Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽIVAN LAZIĆ, EKONOMSKI KOMENTATOR, NOVI SAD: Zarobljeni um

Objavljeno prije

na

Dok potpredsjednik srpske Vlade Aleksandar Vučić pokušava na raznim stranama da obezbijedi stručnu podršku, sve češće se čuje da je aktuelna vlast u bezizlazu jer je država Srbija u opasnosti od tzv. tehničkog bankrota. Šta se tu zaista događa i koliko ima sličnosti a koliko razlika u ekonomskoj tranzicionoj sudbini našeg regiona, razgovarali smo s ekonomskim komentatorom Živanom Lazićem, s bogatim iskustvom praćenja raznih faza ekonomskog razvoja SFRJ i njenih potonjih država, od pisanja u hrvatskom Danasu i slovenačkoj Mladini do srpskog Ekonomista i Republike.

MONITOR: Šta se krije iza rekonstrukcije Vlade Srbije? Da li je situacija slična onoj od prije godinu dana kada je jedva spriječen bankrot?
LAZIĆ: Baš stoga što je situacija i teža nego pre dvanaest meseci, neophodno je ojačati očajno slab aktuelni sastav Vlade, kao i svih pratećih i upravnih službi. Usput, uklanja se Dinkić koji je veštim vođenjem dva srodna resora zasmetao kao glavni partner zapadnih investitora.

MONITOR: Kažete da se Srbija uz hronične nalazi i u akutnim teškoćama. Hoće li joj u pomoć priskočiti MMF, arapski tajkuni ili međunarodni finansijski geniji, mlade snage kao što je kandidat za novog ministra finansija?
LAZIĆ: Hronična teškoća je decenijska potrošnja znatno iznad proizvodnje, posebno loš izvozni rezultat. Protekle godine, delom i usled slabog agrarnog roda, uvoz nam je iznosio 19,65, izvoz tek 11,35 milijardi eura. I pored doznaka naših gastarbajtera, turističkog prihoda, otkupa deviza od građana, država se stalno zadužuje da bi nivelisala platni bilans. Prošla i ova vlada za pet sezona spoljnji dug države i javnih preduzeća uvećale su sa 7,1 na 12,45 milijardi eura. Kamata je bila i do 7,5 odsto na godišnjem nivou. Jedno vreme je na svetskom finansijskom tržištu cena kapitala bila niska, pa je, na insistiranje najurenog Dinkića, deo najnepovoljnijih kredita zamenjen povoljnijim, sa kamatom od oko 5,5 odsto. To jeste racionalno, ali, koliko Srbija ne uliva poverenje finansijerima, govori podatak da su se u isto vreme Bugarska i Zambija zaduživala uz kamatu od 4,6 odsto.

Akutna nevolja je što ove godine dospeva na naplatu oko 4,15 milijardi eura, a samo na kamate otpada blizu 750 miliona. Ako ne dođe do zamene sadašnjih povoljnijim kreditima, sledeće godine bismo na kamate izdvojili preko 920, potonje čak 1.030 miliona eura. Koliko je to velika svota govori poređenje s agrarnim budžetom vrednim 340 miliona eura. Stoga je prvi zadatak novih mladih snaga upravo da sa tri do tri i po milijarde novih kredita zamene sadašnje koje vode brzom bankrotu.

Na Zapadu nema novca, svi pokrivaju svoje javne dugove, strane banke povlače novac iz Srbije i nije nerealno bolje finansijske aranžmane tražiti u odnosima s Rusijom i arapskim investitorima.

MONITOR: U Srbiji se aktuelizuje afera vezana za imovinu Borisa Berezovskog. U Crnoj Gori bi mogla pasti i Vlada zbog Kombinata aluminijuma koji je kupio oligarh Oleg Deripaska. Neobično je da Berezovski kupuje u Srbiji iako je bio ljuti protivnik sadašnjeg ruskog režima, a Deripaska, porodični prijatelj Putina, u Crnoj Gori…
LAZIĆ: Još je neobičnije da Apelacioni sud istog dana ukida zabranu raspolaganja koju je odredio Viši sud. Imovina Berezovskog vezuje se za Salford fond, a posrednik u kupovini Imleka, Bambija, Knjaza Miloša… bio je Milan Beko, koji je svojevremeno tvrdio da su manjinski suvlasnici fonda petoro ovdašnjih tajkuna, na osnovu čijih uticaja na prvu vladu Vojislava Koštunice je i došlo do monopolisanja mlekarskog sektora, pa i konditorske industrije. Hitra odluka drugostepenog suda ide u prilog mišljenima da je stvar u vlasničkoj strukturi fonda. Inače, kako je preminuo i glavni partner Berezovskog, gruzijski tajkun Badri Patrišvili, izgleda da konce fonda, koji je u Rusiji i Gruziji pod istragom zbog objedinjene kupovine sedam fabrika mineralnih voda, vuče Judžin Džafi, nekada visoki službenik ruskog Ministarstva finansija, potom administrativac od poverenja Berezovskog.

Za nas je problem što nisu razvili, već srozali, kupljena preduzeća, sada pokušavaju da ugase Salford fond i aktivu prodaju po visokoj ceni, do koje se stiglo što sami svakodnevno otkupljuju po nekoliko akcija uvećavajući cenu za po 10 odsto nedeljno. Naduvana je na 300 miliona eura, a teško da vredi i trećinu u javnost lansirane svote.

Aluminijumski kombinat se instrumentalizuje u političke svrhe. Cena aluminijuma je uvek bila podložna strahovitim berzanskim turblencijama i dok je bilo socijalizma i Jugoslavije profitabilnost se postizala na račun jeftine struje, što je i inače bio osnov ekonomskog razvoja nekadašnje države. Kako Crna Gora nema dovoljno sopstvenih izvora struje, a propala su vezivanja za vlasnike sirovina i energenata, Kombinat bi mogao pozitivno da posluje samo pod uslovom da se veže za najsnažnjije potrošače aluminijuma. To je trebalo da bude strategija poslovanja od starta.

MONITOR: Ovih dana je ponovo aktuelan slučaj fabrike ljekova Jugoremedija iz Zrenjanina, čiji je povjerilac Hipo banka Austrija koja je ugrozivši vlastito poslovanje sada u vlasništvu države Austrije. Ima li indicija da je bilo kreacija namijenjenih zemljama u tranziciji?
LAZIĆ: Privatizaciju mnogi doživljavaju kao ekonomsku stvar. Međutim, reč je o političkom procesu koji se odvija u sferi ekonomije. U celosti je određena političkim odlukama, u potpunosti oblikovana u izvršnoj vlasti i odobrena u parlamentu. Kao takva, ne podleže ekonomskim pravilima, već je izraz političkih kreiranih struktura društva. Stoga je bitno da ovaj proces vode stručno upućeni i visoko moralni ljudi, mada ovakav moj stav može u vreme ekstremnog pragmatizma delovati ne samo naivno, već i smešno. Ali, istorija nas uči da u mnogim ključnim preokretima nije bilo determinizma, već je stvar krenula onim tokom koji su odredili vodeći pojedinci, oslonjeni na društvenu elitu. Budućnost, ukazuju na to i istraživanja istoričarke Dubravke Stojanović, umnogome određuju vidljivi ili prikriveni elitni slojevi.

Jugoremediju upropašćuje država, startnom voljom da je proda unapred definisanom kupcu J. S Niniju, preko koga se u Srbiju vraćao tokom Miloševićevog perioda izneseni ovdašnji kapital. I sudska presuda kojom je vraćeno većinsko vlasništvo malim akcionarima je farsa. Radnici su nasledili i sve pogubne posledice petogodišnjeg kriminalnog poslovanja Ninija, 22 miliona eura dugova, ispražnjena skladišta lekova i sirovina, izmenjene licencne ugovore, izostanak po privatizacionom ugovoru obavezujućih investicija… Mali akcionari, uglavnom aktuelni i bivši radnici, nisu imali drugog nego prihvatiti očajnu presudu, uspeli su se oporaviti, ali je tada Republički fond za zdravstveno osiguranje, kupac 90 odsto lekova u Srbiji, počeo da kasni i 300 dana s plaćanjem i potpuno je deformisao tržište, čime su proizvođači izgubili profit.

To je razlog što Jugoremedija nije mogla da Hipo banci vraća kreditne rate, pa je banka inicirala stečaj, mada, svakako, zna genezu slučaja i razloge neplaćanja. Suština je da fabrici nedostaje obrtni kapital, inače je na solidnom tehnološkom niovu.

Prema bančinom programu reorganizacije sa 3,2 miliona eura, Jugoremedija bi započela proizvodnju kojom bi solidno profitirala i uredno vraćala rate.

Tajkuni i preduzetnici

MONITOR: Tvrdite da su kod nas , ,,tradicionalno”, na većoj cijeni bagataši-tajkuni nego bogataši-preduzetnici: šta razlikuje, na primjer, Mišu Anastasijevića i Miroslava Miškovića? Da li je to ta loša tradicija koja naša društva drži u krugu siromaštvo-nesloboda?
LAZIĆ: U nas tokom novije istorije jedva i da ima preduzetništva, svi vodeći inovatori dolazili su iz Češke, Austrije, Italije, Grčke.. . I predstava o Miši Anastasijeviću je idealizovana, u pitanju je prvi, i veoma opaki tajkun svog vremena. Bogatstvo je stekao koristeći se monopolima, pre svega u uvozu soli, i bliskim odnosima s Knezom Milošem, što mu nije smetalo da u jednom trenutku finansira dvorski prevrat, i dovede Karađorđeviće i surove ustaničke ubice čedno imenovane ustavobraniteljima. Kasnije je finansirao i povratak Obrenovića, a dovodi se u vezu i s atentatom na Kneza Mihajla.

Svih pet kćerki je udao ciljno za one kojima je predviđao budućnost, a najmlađu za Karađorđevića koga je predvideo za vladarski prestup. Njima je i podigao palatu, mladi par je u njoj nekoliko godina i boravio, imitirajući kraljevski stil života. Tek kada je video da se politički život kreće drugim smerom od očekivanog, palate je poklonio Visokoj školi. Ne vidim razlike između Anastasijevića i Miškovića, tajkuni na osnovu državnih privilegija.

Društvo u kome se ne ceni stvaralaštvo, još manje inovativnost i preduzetnički duh, promoviše navezanost za vlast kao osnovni način sticanja čak i osnovnih uslova za život. Tu nema mesta za slobodnomisleće, već samo za one koji uživaju u kultu vođe i sve vrednosti zasnivaju na instrumentalnoj tvorevini kakva je država. I pojam javnog interesa poistovećuju s državnim interesom i u njihovom pojmovno-kategorijalnom aparatu nema ničega izvan državno strukturisanih vrednosti. Ljudi zarobljenog, interesom države oblikovanog uma.

Obaveze države

MONITOR: Poredite situacije u američkom Detroitu koji je nedavno proglasio bankrot i ove u Srbiji, podsjećate da je SFRJ u stvari bankrotirala 1982. godine. Da li je država dužna da na vrijeme ukaže građanima na opasnost od bankrota i kakva je kod nas uloga Fiskalnog savjeta koji je s nekoliko mjeseci zakašnjenja priznao da smo za dlaku izbjegli bankot prošle godine?
LAZIĆ: I mene je iznenadila frapantna sličnost situacije u Detroitu i u Srbiji. Katastrofalan demografski trend, drastičan pad poreskih obveznika, porast nezaposlenosti, odlazak obrazovanijih i mobilnijih, teški oblici kriminala, te minimalno funkcionisanje najznačajnijih javnih službi, poput zdravstva ili osnovih komunalnih preduzeća zajednički je za obe zajednice. Detroit je moguća, mada ne i nužna slika Srbije u relativno bliskoj budućnosti. Nigde nisu eksplicitno napisane obaveze države prema građanima. Sve je prepušteno navodnoj ceni vlasti na izborima, što je farsa, pošto je izborna ponuda skučena, a velik broj stranaka samo folira predstavu višestranačja. U čemu su ideološke ili razlike u praktičnoj politici navodno dijametralno suprotstavljenih strana? U nas se u politiku ulazi siromašan, izlazi bogat i to je osnovni problem.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo