Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽIVAN LAZIĆ, EKONOMSKI KOMENTATOR, NOVI SAD: Zarobljeni um

Objavljeno prije

na

Dok potpredsjednik srpske Vlade Aleksandar Vučić pokušava na raznim stranama da obezbijedi stručnu podršku, sve češće se čuje da je aktuelna vlast u bezizlazu jer je država Srbija u opasnosti od tzv. tehničkog bankrota. Šta se tu zaista događa i koliko ima sličnosti a koliko razlika u ekonomskoj tranzicionoj sudbini našeg regiona, razgovarali smo s ekonomskim komentatorom Živanom Lazićem, s bogatim iskustvom praćenja raznih faza ekonomskog razvoja SFRJ i njenih potonjih država, od pisanja u hrvatskom Danasu i slovenačkoj Mladini do srpskog Ekonomista i Republike.

MONITOR: Šta se krije iza rekonstrukcije Vlade Srbije? Da li je situacija slična onoj od prije godinu dana kada je jedva spriječen bankrot?
LAZIĆ: Baš stoga što je situacija i teža nego pre dvanaest meseci, neophodno je ojačati očajno slab aktuelni sastav Vlade, kao i svih pratećih i upravnih službi. Usput, uklanja se Dinkić koji je veštim vođenjem dva srodna resora zasmetao kao glavni partner zapadnih investitora.

MONITOR: Kažete da se Srbija uz hronične nalazi i u akutnim teškoćama. Hoće li joj u pomoć priskočiti MMF, arapski tajkuni ili međunarodni finansijski geniji, mlade snage kao što je kandidat za novog ministra finansija?
LAZIĆ: Hronična teškoća je decenijska potrošnja znatno iznad proizvodnje, posebno loš izvozni rezultat. Protekle godine, delom i usled slabog agrarnog roda, uvoz nam je iznosio 19,65, izvoz tek 11,35 milijardi eura. I pored doznaka naših gastarbajtera, turističkog prihoda, otkupa deviza od građana, država se stalno zadužuje da bi nivelisala platni bilans. Prošla i ova vlada za pet sezona spoljnji dug države i javnih preduzeća uvećale su sa 7,1 na 12,45 milijardi eura. Kamata je bila i do 7,5 odsto na godišnjem nivou. Jedno vreme je na svetskom finansijskom tržištu cena kapitala bila niska, pa je, na insistiranje najurenog Dinkića, deo najnepovoljnijih kredita zamenjen povoljnijim, sa kamatom od oko 5,5 odsto. To jeste racionalno, ali, koliko Srbija ne uliva poverenje finansijerima, govori podatak da su se u isto vreme Bugarska i Zambija zaduživala uz kamatu od 4,6 odsto.

Akutna nevolja je što ove godine dospeva na naplatu oko 4,15 milijardi eura, a samo na kamate otpada blizu 750 miliona. Ako ne dođe do zamene sadašnjih povoljnijim kreditima, sledeće godine bismo na kamate izdvojili preko 920, potonje čak 1.030 miliona eura. Koliko je to velika svota govori poređenje s agrarnim budžetom vrednim 340 miliona eura. Stoga je prvi zadatak novih mladih snaga upravo da sa tri do tri i po milijarde novih kredita zamene sadašnje koje vode brzom bankrotu.

Na Zapadu nema novca, svi pokrivaju svoje javne dugove, strane banke povlače novac iz Srbije i nije nerealno bolje finansijske aranžmane tražiti u odnosima s Rusijom i arapskim investitorima.

MONITOR: U Srbiji se aktuelizuje afera vezana za imovinu Borisa Berezovskog. U Crnoj Gori bi mogla pasti i Vlada zbog Kombinata aluminijuma koji je kupio oligarh Oleg Deripaska. Neobično je da Berezovski kupuje u Srbiji iako je bio ljuti protivnik sadašnjeg ruskog režima, a Deripaska, porodični prijatelj Putina, u Crnoj Gori…
LAZIĆ: Još je neobičnije da Apelacioni sud istog dana ukida zabranu raspolaganja koju je odredio Viši sud. Imovina Berezovskog vezuje se za Salford fond, a posrednik u kupovini Imleka, Bambija, Knjaza Miloša… bio je Milan Beko, koji je svojevremeno tvrdio da su manjinski suvlasnici fonda petoro ovdašnjih tajkuna, na osnovu čijih uticaja na prvu vladu Vojislava Koštunice je i došlo do monopolisanja mlekarskog sektora, pa i konditorske industrije. Hitra odluka drugostepenog suda ide u prilog mišljenima da je stvar u vlasničkoj strukturi fonda. Inače, kako je preminuo i glavni partner Berezovskog, gruzijski tajkun Badri Patrišvili, izgleda da konce fonda, koji je u Rusiji i Gruziji pod istragom zbog objedinjene kupovine sedam fabrika mineralnih voda, vuče Judžin Džafi, nekada visoki službenik ruskog Ministarstva finansija, potom administrativac od poverenja Berezovskog.

Za nas je problem što nisu razvili, već srozali, kupljena preduzeća, sada pokušavaju da ugase Salford fond i aktivu prodaju po visokoj ceni, do koje se stiglo što sami svakodnevno otkupljuju po nekoliko akcija uvećavajući cenu za po 10 odsto nedeljno. Naduvana je na 300 miliona eura, a teško da vredi i trećinu u javnost lansirane svote.

Aluminijumski kombinat se instrumentalizuje u političke svrhe. Cena aluminijuma je uvek bila podložna strahovitim berzanskim turblencijama i dok je bilo socijalizma i Jugoslavije profitabilnost se postizala na račun jeftine struje, što je i inače bio osnov ekonomskog razvoja nekadašnje države. Kako Crna Gora nema dovoljno sopstvenih izvora struje, a propala su vezivanja za vlasnike sirovina i energenata, Kombinat bi mogao pozitivno da posluje samo pod uslovom da se veže za najsnažnjije potrošače aluminijuma. To je trebalo da bude strategija poslovanja od starta.

MONITOR: Ovih dana je ponovo aktuelan slučaj fabrike ljekova Jugoremedija iz Zrenjanina, čiji je povjerilac Hipo banka Austrija koja je ugrozivši vlastito poslovanje sada u vlasništvu države Austrije. Ima li indicija da je bilo kreacija namijenjenih zemljama u tranziciji?
LAZIĆ: Privatizaciju mnogi doživljavaju kao ekonomsku stvar. Međutim, reč je o političkom procesu koji se odvija u sferi ekonomije. U celosti je određena političkim odlukama, u potpunosti oblikovana u izvršnoj vlasti i odobrena u parlamentu. Kao takva, ne podleže ekonomskim pravilima, već je izraz političkih kreiranih struktura društva. Stoga je bitno da ovaj proces vode stručno upućeni i visoko moralni ljudi, mada ovakav moj stav može u vreme ekstremnog pragmatizma delovati ne samo naivno, već i smešno. Ali, istorija nas uči da u mnogim ključnim preokretima nije bilo determinizma, već je stvar krenula onim tokom koji su odredili vodeći pojedinci, oslonjeni na društvenu elitu. Budućnost, ukazuju na to i istraživanja istoričarke Dubravke Stojanović, umnogome određuju vidljivi ili prikriveni elitni slojevi.

Jugoremediju upropašćuje država, startnom voljom da je proda unapred definisanom kupcu J. S Niniju, preko koga se u Srbiju vraćao tokom Miloševićevog perioda izneseni ovdašnji kapital. I sudska presuda kojom je vraćeno većinsko vlasništvo malim akcionarima je farsa. Radnici su nasledili i sve pogubne posledice petogodišnjeg kriminalnog poslovanja Ninija, 22 miliona eura dugova, ispražnjena skladišta lekova i sirovina, izmenjene licencne ugovore, izostanak po privatizacionom ugovoru obavezujućih investicija… Mali akcionari, uglavnom aktuelni i bivši radnici, nisu imali drugog nego prihvatiti očajnu presudu, uspeli su se oporaviti, ali je tada Republički fond za zdravstveno osiguranje, kupac 90 odsto lekova u Srbiji, počeo da kasni i 300 dana s plaćanjem i potpuno je deformisao tržište, čime su proizvođači izgubili profit.

To je razlog što Jugoremedija nije mogla da Hipo banci vraća kreditne rate, pa je banka inicirala stečaj, mada, svakako, zna genezu slučaja i razloge neplaćanja. Suština je da fabrici nedostaje obrtni kapital, inače je na solidnom tehnološkom niovu.

Prema bančinom programu reorganizacije sa 3,2 miliona eura, Jugoremedija bi započela proizvodnju kojom bi solidno profitirala i uredno vraćala rate.

Tajkuni i preduzetnici

MONITOR: Tvrdite da su kod nas , ,,tradicionalno”, na većoj cijeni bagataši-tajkuni nego bogataši-preduzetnici: šta razlikuje, na primjer, Mišu Anastasijevića i Miroslava Miškovića? Da li je to ta loša tradicija koja naša društva drži u krugu siromaštvo-nesloboda?
LAZIĆ: U nas tokom novije istorije jedva i da ima preduzetništva, svi vodeći inovatori dolazili su iz Češke, Austrije, Italije, Grčke.. . I predstava o Miši Anastasijeviću je idealizovana, u pitanju je prvi, i veoma opaki tajkun svog vremena. Bogatstvo je stekao koristeći se monopolima, pre svega u uvozu soli, i bliskim odnosima s Knezom Milošem, što mu nije smetalo da u jednom trenutku finansira dvorski prevrat, i dovede Karađorđeviće i surove ustaničke ubice čedno imenovane ustavobraniteljima. Kasnije je finansirao i povratak Obrenovića, a dovodi se u vezu i s atentatom na Kneza Mihajla.

Svih pet kćerki je udao ciljno za one kojima je predviđao budućnost, a najmlađu za Karađorđevića koga je predvideo za vladarski prestup. Njima je i podigao palatu, mladi par je u njoj nekoliko godina i boravio, imitirajući kraljevski stil života. Tek kada je video da se politički život kreće drugim smerom od očekivanog, palate je poklonio Visokoj školi. Ne vidim razlike između Anastasijevića i Miškovića, tajkuni na osnovu državnih privilegija.

Društvo u kome se ne ceni stvaralaštvo, još manje inovativnost i preduzetnički duh, promoviše navezanost za vlast kao osnovni način sticanja čak i osnovnih uslova za život. Tu nema mesta za slobodnomisleće, već samo za one koji uživaju u kultu vođe i sve vrednosti zasnivaju na instrumentalnoj tvorevini kakva je država. I pojam javnog interesa poistovećuju s državnim interesom i u njihovom pojmovno-kategorijalnom aparatu nema ničega izvan državno strukturisanih vrednosti. Ljudi zarobljenog, interesom države oblikovanog uma.

Obaveze države

MONITOR: Poredite situacije u američkom Detroitu koji je nedavno proglasio bankrot i ove u Srbiji, podsjećate da je SFRJ u stvari bankrotirala 1982. godine. Da li je država dužna da na vrijeme ukaže građanima na opasnost od bankrota i kakva je kod nas uloga Fiskalnog savjeta koji je s nekoliko mjeseci zakašnjenja priznao da smo za dlaku izbjegli bankot prošle godine?
LAZIĆ: I mene je iznenadila frapantna sličnost situacije u Detroitu i u Srbiji. Katastrofalan demografski trend, drastičan pad poreskih obveznika, porast nezaposlenosti, odlazak obrazovanijih i mobilnijih, teški oblici kriminala, te minimalno funkcionisanje najznačajnijih javnih službi, poput zdravstva ili osnovih komunalnih preduzeća zajednički je za obe zajednice. Detroit je moguća, mada ne i nužna slika Srbije u relativno bliskoj budućnosti. Nigde nisu eksplicitno napisane obaveze države prema građanima. Sve je prepušteno navodnoj ceni vlasti na izborima, što je farsa, pošto je izborna ponuda skučena, a velik broj stranaka samo folira predstavu višestranačja. U čemu su ideološke ili razlike u praktičnoj politici navodno dijametralno suprotstavljenih strana? U nas se u politiku ulazi siromašan, izlazi bogat i to je osnovni problem.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo