Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽIVAN LAZIĆ, EKONOMSKI KOMENTATOR, NOVI SAD: Zarobljeni um

Objavljeno prije

na

Dok potpredsjednik srpske Vlade Aleksandar Vučić pokušava na raznim stranama da obezbijedi stručnu podršku, sve češće se čuje da je aktuelna vlast u bezizlazu jer je država Srbija u opasnosti od tzv. tehničkog bankrota. Šta se tu zaista događa i koliko ima sličnosti a koliko razlika u ekonomskoj tranzicionoj sudbini našeg regiona, razgovarali smo s ekonomskim komentatorom Živanom Lazićem, s bogatim iskustvom praćenja raznih faza ekonomskog razvoja SFRJ i njenih potonjih država, od pisanja u hrvatskom Danasu i slovenačkoj Mladini do srpskog Ekonomista i Republike.

MONITOR: Šta se krije iza rekonstrukcije Vlade Srbije? Da li je situacija slična onoj od prije godinu dana kada je jedva spriječen bankrot?
LAZIĆ: Baš stoga što je situacija i teža nego pre dvanaest meseci, neophodno je ojačati očajno slab aktuelni sastav Vlade, kao i svih pratećih i upravnih službi. Usput, uklanja se Dinkić koji je veštim vođenjem dva srodna resora zasmetao kao glavni partner zapadnih investitora.

MONITOR: Kažete da se Srbija uz hronične nalazi i u akutnim teškoćama. Hoće li joj u pomoć priskočiti MMF, arapski tajkuni ili međunarodni finansijski geniji, mlade snage kao što je kandidat za novog ministra finansija?
LAZIĆ: Hronična teškoća je decenijska potrošnja znatno iznad proizvodnje, posebno loš izvozni rezultat. Protekle godine, delom i usled slabog agrarnog roda, uvoz nam je iznosio 19,65, izvoz tek 11,35 milijardi eura. I pored doznaka naših gastarbajtera, turističkog prihoda, otkupa deviza od građana, država se stalno zadužuje da bi nivelisala platni bilans. Prošla i ova vlada za pet sezona spoljnji dug države i javnih preduzeća uvećale su sa 7,1 na 12,45 milijardi eura. Kamata je bila i do 7,5 odsto na godišnjem nivou. Jedno vreme je na svetskom finansijskom tržištu cena kapitala bila niska, pa je, na insistiranje najurenog Dinkića, deo najnepovoljnijih kredita zamenjen povoljnijim, sa kamatom od oko 5,5 odsto. To jeste racionalno, ali, koliko Srbija ne uliva poverenje finansijerima, govori podatak da su se u isto vreme Bugarska i Zambija zaduživala uz kamatu od 4,6 odsto.

Akutna nevolja je što ove godine dospeva na naplatu oko 4,15 milijardi eura, a samo na kamate otpada blizu 750 miliona. Ako ne dođe do zamene sadašnjih povoljnijim kreditima, sledeće godine bismo na kamate izdvojili preko 920, potonje čak 1.030 miliona eura. Koliko je to velika svota govori poređenje s agrarnim budžetom vrednim 340 miliona eura. Stoga je prvi zadatak novih mladih snaga upravo da sa tri do tri i po milijarde novih kredita zamene sadašnje koje vode brzom bankrotu.

Na Zapadu nema novca, svi pokrivaju svoje javne dugove, strane banke povlače novac iz Srbije i nije nerealno bolje finansijske aranžmane tražiti u odnosima s Rusijom i arapskim investitorima.

MONITOR: U Srbiji se aktuelizuje afera vezana za imovinu Borisa Berezovskog. U Crnoj Gori bi mogla pasti i Vlada zbog Kombinata aluminijuma koji je kupio oligarh Oleg Deripaska. Neobično je da Berezovski kupuje u Srbiji iako je bio ljuti protivnik sadašnjeg ruskog režima, a Deripaska, porodični prijatelj Putina, u Crnoj Gori…
LAZIĆ: Još je neobičnije da Apelacioni sud istog dana ukida zabranu raspolaganja koju je odredio Viši sud. Imovina Berezovskog vezuje se za Salford fond, a posrednik u kupovini Imleka, Bambija, Knjaza Miloša… bio je Milan Beko, koji je svojevremeno tvrdio da su manjinski suvlasnici fonda petoro ovdašnjih tajkuna, na osnovu čijih uticaja na prvu vladu Vojislava Koštunice je i došlo do monopolisanja mlekarskog sektora, pa i konditorske industrije. Hitra odluka drugostepenog suda ide u prilog mišljenima da je stvar u vlasničkoj strukturi fonda. Inače, kako je preminuo i glavni partner Berezovskog, gruzijski tajkun Badri Patrišvili, izgleda da konce fonda, koji je u Rusiji i Gruziji pod istragom zbog objedinjene kupovine sedam fabrika mineralnih voda, vuče Judžin Džafi, nekada visoki službenik ruskog Ministarstva finansija, potom administrativac od poverenja Berezovskog.

Za nas je problem što nisu razvili, već srozali, kupljena preduzeća, sada pokušavaju da ugase Salford fond i aktivu prodaju po visokoj ceni, do koje se stiglo što sami svakodnevno otkupljuju po nekoliko akcija uvećavajući cenu za po 10 odsto nedeljno. Naduvana je na 300 miliona eura, a teško da vredi i trećinu u javnost lansirane svote.

Aluminijumski kombinat se instrumentalizuje u političke svrhe. Cena aluminijuma je uvek bila podložna strahovitim berzanskim turblencijama i dok je bilo socijalizma i Jugoslavije profitabilnost se postizala na račun jeftine struje, što je i inače bio osnov ekonomskog razvoja nekadašnje države. Kako Crna Gora nema dovoljno sopstvenih izvora struje, a propala su vezivanja za vlasnike sirovina i energenata, Kombinat bi mogao pozitivno da posluje samo pod uslovom da se veže za najsnažnjije potrošače aluminijuma. To je trebalo da bude strategija poslovanja od starta.

MONITOR: Ovih dana je ponovo aktuelan slučaj fabrike ljekova Jugoremedija iz Zrenjanina, čiji je povjerilac Hipo banka Austrija koja je ugrozivši vlastito poslovanje sada u vlasništvu države Austrije. Ima li indicija da je bilo kreacija namijenjenih zemljama u tranziciji?
LAZIĆ: Privatizaciju mnogi doživljavaju kao ekonomsku stvar. Međutim, reč je o političkom procesu koji se odvija u sferi ekonomije. U celosti je određena političkim odlukama, u potpunosti oblikovana u izvršnoj vlasti i odobrena u parlamentu. Kao takva, ne podleže ekonomskim pravilima, već je izraz političkih kreiranih struktura društva. Stoga je bitno da ovaj proces vode stručno upućeni i visoko moralni ljudi, mada ovakav moj stav može u vreme ekstremnog pragmatizma delovati ne samo naivno, već i smešno. Ali, istorija nas uči da u mnogim ključnim preokretima nije bilo determinizma, već je stvar krenula onim tokom koji su odredili vodeći pojedinci, oslonjeni na društvenu elitu. Budućnost, ukazuju na to i istraživanja istoričarke Dubravke Stojanović, umnogome određuju vidljivi ili prikriveni elitni slojevi.

Jugoremediju upropašćuje država, startnom voljom da je proda unapred definisanom kupcu J. S Niniju, preko koga se u Srbiju vraćao tokom Miloševićevog perioda izneseni ovdašnji kapital. I sudska presuda kojom je vraćeno većinsko vlasništvo malim akcionarima je farsa. Radnici su nasledili i sve pogubne posledice petogodišnjeg kriminalnog poslovanja Ninija, 22 miliona eura dugova, ispražnjena skladišta lekova i sirovina, izmenjene licencne ugovore, izostanak po privatizacionom ugovoru obavezujućih investicija… Mali akcionari, uglavnom aktuelni i bivši radnici, nisu imali drugog nego prihvatiti očajnu presudu, uspeli su se oporaviti, ali je tada Republički fond za zdravstveno osiguranje, kupac 90 odsto lekova u Srbiji, počeo da kasni i 300 dana s plaćanjem i potpuno je deformisao tržište, čime su proizvođači izgubili profit.

To je razlog što Jugoremedija nije mogla da Hipo banci vraća kreditne rate, pa je banka inicirala stečaj, mada, svakako, zna genezu slučaja i razloge neplaćanja. Suština je da fabrici nedostaje obrtni kapital, inače je na solidnom tehnološkom niovu.

Prema bančinom programu reorganizacije sa 3,2 miliona eura, Jugoremedija bi započela proizvodnju kojom bi solidno profitirala i uredno vraćala rate.

Tajkuni i preduzetnici

MONITOR: Tvrdite da su kod nas , ,,tradicionalno”, na većoj cijeni bagataši-tajkuni nego bogataši-preduzetnici: šta razlikuje, na primjer, Mišu Anastasijevića i Miroslava Miškovića? Da li je to ta loša tradicija koja naša društva drži u krugu siromaštvo-nesloboda?
LAZIĆ: U nas tokom novije istorije jedva i da ima preduzetništva, svi vodeći inovatori dolazili su iz Češke, Austrije, Italije, Grčke.. . I predstava o Miši Anastasijeviću je idealizovana, u pitanju je prvi, i veoma opaki tajkun svog vremena. Bogatstvo je stekao koristeći se monopolima, pre svega u uvozu soli, i bliskim odnosima s Knezom Milošem, što mu nije smetalo da u jednom trenutku finansira dvorski prevrat, i dovede Karađorđeviće i surove ustaničke ubice čedno imenovane ustavobraniteljima. Kasnije je finansirao i povratak Obrenovića, a dovodi se u vezu i s atentatom na Kneza Mihajla.

Svih pet kćerki je udao ciljno za one kojima je predviđao budućnost, a najmlađu za Karađorđevića koga je predvideo za vladarski prestup. Njima je i podigao palatu, mladi par je u njoj nekoliko godina i boravio, imitirajući kraljevski stil života. Tek kada je video da se politički život kreće drugim smerom od očekivanog, palate je poklonio Visokoj školi. Ne vidim razlike između Anastasijevića i Miškovića, tajkuni na osnovu državnih privilegija.

Društvo u kome se ne ceni stvaralaštvo, još manje inovativnost i preduzetnički duh, promoviše navezanost za vlast kao osnovni način sticanja čak i osnovnih uslova za život. Tu nema mesta za slobodnomisleće, već samo za one koji uživaju u kultu vođe i sve vrednosti zasnivaju na instrumentalnoj tvorevini kakva je država. I pojam javnog interesa poistovećuju s državnim interesom i u njihovom pojmovno-kategorijalnom aparatu nema ničega izvan državno strukturisanih vrednosti. Ljudi zarobljenog, interesom države oblikovanog uma.

Obaveze države

MONITOR: Poredite situacije u američkom Detroitu koji je nedavno proglasio bankrot i ove u Srbiji, podsjećate da je SFRJ u stvari bankrotirala 1982. godine. Da li je država dužna da na vrijeme ukaže građanima na opasnost od bankrota i kakva je kod nas uloga Fiskalnog savjeta koji je s nekoliko mjeseci zakašnjenja priznao da smo za dlaku izbjegli bankot prošle godine?
LAZIĆ: I mene je iznenadila frapantna sličnost situacije u Detroitu i u Srbiji. Katastrofalan demografski trend, drastičan pad poreskih obveznika, porast nezaposlenosti, odlazak obrazovanijih i mobilnijih, teški oblici kriminala, te minimalno funkcionisanje najznačajnijih javnih službi, poput zdravstva ili osnovih komunalnih preduzeća zajednički je za obe zajednice. Detroit je moguća, mada ne i nužna slika Srbije u relativno bliskoj budućnosti. Nigde nisu eksplicitno napisane obaveze države prema građanima. Sve je prepušteno navodnoj ceni vlasti na izborima, što je farsa, pošto je izborna ponuda skučena, a velik broj stranaka samo folira predstavu višestranačja. U čemu su ideološke ili razlike u praktičnoj politici navodno dijametralno suprotstavljenih strana? U nas se u politiku ulazi siromašan, izlazi bogat i to je osnovni problem.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo