Povežite se sa nama

INTERVJU

AMOR MAŠOVIĆ, PREDSJEDAVAJUĆI KOLEGIJA DIREKTORA INSTITUTA ZA NESTALE OSOBE BIH: Još 10 000 nestalih u regionu

Objavljeno prije

na

Već 22 godine Amor Mašović učestvuje u potrazi za nestalima u BiH. Prošao je sve faze, od državnog službenika, koji je u periodu agresije u zgradi Predsjedništva BiH bilježio prva imena nestalih u Bosni i Hercegovini, pa do pozicije člana kolegijuma direktora Instituta za nestale osobe BiH. Nije strahovao da se spušta u jame duboke i preko 100 metara i naravno, kako sam kaže, nije bio jedini.

MONITOR: Protekla je 21 godina od početka rata a 18 od genocida počinjenog u Srebrenici. Za koliko nestalih Bosna i Hercegovina još traga?
MAŠOVIĆ: Na prostorima Bosne i Hercegovina danas se traga za negdje 8000-8500 žrtava.

MONITOR: Region?
MAŠOVIĆ: Nisam u potpunosti siguran. Mislim da se ukupno radi oko 2.000 nestalih osoba. U ovom slučaju govorimo o žrtvama s područja Hrvatske, Srbije, Kosova i Crne Gore. Mislim da u Sloveniji nema nestalih. U Crnoj Gori su se dogodili i nestanci bosanskohercegovačkog stanovništva bošnjačke nacionalnosti, koji su se našli kao izbjeglice 1992. na teritoriji te države. Sve zajedno zemlje bivše Jugoslavije tragaju za oko 10.000 nestalih osoba.

MONITOR: Na području opštine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Teško je dati odgovor na to pitanje zato što su posmrtni ostaci lociranih žrtava nekompletni. Godinama traje njihovo kompletiranje. Mi smo iz Srebrenice i s područja nekoliko općina gdje su pronađene žrtve genocida koji se desio u Srebrenici u julu 1995. donijeli više od 13.000 vreća s posmrtnim ostacima. Tih 13.000 vreća ne znači 13.000 žrtava, nego po procjenama laboratorija u Tuzli, to je negdje oko 7.000 žrtava.

MONITOR: A koliki je evidentirani broj nestalih s područja općine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Do sada su evidentirane 8.372 žrtve. Iz toga proizlazi da se traga za još 1.372 žrtve, ali imajući u vidu da pojedini skeletni ostaci nisu identificirani, nego se nalaze u mrtvačnicama ili Komemorativnom centru u Tuzli, moja procjena je da se traga za 1.100 žrtava genocida. U Srebrenici, kao i drugdje u BiH, neke žrtve nikada neće biti pronađene.

MONITOR: Koje su to žrtve?
MAŠOVIĆ: To su žrtve koje su spaljene, čiji su skeletni ostaci pretvoreni u pepeo, koje se nalaze na dnu bosanskohercegovačkih rijeka, jezera, u oknima napuštenih rudnika…

MONITOR: Kako se suočiti s tim u budućnosti?
MAŠOVIĆ: Mi već kasnimo u osmišljavanju sistematskog pristupa razrješavanju tog problema. To je problem onih koji nikada neće imati priliku da pronađu svoje najmilije. Nijedna država u regionu nije osmislila nikakav program, nikakav projekat, na koji način pomoći tim žrtvama, jer su i oni žrtve, da bi se njihova bol na neki način ublažila.

MONITOR: Čiji je to onda problem nestalih? Države ili Instituta?
MAŠOVIĆ: To je i krivično-pravni problem. No, to je prije svega političko pitanje. Činjenica je da tragovi najvećeg broja nestalih vode do ladica organa vlasti. To je problem u svim državama u regionu. Bilo bi dovoljno pribaviti ključeve tih ladica, otključati ih i riješiti sudbinu mnogih od 10 000 nestalih. Na žalost, ne postoji politička volja i meni je jasno zašto ona ne postoji. Još uvijek u vlastima, u regionu, sjede ljudi koji su na direktan ili indirektan način involvirani u događaje 1991-2000. godine ili sjede ljudi koji nisu ni na direktan ni indirektan način involvirani, ali koji otvoreno podržavaju one koji su učestovali u organizovanju i planiranju monstruoznih zločina koji su se desili na prostorima regiona.

MONITOR: Da li ćemo ikada imati tačan broj nestalih u Bosni i Hercegovini?
MAŠOVIĆ: Hoćemo. Mi smo već blizu tog broja. Sad govorimo o orijentacionom broju od 30 do 31 hiljade nestalih. U ovom momentu verifikovani su podaci za otprilike nešto više od jedne trećine. U okviru našeg Instituta radi se jedan projekat koji je donirala britanska vlada, a koji nam je omogućio uključivanje u proces verifikacije sedam dodatnih uposlenika. Ide to jednim ubrzanim tokom. Nadamo se da ćemo do kraja ove godine, najkasnije u proljeće 2014. imati takozvanu verificiranu centralnu evidenciju nestalih. U ovom momentu imamo centralnu evidenciju nestalih, ali činjenica je da ona nije 100 posto tačna. U njoj se još nalaze osobe koje su žive, ali su iz nekog razloga prijavljene kao nestale 91, 92. ili 93. ili koje su u tom momentu imale status nestalih, a s aspekta njihovih porodica, koje nisu ništa znale o njihovoj sudbini, jer su bili u logorima, zatvorima ili iz drugih razloga izgubili kontakt s njima a kasnije nisu ispisane u institucijama koje se bave nestalima.

MONITOR: Najveća masovna grobnica otkrivena do danas je Crni vrh kod Zvornika?
MAŠOVIĆ: Da, to je grobnica u novoformiranoj općini Osmaci, odnosno bivšoj općini Zvornik. U toj grobnici do sada je pronađeno više od 500 žrtava, iako je broj vreća koji smo odatle iznijeli 629. Ona je po svome karakteru sekundarna masovna grobnica, što znači da se tu nalaze samo dijelovi skeleta ali je najveća po brojnosti žrtava. Nakon nje dolaze Stari Kevljani, Jakarina Kosa i veliki broj sekundarnih srebreničkih masovnih grobnica, koje se nalaze na putu za zvorničku Kamenicu. Tamo nema nijedne masovne grobnice ispod 80–300 žrtava. Ima grobnica i s preko 400 žrtava.

Zadnja masovna grobnica otkrivena je 2010. godine. Masovna grobnica je grobnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje tri žrtve. Po tome je posljednja otkrivena 2013. Međutim, ako govorimo o velikim masovnim grobnicama sa desetinama, stotinama žrtva, onda je posljednja jezero Perućac, u hidroakumulaciji Bajina Bašta. Tu je do sada otkriven identitet 165 žrtava, ali postoji 20 i nešto žrtava koji imaju jedinstven DNK profil, ali nema podudaranja ni sa jednom krvlju koju posjedujemo u bazi podataka. Prema tome, postoji još 20 sigurnih žrtava, ali nemamo njihova imena i prezimena.

MONITOR: Šta će se desiti sa jezerom Perućac?
MAŠOVIĆ: Upravo dok razgovaramo dobio sam obavijest da će od 26. do 30. avugusta biti ponovo snižen nivo jezera Perućac zbog popravke nosećih stubova čuvenog višegradskog mosta. Očekujemo da ćemo pronaći skeletne ostatke istih onih žrtava čije smo dijelove već izvadili 2010, kao i ostatke drugih žrtava.

MONITOR: O kojem broju govorimo?
MAŠOVIĆ: Broj 165 ili 185 sigurno je tek petina ili šestina od stvarnog broja tijela koje krije najveća masovna grobnica na prostorima Balkana zvana rijeka Drina.

MONITOR: Postoje tvrdnje o sarajevskim masovnim grobnicama gdje se nalaze osobe srpske nacionalnosti?.
MAŠOVIĆ: Na području Grada Sarajevo, u proteklom periodu radili smo na dva lokaliteta. To je Alipašino polje, gdje se na osnovu nekih svjedočenja došlo do informacija da su 1992. na lijevoj obali Miljacke uočeni leševi za koje se pretpostavlja da su sarajevske žrtve srpske nacionalnosti. Tu je pronađeno nekoliko sitnih skeletnih ostataka. Na žalost, nijedan od tih skeletnih ostataka nije se podudario s krvlju koju imamo od srpskih porodica s područja Sarajeva koje tragaju za svojim nestalim. Drugi lokalitet trenutno je u toku i to je ekshumacija na Buća-Potoku, gdje su također po izjavama nekih svjedoka 1992. odlagani posmrtni ostaci ljudi koji su nastradali u Sarajevu. Tu smo pronašli nekoliko skeletnih ostataka. Zasad je vrlo rano reći kome pripadaju. Moguće je ponuditi nekoliko odgovora, da su to žrtve iz perioda 1992-1995. Drugi mogući odgovor je da se radi o osobama koje su nastradale prije nekih 40-ak godina, odnosno 1969. god. kada je petero ljudi skupljalo željezo i stradalo na tom smetlištu. Pronađena su tijela trojice muškaraca, ali skeletni ostaci jedne žene i dvoje djece nikada nisu pronađeni. Treći mogući odgovor je, kao i na svim smetlištima, da su to posmrtni ostaci iz Drugog svjetskog rata.

Sjeverin i Štrpci

MONITOR: Ko su žrtve u jezeru Perućac?
MAŠOVIĆ: Pa to su žrtve iz Višegrada. To su žene, djeca, stariji muškarci, bilo je nekoliko osoba i srpske nacionalnosti, koji su nastradali uzvodnije od Višegrada, čija su tijela prešla preko hidroelektrane u Višegradu. Također se tu nalaze i neki Bošnjaci iz Foče, i njihova tijela su prešla preko hidroelektrane ali je bilo i tijela ljudi i iz Crne Gore i Srbije, odnosno onih koji su bili u onom poznatom autobusu koji je zaustavljen u Sjeverinu, i gdje je ubijeno 17 Bošnjaka. Tu se nalaze i tijela ljudi iz voza u Štrpcima. I te su žrtve pronađene u jezeru Perućac.

Najmlađa žrtva

MONITOR: Što vas je ostavilo u šoku tokom ovog zadatka?
MAŠOVIĆ: Mislio sam da sam ga davno doživio iznošenjem skeleta iz bosanskih i hercegovačkih jama. Međutim, prije dvije godine desila se ta beba koja je pronađena u kampu holandskog bataljona, u Potočarima. Meni je to bilo najupečatljivije. Njezinoj majci onemogućeno je da se porodi na normalan način, a beba tek što je udahnula život, bila je prisiljena da ga izdahne. To je bilo novorođenče. Ti skeletni ostaci su tako mali, strahovao sam da ga, iako smo znali da je u toj masovnoj grobnici, ipak nećemo naći. Eto, holandski vojnik je umotao tijelo u jednu kesu, koja je usporila proces raspadanja. To je najmlađa žrtva koju sam dotakao. To je najgrozniji, najmonstruozniji prizor.

Edvin KANKA-ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo