Povežite se sa nama

INTERVJU

AMOR MAŠOVIĆ, PREDSJEDAVAJUĆI KOLEGIJA DIREKTORA INSTITUTA ZA NESTALE OSOBE BIH: Još 10 000 nestalih u regionu

Objavljeno prije

na

amor-4

Već 22 godine Amor Mašović učestvuje u potrazi za nestalima u BiH. Prošao je sve faze, od državnog službenika, koji je u periodu agresije u zgradi Predsjedništva BiH bilježio prva imena nestalih u Bosni i Hercegovini, pa do pozicije člana kolegijuma direktora Instituta za nestale osobe BiH. Nije strahovao da se spušta u jame duboke i preko 100 metara i naravno, kako sam kaže, nije bio jedini.

MONITOR: Protekla je 21 godina od početka rata a 18 od genocida počinjenog u Srebrenici. Za koliko nestalih Bosna i Hercegovina još traga?
MAŠOVIĆ: Na prostorima Bosne i Hercegovina danas se traga za negdje 8000-8500 žrtava.

MONITOR: Region?
MAŠOVIĆ: Nisam u potpunosti siguran. Mislim da se ukupno radi oko 2.000 nestalih osoba. U ovom slučaju govorimo o žrtvama s područja Hrvatske, Srbije, Kosova i Crne Gore. Mislim da u Sloveniji nema nestalih. U Crnoj Gori su se dogodili i nestanci bosanskohercegovačkog stanovništva bošnjačke nacionalnosti, koji su se našli kao izbjeglice 1992. na teritoriji te države. Sve zajedno zemlje bivše Jugoslavije tragaju za oko 10.000 nestalih osoba.

MONITOR: Na području opštine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Teško je dati odgovor na to pitanje zato što su posmrtni ostaci lociranih žrtava nekompletni. Godinama traje njihovo kompletiranje. Mi smo iz Srebrenice i s područja nekoliko općina gdje su pronađene žrtve genocida koji se desio u Srebrenici u julu 1995. donijeli više od 13.000 vreća s posmrtnim ostacima. Tih 13.000 vreća ne znači 13.000 žrtava, nego po procjenama laboratorija u Tuzli, to je negdje oko 7.000 žrtava.

MONITOR: A koliki je evidentirani broj nestalih s područja općine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Do sada su evidentirane 8.372 žrtve. Iz toga proizlazi da se traga za još 1.372 žrtve, ali imajući u vidu da pojedini skeletni ostaci nisu identificirani, nego se nalaze u mrtvačnicama ili Komemorativnom centru u Tuzli, moja procjena je da se traga za 1.100 žrtava genocida. U Srebrenici, kao i drugdje u BiH, neke žrtve nikada neće biti pronađene.

MONITOR: Koje su to žrtve?
MAŠOVIĆ: To su žrtve koje su spaljene, čiji su skeletni ostaci pretvoreni u pepeo, koje se nalaze na dnu bosanskohercegovačkih rijeka, jezera, u oknima napuštenih rudnika…

MONITOR: Kako se suočiti s tim u budućnosti?
MAŠOVIĆ: Mi već kasnimo u osmišljavanju sistematskog pristupa razrješavanju tog problema. To je problem onih koji nikada neće imati priliku da pronađu svoje najmilije. Nijedna država u regionu nije osmislila nikakav program, nikakav projekat, na koji način pomoći tim žrtvama, jer su i oni žrtve, da bi se njihova bol na neki način ublažila.

MONITOR: Čiji je to onda problem nestalih? Države ili Instituta?
MAŠOVIĆ: To je i krivično-pravni problem. No, to je prije svega političko pitanje. Činjenica je da tragovi najvećeg broja nestalih vode do ladica organa vlasti. To je problem u svim državama u regionu. Bilo bi dovoljno pribaviti ključeve tih ladica, otključati ih i riješiti sudbinu mnogih od 10 000 nestalih. Na žalost, ne postoji politička volja i meni je jasno zašto ona ne postoji. Još uvijek u vlastima, u regionu, sjede ljudi koji su na direktan ili indirektan način involvirani u događaje 1991-2000. godine ili sjede ljudi koji nisu ni na direktan ni indirektan način involvirani, ali koji otvoreno podržavaju one koji su učestovali u organizovanju i planiranju monstruoznih zločina koji su se desili na prostorima regiona.

MONITOR: Da li ćemo ikada imati tačan broj nestalih u Bosni i Hercegovini?
MAŠOVIĆ: Hoćemo. Mi smo već blizu tog broja. Sad govorimo o orijentacionom broju od 30 do 31 hiljade nestalih. U ovom momentu verifikovani su podaci za otprilike nešto više od jedne trećine. U okviru našeg Instituta radi se jedan projekat koji je donirala britanska vlada, a koji nam je omogućio uključivanje u proces verifikacije sedam dodatnih uposlenika. Ide to jednim ubrzanim tokom. Nadamo se da ćemo do kraja ove godine, najkasnije u proljeće 2014. imati takozvanu verificiranu centralnu evidenciju nestalih. U ovom momentu imamo centralnu evidenciju nestalih, ali činjenica je da ona nije 100 posto tačna. U njoj se još nalaze osobe koje su žive, ali su iz nekog razloga prijavljene kao nestale 91, 92. ili 93. ili koje su u tom momentu imale status nestalih, a s aspekta njihovih porodica, koje nisu ništa znale o njihovoj sudbini, jer su bili u logorima, zatvorima ili iz drugih razloga izgubili kontakt s njima a kasnije nisu ispisane u institucijama koje se bave nestalima.

MONITOR: Najveća masovna grobnica otkrivena do danas je Crni vrh kod Zvornika?
MAŠOVIĆ: Da, to je grobnica u novoformiranoj općini Osmaci, odnosno bivšoj općini Zvornik. U toj grobnici do sada je pronađeno više od 500 žrtava, iako je broj vreća koji smo odatle iznijeli 629. Ona je po svome karakteru sekundarna masovna grobnica, što znači da se tu nalaze samo dijelovi skeleta ali je najveća po brojnosti žrtava. Nakon nje dolaze Stari Kevljani, Jakarina Kosa i veliki broj sekundarnih srebreničkih masovnih grobnica, koje se nalaze na putu za zvorničku Kamenicu. Tamo nema nijedne masovne grobnice ispod 80–300 žrtava. Ima grobnica i s preko 400 žrtava.

Zadnja masovna grobnica otkrivena je 2010. godine. Masovna grobnica je grobnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje tri žrtve. Po tome je posljednja otkrivena 2013. Međutim, ako govorimo o velikim masovnim grobnicama sa desetinama, stotinama žrtva, onda je posljednja jezero Perućac, u hidroakumulaciji Bajina Bašta. Tu je do sada otkriven identitet 165 žrtava, ali postoji 20 i nešto žrtava koji imaju jedinstven DNK profil, ali nema podudaranja ni sa jednom krvlju koju posjedujemo u bazi podataka. Prema tome, postoji još 20 sigurnih žrtava, ali nemamo njihova imena i prezimena.

MONITOR: Šta će se desiti sa jezerom Perućac?
MAŠOVIĆ: Upravo dok razgovaramo dobio sam obavijest da će od 26. do 30. avugusta biti ponovo snižen nivo jezera Perućac zbog popravke nosećih stubova čuvenog višegradskog mosta. Očekujemo da ćemo pronaći skeletne ostatke istih onih žrtava čije smo dijelove već izvadili 2010, kao i ostatke drugih žrtava.

MONITOR: O kojem broju govorimo?
MAŠOVIĆ: Broj 165 ili 185 sigurno je tek petina ili šestina od stvarnog broja tijela koje krije najveća masovna grobnica na prostorima Balkana zvana rijeka Drina.

MONITOR: Postoje tvrdnje o sarajevskim masovnim grobnicama gdje se nalaze osobe srpske nacionalnosti?.
MAŠOVIĆ: Na području Grada Sarajevo, u proteklom periodu radili smo na dva lokaliteta. To je Alipašino polje, gdje se na osnovu nekih svjedočenja došlo do informacija da su 1992. na lijevoj obali Miljacke uočeni leševi za koje se pretpostavlja da su sarajevske žrtve srpske nacionalnosti. Tu je pronađeno nekoliko sitnih skeletnih ostataka. Na žalost, nijedan od tih skeletnih ostataka nije se podudario s krvlju koju imamo od srpskih porodica s područja Sarajeva koje tragaju za svojim nestalim. Drugi lokalitet trenutno je u toku i to je ekshumacija na Buća-Potoku, gdje su također po izjavama nekih svjedoka 1992. odlagani posmrtni ostaci ljudi koji su nastradali u Sarajevu. Tu smo pronašli nekoliko skeletnih ostataka. Zasad je vrlo rano reći kome pripadaju. Moguće je ponuditi nekoliko odgovora, da su to žrtve iz perioda 1992-1995. Drugi mogući odgovor je da se radi o osobama koje su nastradale prije nekih 40-ak godina, odnosno 1969. god. kada je petero ljudi skupljalo željezo i stradalo na tom smetlištu. Pronađena su tijela trojice muškaraca, ali skeletni ostaci jedne žene i dvoje djece nikada nisu pronađeni. Treći mogući odgovor je, kao i na svim smetlištima, da su to posmrtni ostaci iz Drugog svjetskog rata.

Sjeverin i Štrpci

MONITOR: Ko su žrtve u jezeru Perućac?
MAŠOVIĆ: Pa to su žrtve iz Višegrada. To su žene, djeca, stariji muškarci, bilo je nekoliko osoba i srpske nacionalnosti, koji su nastradali uzvodnije od Višegrada, čija su tijela prešla preko hidroelektrane u Višegradu. Također se tu nalaze i neki Bošnjaci iz Foče, i njihova tijela su prešla preko hidroelektrane ali je bilo i tijela ljudi i iz Crne Gore i Srbije, odnosno onih koji su bili u onom poznatom autobusu koji je zaustavljen u Sjeverinu, i gdje je ubijeno 17 Bošnjaka. Tu se nalaze i tijela ljudi iz voza u Štrpcima. I te su žrtve pronađene u jezeru Perućac.

Najmlađa žrtva

MONITOR: Što vas je ostavilo u šoku tokom ovog zadatka?
MAŠOVIĆ: Mislio sam da sam ga davno doživio iznošenjem skeleta iz bosanskih i hercegovačkih jama. Međutim, prije dvije godine desila se ta beba koja je pronađena u kampu holandskog bataljona, u Potočarima. Meni je to bilo najupečatljivije. Njezinoj majci onemogućeno je da se porodi na normalan način, a beba tek što je udahnula život, bila je prisiljena da ga izdahne. To je bilo novorođenče. Ti skeletni ostaci su tako mali, strahovao sam da ga, iako smo znali da je u toj masovnoj grobnici, ipak nećemo naći. Eto, holandski vojnik je umotao tijelo u jednu kesu, koja je usporila proces raspadanja. To je najmlađa žrtva koju sam dotakao. To je najgrozniji, najmonstruozniji prizor.

Edvin KANKA-ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

MONITOR: Eva Mozes Kor na početku filma kaže da je doživjela  „osvetu“ nad svojim mučiteljem  i ubicom njene porodice u Aušvicu – Hesom jer može da uživa u društvu njegovog unuka a on ne može. Koliko je važno da razumijemo i djelujemo kao društva u skladu sa shvatanjem da potomci ne bi trebalo da nose ni dobro ni loše breme koje su im ostavili preci?

RELJIĆ:  Potomci neminovno nose breme svojih predaka. Ima jedan trenutak u filmu Enkel kada studentkinja iz Švedske, ispred one zloglasne kule i glavne kapije logora smrti Aušvic-Birkenau, pita unuka komandanta Aušvica da li je ikada poželeo da promeni svoje prezime Hes u neko drugo. Rajner tada izgovara da mu to nikada ne bi palo na pamet jer da je kojim slučajem gospodin Miler, a ne Hes, niko ga ne bi slušao. Dakle, Rajner se rodio kao unuk jednog od najvećih zločinaca što nikada ne bi mogao da promeni, ali ono što je pokušao jeste da zaštiti svoju decu i da jednog dana za njih kažu da su deca onog unuka koji se suočio sa zločinima i direktnim žrtvama holokausta. To je velika stvar i zamislite kada bi neko od potomaka zločinaca na ovim prostorima progovorio kao Rajner. Tada bi se neke stvari sigurno pomakle sa mrtve tačke.

MONITOR: Koliko je ova priča primjenjiva i na posljedice sukoba u bivšoj Jugoslaviji o čijem jednom segmentu govori vaš drugi film „Proces Sandžak“ iz 2020. godine, u koprodukciji vaše „Core Dox“ i Al Džazire?

RELJIĆ: Kada govorimo o zločinima u Sandžaku, oni su posebni u svakom smislu, jer se o njima jako malo govori, gotovo ništa. Upravo zato mi je bio izazov da se bavim Sandžakom. Prvi put sam to činio u specijalnom izdanju nekadašnje emisije Radar na RTV, i u nekih 50 minuta sam se bavio otmicama u Sjeverinu i Štrpcima, granatiranju sela na tromeđi Srbije, BiH i Crne Gore, torturama i sl. Tada sam prvi put načeo i temu montiranog sudsko-političkog procesa protiv pripadnika SDA, koji je paralelno vođen u Srbiji i Crnoj Gori, gde su ljudi prošli kroz teške oblike mučenja i torture, optuženi da su želeli da podignu oružani ustanak u cilju stvaranja države Sandžak. To je svojevrsna tabu tema i danas nepoznata široj javnosti, i kada sam premijerno prikazao svoj dokumentarni film Proces Sandžak, 14. 09. 2020. na festivalu AJB DOC u Sarajevu, krenuli su ozbiljni napadi na mene, na nekim sumnjivim i anonimnim portalima. Automatski su mi nacrtali metu na čelu, ali to je bilo dobro, jer je to bio dokaz da sam napravio dobar film i da je zasmetao onima koji se i dalje kriju od odgovornosti za ta nedela.

MONITOR: Film svjedoči o užasnoj torturi, faktički o policijskim zločinima nad tim ljudima koji su, poslije prvostepenih osuđujućih presuda, u Crnoj Gori amnestirani a u Srbiji su presude pale na Vrhovnom sudu. Šta je vas motivisalo da „vaskrsnete“ ovu tešku temu?

RELJIĆ: Na primeru Sandžaka bila je vidljiva ta zločinačka priroda režima koji nas je odveo u stradanja 90-ih. Nažalost, ni Haški tribunal se nije bavio zločinima protiv čovečnosti na tom prostoru, za razliku od Vojvodine i etničkog čišćenja Hrvata sa područja Srema. Ima se utisak da je to učinjeno s namerom, pa čak ni haškom osuđeniku Milanu Lukiću nije proširena optužnica na otmice i ubistva putnika iz autobusa i voza u Sjeverinu odnosno u Štrpcima, za koje postoje direktni dokazi. Ima se utisak da je na taj način Tužilaštvo MKSJ, nakon 2000. nagradilo nove/stare vlasti Srbije i Crne Gore za saradnju i zaštitilo ih, pre svega, od tužbe BiH za agresiju pred Međunarodnim sudom pravde. Sandžak se pominjao u Hagu samo kada je u svojstvu odbrane svedočio bivši načelnik RDB u Novom Pazaru Vladimir Čorbić i to u procesu protiv nekadašnjeg šefa RDB-a Jovice Stanišića.

MONITOR: U vašem filmu pojavljuje se i insert sa tog suđenja u Hagu, u kojem Vladimir Čorbić kaže da je taj slučaj dio akcije Maj ’93. I napominje: „Trajala je do mog odlaska u penziju. Koliko znam, traje još uvijek, ali nisam siguran“. Kako vi razumijete ovu izjavu?

RELJIĆ: Onako kakvo sam joj dao mesto u filmu. Ta rečenica je u službi zaključka filma, jer zapravo predstavlja taj poželjni kontinuitet mržnje, koja bi trebalo da traje od Balkanskih ratova pa do u beskonačno. Ta akcija fakat traje i dan danas, ako se pogleda da se u Srbiji pokreću revizije sudskih procesa prema žrtvama, u kojima država Srbija traži da joj akteri iz mog filma vrate deo novca koji im je isplaćen na ime odšteta. Policijska akcija Maj ’93, kao i njena podakcija Lim, koja je vođena u Crnoj Gori, i te kako traju, jer kako drugačije objasniti činjenicu da je danas Ibrahimu Čikiću zamrznut tekući račun i da ne može da podigne svoju ionako malu penziju.  Čikić mora da plati odštetu dželatima koje je pomenuo u svojoj knjizi Gdje sunce ne grije, bez obzira na presudu Ustavnog suda Crne Gore iz februara 2018. u kojoj je njegova knjiga proglašena za nacionalni interes, kao i odbačena presuda suda u Bijelom Polju o toj odšteti. Koliko god da se radi o verovatno nekakvom pravnom vakuumu, nije slučajno da se to dešava Čikiću, koji je prvi progovorio o strahotama koje je doživeo prilikom saslušanja i tortura, kroz koje je prošao te davne 1994. kada je, kao slep, osuđen na dve i po godine zatvora, jer je „pripremao snajperske napade na srpsku decu“. Čikić je oslepeo dve decenije pre tog famoznog hapšenja. Još jedan od primera da ove akcije traju je i činjenica da postoji bogat video arhiv o tadašnjim događajima u Srbiji i Crnoj Gori, ali da su osim dva kratka priloga, svi materijali bunkerisani i sklonjeni daleko od očiju javnosti.

MONITOR: Radite na dokumentarcu Mamula All Inclusive. U događajima, istorijskim i skorašnjim, pokazuje se, kako mjesta patnje – do skoro zapušetena – postaju mjesta gdje se mogu kupiti ovozemaljska zadovoljstva. Šta mislite o ovom „rizort-spa“ odnosu prema mjestima stradanja?

RELJIĆ: Mamula je pravi primer kako novac kupuje sve, i briše sve pred sobom, pa i žrtve. Možda je bivša vlast u Crnoj Gori napravila jedan takav dil sa investitorom iz Egipta, ali sam siguran da ga nova vlast neće poništiti i to će u osnovi i biti glavna radnja mog filma: da žrtve logora, pa i one koje su žive, niko ništa ne pita i da sve interesuje samo novac. Dakle, vratimo se na nacionalistički kič, kakvog živimo i lako ćemo shvatiti da je jedna takva situacija apsolutno moguća. Pogledajte samo igranku oko spomenika Stefana Nemanje u Beogradu i priču oko krsta i mača, i shvatićete da nema većeg nacionalnog interesa od onog ličnog i finansijskog interesa. Dotični primeri nisu samo primeri Crne Gore odnosno Srbije, niti su to primeri samo sa Balkana, već univerzalna pojava, u kojoj je novac osnovno i najjače merilo vrednosti u današnjem svetu, a ljudska patnja i ljudska žrtva sve manje važni i skoro nebitni. Da je drugačije, odnos razvijenog sveta prema ljudima koji beže od aktuelnih ratova i razaranja, bio bi humaniji, a ne ovakav kakav je, surov i nasilnički.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELENA SIMIĆ, GLUMICA: Pregrubi smo jedni prema drugima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokle god bude zastupljeno selektivno reagovanje od strane umjetnika, te reakcije neće imati punu snagu i moć da promijene. Ne možeš ćutati i žmuriti pola karijere na tone nepravdi oko sebe i odjednom postati borac za kulturu

 

Predstava Gradskog pozorišta iz Podgorice Snježna kraljica, koju je po tekstu Hansa Kristijana Andersena, u dramatizaciji Evgenij Švarca, režirao Jagoš Marković nedavno je imala premijeru na Velikoj sceni KIC-a ,,Budo Tomović”. Predstava je na radost svih održana pred publikom, a glavnu ulogu – djevojčicu Gerdu tumači glumica Jelena Simić, koja već više od deset godina na raznim scenama pokazuje raskošni talenat, umijeće i profesionalizam.

Diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a članica je ansambla Gradskog pozorišta. Tumačila je zapažene uloge u mnogim predstavama, a 2017. i 2019. dobila je Godišnje nagrade matične kuće, ali i Ardaliona za mladog glumca na Festivalu Bez prevoda u Užicu. Glumila je i u nekoliko filmova.

MONITOR: Nedavno je održana premijera ,,Snježne kraljce”.  Osim kvaliteta same predstave, posebno je važno što je sala bila ispunjena djecom, koja su već godinu dana primorana da sjede pored kompjutera, pohađaju online nastavu, gledaju televiziju, bez nužne socijalizacije. Čini mi se da nikad kao danas ne shvatamo snagu pozorišta, a naročito za taj uzrast kome je magija teatra neophodna pri odrastanju.

SIMIĆ: Shvatamo je, ali pozorište nažalost nije dostupno svoj djeci. Djeca u Podgorici imaju priliku da pogledaju nove predstave na našem repertoaru, namijenjene njihovom uzrastu, ali šta je sa ostatkom zemlje? I u normalnim okolnostima nismo toliko često gostovali po gradovima Crne Gore. Naravno i nemoguće je da jedno pozorište pokrije potrebe djece na nivou cijele zemlje. Zašto se u našoj zemlji, u svim gradovima ne radi makar po jedna predstava za djecu godišnje? Bojim se da zaključim da mi ipak ne shvatamo snagu i važnost pozorišta, čak ni sad u ovim izizetno izazovnim okolnostima za djecu i mlade, kojima se život promijenio iz korijena. Ja želim da djeca u svakom gradu makar jednom godišnje pogledaju novu predstavu. To je moguće. Fali nam upornosti, dobre volje, srčanosti, inata, svijesti… Nije kritika radi kritike, već radi ideje i spremnosti na rad. Fali nam i novca uvijek, ali to je manji problem u odnosu na prethodno nabrojano, čini mi se.

MONITOR: Kažete nam o procesu rada u ovakvim okolnostima, o toj kulturološkoj ali i humanoj misiji pozorišta?

SIMIĆ: Snježna kraljica bila je ljekovita i za nas u pozorištu nakon tolike pauze, kao i za mladu, a i odraslu publiku, jer nosi toliku emociju i snagu i inspiriše. Uči da nema odustajanja pred naizgled nesavladivim preprekama. Uči da je u redu reći „bojim se, ne umijem, ne mogu, ali želim, treba mi pomoć“. Djeci treba približiti da je normalno da intenzivno osjećaju i da to iskazuju i dijele sa drugima. Ma i odraslima… Evo kad se bilo ko od nas posljednji put osjećao normalno. Voljela bih da se nađe način da pozorište opet kontinuirano radi. Neophodna nam je komunikacija i podrška nadležnih. Mi idemo na posao i nemamo luksuz da nosimo maske, ne testiraju nas, dakle radimo uz veliki rizik da se razbolimo i da nam se opet sve stopira, kao što se konstantno dešava. To užasno frustrira, ali i pored toga želja za radom i svijest o važnosti sadržaja koji se nudi u pozorištu je tu. Svi se moramo prilagoditi i biti pametni, naći dobar, pametan, kreativan način da prebrodimo ovaj period, a da nismo potpuno blokirani ili svedeni samo na online prikazivanje predstava.

MONITOR: Andersen je napisao više od 150 priča za djecu, a ,,Snježna kraljica” je jedna od najtužnijih. Djevojčica Gerda je spremna da pronađe svog prijatelja, noseći sa sobom hrabrost, odlučnost i bezuslovnu ljubav. Koliko je bilo zahtjevno graditi ovaj lik?

SIMIĆ: Bilo mi je veoma zahtjevno iako sada igram lako i punog srca. Svaki segment onoga što Gerda proživljava bio mi je blizak i poznat. Nikad ne pravim razliku između zadatka koji imam bilo da on pripada dječjoj ili večernjoj sceni, ako to ikad počnem da radim, prestaću da igram za djecu, jer nije pošteno. Ništa u dječjem životu nije malo, sve je novo, važno, veliko, prvi put doživljeno i samim tim izuzetno intenzivno. Takvo mora biti i u pozorištu inače nije iskreno i istinito. Djeca to vide i osjete. Ove godine je tačno deset godina otkad sam prvi put radila sa Jagošem Markovićem i osjećam da sam u svakom procesu mnogo naučila, u ovom možda i najviše. I zahvalna sam do te mjere da to ne umijem da iskažem riječima.

MONITOR: Šta je za Vas najvažnije kod ovog teksta, u njegovom postavljanju, a čini se da je danas veoma aktuelan?

SIMIĆ: To što je u redu reći da ne znaš i ne umiješ i da se bojiš, ali to ne znači da odustaješ. Ima momenat kad Gerda kaže ,,ako mi sad ne odgovoriš srušiću se” i to prepoznajem iz svog života i mislim da se svako od nas može prepoznati u tome ,,ne mogu više, nemam snage” i opet, nakon kratke slabosti, pokupimo se i ne odustajemo, jer je ono čemu težimo važnije i veće od nas. Voljela bih da ova predstava publiku svih uzrasta podsjeti koliko je važno boriti se za ispravno, ne posustati pred mamcima koji dolaze sa svih strana i koji te pecaju na lakši i lagodniji, a prazan i iskrivljen život. Da imaš sve, a ne znaš zašto radiš to što radiš, trčiš kao hrčak u svom koturu i ne sjetiš se da pomisliš kad si nekoga posljednji put iskreno i s ljubavlju zagrlio. Pregrubi smo i užasno hladni jedni prema drugima, a ne mora to tako.

MONITOR: Tumačili ste Antigonu u nacionalnom teatru, pa mnoge uloge u Gradskom pozorištu, kao i veoma zapaženu u ,,Dokle pogled seže”, predstavi Zetskog doma. Što je presudno kod odabira uloge?

SIMIĆ: Odaberu one mene, moje je da popalim sve motore i da se prepustim. Neke ,,legnu” bolje od drugih. Za ovih deset godina sam shvatila da moj rezultat mnogo zavisi od ekipe i načina rada. Kad mi je udobno u procesu, saradnici i partneri su otvoreni, kad dobro razmjenjujemo, onda se dobre uloge lako rađaju i rastu. Jedni drugima pomažemo u tome, ovo je takav posao, ne možeš sam. I ne treba.

MONITOR: Koliko je važno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme?

SIMIĆ: Izuzetno važno. Isto koliko je važno i da budemo mudri u svemu tome. Mislim da je neophodno da smo primjer slobode mišljenja i govora, da se ukaže na ono što je važno korigovati radi opšteg dobra. Privilegija da govorimo javno je istovremeno i velika odgovornost i izazov. S kim i kako govorite, hoće li se nešto izvući iz konteksta i izvrnuti. Zbog toga sam napomenula da je važno imati mudar pristup kad su u pitanju goruće teme –  dostojnstven i argumentovan. Mi treba da se liječimo od selektivnih reakcija ,,ovdje mogu, neće mi se zamjeriti, a ovdje bolje da otćutim – iz ovih ili onih razloga”. Dokle god bude zastupljeno selektivno reagovanje od strane umjetnika, te reakcije neće imati punu snagu i moć da promijene. Ne možeš ćutati i žmuriti pola karijere na tone nepravdi oko sebe i odjednom postati borac za kulturu. To nema nikakvu vrijednost. Ili podržavati borbu za pravdu van naše zemlje, a ovdje se praviti da problemi ne postoje ili da te se ne tiču ili još gore, rugati se onima koji govore i bore se.  I onda se još pitaš kako je moguće da nam nije bolje.

MONITOR: Kako ste, kao glumica, doživjeli režim izolacije i kako je uticao na vas? Koliko nas je sve promijenilo to neprirodno iskustvo?

SIMIĆ: Nisam ga doživjela kao neprirodno, djeluje kao sasvim prirodan proces, samo smo mi previse arogantni priznamo da nismo iznad svega. Sami smo sebe dogurali do ivice ponora, kako tretiramo prirodu, jedni druge… Ta količina bahatosti je morala jednom naići na zid. Gledam na sve ovo kao na vrijeme da shvatimo i prihvatimo da nismo i nikad nećemo i ne možemo biti veći od prirode – koliko god da smo brojni, mali smo, krhki i potrebni jedni drugima. Imam osjećaj da će ovo trajati sve dok nas ne natjera da usporimo i cijenimo to što imamo, a ne samo da grabimo i bacamo.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo