Povežite se sa nama

INTERVJU

HANKA PALDUM, KRALJICA BOSANSKE SEVDALINKE: Dobra pjesma nema granica

Objavljeno prije

na

Bosanskohercegovačka javnost je sa zaprepaštenjem i nevjericom dočekala vijest iz beogradskog Kurira da je kraljica bosanske sevdalinke Hanka Paldum početkom rata maltretirala srpske zatvorenike u logoru Silos.

– To je jedna u nizu priča koje su krenule protiv mene. Proteklih godina, u nekoliko navrata dešavalo se da, ni kriva ni dužna, neke stvari moram da objasnim ljudima, da se oglasim. Ako čovjek prišuti, onda prihvata krivicu. Ako se oglasi i ako reaguje, onda će se protumačiti da se brani ili pravda. Moja namjera nije bila ni da se pravdam niti da se branim, nego jednostavno da nešto o svemu tome kažem.

MONITOR: Šta ste tom prilikom rekli?
PALDUM: Svako ko me tim povodom pozvao telefonom, rekla sam: To je čista laž! Izmišljotina. Ljudi već znaju da je to sve izmišljeno, da je to konstrukcija pojedinih medija…

MONITOR: Srbijanska pjevačica Jelena Karleuša bila je među prvima koja Vam se obratila…
PALDUM: Ona je jedna od osoba koja se oglasila i koje su javno stale na moju stranu. Međutim, bilo je tu dosta dragih prijatelja, čak i nepoznatih ljudi iz Srbije, koji su na neki način došli u kontakt sa mnom i pružili mi podršku, hrabrili me, pokušavali utješiti me svojom toplom ljudskom riječju. Na neki način reći da nema potrebe ni za kakvu brigu, da je to zapravo rat koji, nažalost, još nije završen.

MONITOR: Kako mislite nije završen?
PALDUM: Rat koji je krenuo 1992. godine, a možda i prije, još nije stao. Brine me cijela ova situacija oko Bosne. Ljudi se ne trude da neke stvari stave na zdrave osnove, da već jednom krenemo normalnim putem. U Bosni i Hercegovini ne možemo drugačije nego što je bilo vjekovima. Dakle, svi ljudi u Bosni i Hercegovini s pravom mogu da kažu da je to njihova zemlja, ali na pogrešan način pokušavaju da je pridobiju, da je posvoje, da je otmu. Namjerno potenciram Bosna i Hercegovina, a ne samo Bosna. To je svjesni pokušaj da se sve ono što je vrijedno u ovoj državi uništi.

MONITOR: Početak rata u Sarajevu dočekali ste u svojoj kući u sarajevskom naselju Bistrik. Kako je nastao poznati snimak: „Nedime dragi, šta nam ovo rade?”
PALDUM: To se dogodilo drugog dana granatiranja Sarajeva i kad je krenulo strašno bombardovanje, koje je tog dana trajalo pet sati. Kad se malo utišalo, istračala sam iz podruma svoje kuće, kad ispred kuće kamera, kao da je baš namješteno. To je bila ekipa YUTEL-a koja je snimala šta se dešava u Sarajevu – novinar YUTEL-a Nedim Lončarević i kamerman Čenga. Kad su krenuli prema meni u tom momentu kažem: Nedime dragi, šta nam ovo rade? To je baš iskreno iz mene izašlo. Nije uopće bilo namješteno. Ta je rečenica otišla u svijet…

MONITOR: Ostali ste u Sarajevu tokom cijelog rata…
PALDUM: Cijeli rat sam provela u Sarajevu. Zapravo, nakon nekih mjesec dana razgovarala sam sa sada preminulim dr Nijazom Durakovićem i on mi kaže: „Šta čekaš, bježi negdje iz Sarajeva. Vodi tu djecu.” On mi je sa nekim ljudima iz JNA organizirao da idem za Beograd i iz Beograda u Njemačku, kod svoje sestre. Kad sam došla na aerodrom, bili smo tu nekoliko sati, na kraju su me vratili. Nisu me htjeli pustiti u avion. Vjerovatno im je smetala ona rečenica: „Nedime dragi, šta nam ovo rade”. Još ne mogu da vjerujem da je naša armija, Jugoslavenska narodna armija, pucala na nas. Vratila sam se kući i shvatila da ne treba nigdje da idem. Rekla sam sebi – nigdje iz Sarajeva, pa šta bude i sa ostalim narodom bit će i sa mnom.

MONITOR: Rijetka ste javna ličnost koja često brani bošnjački nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini…
PALDUM: Nemam razloga da se stidim. Kako ću se stiditi nečega takvog. Neko je želio da te ubije i ti treba da se stidiš zato što se braniš. Trudiš se iskoristiti sva moguća sredstva i sve moguće načine koje Bog propisuje i koje nam Bog nalaže kako da se vladamo i ponašamo prema svim situacijama u kojima se nalazimo. Nisam imala razloga da ikoga mrzim, ali sam tokom rata bila uplašena i pitala se: Šta ja to nekome radim? Šta to nekom smetam? Zašto? Zašto smo općenito nekome smetali? Međutim, zašto ja ne bih trebala da volim ljude koji nisu moje vjere ili zašto neko druge vjere treba mrziti druge narode? Mislim da je samo jedna vjera i da su je samo ljude iskarikirali i izmiješali.

MONITOR: Idete li u Srbiju?
PALDUM: Idem u Srbiju, kako da ne idem.

MONITOR: Prije nekog vremena ste izjavili: „Kad god odlučim da održim koncert u Beogradu, Srbija me razočara”. Zašto?
PALDUM: Jeste. To je istina. Tako i dalje razmišljam. Uvijek sam išla u Beograd i pored svih silnih izjava protiv mene. Nikada u tom gradu nisam doživjela ništa što bih nazvala neprijatnošću. Ja volim Beograd. Volim Srbiju. Volim ljude. Ne volim zločince. Ne volim loše ljude koji sebi ne misle dobro, a još manje drugom narodu. Razmišljam univerzalno, ljudski, želim napraviti nešto za historiju, za pamćenje. Kad god pomislim u tom momentu da je došlo vrijeme da to učinim, najednom se desi nešto što iz Srbije dođe na račun Bosne i Hercegovine i protiv moga naroda. Morate razumjeti da je moj narod i Srbin, i Hrvat, i Bošnjak. Sve je to moj narod. Kad god iz Srbije upute neku otrovnu žaoku prema Bosni, prema narodima koji vole Bosnu, i koji vole ljude, ja se razočaram i onda sebi kažem: Ma, šta ću ja tamo. Kome ću da pjevam? Bez obzira na to što znam da tamo ima divnog naroda, hoću da im dam do znanja da nešto urade, da pokušaju mijenjati politiku da bismo bili sretni i zadovoljni kad dođemo u Srbiju. Generalno, želim jednu drugačiju politiku u Srbiji. Želim drugačije razmišljanje.

MONITOR: Beograd ste nakon rata prvi put posjetili 2001. godine…
PALDUM: Nikada u Beogradu nisam imala koncert, ali ni u Srbiji. Godine 2001. sam se pojavila u Beogradu na dodjeli Oskara popularnosti. U to vrijeme je to organizirao Zoran Bošanović. On je htio da dođem u Beograd i da mi predaju Oskara kao umjetnici iz inostranstva. Tad sam došla i nikad više.

MONITOR: Nikad više?!
PALDUM: Nažalost, nikad više.

MONITOR: Jeste li imali poziva da dođete?
PALDUM: Jesam, kako da ne, ali nisam išla.

MONITOR: U Sarajevu ne koristite obezbjeđenje. Svako Vam na ulici može prići, često Vas zaustavljaju na ulicama glavnog grada…
PALDUM: Nemam razloga da se nekog bojim, i da me neko treba čuvati. Čuj da me neko čuva! Šta će mene neko čuvati od mog naroda? Gdje god da hodam, to je narod koji mene voli. Ma, i ko me ne voli, ja ću stati s njim. Malo ćemo i popričati. Možda ću ga i razuvjeriti.

MONITOR: …ali Vi ste kraljica sevdaha.
PALDUM: Taj epitet kraljica sevdaha dao mi je Miljenko Jergović 1996. godine. Tad sam imala koncert u Lisinskom u Zagrebu, pa je on napisao u novinama sa velikim naslovom: „Kraljica sevdaha ponovo u hrvatskom Hramu kulture”. Tako sam i postala kraljica sevdaha. Tako me danas i zovu. Imali smo mi kraljeva i kraljica u sevdahu mnogo. Ostalo je nešto jako malo. Sve se to probralo i izabralo. Ono što je ostalo je vrlo sumnjivog kvaliteta.

MONITOR: Koje Vam je vrijeme bilo bolje. Danas ili SFRJ?
PALDUM: Meni je uvijek bilo bolje u Jugoslaviji. Onaj ko kaže da nije, on laže. Svima nam je bilo ljepše. Oni koji su željeli napraviti granice, njima Jugoslavija nije valjala.

MONITOR: Je li se to očitovalo i u sevdahu?
PALDUM: Da, ali nije to samo slučaj sa sevdahom. Sevdah je otišao u jednom drugom pravcu. U početku sam se radovala što se omladina počela baviti time. Međutim, imam osjećaj da to ide u drugom smjeru. Izlaze iz one muzičke forme, koja je zapravo utemeljila sevdalinku. Dakle, sevdalinka ima svoju formu, ima svoje uporište i ona se ne smije dokidati. Ona se može pokušati odjenuti u novo ruho, ali interpretacija mora ostati originalna. Pojedini to danas malo i mijenjaju. Međutim, dobra pjesma nema granica. Ona preleti sve granice. Ona se voli i ona se sluša.

Kao jedna duša

MONITOR: Uoči rata nastupali ste pred Parlamentom BiH. Jeste li vjerovali da će izbiti rat u Bosni?
PALDUM: Uopće nisam vjerovala. Mislila sam da svugdje može rat izbiti, ali u Jugoslaviji neće nikada. Znam moju sarajevsku raju i prijatelje i Srbe i Hrvate, koji ni po čemu nisu bili drugačiji. Kao da smo jedan narod. Svako je svoje slavio, radovali smo se jedni drugima, išli na Božić, Uskrse, Bajrame….Sve je bilo kao jedna duša… Nikad nisam mogla vjerovati da će se to desiti.

Razgovarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo