Već 22 godine Amor Mašović učestvuje u potrazi za nestalima u BiH. Prošao je sve faze, od državnog službenika, koji je u periodu agresije u zgradi Predsjedništva BiH bilježio prva imena nestalih u Bosni i Hercegovini, pa do pozicije člana kolegijuma direktora Instituta za nestale osobe BiH. Nije strahovao da se spušta u jame duboke i preko 100 metara i naravno, kako sam kaže, nije bio jedini.
MONITOR: Protekla je 21 godina od početka rata a 18 od genocida počinjenog u Srebrenici. Za koliko nestalih Bosna i Hercegovina još traga?
MAŠOVIĆ: Na prostorima Bosne i Hercegovina danas se traga za negdje 8000-8500 žrtava.
MONITOR: Region?
MAŠOVIĆ: Nisam u potpunosti siguran. Mislim da se ukupno radi oko 2.000 nestalih osoba. U ovom slučaju govorimo o žrtvama s područja Hrvatske, Srbije, Kosova i Crne Gore. Mislim da u Sloveniji nema nestalih. U Crnoj Gori su se dogodili i nestanci bosanskohercegovačkog stanovništva bošnjačke nacionalnosti, koji su se našli kao izbjeglice 1992. na teritoriji te države. Sve zajedno zemlje bivše Jugoslavije tragaju za oko 10.000 nestalih osoba.
MONITOR: Na području opštine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Teško je dati odgovor na to pitanje zato što su posmrtni ostaci lociranih žrtava nekompletni. Godinama traje njihovo kompletiranje. Mi smo iz Srebrenice i s područja nekoliko općina gdje su pronađene žrtve genocida koji se desio u Srebrenici u julu 1995. donijeli više od 13.000 vreća s posmrtnim ostacima. Tih 13.000 vreća ne znači 13.000 žrtava, nego po procjenama laboratorija u Tuzli, to je negdje oko 7.000 žrtava.
MONITOR: A koliki je evidentirani broj nestalih s područja općine Srebrenica?
MAŠOVIĆ: Do sada su evidentirane 8.372 žrtve. Iz toga proizlazi da se traga za još 1.372 žrtve, ali imajući u vidu da pojedini skeletni ostaci nisu identificirani, nego se nalaze u mrtvačnicama ili Komemorativnom centru u Tuzli, moja procjena je da se traga za 1.100 žrtava genocida. U Srebrenici, kao i drugdje u BiH, neke žrtve nikada neće biti pronađene.
MONITOR: Koje su to žrtve?
MAŠOVIĆ: To su žrtve koje su spaljene, čiji su skeletni ostaci pretvoreni u pepeo, koje se nalaze na dnu bosanskohercegovačkih rijeka, jezera, u oknima napuštenih rudnika…
MONITOR: Kako se suočiti s tim u budućnosti?
MAŠOVIĆ: Mi već kasnimo u osmišljavanju sistematskog pristupa razrješavanju tog problema. To je problem onih koji nikada neće imati priliku da pronađu svoje najmilije. Nijedna država u regionu nije osmislila nikakav program, nikakav projekat, na koji način pomoći tim žrtvama, jer su i oni žrtve, da bi se njihova bol na neki način ublažila.
MONITOR: Čiji je to onda problem nestalih? Države ili Instituta?
MAŠOVIĆ: To je i krivično-pravni problem. No, to je prije svega političko pitanje. Činjenica je da tragovi najvećeg broja nestalih vode do ladica organa vlasti. To je problem u svim državama u regionu. Bilo bi dovoljno pribaviti ključeve tih ladica, otključati ih i riješiti sudbinu mnogih od 10 000 nestalih. Na žalost, ne postoji politička volja i meni je jasno zašto ona ne postoji. Još uvijek u vlastima, u regionu, sjede ljudi koji su na direktan ili indirektan način involvirani u događaje 1991-2000. godine ili sjede ljudi koji nisu ni na direktan ni indirektan način involvirani, ali koji otvoreno podržavaju one koji su učestovali u organizovanju i planiranju monstruoznih zločina koji su se desili na prostorima regiona.
MONITOR: Da li ćemo ikada imati tačan broj nestalih u Bosni i Hercegovini?
MAŠOVIĆ: Hoćemo. Mi smo već blizu tog broja. Sad govorimo o orijentacionom broju od 30 do 31 hiljade nestalih. U ovom momentu verifikovani su podaci za otprilike nešto više od jedne trećine. U okviru našeg Instituta radi se jedan projekat koji je donirala britanska vlada, a koji nam je omogućio uključivanje u proces verifikacije sedam dodatnih uposlenika. Ide to jednim ubrzanim tokom. Nadamo se da ćemo do kraja ove godine, najkasnije u proljeće 2014. imati takozvanu verificiranu centralnu evidenciju nestalih. U ovom momentu imamo centralnu evidenciju nestalih, ali činjenica je da ona nije 100 posto tačna. U njoj se još nalaze osobe koje su žive, ali su iz nekog razloga prijavljene kao nestale 91, 92. ili 93. ili koje su u tom momentu imale status nestalih, a s aspekta njihovih porodica, koje nisu ništa znale o njihovoj sudbini, jer su bili u logorima, zatvorima ili iz drugih razloga izgubili kontakt s njima a kasnije nisu ispisane u institucijama koje se bave nestalima.
MONITOR: Najveća masovna grobnica otkrivena do danas je Crni vrh kod Zvornika?
MAŠOVIĆ: Da, to je grobnica u novoformiranoj općini Osmaci, odnosno bivšoj općini Zvornik. U toj grobnici do sada je pronađeno više od 500 žrtava, iako je broj vreća koji smo odatle iznijeli 629. Ona je po svome karakteru sekundarna masovna grobnica, što znači da se tu nalaze samo dijelovi skeleta ali je najveća po brojnosti žrtava. Nakon nje dolaze Stari Kevljani, Jakarina Kosa i veliki broj sekundarnih srebreničkih masovnih grobnica, koje se nalaze na putu za zvorničku Kamenicu. Tamo nema nijedne masovne grobnice ispod 80–300 žrtava. Ima grobnica i s preko 400 žrtava.
Zadnja masovna grobnica otkrivena je 2010. godine. Masovna grobnica je grobnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje tri žrtve. Po tome je posljednja otkrivena 2013. Međutim, ako govorimo o velikim masovnim grobnicama sa desetinama, stotinama žrtva, onda je posljednja jezero Perućac, u hidroakumulaciji Bajina Bašta. Tu je do sada otkriven identitet 165 žrtava, ali postoji 20 i nešto žrtava koji imaju jedinstven DNK profil, ali nema podudaranja ni sa jednom krvlju koju posjedujemo u bazi podataka. Prema tome, postoji još 20 sigurnih žrtava, ali nemamo njihova imena i prezimena.
MONITOR: Šta će se desiti sa jezerom Perućac?
MAŠOVIĆ: Upravo dok razgovaramo dobio sam obavijest da će od 26. do 30. avugusta biti ponovo snižen nivo jezera Perućac zbog popravke nosećih stubova čuvenog višegradskog mosta. Očekujemo da ćemo pronaći skeletne ostatke istih onih žrtava čije smo dijelove već izvadili 2010, kao i ostatke drugih žrtava.
MONITOR: O kojem broju govorimo?
MAŠOVIĆ: Broj 165 ili 185 sigurno je tek petina ili šestina od stvarnog broja tijela koje krije najveća masovna grobnica na prostorima Balkana zvana rijeka Drina.
MONITOR: Postoje tvrdnje o sarajevskim masovnim grobnicama gdje se nalaze osobe srpske nacionalnosti?.
MAŠOVIĆ: Na području Grada Sarajevo, u proteklom periodu radili smo na dva lokaliteta. To je Alipašino polje, gdje se na osnovu nekih svjedočenja došlo do informacija da su 1992. na lijevoj obali Miljacke uočeni leševi za koje se pretpostavlja da su sarajevske žrtve srpske nacionalnosti. Tu je pronađeno nekoliko sitnih skeletnih ostataka. Na žalost, nijedan od tih skeletnih ostataka nije se podudario s krvlju koju imamo od srpskih porodica s područja Sarajeva koje tragaju za svojim nestalim. Drugi lokalitet trenutno je u toku i to je ekshumacija na Buća-Potoku, gdje su također po izjavama nekih svjedoka 1992. odlagani posmrtni ostaci ljudi koji su nastradali u Sarajevu. Tu smo pronašli nekoliko skeletnih ostataka. Zasad je vrlo rano reći kome pripadaju. Moguće je ponuditi nekoliko odgovora, da su to žrtve iz perioda 1992-1995. Drugi mogući odgovor je da se radi o osobama koje su nastradale prije nekih 40-ak godina, odnosno 1969. god. kada je petero ljudi skupljalo željezo i stradalo na tom smetlištu. Pronađena su tijela trojice muškaraca, ali skeletni ostaci jedne žene i dvoje djece nikada nisu pronađeni. Treći mogući odgovor je, kao i na svim smetlištima, da su to posmrtni ostaci iz Drugog svjetskog rata.
Sjeverin i Štrpci
MONITOR: Ko su žrtve u jezeru Perućac?
MAŠOVIĆ: Pa to su žrtve iz Višegrada. To su žene, djeca, stariji muškarci, bilo je nekoliko osoba i srpske nacionalnosti, koji su nastradali uzvodnije od Višegrada, čija su tijela prešla preko hidroelektrane u Višegradu. Također se tu nalaze i neki Bošnjaci iz Foče, i njihova tijela su prešla preko hidroelektrane ali je bilo i tijela ljudi i iz Crne Gore i Srbije, odnosno onih koji su bili u onom poznatom autobusu koji je zaustavljen u Sjeverinu, i gdje je ubijeno 17 Bošnjaka. Tu se nalaze i tijela ljudi iz voza u Štrpcima. I te su žrtve pronađene u jezeru Perućac.
Najmlađa žrtva
MONITOR: Što vas je ostavilo u šoku tokom ovog zadatka?
MAŠOVIĆ: Mislio sam da sam ga davno doživio iznošenjem skeleta iz bosanskih i hercegovačkih jama. Međutim, prije dvije godine desila se ta beba koja je pronađena u kampu holandskog bataljona, u Potočarima. Meni je to bilo najupečatljivije. Njezinoj majci onemogućeno je da se porodi na normalan način, a beba tek što je udahnula život, bila je prisiljena da ga izdahne. To je bilo novorođenče. Ti skeletni ostaci su tako mali, strahovao sam da ga, iako smo znali da je u toj masovnoj grobnici, ipak nećemo naći. Eto, holandski vojnik je umotao tijelo u jednu kesu, koja je usporila proces raspadanja. To je najmlađa žrtva koju sam dotakao. To je najgrozniji, najmonstruozniji prizor.
Edvin KANKA-ĆUDIĆ