Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO LUKOVAC, DIPLOMATA U PENZIJI: Britanski referendum alram za EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li je za Vas iznenađenje odluka da Velika Britanija napusti EU?
LUKOVAC: Ishod referenduma je iznenadio i britanske političare. Velika Britanija je u EU imala poseban status, nije prihvatala njene odluke ako joj nijesu odgovarale. To je tolerisano, ali je iritiralo pojedine članice, a neke druge ohrabrivalo da slijede njen primjer. Zato se očekivalo da će većina biti za ostanak, tim više što je, u susret referendumu, dodatno dogovoren još povoljniji aranžman. Britanski premijer David Cameron, koji je u svojoj predizbornoj kampanji obećao referendum, jasno i odlučno se opredijelio za ostanak u EU. Uz rukovodstvo torijevaca, takav je bio i stav Jeremy Corbyna i rukovodstva laburista, dakle dvije najveće partije, no glasanje ih je iznenadilo, drugi su imali veći uticaj.

MONITOR: Pojedini politički analitičari tvrde da je i EU kriva što su građani Velike Britanije izglasali da je napuste iako je poznato da ona na tome radi od kada je u nju i primljena, odnosno da se ponašala kao i da nije članica EU?
LUKOVAC: Evropska unija je kriva utoliko što su građani država članica i njihova rukovodstva očekivali da će biti znatno djelotvornija u usaglašavanju i realizaciji politike i rješenja za izbjegiličku i migrantsku krizu, kao i za sve prisutniji i prijeteći terorizam. Ona to nije uspjela čime su ohrabrene desničarske snage širom Evrope, pa i u Britaniji da, nasuprot politici Evropske unije, traže zatvaranje granica, suspenziju Šengenskog sporazuma i vraćanje politici nacionalnih i državnih interesa, naspram zajedničke evropske politike. Ako se ovome doda neuspjeh u rješavanju izbjegličkih i migrantskih problema na izvoru, odnosno u zaustavljanju ratnih sukoba u Siriji, ISIL-ovih akcija (Sirija, Irak, Libija, Egipat i dalje), problemi sa Turskom i Grčkom – onda su desničarske snage i evroskeptici u Britaniji, ali i drugdje imali dodatnih argumenata za nezadovoljstvo sa EU.

MONITOR: Sa čime se sada suočavaju Velika Britanija i Evropska unija?
LUKOVAC: Smatram da ovakav ishod britanskog referenduma nalaže i novom britanskom premijeru, poborniku Brexita, da u toku pregovora sa EU o okončanju članstva i usaglašavanju sporazuma o saradnji, ima u vidu cjelinu interesa Velike Britanije, odnosno rezultate glasanja u Skotskoj i Sjevernoj Irskoj, kako bi se izbjegla opasnost njihovog referenduma o nezavisnosti. Uz to, Britanija treba da otkloni rizike ulaska u recesiju, velikih ekonomskih poremećaja, posebno u trgovini i finansijama, ako London kao finansijski centar izgubi taj položaj.

Evropska unija će morati da se angažuje kako Brexit ne bi dobio nastavak kod neke druge članice, gdje su ovim ohrabrene snage desnice i evroskeptika, nastojeći makar sa zakašnjenjem da postigne saglasnost članica oko onih izazova koji su učinili da jedna od moćnijih članica bude prva koja će napustiti EU, velikog finansijskog neto kontributora, uticajnog svjetkog činioca, stalne članice Savjeta bezbjednosti UN. Otuda treba očekivati da će i u EU postojati interes i spremnost za nalaženje obostrano prihvatljivog sporazuma o budućim odnosima Britanije i EU.

MONITOR: Neki EU vide kao birokratskog kolosa. Šta je, po Vašem mišljenju, Evropska unija?
LUKOVAC: Evropska unija odista jeste svojevrstan birokratski kolos sa hiljadama zaposlenih, sa stotinak institucija koji je, nakon Mastrihta i Lisabonskog ugovora, preuzeo mnoge funkcije država članica – uz težnju da se one dalje šire i jačaju, da se multiplikuju u članicama – što ih sve zajedno udaljava od građana i njihovih prava da utiču na kretanja koja se njih tiču. Britanski referendum u tom pogledu može biti i za Evropsku uniju, za njene članice, alarm da bi nešto trebalo mijenjati, kako bi se spriječila moguće slabljenje institucija EU ili domino efekat Brexita.

MONITOR: Je li ovo početak kraja Evropske unije imajući u vidu i najave da bi iz nje ubrzo mogle izaći i još neke članice?
LUKOVAC: Pitanje podsjeća na jednu kletvu iz 90-ih godina i raspad Jugoslavije. Prepričavalo se proročanstvo da će se, kada sve države nastale iz Jugoslavije uđu u Evropsku uniju, ona pod takvim teretom raspasti. Nije ovo početak kraja EU i ona se sigurno neće raspasti, ali će se morati mijenjati, reformisati. Vjerujem da će dvogodišnji pregovori EU i Britanije biti dovoljno dug period da se sadašnja kriza stavi pod kontrolu, te da se dogovori neki novi model saradnje u kojem će se očuvati ono najvrijednije i za EU i za Veliku Britaniju.

MONITOR: Prema jednom od scenarija moguće je da će umjesto sadašnje EU biti stvorena drugačija unija koja će mnogo više nego EU počivati na samodisciplini i odgovornosti i bez zaboravljanja osnovne ideje koja je okupila zemlje i narode u jednu zajednicu?
LUKOVAC: To je jedan od mogućih pravaca reformisanja Evropske unije, a ne stvaranja neke nove umjesto postojeće EU. Ona je potrebna svim njenim članicama, kao zajednica razvijenih, ujedinjenih u naprednim vrijednostima, koja uspješnije odgovara na izazove neminovne globalizacije, prijetnje terorizma, kriminala, proliferacije nuklearnog i oružja za masovno uništenje, siromaštva, klimatskih promjena, oružanih konflikata, poremećaja u globalnim odnosima i sično.

MONITOR: Kako će se na Crnu Goru reflektovati najnovija previranja u Evropskoj uniji?
LUKOVAC: Crna Gora je najdalje odmakla u pregovorima i u povoljnijem je položaju od drugih država Jugoistočne Evrope, pretendenata na članstvo u EU. Ova najnovija kriza EU će se, sigurno je, odraziti na potiskivanje proširenja u drugi ili treći plan prioriteta, a to neminovno vodi prolongiranju, možda i usložnjavanju procesa pregovora, zatvaranja poglavlja i prijema. Nas to ne smije pokolebati niti poremetiti u spovođenju zadataka, reformi, ispunjavanju mjerila i standarda, osvajanju evropskih vrijednosti. Crna Gora, kao i druge države Zapadnog Balkana, nema bolje opcije od integracije u EU.

Danas je teško prognozirati kada bi Crna Gora mogla postati članica Evropske unije. Naredne dvije godine biće važnija još jedna tema – realizacija člana 50 Lisabonskog ugovora o izlasku Velike Britanije iz Evropske unije, pregovori o nekom modelu budućih odnosa Britanije i EU – norveškom ili, još vjerovatnije, britanskom modelu; te kontrola mogućih negativnih finansijskih i ekonomskih udara takve odluke na Uniju i svjetska ekonomska kretanja. Uprkos tome, vjerujem da Evropska unija neće odustati od politike proširenja na Zapadni Balkan, pa ni kod nas ne treba da bude kolebanja, niti posustajanja na tom putu.

MONITOR: Očekujete li nakon izlaska Velike Britanije iz EU da će u Crnoj Gori jačati uticaj ervoskeptika?
LUKOVAC: Ne očekujem kolebanja u onom dijelu javnosti koja je već jasno opredijeljena u podršci evropskim integracijama. Uticaj evroskeptika bi mogao da se odrazi na neopredijeljeni dio javnosti, ali ne u značajnijem procentu.

MONITOR: Vjerujete li u podatak iz istraživanja CEDEM-a da bi danas 61,7 odsto građana Crne Gore glasalo ZA članstvo u EU?
LUKOVAC: Rezultate istraživanja, pa i CEDEM-ovih, pratim i ona su indikator raspoloženja javnog mnjenja u trenutku kada se ona rade. Očekivao sam veći procenat u prilog EU članstva, s obzirom na to da gotovo sve parlamentarne stranke podržavaju članstvo Crne Gore u EU.

Crnu Goru čeka težak posao

MONITOR: Šta je alternativa Crne Gore ako se EU raspadne prije nego ona u nju uđe?
LUKOVAC: Ne vjerujem u raspad Evropske unije. Ali, Unija će se i nadalje suočavati sa krizom funkcionisanja pojedinih njenih institucija, kao što to sada može biti Šengenski sporazum, kao odgovor na mogući rastući problem izbjeglica i migranata i nemogućnost dogovaranja i sprovođenja zajedničke politike. Ili ako bi se grčki scenario ponovio u toj zemlji ili drugdje, onda bi to moglo ugroziti čitavu euro zonu. Od samog početka sa velikim teškoćama održava se zajednička spoljna i bezbjednosna politika – sjetimo se prvog i drugog rata u Iraku, kada tadašnja Evropska zajednica, kasnije Evropska unija nije imala jedinstvenu politiku, niti mogla značajnije uticati na pronalaženje mirnog rješenja i sprečavanje rata, ali je platila značajan dio računa za tu operaciju. Ni mi nijesmo 90-ih, a Crna Gora od 2001. sve do referenduma 2006, imali sreću sa Evropskom unijom, jer je pokazala nesposobnost efikasnog djelovanja prije i tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, odnosno namjeru da spriječi Crnu Goru na putu nezavisnosti. Ona ni danas nema jedinstven stav prema nezavisnosti Kosova, a postoje ozbiljna neslaganja u vezi rata u Siriji, rješavanja palestinskog pitanja, sve do konflikta u Ukrajini i odnosa sa Rusijom, uključujući ozbiljne rezerve prema sankcijama. Crna Gora treba da iskoristi ovaj period da učini sve što je neophodno za otvaranje preostalih te zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja, što neće biti nimalo lak posao. On je povezan sa donošenjem i sprovođenjem svih reformskih propisa, osposobljavanjem institucija, kao i ulaganjem značajnih sredstava u bitnom poboljšanju stanja u nekim važnim sektorima. Isto tako, Crna Gora bi trebalo da se još više angažuje u unaprjeđivanju i podizanju na znatno veći nivo saradnje sa državama našeg sub-regiona, odnosno Zapadnog Balkana, pošto je još uvijek jeres govoriti o mnogo većem nivou institucionalne saradnje država ex-Jugoslavije. Takva saradnja je izuzetno blagotvorna u svakom pogledu i u uslovima ako nijesmo u EU, kao i kada budemo, jer bismo, kao sub-region – poput nordijske, baltičke, benelux saradnje – imali značajne prednosti u takvoj međusobnoj saradnji, kao i u zajedničkom djelovanju u toj i drugim međunarodnim institucijama.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo