Povežite se sa nama

INTERVJU

ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA:Genocid u Srebrenici se uporno poriče

Objavljeno prije

na

MONITOR: Koje su po vama najvažnije poruke upućene 11. jula, sa ovogodišnje komemoracije u Potočarama posvećene žrtvama genocida u Srebrenici?
BAJTAL: Ozbiljni ljudi i sudionici tužne cereminije ukopa, od američkog ambasadora i drugih uvaženih međunarodnih i domaćih predstavnika, uglavnom su svoje poruke bojili pacifistički i sa empatijom prema ožalošćenim porodicama. Dakle, generalno gledajući, govorili su o neophodnosti priznavanja genocida u svrhu potrebe pomirenja i želje da se tako nešto nikada, nikom i nigdje ne dogodi. U tome je najeksplicitniji bio Čedomir Jovanović, koji je, razumijevajući važnost mira i zajedničke budućnosti, bio sasvim jasan spram sreberničke tragedije:

„Srebrenica i dalje traži svoj mir. No, ne može ga naći sama, jer nije stvorila sama nemir. Dok se ne osudi zločinačka politika, zločinci, dok se ne napravi razlika između normalnog i pristojnog svijeta, mi nećemo imati normalan život. Nije dovoljno reći da se u Srebrenici desio genocid, ali je to prvi korak. Moramo da naučimo da ponovo živimo zajedno. Ne postoji potreba u politici, ali postoji potreba među ljudima. Nije lako reći u srpskoj skupštini da se desio genocid, ali jeste, to se desilo. To je jedna velika sramota i odraz kukavičluka, to je izraz nemoći”.

MONITOR: Čime se i dalje manipuliše u vezi genocida u Srebrenici?
BAJTAL: Manipuliše se već i samom činjenicom genocida. Odnosno, pokušava se manipulisati. Njegovo uporno poricanje i dalje je na sceni srbijanskih i političara manjeg bh entiteta. Od vrlo grubog, prkosno, dnevnopolitički intoniranog Dodikovog negiranja i poruke da genocid neće biti priznat “jer se nije ni desio”, do sofisticiranog ignorisanja samog događaja sahrane.

Neki srpski mediji su išli dotle da su izvještaj o komemoraciji u Potočarima, sasvim cinično, naslovljavali u stilu: Srebrenica, godinu dana nakon napada na Vućića. Itd.itd. Dakle, logikom tog žutog medijskog cinizma, bačeni kamen na Vučića pokazuje se važnijim od hiljada planski pobijenih ljudi. Nedužnih ljudi, koje je, valja to naglasiti, pobila upravo Vučićeva javno-huškajuća etno-ideološka isključivost predratnih i ratnih godina njegovog medijskog i političkog djelovanja.

MONITOR: Da li je utvrđen tačan broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici?
BAJTAL: Nije, niti će ikada biti. Brojka od 8372 žrtve je sudski utvrđena brojka, ali ona je, iskustveno gledano, sigurno veća. Uostalom, od strane počinilaca sve je učinjeno da se to nikada ne utvrdi. Primarne grobnice su preseljavane u sekundarne, ove u tercijarne, itd. I upravo to sistematsko skrivanje posmrtnih ostataka je, logički gledano, indirektni dokaz veličine zločina genocida, odnosno, potrebe organizatora i izvršilaca tog nedjela da se broj žrtava umanji, relativizira i obesmisli, kako bi istina bila žrtvovana jednoj suludoj velikodržavnoj ideologiji.

Na sceni je uporno dvadestogodišnje poricanje kao produkt politikantskog ciničnog uma da se cijela stvar masovnog pogroma ljudi anulira ili prikaže samo kao, tobože, samorazumljiva i legitimna osveta za srpske žrtve.

Uostalom, na sceni je onaj isti bezumni um koji tvrdi da Sarajevo nije bilo u opsadi, i da je samo sebe (Markale), baš kao i Tuzla (Kapija), granatiralo. Sve je to zgusnuti izraz jedne nezrele, neozbiljne politike, kukavički nespremne da se suoči sa posljedicama vlastite nečovječnosti i anticivilizacijskih učinaka koje je proizvela na tragu svoje krvave velikodržavne ideologije.

MONITOR: Predsjednik Haškog tribunala Carmel Agius izrazio je ponos zbog toga što je Tribunal uspio, kako je naveo, da dokaže genocid, ali i da “sama pravda nije dovoljna”, nego da sve tri nacionalnosti koje priznaju prošlost, zajedno tuguju i preuzimaju obaveze da se nikada ne ponovi ono što se desilo u Srebrenici prije 21 godinu. Kakve su šanse da se prihvate ove poruke?
BAJTAL: U odgovoru na Vaše prethodno pitanje već je rečeno ponešto i o tome. Kôd poricanja, u svom idejnom i moralnom sljepilu, ne samo da ne priznaje vlastite zločine i tuđe žrtve, nego, paradokosalno i krajnje cinično, nevještom retoričkom akrobatikom, tj. zamjenom teza i uloga, uporno žrtvu pokušava prikazati kao krivca, a sebe, zlikovca, kao žrtvu. S tim anticivlizacijskim mentalnim sklopom, ogrezlim u krvi i zločinu, teško da su ove poruke prihvatljive. I to će ostati tako, čini se, sve do biološkog silaska njegovih ideologa, planera, izvođača i idejnih advokata (tipa Nenada Kecmanovića), sa javne i političke scene regiona.

MONITOR: Milorad Dodik je opet ponovio da neće priznati genocid u Srebrenici jer se, kako je kazao, nije ni dogodio.
BAJTAL: Dakle, ništa novo barem kad je u pitanju on i njegovo već poznato ljudsko i političko licemjerje. Žrtva vlastitog moralnog sljepila, on danas priča to što priča, a još uvijek se na internetu vrte video snimci (http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=26858), na kojima, vrlo eksplicitno, jasno i kratko priznaje i doslovno kaže: “Ja znam savršeno jasno šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici i to je potvrdio sud u Haagu. To je nesporna pravna činjenica”. Dakle, neka sami čitaoci uporede šta je govorio nekad, a šta govori sada.

Ukratko, sasvim nevažno je da li je Dodik lagao tada ili laže danas. Njegove vlastite, dijametralno i sadržajno oprečne tvrdnje, diskvalifikuju ga u ljudskom, političkom i svakom drugom smislu. One su najočitiji, nepobitni dokaz njegovog pragmatskog cinizma, licemjerja i mentalne smušenosti koja samu sebe devalvira pred logikom zdravog razuma. Pred moralom i dobrim običajima. I, konačno, pred samim sobom. Jer, čovjek može nekako i pobjeći od svih drugih, ali kako da pobjegne od samog sebe.

Uostalom, psihološki gledano, onaj ko ljudski drži do sebe, makar i u najmanjoj mogućoj mjeri, ne može, ako je ljudski zdrav, dakle, bez neke patološki sumnjive mentalne pozadine, nekritički, i tek tako, pristati na luksuz vlastite javne diskreditacije. Upravo zato, Dodik je, takav kakav je, sasvim nebitan i krajnje nevažan, i kao akter aktuelne politizacije, i kao negator jedne, sudski nepobitno dokazane kvalifikacije na koju se i sam pozivao. Na kraju krajeva, kao obična lutka, na koncu velikosrpskog ideološkog teatra, nije vrijedan ni pitanja ni odgovora.

MONITOR: Ni ove godine nijedna državna insitucija Srbije nije zvanično obelježila godišnjicu srebreničkog genocida…
BAJTAL: Sve je to u neupitnom skladu sa gore već rečenim. Politička Srbija ostaje ukopana u svom reakcionarnom i epohalno poraznom političkom licemjerju. Budući da to državno licemjerje, sa neviđenom upornošću, traje već čitava desetljeća, za njegovo psihološko i logičko razumijevanje, postaje nadležna ona La Rochefoucauld-ova maksima, koja, tu vrstu besmisla objašnjava ovako: “Toliko smo se navikli pretvarati pred drugima, da se na kraju počinjemo pretvarati čak i sami pred sobom”. Zar tome treba još nešto dodati?

Genocid nije što i zločin

MONITOR: Kako komentarištete to da član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nije prihvatio poziv predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da zajedno odu i na srpska i na bošnjačka stratišta i tako odaju počast stradalima devedesetih?
BAJTAL: To je je pitanje za Izetbegovića. Ne mogu znati šta je u čijoj glavi. Ako nije sračunato licemjerna (nošena pretpostavkom da će biti odbijena), ta ponuda je izvrsna, pa čak i kad dolazi od onoga kome je, iskustveno gledano, teško vjerovati. Uglavnom, regionalni mir nije moguć bez uzjamnog uvažavanja i samokritičkog priznavanja uzajamnih zločina i zlodjela kojih je bilo na sve strane. Međutim, genocid je nešto sasvim drugo, i nije isto što i zločin, tako da svaki pokušaj sravnavanja nesravnjivog, zajedničkim obilaskom stratišta, mora biti uslovljen jasnim i javnim priznavanjem te razlike. Odnosno, Nikolićeva ponuda, koja na trenutak, i prividno, zvuči dobronamjerno, dolazi iz potrebe sofisticiranog prikrivanja upravo te razlike. Ona je, ako se vratimo velikosrpskoj logici izjednačavanja zločina četnika i partizana, dio dobro osmišljene podvale ideološkog izjednačavanja oslobodilaca i zlikovaca. Za usporedbu, zamislimo Njemce, koji poslije Drugog svjetskog rata, traže od svijeta zajednički obilazak mjesta stradanja njemačkih fašističkih armada i stratišta saveznika. Nezamislivo. A ovdje se upravo o tome radi. O legalizaciji izjednačavanja zločina i genocida ideološkom floskulom o “zločinima činjenim na sve strane”, koju treba ovjeriti zajedničkim obilaskom “srpskih i bošnjačkih stratišta”.

 

Vladika Mihailo je uzoran primjer

MONITOR: Na početku komemoracije prisutnima je pročitano pismo poglavara Crnogorske pravoslavne crkve mitropolita i vladike Mihaila u kojem je naveo kako breme zla koje se dogodilo u Srebrenici nose svi koji se na ovom području osjećaju ljudima. Na kakav su odjek u BiH naišle poruke iz tog pisma?
BAJTAL: Vladika Mihailo, u ovdašnjem kritičkom javnom mnijenju, već godinama je (pre)poznat kao čovjek mira i istine, tako da je njegovo pismo, o kojem govorite, doživljeno kao još jedna potvrda njegove empatije, altruizma i osjećaja ljudske i životne mjere. Do koje drži svaki normalan ljudski um. Kad bi ovdašnje, regionalne crkve, imale više takvih ljudi, tada bi mir i istina već odavno bili ljudski podrazumijevani inventar naše, još uvijek rovite, nestabilne, te klero- i etno-tenzijama naelektrizirane svakodnevice. U tom smislu, vladika Mihailo figurira kao časna iznimka i paradigmatički uzoran primjer, koji bi, za dobro svih nas, valjalo slijediti na trnovitom i etički izazovnom putu miljanovski sanjanog “čojstva i junaštva”. Ukratko, i ukoliko svoj sud o vladici Mihailu svedem na iskustvenu ravan življenja, volio bih, prelazeći sa riječi na djelo, biti u prilici da, kao izraz dužnog poštovanja, pružim ruku tom velikom i odvažnom čovjeku našeg vremena.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo