Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽANA KOVIJANIĆ VUKIĆEVIĆ, DEKANICA PMF: Poješće nas poltronstvo

Objavljeno prije

na

MONITOR: U fokusu javnosti ovih dana je spor oko modela organizovanja studija između rektorata i uprave PMF-a. O čemu se radi ?
KOVIJANIĆ VUKIĆEVIĆ: Da bih objasnila ovaj spor, moram opisati sam proces koji mu je prethodio i razloge našeg upornog zalaganja za organizaciju studija na PMF-u po modelu koji podrazumijava četvorogodišnje osnovne studije.

Krajem oktobra 2015. godine uprave svih univerzitetskih jedinica dobile su zadatak da naprave snimak i analizu stanja u pravcu reorganizacije svoje jedinice i, u skladu sa time, predlože stepen studija usklađen sa Bolonjom. U dopisu od 2. novembra, koji su potpisali rektorka Radmila Vojvodić i Direktor Centra za studije i kontrolu kvaliteta Aleksandar Vujović, stajalo je: ‘Kako je najčešće pitanje u našim konsultacijama tokom trenutnog procesa izrade ovih dokumenata određivanje modela studiranja, čini nam se upitno da u ovom obraćanju još jednom naglasimo: model 3+2+3 je logičan izbor koji UCG usklađuje sa izvornim bolonjskim programoma na evropskom prostoru visokog obrazovanja … Svakako, u slučaju odluke o modelu 4+1+3 (ili drugačije za regulisane profesije), očekujemo dodatnu argumentaciju univerzitetskih jedinica’ Dakle, u tom trenutku sve je izgledalo da ima svoj normalan tok, sučeljavanje argumentima i priznavanje specifičnosti struke.

Kako bi zauzeo stav o modelu studija koji će predložiti, Radni tim PMF-a krenuo je od analize podataka dobijenih od Zavoda za zapošljavanje Crne Gore o ponudi, tražnji i zapošljavanju za zanimanja za koja se potrebna znanja stiču na studijskom programima Prirodno-matematičkog fakulteta. Na osnovu tih podataka došli smo do dva (očekivana) zaključka: da oglašenih mjesta za lica sa završenim trogodišnjim studijama na PMF-u gotovo da nema i da trogodišnje osnovne studije nijesu prepoznate na tržištu rada; i drugo, da je potreba za profesorima, prvenstveno matematike i fizike višestruko veća od ponude.

Istovremeno sa ovom analizom uradili smo i analizu prolaznosti studenata na studijskim programima PMF-a. Pokazalo se da je procenat prolaznosti na osnovnim studijama mali, da je znatno bolja situacija na specijalističkom nivou, i da je svake godine manji broj upisanih od konkursom traženog broja i realne potrebe tržišta rada. Razlog ovako malog broja studenta na specijalističkoj godini su nezavršene osnovne, često zbog samo jednog ili dva predmeta sa treće, završne godine. Model četvorogodišnjih osnovnih studija omogućio bi prevazilaženje ovog problema i time skratio trenutno dugo vrijeme koje prosječnom studentu protekne od završetka srednje škole do sticanja prve, za crnogorsko tržište upotrebljive diplome.

Sve ovo bili su argumenti u prilog strukture studija na PMF-a po modelu 4+1+3, u čijoj osnovi se nalaze četvorogodišnje osnovne studije.

Već na prvom sastanku sa predstavnicima Univerzitetskog tima, međutim, bilo je jasno da od onog sučeljavanja argumentima i priznavanja specifičnosti struke nema ništa. Sve se svelo na goli pritisak i lična vrijeđanja.

MONITOR: Da li ima rasprave o vašim argumentima na Univerzitetu?
KOVIJANIĆ VUKIĆEVIĆ: Rasprave ne postoje. Kada spomenete neusklađenost sa zakonom, dobijete odgovor – promijeniće se zakoni. U dopisu iz novembra 2015. i zvanično stoji da ‘prilikom izrade dokumenata nije potrebno razrađivati finansijsko-pravni aspekt ove reformske promjene’.

MONITOR: Indikativno je da je nakon što se 12 fakulteta opredijelilo za model 4+1, pri njemu ostao samo vaš. Šta se desilo u međuvremenu?
KOVIJANIĆ VUKIĆEVIĆ : Ne znam, to morate njih pitati.

MONITOR: Više puta ste tražili prijem kod rektorke. Zašto do toga nije došlo?
KOVIJANIĆ VUKIĆEVIĆ: Da, razgovor sam prvi put tražila preko sekretarice, ali odgovor nikada nije stigao. Poslije toga, u ime Radnog tima PMF-a, poslala sam dopis sljedeće sadržine: ,,U cilju prevazilaženja problema i razjašnjenja mogućih nedoumica vezanih za pripremu materijala za akreditaciju Prirodno-matematičkog fakulteta smatramo da bi bilo poželjno da predložite sastanak proširenog tima za akreditaciju PMF-a i odgovarajućih članova tima za akreditaciju Univerziteta Crne Gore, ili sastanak u drugačijem sastavu, kakav Vi predložite”. Tri dana kasnije stigao je odgovor da ,,susret može biti konstruktivan i svrsishodan nakon usaglašavanja materijala PMF-a sa preporukama…” Kraće, napravite 3+2 pa možemo da razgovaramo!

MONITOR: Čini se da je slučaj PMF-a samo vrh ledenog brijega problema koji opterećuju UCG. Koji su, po vašem mišljenju, ključni problemi državnog univerziteta i da li se mogu riješiti?
KOVIJANIĆ VUKIĆEVIĆ: Poslije sve ove golgote koju smo prošli, postavlja se suštinsko pitanje: Zašto nam je 2. novembra 2015. uopšte bila data mogućnost izbora modela studiranja? A, mogućnosti zapravo nije ni bilo. Bila je samo potreba da se javnosti pokaže da su se sve univerzitetske jedinice jednoglasno, svojevoljno opredijele za sistem koji nastavlja da daje neupotrebljivu bečelor diplomu.

Danas je jasno – sve je bila farsa, pokušaj prebacivanja odgovornosti za eventualnu neuspješnost reforme na univerzitetske jedinice.

Ali ključni problem nije u upravi Univerziteta, sili i jednoumlju o kome smo ovih dana mogli čitati po novinama. Problem je mnogo veći, a to je sebičnost na svim nivoima, potkupljivost, poltronstvo… To će nas pojesti. Neći nam pomoći ni stotine novih radova na SCI-listi.

MONITOR: Plašite li se da će zbog protivljenja Rektoratu doći do Vaše smjene sa mjesta dekanice ili nekog pokušaja akademske ili neke druge diskreditacije?
KOVIJANIĆ VUKIĆEVIĆ: Moje je da poštujem zakon i stav Vijeća koje me izabralo. Sve ostalo je zloupotreba službenog položaja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo