Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA KNEŽEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Pečat vremena

Objavljeno prije

na

Knjiga Olje Knežević Londonske priče juga nedavno je objavljena u izdanju Vijesti. To je zbirka probranih tekstova Iz Londona, s ljubavlju, uz neke nove i dorađene, koje je Olja Knežević objavljivala u dodatku Vijesti ART. Kako ova izdavačka kuća najavljuje – emigranti, pisci, taksisti, marginalci, muzičari, majke iz parka, školsko osoblje… Oljine priče donose zanimljive susrete i iskustva nakon kojih čovjek ne može biti isti. Njen stil je prepoznat kao sugestivan i nepretenciozan i sveden, ali razigrana naracija učiniće da Londonske priče postanu omiljeno štivo. Njen prvi roman Milena & druge društvene reforme prije dvije godine postao je za kratko vrijeme bestseler. Objavljen je u Crnoj Gori u izdavačkoj kući Vijesti i u Hrvatskoj u ediciji Hit roman – izdavačke kuće Profil. Takođe, objavila je nekoliko priča i na engleskom jeziku.

Olja Knežević rođena je u Titogradu. Srednju školu završila je u Kaliforniji. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a na Birkbeck koledžu londonskog Univerziteta magistrirala je kreativno pisanje. Radila je na Radio Brodu, Danskom savjetu za izbjeglice, u podgoričkoj Gimnaziji. Od 2001. godine sa porodicom živi u Zagrebu i Londonu.

MONITOR: U prvoj priči ,,Grad sa tajnom” opisujete susret sa Londonom, kako kažete gradom u kojem se treba mučiti i biti nezadovoljan, a opet taj grad svakog jutra izamami osmijeh. Nakon osam godina boravka u njemu, taj grad ima neku posebnu tajnu, istovremeno lijepu i ružnu. Kao i mnoge pisce ovaj grad vas inspiriše i glavni je lik svake priče. Kako je došlo do toga da pišete priče o vama i Londonu?
KNEŽEVIĆ: Moje priče u Londonu nastajale su kao vrsta otpora prema novom i nepoznatom, ali i kao terapija u liječenju nostalgije. Odrasla sam u zemlji gdje se o svemu već neko pobrinuo – stan, posao, penzija, osjećaj zajednice – pa smo na kraju bili svi razmaženi od strane mama – države, što se pokazalo kobnim. Odjednom, nađoh se u Londonu, samo sa malom djecom i gomilom stranih ljudi koje za nas nije bilo briga; i obratno. Naša je, balkanska, pupčana vrpca najdeblja na planeti. Trebalo se duriti zbog toga, svima pokazati da mi je teško, da sam prokleto usamljena. Ali, onda, vremenom, otkrivam da mi u Londonu zapravo ništa teško ne pada, i da mi je na licu često osmijeh, ničim izazvan. Šta je to u tom gradu? Klima sigurno nije. Osjećaj zajednice – nije ni to. Život skrojen po mjeri običnog čovjeka – ma, ni to. Možda je odgovor ta urbana vreva, to mnoštvo kultura, mogućnosti, taj tako jak – po definiciji i stvarno – antiprovincijalizam najvećeg evropskog grada. I tako sam počela opisivati taj odnos Londona i mene, ili Londona i kraja iz kojeg potičem: gledam ja njega, gleda on mene; i čudimo se.

MONITOR: Sve priče su prožete sjećanjima na djetinjstvo, Podgoricu i Crnu Goru. Takođe su i duhovita paralela između Londona i Podgorice, a u toj prošlosti tražite, a i nalaze veze sa aktuelnim vremenom. Pomenuli ste nostalgiju, je li ona za domovinom ili za onom nekadašnjom zemljom?
KNEŽEVIĆ: Pisac je prije svega posmatrač koji treba da pamti. Ne vjerujem da ima dobrog pisca slabe memorije. Nostalgija je, po meni, književni oblik. Vidite tok kod Latinoamerikanaca koji su od nostalgije napravili cijeli jedan bum u književnosti. U mom odnosu sa nostalgijom imala sam raznih faza, od robovanja preko kroćenja pa do saradnje, prizivanja iste, da se ne zaborave detalji, Bog je, kažu u detaljima, ali i svaki ,,vrag”, zar ne?

MONITOR: S obzirom na to da su junaci priča i način života koji vode duboko utopljeni u prošlom i sadašnjem vremenu – sve ove priče zajedno možemo označiti kao svojevrsni generacijski roman. O čemu, zapravo, pisac treba javno da govori?
KNEŽEVIĆ: Dobro ste primijetili da je ovo, u stvari, roman. U tom romanu, ako mogu reći, pričalac je glavni lik – a taj lik sam ja. Ja sam opet dio jedne generacije koja je u svojem odrastanju imala više tranzicija, društvenih i ličnih, nego možda ijedna prije nje. E sad, o čemu pisac treba javno da govori, veliko je pitanje, no mislim da je prije svega zadatak svakog od nas ostaviti u svojim djelima, kakvom god žanru ili metodu ona pripadala, pečat o vremenu u kojem živimo. Pisala sam, s toga, ovu knjigu i za moju djecu, i njihovu djecu, jednog dana, nadam se. Možda saznaju nešto o zemlji u kojoj sam odrastala i o gradu u kojem sam kao majka i žena, kao pisac sazrijevala.

MONITOR: Radili ste intervjue sa poznatim ličnostima. U knjizi ,,Londonske priče juga” je priča o neuspjelom intervjuu sa Vivijen Vestvud. Da li vam je ovako draže nego da ste taj posao uspješno obavili?
KNEŽEVIĆ: Naravno. Umjesto novinskog teksta, koji bi se čitao i možda zaboravio već sa sljedećim izdanjem novina kojima je bio namijenjen, dobila sam priču koja je, ja bar tako mislim, vanvremenska. Sudar taštine jedne zvijezde i pogled običnog, malog čovjeka u prolazu.

MONITOR: Vaš prvi roman – ,,Milena i druge društvene reforme”, čim se pojavio izazvao je buru reakcija. Dokaz za to je što je odmah rasprodat, a takođe i brojni komentari na raznim forumima. Pripremate novi roman. Da li će i njegova tema biti naša surova stvarnost ili nešto sasvim novo?
KNEŽEVIĆ: Volim moj prvijenac, kao što se valjda vole svi prvijenci. Mileni sam dala snažan, možda i prejak glas, koji je došao do mene kao glas glavne junakinje i njene suprotnosti, učesnica i predmet iz ,,našeg” mraka, ,,našeg” kriminala i korupcije – koji su tu, svuda oko nas, i to jako dugo. Sada gradim novu junakinju, ženu zreliju od Milene, sa burnom prošlošću i potisnutim tajnama, i gle taman kada ta žena pomisli kako je lijepo sredila svoj život, sve će početi da puca. No, ide malo sporije nego što sam planirala, jer, iako ,,znam” zaplet i rasplet, još moram kuvati glas, istinu; istinu o ženi u odnosu na svijet, na muškarca. Mislim da će me to poslije ljeta potpuno obuzeti, pa ću se mnogo rjeđe javljati pričicama iz Londona, ili gdje me već život ponese.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo