili u logorima, zatvorima ili iz drugih razloga izgubili kontakt s njima a kasnije nisu ispisane u institucijama koje se bave nestalima.
MONITOR: Najveća masovna grobnica otkrivena do danas je Crni vrh kod Zvornika?
MAŠOVIĆ: Da, to je grobnica u novoformiranoj općini Osmaci, odnosno bivšoj općini Zvornik. U toj grobnici do sada je pronađeno više od 500 žrtava, iako je broj vreća koji smo odatle iznijeli 629. Ona je po svome karakteru sekundarna masovna grobnica, što znači da se tu nalaze samo dijelovi skeleta ali je najveća po brojnosti žrtava. Nakon nje dolaze Stari Kevljani, Jakarina Kosa i veliki broj sekundarnih srebreničkih masovnih grobnica, koje se nalaze na putu za zvorničku Kamenicu. Tamo nema nijedne masovne grobnice ispod 80–300 žrtava. Ima grobnica i s preko 400 žrtava.
Zadnja masovna grobnica otkrivena je 2010. godine. Masovna grobnica je grobnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje tri žrtve. Po tome je posljednja otkrivena 2013. Međutim, ako govorimo o velikim masovnim grobnicama sa desetinama, stotinama žrtva, onda je posljednja jezero Perućac, u hidroakumulaciji Bajina Bašta. Tu je do sada otkriven identitet 165 žrtava, ali postoji 20 i nešto žrtava koji imaju jedinstven DNK profil, ali nema podudaranja ni sa jednom krvlju koju posjedujemo u bazi podataka. Prema tome, postoji još 20 sigurnih žrtava, ali nemamo njihova imena i prezimena.
MONITOR: Šta će se desiti sa jezerom Perućac?
MAŠOVIĆ: Upravo dok razgovaramo dobio sam obavijest da će od 26. do 30. avugusta biti ponovo snižen nivo jezera Perućac zbog popravke nosećih stubova čuvenog višegradskog mosta. Očekujemo da ćemo pronaći skeletne ostatke istih onih žrtava čije smo dijelove već izvadili 2010, kao i ostatke drugih žrtava.
MONITOR: O kojem broju govorimo?
MAŠOVIĆ: Broj 165 ili 185 sigurno je tek petina ili šestina od stvarnog broja tijela koje krije najveća masovna grobnica na prostorima Balkana zvana rijeka Drina.
MONITOR: Postoje tvrdnje o sarajevskim masovnim grobnicama gdje se nalaze osobe srpske nacionalnosti?.
MAŠOVIĆ: Na području Grada Sarajevo, u proteklom periodu radili smo na dva lokaliteta. To je Alipašino polje, gdje se na osnovu nekih svjedočenja došlo do informacija da su 1992. na lijevoj obali Miljacke uočeni leševi za koje se pretpostavlja da su sarajevske žrtve srpske nacionalnosti. Tu je pronađeno nekoliko sitnih skeletnih ostataka. Na žalost, nijedan od tih skeletnih ostataka nije se podudario s krvlju koju imamo od srpskih porodica s područja Sarajeva koje tragaju za svojim nestalim. Drugi lokalitet trenutno je u toku i to je ekshumacija na Buća-Potoku, gdje su također po izjavama nekih svjedoka 1992. odlagani posmrtni ostaci ljudi koji su nastradali u Sarajevu. Tu smo pronašli nekoliko skeletnih ostataka. Zasad je vrlo rano reći kome pripadaju. Moguće je ponuditi nekoliko odgovora, da su to žrtve iz perioda 1992-1995. Drugi mogući odgovor je da se radi o osobama koje su nastradale prije nekih 40-ak godina, odnosno 1969. god. kada je petero ljudi skupljalo željezo i stradalo na tom smetlištu. Pronađena su tijela trojice muškaraca, ali skeletni ostaci jedne žene i dvoje djece nikada nisu pronađeni. Treći mogući odgovor je, kao i na svim smetlištima, da su to posmrtni ostaci iz Drugog svjetskog rata.
Sjeverin i Štrpci
MONITOR: Ko su žrtve u jezeru Perućac?
MAŠOVIĆ: Pa to su žrtve iz Višegrada. To su žene, djeca, stariji muškarci, bilo je nekoliko osoba i srpske nacionalnosti, koji su nastradali uzvodnije od Višegrada, čija su tijela prešla preko hidroelektrane u Višegradu. Također se tu nalaze i neki Bošnjaci iz Foče, i njihova tijela su prešla preko hidroelektrane ali je bilo i tijela ljudi i iz Crne Gore i Srbije, odnosno onih koji su bili u onom poznatom autobusu koji je zaustavljen u Sjeverinu, i gdje je ubijeno 17 Bošnjaka. Tu se nalaze i tijela ljudi iz voza u Štrpcima. I te su žrtve pronađene u jezeru Perućac.
Najmlađa žrtva
MONITOR: Što vas je ostavilo u šoku tokom ovog zadatka?
MAŠOVIĆ: Mislio sam da sam ga davno doživio iznošenjem skeleta iz bosanskih i hercegovačkih jama. Međutim, prije dvije godine desila se ta beba koja je pronađena u kampu holandskog bataljona, u Potočarima. Meni je to bilo najupečatljivije. Njezinoj majci onemogućeno je da se porodi na normalan način, a beba tek što je udahnula život, bila je prisiljena da ga izdahne. To je bilo novorođenče. Ti skeletni ostaci su tako mali, strahovao sam da ga, iako smo znali da je u toj masovnoj grobnici, ipak nećemo naći. Eto, holandski vojnik je umotao tijelo u jednu kesu, koja je usporila proces raspadanja. To je najmlađa žrtva koju sam dotakao. To je najgrozniji, najmonstruozniji prizor.
Edvin KANKA-ĆUDIĆ
Komentari
INTERVJU
MILORAD MITROVIĆ, NVO BREZNICA: Povišene koncentracije teških metala u Ćehotini

Objavljeno prije
5 danana
11 Jula, 2025
Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost
MONITOR: Krajem prošlog mjeseca su otpadne vode iz rudnika cinka i olova ,,Šuplja stijena” završile u Ćehotini. Kako je došlo do ovog incidenta, ima li odgovornosti za ovaj ekocid?
MITROVIĆ: Nažalost, radi se o još jednom primjeru koliko su naši sistemi zaštite životne sredine slabi, a nadzor i odgovornost gotovo simbolični. U Crnoj Gori ne postoji odgovornost ni za šta, pa ni za ovakve velike ekološke incidente. Prema onome što je do sada poznato, došlo je do izlivanja otpadnih voda iz postrojenja rudnika „Gradir Montenegro”, zbog pukotina na dnu brane jalovišta na kome se odlaže otpad nakon prerade, odnosno odvajanja koncentrata rude od drugih sastojaka. Odgovornost svakako postoji – i pravna, i moralna, i institucionalna. Ne možemo govoriti o ,,nezgodama” kada se ovakve stvari dešavaju u kontinuitetu. Ovo je kolosalni incident i najsličniji je incidentu koji se desio u Mađarskoj, koji je poznat kao „aluminaplant” i incident koji se desio u Rumuniji, kada je otrov cijanid iz jalovišta dospio u vode Tise, a kasnije i u Dunavski sliv. Sjetimo se hemijskog hazarda u Mojkovcu kada je iz zatvorenog Rudnika olova i cinka „Brskovo” isteklo osam tona visokokoncentrovanog, tečnog cijanida u rijeku Taru, poznatiju kao „Suza Evrope” i da niko nikad nije odgovarao za takav ekocid. E to je Crna Gora.
Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost.
MONITOR: Zna li se kolike su razmjere zagađenja nakon incidenta?
MITROVIĆ: Prvi uzorci vode nakon incidenta pokazali su povišene koncentracije teških metala, posebno cinka i olova, u Ćehotini, čak i nekada ljekovitom, izvoru „Badanj” koji se nalazi na desnoj obali Ćehotine, što je zabrinjavajuće. Međutim, i dalje nemamo cjelovitu analizu – ni procjenu štete po floru i faunu, ni procjene uticaja na lokalno stanovništvo koje koristi ovu vodu za navodnjavanje, ili čak u domaćinstvima. Zagađenje vodotokova je jedno od najopasnijih jer posljedice dolaze postepeno, tiho, ali su dugoročne. Država mora hitno insistirati na transparentnosti i javno objaviti sve rezultate ispitivanja, ali i napraviti sistem koji će spriječiti ponavljanje ovakvih događaja u budućnosti, izraditi planove kojih sada nema, šta raditi u ovakvim ili sličnim situacijama.
MONITOR: U toku je rekonstrukcija TE Pljevlja. Da li se u tom gradu lakše diše? Da li će nakon što taj posao bude završen biti manje zagađenja vazduha u Pljevljima?
MITROVIĆ: Trenutno, građani Pljevalja još uvijek ne osjećaju značajno poboljšanje, jer rekonstrukcija nije u potpunosti završena. Ona jeste važan korak i daje nadu, ali da budemo iskreni – nije dovoljna. Pljevlja su godinama unazad potpuno devastirana u svakom smislu. To je postao najzagađeniji grad u Evropi, pa čak i svijetu, a rekonstrukcija TE je samo dio šire slike. Potrebna je diversifikacija energetskih izvora, pošumljavanje, sistemsko smanjivanje korišćenja uglja, do potpune zabrane spaljivanja u individualnim ložištima i toplanama, i naravno promjena strategije lokalnog razvoja. Samo tako ćemo dugoročno doći do toga da se u Pljevljima zaista lakše diše, ali i manje umire od kancera.
MONITOR: Usvojen je prostorni plan Crne Gore. Kako ga komentarišete, šta on novo donosi Pljevljima i sjeveru Crne Gore?
MITROVIĆ: Prostorni plan mora biti više od dokumenta koji zadovoljava forme i otvara vrata investitorima – on mora imati viziju održivog razvoja. Prostorni plan je krovni dokument, kao Ustav neke države, koji se mora poštovati. Pljevlja moraju prestati biti „energetski izvor“ države koji zauzvrat dobija zagađenje, bolesno stanovništvo i prazna sela. Novi plan donosi određene infrastrukturne projekte i obećanja, ali ono što zabrinjava jeste to što u njemu nema dovoljno jasno izražene zaštite prirodnih resursa, niti preciznih mjera za smanjenje zagađenja. Takođe, utisak je da se opet više razmišlja o eksploataciji nego o ravnoteži između razvoja i očuvanja. Dakle, mora se raditi na principima održivog razvoja, mora da se uspostavi ravnoteža između ekonomije, energija i ekologije.
MONITOR: Vidite li promjenu u našem odnosu prema ekologiji? Ima li tu boljitka ili i dalje tapkamo u mjestu?
MITROVIĆ: Postoji malo veća svijest građana, naročito mladih, u odnosu na prije trideset godina, što je jako mali pozitivan pomak. Međutim, institucije i dalje ne prate tempo koji nameće nova tehnologija i razvijene zemlje. Tapkamo u mjestu jer nedostaje politička volja, (a sve nam zavisi od nečije političke volje) stručni kadar se često zanemaruje, znanje ignoriše, a korupcija je i dalje veliki problem u oblasti zaštite životne sredine. Promjena mora doći odozgo i odozdo – građani moraju biti još glasniji, a vlast mora znati da ne postoji razvoj koji ignoriše prirodu.
Moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu – pored nas
MONITOR: Mediji su nedavno izvjestili da ste na autoputu, u tunelu kod Veruše, spasili majku i djecu iz zapaljenog automobila.
MITROVIĆ: To je bio trenutak u kome nijesam mnogo razmišljao – jednostavno sam reagovao. Auto je već bio u plamenu, a unutra su bili žena i dvoje djece, postojala je opasnost i po druge učesnike u saobraćaju koji su se zatekli u tunelu. Srećom, sve je prošlo bez tragičnih posljedica. Regionalni mediji su informacije o ovom događaju brzo prenijeli, snimci koje je napravio moj kolega postali su viralni, nazivali su me „Herojem iz tunela”, „Herojem sa Veruše”, a ja ne doživljavam to kao neko herojsko djelo – svako bi, vjerujem, uradio isto.
Taj događaj me podsjetio koliko su život i sigurnost krhki i koliko u sekundi, sve može da se promijeni pa i da se izgubi život. Oni i njihova imovina su u tom trenutku bili u opasnosti, oni su bili bespomoćni, uplašeni, bila im je potrebna pomoć. Takođe, to je još jedna opomena koliko nam je važna ta brza i efikasna reakcija u kriznim situacijama, kada službe ne mogu tako brzo priteći u pomoć, koliko je bitno da reagujemo u trenutku i pomognemo onome ko je u opasnosti, kao i dobro opremljene službe. Moramo više imati senzibiliteta jedni prema drugima, slabijima od sebe, ili onima kojim je vaša pomoć potrebna, moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu – pored nas.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
IRENA JOVEVA, ČLANICA EVROPSKOG PARLAMENTA, STRAZBUR: EU nije projekat zasnovan na vojnoj moći već na zajedničkim vrijednostima

Objavljeno prije
5 danana
11 Jula, 2025
Mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju se samo na margini društva-niti negdje daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora
MONITOR: Povod za glasanje o povjerenju Evropskoj komisiji je odbijanje Ursule fon der Lajen da objavi svoju prepisku sa šefom kompanije Fajzer. Temu je pokrenuo ultradesni rumunski poslanik Đorđe Piperea. Predsjednica EK je pokretače opoziva nazvala protivnicima vakcinacije i pristalicama Putina. Ostaje, ipak, pitanje zašto se ta prepiska drži van javnosti EU?
JOVEVA: Ta afera već dugo predstavlja trn u peti Ursule fon der Lajen. Od početka sam bila kritična, pre svega zato što se tako važni dogovori ne mogu sklapati putem SMS poruka. Ne možemo promeniti način na koji je odlučila da vodi posao, ali moramo ostati potpuno jasni – kada se radi o javnim tenderima i trošenju javnog novca, ne postoji privatnost i nema mesta tajnama.
Sporna prepiska i dalje ostaje nedostupna javnosti. Zvaničnici iz njenog kabineta tvrde da SMS poruke više ne postoje jer nisu bile propisno arhivirane, neki i nagađaju da su možda namerno obrisane. Evropsko javno tužilaštvo (EPPO) i dalje vodi istragu i na kraju će doneti zaključak koji će ili omogućiti forenzičko vraćanje poruka ili će dovesti do pravnih posledica za Fon der Lajen. To će biti daleko delotvornije od bilo kakvih populističkih manipulacija koje nude ekstremno desničarske partije.
MONITOR: Kako gledate na uzroke pogoršanih odnosa„sudbinski“ povezanih zemalja regiona; da li su oni marginalni problem za EU-kao što se čini iz deklarativne kritike onoga što se danas dešava u Srbiji, gdje ste Vi podržali bunt studenata i građanstva?
JOVEVA: Umesto da se okrenu budućnosti, pojedini politički akteri ZB svesno i uporno održavaju atmosferu etničkih podela, koristeći strah, mržnju i istorijsku manipulaciju kao političko sredstvo. I dok se oni bave prošlošću, stvarni problemi građana ostaju isti. Upravo u tome i leži ključ njihove dugovečnosti na vlasti.
Kroz različite regionalne inicijative poput osnivanja procesa Brdo-Brioni i aktivnu podršku Berlinskom procesu, Slovenija ulaže napore da se smanje tenzije, prevaziđu razlike i pronađu kompromisna rešenja koja vode ka pomirenju i zajedničkom napretku.
Podrška studentskom pokretu u Srbiji nije pitanje političke hrabrosti već političke pristojnosti. Za mene su ti ljudi podsetnik da iza svojih principa treba stati, pa čak i kada to nije lako ni popularno, a vidimo ni sigurno.
EU već godinama zasniva svoju politiku prema Zapadnom Balkanu na ideji „stabilnosti po svaku cenu“. Stabilnosti koja se često svodi na očuvanje geopolitičkog balansa i zaštitu profitabilnih ekonomskih interesa, čak i onda kada to znači svesno prećutkivanje autoritarnih praksi. U tom kontekstu, predsednik Aleksandar Vučić je, uprkos činjenici da sve ćešće krši osnovna demokratska načela, uspeo da se nametne kao ”faktor stabilnosti”. Dok god evropske institucije budu spremne da zanemare urušavanje demokratije zarad političke pogodnosti ili formalne stabilnosti, izostaće i ozbiljna kritika Vučićevog režima koji se više i ne trudi da prikrije svoj autoritarni karakter.
MONITOR: Na samitu NATO u Hagu, odlučeno je da članice do 2035. počnu da izdvajaju pet odsto BDP za odbranu. Ovo su neki nazvali i „Trampovom pobjedom“. EU već duže najavljuje jačanje svoje odbrambene snage… Zašto je političko-ekonomski savez sa oko 450 miliona ljudi i izuzetnom ekonomskom i finansijskom snagom, postao drugorazredna politička sila?
JOVEVA: Odluka NATO-a da poveća izdvajanja za odbranu nije Trampova pobeda, iako možda tako deluje zbog njegovih javnih izjava. U stvarnosti to odražava tendenciju većine država članica EU da više ulažu u svoju bezbednost.
Ne delim mišljenje da je EU postala drugorazredna politička sila. Naprotiv, važno je da jasno definišemo šta EU jeste – a to je projekat u stalnom razvoju, zasnovan ne na vojnoj moći, već na diplomatiji, pravu i zajedničkim vrednostima. Naravno, takav pristup se ponekad teško prevodi u konkretno projektovanje ”tvrde moći”, naročito u svetu koji je sve više obeležen sukobima i transakcionom politikom. Ali istovremeno, kako se globalni poredak sve brže menja, tako se i time dodatno ogoljavaju slabosti u strukturi spoljne i odbrambene politike EU. Upravo zato verujem da imamo ogroman potencijal za ostvarenje istinske strateške autonomije – kako u pogledu ekonomske otpornosti, tako i u oblasti odbrane.
Ali da bismo to postigli, neophodno je ukinuti pravilo konsenzusa u Savetu. To bi omogućilo brže donošenje odluka u svim politikama.
MONITOR: U EU parlamentu je izglasana Rezolucija kojom se Slovenija poziva da adekvatno tretira žrtve komunističkog režima, a ne samo fašističkog i nacističkog sistema. Kako ocjenjujete razloge da se pomenuti zakon ukine kao i „odnos snaga“ prilikom glasanja u EU parlamentu?
JOVEVA: Tvrdnja da je slovenačka vlada „ukinula zakon“ o žrtvama komunizma nije tačna. Ukinut je tek jedan dekret prethodne vlade (vlade Janeza Janše), donet doslovno u poslednjim danima njenog mandata, i to bez ikakve prethodne javne niti stručne rasprave. Štaviše, taj akt je donet u periodu kada je ta vlada već obavljala samo tehničke poslove, kao politički motivisan potez sa izraženim ideološkim obeležjem.
Niko razuman ne poriče da su se nakon Drugog svetskog rata dogodili teški i tragični zločini, niti da svaka žrtva zaslužuje pijetet i pravo na dostojanstvenu sahranu. Ali upravo zato je neprihvatljivo da se ovako složene i bolne istorijske teme pretvaraju u politički instrument. Kada se rezolucija koristi isključivo za odavanje počasti žrtvama poražene strane u Drugom svetskom ratu, dok se sistematski prećutkuje nacistička i fašistička okupacija, tada to više nije poziv na pravdu, već opasan pokušaj istorijske revizije.
Jasno je da je u odnosima snaga unutar EP presudnu ulogu odigrao politički pritisak koji je Evropska narodna partija (EPP) preuzela od Slovenačke demokratske stranke. Umesto da se rezolucija usvoji kroz inkluzivan dijalog i kao rezultat konsenzusa. Krajnje ironično, s obzirom na istorijsku težinu same teme, konačan tekst rezolucije su usvojili uz podršku najradikalnijih desnih snaga u Evropi, uključujući nemačku AfD, austrijski FPÖ i italijanski FdI, partije koje otvoreno održavaju ideološku povezanost s neonacističkim i neofašističkim tradicijama.
MONITOR: U EU parlamentu Vi ste i potpredsjednica parlamentarne grupacije Obnovimo Evropu, članica ste u nekoliko odbora. U grupi ste i za saradnju sa Palestinom. Kako objašnjavate to što su manifestacije otvorene podrške Palestincima u Gazi u nekim EU zemljama nepoželjne, u čemu se posebno ističe Njemačka ?
JOVEVA: Situacija u Gazi je bolna. Genocid koji se tamo sprovodi sve više otežava međunarodnu saradnju, ali upravo zato je sada još važnije nego ikada da održavamo redovne sastanke i intenzivnu koordinaciju. U stalnoj smo komunikaciji sa palestinskim predstavnicima, predstavnicima civilnog društva i sa humanitarnim organizacijama. Naš glavni cilj je postizanje prekida vatre i pravičnog, održivog mira. Do tada, prioritet nam je da se humanitarna pomoć nesmetano dostavlja civilima i da se poštuje međunarodno humanitarno pravo, uključujući zaštitu civila. Nažalost, “velike” sile se još nisu pridružile tim naporima. EU pokazuje duboku hipokriziju kada je reč o Palestini.
Pojedine zemlje članice EU, a posebno Nemačka, odlučuju da ne stanu u odbranu nemoćnih. Nivo nametnutog proizraelskog stava postaje sve više zabrinjavajući. I da budem jasna: moja kritika prema politici Izraela nije antisemitizam. Niti moja podrška Palestini ima veze sa terorističnom organizacijom Hamas.
Iako razumem istorijsku odgovornost koju Nemačka nosi, način na koji pokušava da ”ispravi” greške iz prošlosti vodi sasvim u drugu krajnost.
Svedočimo verovatno najdokumentovanijem genocidu u savremenoj istoriji, koji se odvija pred našim očima, a istovremeno i genocidu koji se najviše poriče i relativizuje. To je uznemirujući odraz stanja današnjeg društva, a mene lično duboko posramljuje ovaj gubitak osnovnih vrednosti i otvoreno zanemarivanje ljudskih života.
Problem nije u Thompsonu koliko u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene
MONITOR: U Zagrebu je-pred oko pola miliona ljudi održan koncert Marka Perkovića Tompsona. Čuli su se-i poznati pozdravi iz vremena fašističke NDH. Zašto zvanična EU ne reaguje na ovaj događaj otvorenijom kritikom hrvatskih vlasti?
JOVEVA: Zato što bi time – konačno – priznali da se mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju samo na margini društva-niti negde daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora.
Ta ista Evropa je, koliko ja znam, nekada jasno, odlučno i “za sva vremena“ odbacila bilo kakvo veličanje ekstremne ideologije, nacizma, fašizma … Zato nije na mestu okretati glavu od toga već je na mestu smoći snage i to zvanično osuditi. Problem, dakle, nije u Thompsonu samom, koliko je i u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene. Nažalost, toj normalizaciji nisu doprinele samo društvene mreže i senzacionalistički mediji. Meni je duboko razočaravajuće i neprihvatljivo, da bivši slovenački premijer koji je samozvani ”domoljub” očigledno uživa u slušanju pesama čoveka koji svaki nastup započinje ustaškim pozdravom. A žrtve te pogubne ideologije bili su i Slovenci.
Crna Gora se ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU
MONITOR: Ovih dana je zatvoreno još jedno poglavlje, ali tek sedmo od 33. Premijer Spajić je obećao veću dinamiku ka kraju 2026. Marta Kos i dalje tvrdi da CG ima velike šanse da postane članica do 2029-e. Da li ovaj optimizam iz EK pokazuje da je CG „miljenica“ Brisela kao simbolički primjer da će proširenja uopšte biti?
JOVEVA: Ohrabrujuće je videti da je Crna Gora uspela u poslednjih godinu dana pokrenuti novu fazu pregovora i zatvoriti više pregovaračkih poglavlja. Još važnije je da svi relevantni politički akteri, bilo u vlasti ili opoziciji, jasno poručuju da evropski put nema alternative.
Posebno ohrabruje činjenica da Crna Gora već ima gotovo opšti društveni konsenzus oko članstva u EU, da je u potpunosti uskladila spoljnu i bezbednosnu politiku s Unijom, da koristi evro, članica je i NATO-a, i da pokazuje kontinuitet u ključnim reformskim procesima.
U tom kontekstu, snažna podrška komesarke za proširenje Marte Kos, ali i mog kolege, izvestioca Evropskog parlamenta Marjana Šarca, nije nikakvo iznenađenje, već potvrda da se Crna Gora ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU. Stoga, Crna Gora svakako jeste simbol toga da evropska perspektiva Zapadnog Balkana još uvek postoji i duboko sam uverena da može Crna Gora postati 28. članica Evropske unije do kraja ovog mandata komisije. Ali treba da ostane na kursu reformi, političke stabilnosti i jasne evropske vizije.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Strašnu staminu traži ovo vrijeme

Objavljeno prije
2 sedmicena
5 Jula, 2025
Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas
MONITOR: Ove sedmice u fokusu javnosti je situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku i kako to može uticati na Crnu Goru?
PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.
Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.
Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.
MONITOR: Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“. Kako nam ide to „pomirenje“?
PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.
„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.
MONITOR: Učestale su poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?
PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.
Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.
Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.
MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?
PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.
Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.
MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?
PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.
Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.
Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RASHODOVANJE TRINAESTOG JULA: Kuća raskućnika

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

MONITOROVA ANKETA: Krivo vrijeme za prave vrijednosti
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
FOKUS3 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe
-
DRUŠTVO4 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
Izdvojeno3 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
INTERVJU3 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
-
Izdvojeno2 sedmice
POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka