Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽIVAN LAZIĆ, EKONOMSKI KOMENTATOR, NOVI SAD: Zarobljeni um

Objavljeno prije

na

lazic

Dok potpredsjednik srpske Vlade Aleksandar Vučić pokušava na raznim stranama da obezbijedi stručnu podršku, sve češće se čuje da je aktuelna vlast u bezizlazu jer je država Srbija u opasnosti od tzv. tehničkog bankrota. Šta se tu zaista događa i koliko ima sličnosti a koliko razlika u ekonomskoj tranzicionoj sudbini našeg regiona, razgovarali smo s ekonomskim komentatorom Živanom Lazićem, s bogatim iskustvom praćenja raznih faza ekonomskog razvoja SFRJ i njenih potonjih država, od pisanja u hrvatskom Danasu i slovenačkoj Mladini do srpskog Ekonomista i Republike.

MONITOR: Šta se krije iza rekonstrukcije Vlade Srbije? Da li je situacija slična onoj od prije godinu dana kada je jedva spriječen bankrot?
LAZIĆ: Baš stoga što je situacija i teža nego pre dvanaest meseci, neophodno je ojačati očajno slab aktuelni sastav Vlade, kao i svih pratećih i upravnih službi. Usput, uklanja se Dinkić koji je veštim vođenjem dva srodna resora zasmetao kao glavni partner zapadnih investitora.

MONITOR: Kažete da se Srbija uz hronične nalazi i u akutnim teškoćama. Hoće li joj u pomoć priskočiti MMF, arapski tajkuni ili međunarodni finansijski geniji, mlade snage kao što je kandidat za novog ministra finansija?
LAZIĆ: Hronična teškoća je decenijska potrošnja znatno iznad proizvodnje, posebno loš izvozni rezultat. Protekle godine, delom i usled slabog agrarnog roda, uvoz nam je iznosio 19,65, izvoz tek 11,35 milijardi eura. I pored doznaka naših gastarbajtera, turističkog prihoda, otkupa deviza od građana, država se stalno zadužuje da bi nivelisala platni bilans. Prošla i ova vlada za pet sezona spoljnji dug države i javnih preduzeća uvećale su sa 7,1 na 12,45 milijardi eura. Kamata je bila i do 7,5 odsto na godišnjem nivou. Jedno vreme je na svetskom finansijskom tržištu cena kapitala bila niska, pa je, na insistiranje najurenog Dinkića, deo najnepovoljnijih kredita zamenjen povoljnijim, sa kamatom od oko 5,5 odsto. To jeste racionalno, ali, koliko Srbija ne uliva poverenje finansijerima, govori podatak da su se u isto vreme Bugarska i Zambija zaduživala uz kamatu od 4,6 odsto.

Akutna nevolja je što ove godine dospeva na naplatu oko 4,15 milijardi eura, a samo na kamate otpada blizu 750 miliona. Ako ne dođe do zamene sadašnjih povoljnijim kreditima, sledeće godine bismo na kamate izdvojili preko 920, potonje čak 1.030 miliona eura. Koliko je to velika svota govori poređenje s agrarnim budžetom vrednim 340 miliona eura. Stoga je prvi zadatak novih mladih snaga upravo da sa tri do tri i po milijarde novih kredita zamene sadašnje koje vode brzom bankrotu.

Na Zapadu nema novca, svi pokrivaju svoje javne dugove, strane banke povlače novac iz Srbije i nije nerealno bolje finansijske aranžmane tražiti u odnosima s Rusijom i arapskim investitorima.

MONITOR: U Srbiji se aktuelizuje afera vezana za imovinu Borisa Berezovskog. U Crnoj Gori bi mogla pasti i Vlada zbog Kombinata aluminijuma koji je kupio oligarh Oleg Deripaska. Neobično je da Berezovski kupuje u Srbiji iako je bio ljuti protivnik sadašnjeg ruskog režima, a Deripaska, porodični prijatelj Putina, u Crnoj Gori…
LAZIĆ: Još je neobičnije da Apelacioni sud istog dana ukida zabranu raspolaganja koju je odredio Viši sud. Imovina Berezovskog vezuje se za Salford fond, a posrednik u kupovini Imleka, Bambija, Knjaza Miloša… bio je Milan Beko, koji je svojevremeno tvrdio da su manjinski suvlasnici fonda petoro ovdašnjih tajkuna, na osnovu čijih uticaja na prvu vladu Vojislava Koštunice je i došlo do monopolisanja mlekarskog sektora, pa i konditorske industrije. Hitra odluka drugostepenog suda ide u prilog mišljenima da je stvar u vlasničkoj strukturi fonda. Inače, kako je preminuo i glavni partner Berezovskog, gruzijski tajkun Badri Patrišvili, izgleda da konce fonda, koji je u Rusiji i Gruziji pod istragom zbog objedinjene kupovine sedam fabrika mineralnih voda, vuče Judžin Džafi, nekada visoki službenik ruskog Ministarstva finansija, potom administrativac od poverenja Berezovskog.

Za nas je problem što nisu razvili, već srozali, kupljena preduzeća, sada pokušavaju da ugase Salford fond i aktivu prodaju po visokoj ceni, do koje se stiglo što sami svakodnevno otkupljuju po nekoliko akcija uvećavajući cenu za po 10 odsto nedeljno. Naduvana je na 300 miliona eura, a teško da vredi i trećinu u javnost lansirane svote.

Aluminijumski kombinat se instrumentalizuje u političke svrhe. Cena aluminijuma je uvek bila podložna strahovitim berzanskim turblencijama i dok je bilo socijalizma i Jugoslavije profitabilnost se postizala na račun jeftine struje, što je i inače bio osnov ekonomskog razvoja nekadašnje države. Kako Crna Gora nema dovoljno sopstvenih izvora struje, a propala su vezivanja za vlasnike sirovina i energenata, Kombinat bi mogao pozitivno da posluje samo pod uslovom da se veže za najsnažnjije potrošače aluminijuma. To je trebalo da bude strategija poslovanja od starta.

MONITOR: Ovih dana je ponovo aktuelan slučaj fabrike ljekova Jugoremedija iz Zrenjanina, čiji je povjerilac Hipo banka Austrija koja je ugrozivši vlastito poslovanje sada u vlasništvu države Austrije. Ima li indicija da je bilo kreacija namijenjenih zemljama u tranziciji?
LAZIĆ: Privatizaciju mnogi doživljavaju kao ekonomsku stvar. Međutim, reč je o političkom procesu koji se odvija u sferi ekonomije. U celosti je određena političkim odlukama, u potpunosti oblikovana u izvršnoj vlasti i odobrena u parlamentu. Kao takva, ne podleže ekonomskim pravilima, već je izraz političkih kreiranih struktura društva. Stoga je bitno da ovaj proces vode stručno upućeni i visoko moralni ljudi, mada ovakav moj stav može u vreme ekstremnog pragmatizma delovati ne samo naivno, već i smešno. Ali, istorija nas uči da u mnogim ključnim preokretima nije bilo determinizma, već je stvar krenula onim tokom koji su odredili vodeći pojedinci, oslonjeni na društvenu elitu. Budućnost, ukazuju na to i istraživanja istoričarke Dubravke Stojanović, umnogome određuju vidljivi ili prikriveni elitni slojevi.

Jugoremediju upropašćuje država, startnom voljom da je proda unapred definisanom kupcu J. S Niniju, preko koga se u Srbiju vraćao tokom Miloševićevog perioda izneseni ovdašnji kapital. I sudska presuda kojom je vraćeno većinsko vlasništvo malim akcionarima je farsa. Radnici su nasledili i sve pogubne posledice petogodišnjeg kriminalnog poslovanja Ninija, 22 miliona eura dugova, ispražnjena skladišta lekova i sirovina, izmenjene licencne ugovore, izostanak po privatizacionom ugovoru obavezujućih investicija… Mali akcionari, uglavnom aktuelni i bivši radnici, nisu imali drugog nego prihvatiti očajnu presudu, uspeli su se oporaviti, ali je tada Republički fond za zdravstveno osiguranje, kupac 90 odsto lekova u Srbiji, počeo da kasni i 300 dana s plaćanjem i potpuno je deformisao tržište, čime su proizvođači izgubili profit.

To je razlog što Jugoremedija nije mogla da Hipo banci vraća kreditne rate, pa je banka inicirala stečaj, mada, svakako, zna genezu slučaja i razloge neplaćanja. Suština je da fabrici nedostaje obrtni kapital, inače je na solidnom tehnološkom niovu.

Prema bančinom programu reorganizacije sa 3,2 miliona eura, Jugoremedija bi započela proizvodnju kojom bi solidno profitirala i uredno vraćala rate.

Tajkuni i preduzetnici

MONITOR: Tvrdite da su kod nas , ,,tradicionalno”, na većoj cijeni bagataši-tajkuni nego bogataši-preduzetnici: šta razlikuje, na primjer, Mišu Anastasijevića i Miroslava Miškovića? Da li je to ta loša tradicija koja naša društva drži u krugu siromaštvo-nesloboda?
LAZIĆ: U nas tokom novije istorije jedva i da ima preduzetništva, svi vodeći inovatori dolazili su iz Češke, Austrije, Italije, Grčke.. . I predstava o Miši Anastasijeviću je idealizovana, u pitanju je prvi, i veoma opaki tajkun svog vremena. Bogatstvo je stekao koristeći se monopolima, pre svega u uvozu soli, i bliskim odnosima s Knezom Milošem, što mu nije smetalo da u jednom trenutku finansira dvorski prevrat, i dovede Karađorđeviće i surove ustaničke ubice čedno imenovane ustavobraniteljima. Kasnije je finansirao i povratak Obrenovića, a dovodi se u vezu i s atentatom na Kneza Mihajla.

Svih pet kćerki je udao ciljno za one kojima je predviđao budućnost, a najmlađu za Karađorđevića koga je predvideo za vladarski prestup. Njima je i podigao palatu, mladi par je u njoj nekoliko godina i boravio, imitirajući kraljevski stil života. Tek kada je video da se politički život kreće drugim smerom od očekivanog, palate je poklonio Visokoj školi. Ne vidim razlike između Anastasijevića i Miškovića, tajkuni na osnovu državnih privilegija.

Društvo u kome se ne ceni stvaralaštvo, još manje inovativnost i preduzetnički duh, promoviše navezanost za vlast kao osnovni način sticanja čak i osnovnih uslova za život. Tu nema mesta za slobodnomisleće, već samo za one koji uživaju u kultu vođe i sve vrednosti zasnivaju na instrumentalnoj tvorevini kakva je država. I pojam javnog interesa poistovećuju s državnim interesom i u njihovom pojmovno-kategorijalnom aparatu nema ničega izvan državno strukturisanih vrednosti. Ljudi zarobljenog, interesom države oblikovanog uma.

Obaveze države

MONITOR: Poredite situacije u američkom Detroitu koji je nedavno proglasio bankrot i ove u Srbiji, podsjećate da je SFRJ u stvari bankrotirala 1982. godine. Da li je država dužna da na vrijeme ukaže građanima na opasnost od bankrota i kakva je kod nas uloga Fiskalnog savjeta koji je s nekoliko mjeseci zakašnjenja priznao da smo za dlaku izbjegli bankot prošle godine?
LAZIĆ: I mene je iznenadila frapantna sličnost situacije u Detroitu i u Srbiji. Katastrofalan demografski trend, drastičan pad poreskih obveznika, porast nezaposlenosti, odlazak obrazovanijih i mobilnijih, teški oblici kriminala, te minimalno funkcionisanje najznačajnijih javnih službi, poput zdravstva ili osnovih komunalnih preduzeća zajednički je za obe zajednice. Detroit je moguća, mada ne i nužna slika Srbije u relativno bliskoj budućnosti. Nigde nisu eksplicitno napisane obaveze države prema građanima. Sve je prepušteno navodnoj ceni vlasti na izborima, što je farsa, pošto je izborna ponuda skučena, a velik broj stranaka samo folira predstavu višestranačja. U čemu su ideološke ili razlike u praktičnoj politici navodno dijametralno suprotstavljenih strana? U nas se u politiku ulazi siromašan, izlazi bogat i to je osnovni problem.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo