INTERVJU
ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA:Genocid u Srebrenici se uporno poriče

MONITOR: Koje su po vama najvažnije poruke upućene 11. jula, sa ovogodišnje komemoracije u Potočarama posvećene žrtvama genocida u Srebrenici?
BAJTAL: Ozbiljni ljudi i sudionici tužne cereminije ukopa, od američkog ambasadora i drugih uvaženih međunarodnih i domaćih predstavnika, uglavnom su svoje poruke bojili pacifistički i sa empatijom prema ožalošćenim porodicama. Dakle, generalno gledajući, govorili su o neophodnosti priznavanja genocida u svrhu potrebe pomirenja i želje da se tako nešto nikada, nikom i nigdje ne dogodi. U tome je najeksplicitniji bio Čedomir Jovanović, koji je, razumijevajući važnost mira i zajedničke budućnosti, bio sasvim jasan spram sreberničke tragedije:
„Srebrenica i dalje traži svoj mir. No, ne može ga naći sama, jer nije stvorila sama nemir. Dok se ne osudi zločinačka politika, zločinci, dok se ne napravi razlika između normalnog i pristojnog svijeta, mi nećemo imati normalan život. Nije dovoljno reći da se u Srebrenici desio genocid, ali je to prvi korak. Moramo da naučimo da ponovo živimo zajedno. Ne postoji potreba u politici, ali postoji potreba među ljudima. Nije lako reći u srpskoj skupštini da se desio genocid, ali jeste, to se desilo. To je jedna velika sramota i odraz kukavičluka, to je izraz nemoći”.
MONITOR: Čime se i dalje manipuliše u vezi genocida u Srebrenici?
BAJTAL: Manipuliše se već i samom činjenicom genocida. Odnosno, pokušava se manipulisati. Njegovo uporno poricanje i dalje je na sceni srbijanskih i političara manjeg bh entiteta. Od vrlo grubog, prkosno, dnevnopolitički intoniranog Dodikovog negiranja i poruke da genocid neće biti priznat “jer se nije ni desio”, do sofisticiranog ignorisanja samog događaja sahrane.
Neki srpski mediji su išli dotle da su izvještaj o komemoraciji u Potočarima, sasvim cinično, naslovljavali u stilu: Srebrenica, godinu dana nakon napada na Vućića. Itd.itd. Dakle, logikom tog žutog medijskog cinizma, bačeni kamen na Vučića pokazuje se važnijim od hiljada planski pobijenih ljudi. Nedužnih ljudi, koje je, valja to naglasiti, pobila upravo Vučićeva javno-huškajuća etno-ideološka isključivost predratnih i ratnih godina njegovog medijskog i političkog djelovanja.
MONITOR: Da li je utvrđen tačan broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici?
BAJTAL: Nije, niti će ikada biti. Brojka od 8372 žrtve je sudski utvrđena brojka, ali ona je, iskustveno gledano, sigurno veća. Uostalom, od strane počinilaca sve je učinjeno da se to nikada ne utvrdi. Primarne grobnice su preseljavane u sekundarne, ove u tercijarne, itd. I upravo to sistematsko skrivanje posmrtnih ostataka je, logički gledano, indirektni dokaz veličine zločina genocida, odnosno, potrebe organizatora i izvršilaca tog nedjela da se broj žrtava umanji, relativizira i obesmisli, kako bi istina bila žrtvovana jednoj suludoj velikodržavnoj ideologiji.
Na sceni je uporno dvadestogodišnje poricanje kao produkt politikantskog ciničnog uma da se cijela stvar masovnog pogroma ljudi anulira ili prikaže samo kao, tobože, samorazumljiva i legitimna osveta za srpske žrtve.
Uostalom, na sceni je onaj isti bezumni um koji tvrdi da Sarajevo nije bilo u opsadi, i da je samo sebe (Markale), baš kao i Tuzla (Kapija), granatiralo. Sve je to zgusnuti izraz jedne nezrele, neozbiljne politike, kukavički nespremne da se suoči sa posljedicama vlastite nečovječnosti i anticivilizacijskih učinaka koje je proizvela na tragu svoje krvave velikodržavne ideologije.
MONITOR: Predsjednik Haškog tribunala Carmel Agius izrazio je ponos zbog toga što je Tribunal uspio, kako je naveo, da dokaže genocid, ali i da “sama pravda nije dovoljna”, nego da sve tri nacionalnosti koje priznaju prošlost, zajedno tuguju i preuzimaju obaveze da se nikada ne ponovi ono što se desilo u Srebrenici prije 21 godinu. Kakve su šanse da se prihvate ove poruke?
BAJTAL: U odgovoru na Vaše prethodno pitanje već je rečeno ponešto i o tome. Kôd poricanja, u svom idejnom i moralnom sljepilu, ne samo da ne priznaje vlastite zločine i tuđe žrtve, nego, paradokosalno i krajnje cinično, nevještom retoričkom akrobatikom, tj. zamjenom teza i uloga, uporno žrtvu pokušava prikazati kao krivca, a sebe, zlikovca, kao žrtvu. S tim anticivlizacijskim mentalnim sklopom, ogrezlim u krvi i zločinu, teško da su ove poruke prihvatljive. I to će ostati tako, čini se, sve do biološkog silaska njegovih ideologa, planera, izvođača i idejnih advokata (tipa Nenada Kecmanovića), sa javne i političke scene regiona.
MONITOR: Milorad Dodik je opet ponovio da neće priznati genocid u Srebrenici jer se, kako je kazao, nije ni dogodio.
BAJTAL: Dakle, ništa novo barem kad je u pitanju on i njegovo već poznato ljudsko i političko licemjerje. Žrtva vlastitog moralnog sljepila, on danas priča to što priča, a još uvijek se na internetu vrte video snimci (http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=26858), na kojima, vrlo eksplicitno, jasno i kratko priznaje i doslovno kaže: “Ja znam savršeno jasno šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici i to je potvrdio sud u Haagu. To je nesporna pravna činjenica”. Dakle, neka sami čitaoci uporede šta je govorio nekad, a šta govori sada.
Ukratko, sasvim nevažno je da li je Dodik lagao tada ili laže danas. Njegove vlastite, dijametralno i sadržajno oprečne tvrdnje, diskvalifikuju ga u ljudskom, političkom i svakom drugom smislu. One su najočitiji, nepobitni dokaz njegovog pragmatskog cinizma, licemjerja i mentalne smušenosti koja samu sebe devalvira pred logikom zdravog razuma. Pred moralom i dobrim običajima. I, konačno, pred samim sobom. Jer, čovjek može nekako i pobjeći od svih drugih, ali kako da pobjegne od samog sebe.
Uostalom, psihološki gledano, onaj ko ljudski drži do sebe, makar i u najmanjoj mogućoj mjeri, ne može, ako je ljudski zdrav, dakle, bez neke patološki sumnjive mentalne pozadine, nekritički, i tek tako, pristati na luksuz vlastite javne diskreditacije. Upravo zato, Dodik je, takav kakav je, sasvim nebitan i krajnje nevažan, i kao akter aktuelne politizacije, i kao negator jedne, sudski nepobitno dokazane kvalifikacije na koju se i sam pozivao. Na kraju krajeva, kao obična lutka, na koncu velikosrpskog ideološkog teatra, nije vrijedan ni pitanja ni odgovora.
MONITOR: Ni ove godine nijedna državna insitucija Srbije nije zvanično obelježila godišnjicu srebreničkog genocida…
BAJTAL: Sve je to u neupitnom skladu sa gore već rečenim. Politička Srbija ostaje ukopana u svom reakcionarnom i epohalno poraznom političkom licemjerju. Budući da to državno licemjerje, sa neviđenom upornošću, traje već čitava desetljeća, za njegovo psihološko i logičko razumijevanje, postaje nadležna ona La Rochefoucauld-ova maksima, koja, tu vrstu besmisla objašnjava ovako: “Toliko smo se navikli pretvarati pred drugima, da se na kraju počinjemo pretvarati čak i sami pred sobom”. Zar tome treba još nešto dodati?
Genocid nije što i zločin
MONITOR: Kako komentarištete to da član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nije prihvatio poziv predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da zajedno odu i na srpska i na bošnjačka stratišta i tako odaju počast stradalima devedesetih?
BAJTAL: To je je pitanje za Izetbegovića. Ne mogu znati šta je u čijoj glavi. Ako nije sračunato licemjerna (nošena pretpostavkom da će biti odbijena), ta ponuda je izvrsna, pa čak i kad dolazi od onoga kome je, iskustveno gledano, teško vjerovati. Uglavnom, regionalni mir nije moguć bez uzjamnog uvažavanja i samokritičkog priznavanja uzajamnih zločina i zlodjela kojih je bilo na sve strane. Međutim, genocid je nešto sasvim drugo, i nije isto što i zločin, tako da svaki pokušaj sravnavanja nesravnjivog, zajedničkim obilaskom stratišta, mora biti uslovljen jasnim i javnim priznavanjem te razlike. Odnosno, Nikolićeva ponuda, koja na trenutak, i prividno, zvuči dobronamjerno, dolazi iz potrebe sofisticiranog prikrivanja upravo te razlike. Ona je, ako se vratimo velikosrpskoj logici izjednačavanja zločina četnika i partizana, dio dobro osmišljene podvale ideološkog izjednačavanja oslobodilaca i zlikovaca. Za usporedbu, zamislimo Njemce, koji poslije Drugog svjetskog rata, traže od svijeta zajednički obilazak mjesta stradanja njemačkih fašističkih armada i stratišta saveznika. Nezamislivo. A ovdje se upravo o tome radi. O legalizaciji izjednačavanja zločina i genocida ideološkom floskulom o “zločinima činjenim na sve strane”, koju treba ovjeriti zajedničkim obilaskom “srpskih i bošnjačkih stratišta”.
Vladika Mihailo je uzoran primjer
MONITOR: Na početku komemoracije prisutnima je pročitano pismo poglavara Crnogorske pravoslavne crkve mitropolita i vladike Mihaila u kojem je naveo kako breme zla koje se dogodilo u Srebrenici nose svi koji se na ovom području osjećaju ljudima. Na kakav su odjek u BiH naišle poruke iz tog pisma?
BAJTAL: Vladika Mihailo, u ovdašnjem kritičkom javnom mnijenju, već godinama je (pre)poznat kao čovjek mira i istine, tako da je njegovo pismo, o kojem govorite, doživljeno kao još jedna potvrda njegove empatije, altruizma i osjećaja ljudske i životne mjere. Do koje drži svaki normalan ljudski um. Kad bi ovdašnje, regionalne crkve, imale više takvih ljudi, tada bi mir i istina već odavno bili ljudski podrazumijevani inventar naše, još uvijek rovite, nestabilne, te klero- i etno-tenzijama naelektrizirane svakodnevice. U tom smislu, vladika Mihailo figurira kao časna iznimka i paradigmatički uzoran primjer, koji bi, za dobro svih nas, valjalo slijediti na trnovitom i etički izazovnom putu miljanovski sanjanog “čojstva i junaštva”. Ukratko, i ukoliko svoj sud o vladici Mihailu svedem na iskustvenu ravan življenja, volio bih, prelazeći sa riječi na djelo, biti u prilici da, kao izraz dužnog poštovanja, pružim ruku tom velikom i odvažnom čovjeku našeg vremena.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori
MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?
MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.
MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.
MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?
MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.
Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.
Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja
MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere?
BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.
Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.
Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.
Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.
Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.
Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom „tridesetgodišnjem ratu“ se već poodavno nalazimo

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija
MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?
VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.
MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji. Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?
VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično