Povežite se sa nama

INTERVJU

HANKA PALDUM, KRALJICA BOSANSKE SEVDALINKE: Dobra pjesma nema granica

Objavljeno prije

na

Bosanskohercegovačka javnost je sa zaprepaštenjem i nevjericom dočekala vijest iz beogradskog Kurira da je kraljica bosanske sevdalinke Hanka Paldum početkom rata maltretirala srpske zatvorenike u logoru Silos.

– To je jedna u nizu priča koje su krenule protiv mene. Proteklih godina, u nekoliko navrata dešavalo se da, ni kriva ni dužna, neke stvari moram da objasnim ljudima, da se oglasim. Ako čovjek prišuti, onda prihvata krivicu. Ako se oglasi i ako reaguje, onda će se protumačiti da se brani ili pravda. Moja namjera nije bila ni da se pravdam niti da se branim, nego jednostavno da nešto o svemu tome kažem.

MONITOR: Šta ste tom prilikom rekli?
PALDUM: Svako ko me tim povodom pozvao telefonom, rekla sam: To je čista laž! Izmišljotina. Ljudi već znaju da je to sve izmišljeno, da je to konstrukcija pojedinih medija…

MONITOR: Srbijanska pjevačica Jelena Karleuša bila je među prvima koja Vam se obratila…
PALDUM: Ona je jedna od osoba koja se oglasila i koje su javno stale na moju stranu. Međutim, bilo je tu dosta dragih prijatelja, čak i nepoznatih ljudi iz Srbije, koji su na neki način došli u kontakt sa mnom i pružili mi podršku, hrabrili me, pokušavali utješiti me svojom toplom ljudskom riječju. Na neki način reći da nema potrebe ni za kakvu brigu, da je to zapravo rat koji, nažalost, još nije završen.

MONITOR: Kako mislite nije završen?
PALDUM: Rat koji je krenuo 1992. godine, a možda i prije, još nije stao. Brine me cijela ova situacija oko Bosne. Ljudi se ne trude da neke stvari stave na zdrave osnove, da već jednom krenemo normalnim putem. U Bosni i Hercegovini ne možemo drugačije nego što je bilo vjekovima. Dakle, svi ljudi u Bosni i Hercegovini s pravom mogu da kažu da je to njihova zemlja, ali na pogrešan način pokušavaju da je pridobiju, da je posvoje, da je otmu. Namjerno potenciram Bosna i Hercegovina, a ne samo Bosna. To je svjesni pokušaj da se sve ono što je vrijedno u ovoj državi uništi.

MONITOR: Početak rata u Sarajevu dočekali ste u svojoj kući u sarajevskom naselju Bistrik. Kako je nastao poznati snimak: „Nedime dragi, šta nam ovo rade?”
PALDUM: To se dogodilo drugog dana granatiranja Sarajeva i kad je krenulo strašno bombardovanje, koje je tog dana trajalo pet sati. Kad se malo utišalo, istračala sam iz podruma svoje kuće, kad ispred kuće kamera, kao da je baš namješteno. To je bila ekipa YUTEL-a koja je snimala šta se dešava u Sarajevu – novinar YUTEL-a Nedim Lončarević i kamerman Čenga. Kad su krenuli prema meni u tom momentu kažem: Nedime dragi, šta nam ovo rade? To je baš iskreno iz mene izašlo. Nije uopće bilo namješteno. Ta je rečenica otišla u svijet…

MONITOR: Ostali ste u Sarajevu tokom cijelog rata…
PALDUM: Cijeli rat sam provela u Sarajevu. Zapravo, nakon nekih mjesec dana razgovarala sam sa sada preminulim dr Nijazom Durakovićem i on mi kaže: „Šta čekaš, bježi negdje iz Sarajeva. Vodi tu djecu.” On mi je sa nekim ljudima iz JNA organizirao da idem za Beograd i iz Beograda u Njemačku, kod svoje sestre. Kad sam došla na aerodrom, bili smo tu nekoliko sati, na kraju su me vratili. Nisu me htjeli pustiti u avion. Vjerovatno im je smetala ona rečenica: „Nedime dragi, šta nam ovo rade”. Još ne mogu da vjerujem da je naša armija, Jugoslavenska narodna armija, pucala na nas. Vratila sam se kući i shvatila da ne treba nigdje da idem. Rekla sam sebi – nigdje iz Sarajeva, pa šta bude i sa ostalim narodom bit će i sa mnom.

MONITOR: Rijetka ste javna ličnost koja često brani bošnjački nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini…
PALDUM: Nemam razloga da se stidim. Kako ću se stiditi nečega takvog. Neko je želio da te ubije i ti treba da se stidiš zato što se braniš. Trudiš se iskoristiti sva moguća sredstva i sve moguće načine koje Bog propisuje i koje nam Bog nalaže kako da se vladamo i ponašamo prema svim situacijama u kojima se nalazimo. Nisam imala razloga da ikoga mrzim, ali sam tokom rata bila uplašena i pitala se: Šta ja to nekome radim? Šta to nekom smetam? Zašto? Zašto smo općenito nekome smetali? Međutim, zašto ja ne bih trebala da volim ljude koji nisu moje vjere ili zašto neko druge vjere treba mrziti druge narode? Mislim da je samo jedna vjera i da su je samo ljude iskarikirali i izmiješali.

MONITOR: Idete li u Srbiju?
PALDUM: Idem u Srbiju, kako da ne idem.

MONITOR: Prije nekog vremena ste izjavili: „Kad god odlučim da održim koncert u Beogradu, Srbija me razočara”. Zašto?
PALDUM: Jeste. To je istina. Tako i dalje razmišljam. Uvijek sam išla u Beograd i pored svih silnih izjava protiv mene. Nikada u tom gradu nisam doživjela ništa što bih nazvala neprijatnošću. Ja volim Beograd. Volim Srbiju. Volim ljude. Ne volim zločince. Ne volim loše ljude koji sebi ne misle dobro, a još manje drugom narodu. Razmišljam univerzalno, ljudski, želim napraviti nešto za historiju, za pamćenje. Kad god pomislim u tom momentu da je došlo vrijeme da to učinim, najednom se desi nešto što iz Srbije dođe na račun Bosne i Hercegovine i protiv moga naroda. Morate razumjeti da je moj narod i Srbin, i Hrvat, i Bošnjak. Sve je to moj narod. Kad god iz Srbije upute neku otrovnu žaoku prema Bosni, prema narodima koji vole Bosnu, i koji vole ljude, ja se razočaram i onda sebi kažem: Ma, šta ću ja tamo. Kome ću da pjevam? Bez obzira na to što znam da tamo ima divnog naroda, hoću da im dam do znanja da nešto urade, da pokušaju mijenjati politiku da bismo bili sretni i zadovoljni kad dođemo u Srbiju. Generalno, želim jednu drugačiju politiku u Srbiji. Želim drugačije razmišljanje.

MONITOR: Beograd ste nakon rata prvi put posjetili 2001. godine…
PALDUM: Nikada u Beogradu nisam imala koncert, ali ni u Srbiji. Godine 2001. sam se pojavila u Beogradu na dodjeli Oskara popularnosti. U to vrijeme je to organizirao Zoran Bošanović. On je htio da dođem u Beograd i da mi predaju Oskara kao umjetnici iz inostranstva. Tad sam došla i nikad više.

MONITOR: Nikad više?!
PALDUM: Nažalost, nikad više.

MONITOR: Jeste li imali poziva da dođete?
PALDUM: Jesam, kako da ne, ali nisam išla.

MONITOR: U Sarajevu ne koristite obezbjeđenje. Svako Vam na ulici može prići, često Vas zaustavljaju na ulicama glavnog grada…
PALDUM: Nemam razloga da se nekog bojim, i da me neko treba čuvati. Čuj da me neko čuva! Šta će mene neko čuvati od mog naroda? Gdje god da hodam, to je narod koji mene voli. Ma, i ko me ne voli, ja ću stati s njim. Malo ćemo i popričati. Možda ću ga i razuvjeriti.

MONITOR: …ali Vi ste kraljica sevdaha.
PALDUM: Taj epitet kraljica sevdaha dao mi je Miljenko Jergović 1996. godine. Tad sam imala koncert u Lisinskom u Zagrebu, pa je on napisao u novinama sa velikim naslovom: „Kraljica sevdaha ponovo u hrvatskom Hramu kulture”. Tako sam i postala kraljica sevdaha. Tako me danas i zovu. Imali smo mi kraljeva i kraljica u sevdahu mnogo. Ostalo je nešto jako malo. Sve se to probralo i izabralo. Ono što je ostalo je vrlo sumnjivog kvaliteta.

MONITOR: Koje Vam je vrijeme bilo bolje. Danas ili SFRJ?
PALDUM: Meni je uvijek bilo bolje u Jugoslaviji. Onaj ko kaže da nije, on laže. Svima nam je bilo ljepše. Oni koji su željeli napraviti granice, njima Jugoslavija nije valjala.

MONITOR: Je li se to očitovalo i u sevdahu?
PALDUM: Da, ali nije to samo slučaj sa sevdahom. Sevdah je otišao u jednom drugom pravcu. U početku sam se radovala što se omladina počela baviti time. Međutim, imam osjećaj da to ide u drugom smjeru. Izlaze iz one muzičke forme, koja je zapravo utemeljila sevdalinku. Dakle, sevdalinka ima svoju formu, ima svoje uporište i ona se ne smije dokidati. Ona se može pokušati odjenuti u novo ruho, ali interpretacija mora ostati originalna. Pojedini to danas malo i mijenjaju. Međutim, dobra pjesma nema granica. Ona preleti sve granice. Ona se voli i ona se sluša.

Kao jedna duša

MONITOR: Uoči rata nastupali ste pred Parlamentom BiH. Jeste li vjerovali da će izbiti rat u Bosni?
PALDUM: Uopće nisam vjerovala. Mislila sam da svugdje može rat izbiti, ali u Jugoslaviji neće nikada. Znam moju sarajevsku raju i prijatelje i Srbe i Hrvate, koji ni po čemu nisu bili drugačiji. Kao da smo jedan narod. Svako je svoje slavio, radovali smo se jedni drugima, išli na Božić, Uskrse, Bajrame….Sve je bilo kao jedna duša… Nikad nisam mogla vjerovati da će se to desiti.

Razgovarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo