Povežite se sa nama

INTERVJU

HANKA PALDUM, KRALJICA BOSANSKE SEVDALINKE: Dobra pjesma nema granica

Objavljeno prije

na

Bosanskohercegovačka javnost je sa zaprepaštenjem i nevjericom dočekala vijest iz beogradskog Kurira da je kraljica bosanske sevdalinke Hanka Paldum početkom rata maltretirala srpske zatvorenike u logoru Silos.

– To je jedna u nizu priča koje su krenule protiv mene. Proteklih godina, u nekoliko navrata dešavalo se da, ni kriva ni dužna, neke stvari moram da objasnim ljudima, da se oglasim. Ako čovjek prišuti, onda prihvata krivicu. Ako se oglasi i ako reaguje, onda će se protumačiti da se brani ili pravda. Moja namjera nije bila ni da se pravdam niti da se branim, nego jednostavno da nešto o svemu tome kažem.

MONITOR: Šta ste tom prilikom rekli?
PALDUM: Svako ko me tim povodom pozvao telefonom, rekla sam: To je čista laž! Izmišljotina. Ljudi već znaju da je to sve izmišljeno, da je to konstrukcija pojedinih medija…

MONITOR: Srbijanska pjevačica Jelena Karleuša bila je među prvima koja Vam se obratila…
PALDUM: Ona je jedna od osoba koja se oglasila i koje su javno stale na moju stranu. Međutim, bilo je tu dosta dragih prijatelja, čak i nepoznatih ljudi iz Srbije, koji su na neki način došli u kontakt sa mnom i pružili mi podršku, hrabrili me, pokušavali utješiti me svojom toplom ljudskom riječju. Na neki način reći da nema potrebe ni za kakvu brigu, da je to zapravo rat koji, nažalost, još nije završen.

MONITOR: Kako mislite nije završen?
PALDUM: Rat koji je krenuo 1992. godine, a možda i prije, još nije stao. Brine me cijela ova situacija oko Bosne. Ljudi se ne trude da neke stvari stave na zdrave osnove, da već jednom krenemo normalnim putem. U Bosni i Hercegovini ne možemo drugačije nego što je bilo vjekovima. Dakle, svi ljudi u Bosni i Hercegovini s pravom mogu da kažu da je to njihova zemlja, ali na pogrešan način pokušavaju da je pridobiju, da je posvoje, da je otmu. Namjerno potenciram Bosna i Hercegovina, a ne samo Bosna. To je svjesni pokušaj da se sve ono što je vrijedno u ovoj državi uništi.

MONITOR: Početak rata u Sarajevu dočekali ste u svojoj kući u sarajevskom naselju Bistrik. Kako je nastao poznati snimak: „Nedime dragi, šta nam ovo rade?”
PALDUM: To se dogodilo drugog dana granatiranja Sarajeva i kad je krenulo strašno bombardovanje, koje je tog dana trajalo pet sati. Kad se malo utišalo, istračala sam iz podruma svoje kuće, kad ispred kuće kamera, kao da je baš namješteno. To je bila ekipa YUTEL-a koja je snimala šta se dešava u Sarajevu – novinar YUTEL-a Nedim Lončarević i kamerman Čenga. Kad su krenuli prema meni u tom momentu kažem: Nedime dragi, šta nam ovo rade? To je baš iskreno iz mene izašlo. Nije uopće bilo namješteno. Ta je rečenica otišla u svijet…

MONITOR: Ostali ste u Sarajevu tokom cijelog rata…
PALDUM: Cijeli rat sam provela u Sarajevu. Zapravo, nakon nekih mjesec dana razgovarala sam sa sada preminulim dr Nijazom Durakovićem i on mi kaže: „Šta čekaš, bježi negdje iz Sarajeva. Vodi tu djecu.” On mi je sa nekim ljudima iz JNA organizirao da idem za Beograd i iz Beograda u Njemačku, kod svoje sestre. Kad sam došla na aerodrom, bili smo tu nekoliko sati, na kraju su me vratili. Nisu me htjeli pustiti u avion. Vjerovatno im je smetala ona rečenica: „Nedime dragi, šta nam ovo rade”. Još ne mogu da vjerujem da je naša armija, Jugoslavenska narodna armija, pucala na nas. Vratila sam se kući i shvatila da ne treba nigdje da idem. Rekla sam sebi – nigdje iz Sarajeva, pa šta bude i sa ostalim narodom bit će i sa mnom.

MONITOR: Rijetka ste javna ličnost koja često brani bošnjački nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini…
PALDUM: Nemam razloga da se stidim. Kako ću se stiditi nečega takvog. Neko je želio da te ubije i ti treba da se stidiš zato što se braniš. Trudiš se iskoristiti sva moguća sredstva i sve moguće načine koje Bog propisuje i koje nam Bog nalaže kako da se vladamo i ponašamo prema svim situacijama u kojima se nalazimo. Nisam imala razloga da ikoga mrzim, ali sam tokom rata bila uplašena i pitala se: Šta ja to nekome radim? Šta to nekom smetam? Zašto? Zašto smo općenito nekome smetali? Međutim, zašto ja ne bih trebala da volim ljude koji nisu moje vjere ili zašto neko druge vjere treba mrziti druge narode? Mislim da je samo jedna vjera i da su je samo ljude iskarikirali i izmiješali.

MONITOR: Idete li u Srbiju?
PALDUM: Idem u Srbiju, kako da ne idem.

MONITOR: Prije nekog vremena ste izjavili: „Kad god odlučim da održim koncert u Beogradu, Srbija me razočara”. Zašto?
PALDUM: Jeste. To je istina. Tako i dalje razmišljam. Uvijek sam išla u Beograd i pored svih silnih izjava protiv mene. Nikada u tom gradu nisam doživjela ništa što bih nazvala neprijatnošću. Ja volim Beograd. Volim Srbiju. Volim ljude. Ne volim zločince. Ne volim loše ljude koji sebi ne misle dobro, a još manje drugom narodu. Razmišljam univerzalno, ljudski, želim napraviti nešto za historiju, za pamćenje. Kad god pomislim u tom momentu da je došlo vrijeme da to učinim, najednom se desi nešto što iz Srbije dođe na račun Bosne i Hercegovine i protiv moga naroda. Morate razumjeti da je moj narod i Srbin, i Hrvat, i Bošnjak. Sve je to moj narod. Kad god iz Srbije upute neku otrovnu žaoku prema Bosni, prema narodima koji vole Bosnu, i koji vole ljude, ja se razočaram i onda sebi kažem: Ma, šta ću ja tamo. Kome ću da pjevam? Bez obzira na to što znam da tamo ima divnog naroda, hoću da im dam do znanja da nešto urade, da pokušaju mijenjati politiku da bismo bili sretni i zadovoljni kad dođemo u Srbiju. Generalno, želim jednu drugačiju politiku u Srbiji. Želim drugačije razmišljanje.

MONITOR: Beograd ste nakon rata prvi put posjetili 2001. godine…
PALDUM: Nikada u Beogradu nisam imala koncert, ali ni u Srbiji. Godine 2001. sam se pojavila u Beogradu na dodjeli Oskara popularnosti. U to vrijeme je to organizirao Zoran Bošanović. On je htio da dođem u Beograd i da mi predaju Oskara kao umjetnici iz inostranstva. Tad sam došla i nikad više.

MONITOR: Nikad više?!
PALDUM: Nažalost, nikad više.

MONITOR: Jeste li imali poziva da dođete?
PALDUM: Jesam, kako da ne, ali nisam išla.

MONITOR: U Sarajevu ne koristite obezbjeđenje. Svako Vam na ulici može prići, često Vas zaustavljaju na ulicama glavnog grada…
PALDUM: Nemam razloga da se nekog bojim, i da me neko treba čuvati. Čuj da me neko čuva! Šta će mene neko čuvati od mog naroda? Gdje god da hodam, to je narod koji mene voli. Ma, i ko me ne voli, ja ću stati s njim. Malo ćemo i popričati. Možda ću ga i razuvjeriti.

MONITOR: …ali Vi ste kraljica sevdaha.
PALDUM: Taj epitet kraljica sevdaha dao mi je Miljenko Jergović 1996. godine. Tad sam imala koncert u Lisinskom u Zagrebu, pa je on napisao u novinama sa velikim naslovom: „Kraljica sevdaha ponovo u hrvatskom Hramu kulture”. Tako sam i postala kraljica sevdaha. Tako me danas i zovu. Imali smo mi kraljeva i kraljica u sevdahu mnogo. Ostalo je nešto jako malo. Sve se to probralo i izabralo. Ono što je ostalo je vrlo sumnjivog kvaliteta.

MONITOR: Koje Vam je vrijeme bilo bolje. Danas ili SFRJ?
PALDUM: Meni je uvijek bilo bolje u Jugoslaviji. Onaj ko kaže da nije, on laže. Svima nam je bilo ljepše. Oni koji su željeli napraviti granice, njima Jugoslavija nije valjala.

MONITOR: Je li se to očitovalo i u sevdahu?
PALDUM: Da, ali nije to samo slučaj sa sevdahom. Sevdah je otišao u jednom drugom pravcu. U početku sam se radovala što se omladina počela baviti time. Međutim, imam osjećaj da to ide u drugom smjeru. Izlaze iz one muzičke forme, koja je zapravo utemeljila sevdalinku. Dakle, sevdalinka ima svoju formu, ima svoje uporište i ona se ne smije dokidati. Ona se može pokušati odjenuti u novo ruho, ali interpretacija mora ostati originalna. Pojedini to danas malo i mijenjaju. Međutim, dobra pjesma nema granica. Ona preleti sve granice. Ona se voli i ona se sluša.

Kao jedna duša

MONITOR: Uoči rata nastupali ste pred Parlamentom BiH. Jeste li vjerovali da će izbiti rat u Bosni?
PALDUM: Uopće nisam vjerovala. Mislila sam da svugdje može rat izbiti, ali u Jugoslaviji neće nikada. Znam moju sarajevsku raju i prijatelje i Srbe i Hrvate, koji ni po čemu nisu bili drugačiji. Kao da smo jedan narod. Svako je svoje slavio, radovali smo se jedni drugima, išli na Božić, Uskrse, Bajrame….Sve je bilo kao jedna duša… Nikad nisam mogla vjerovati da će se to desiti.

Razgovarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo