Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE MABIĆ, REDITELJ: Filmovi oplemenjuju i mijenjaju ljude

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici, veliko interesovanje izazvao je film Bolesno reditelja Hrvoja Mabića, o djevojci Ani Dragičević koja je zbog seksualne orijentacije nekoliko godina bila prisilno zatvorena i ,,liječena” u psihijatrijskoj bolnici Lopača pored Rijeke. Autor je i dokumentarnog filma ,,Četvrti majmun”, koji takođe govori o nezakonitim postupcima ljekara u bolnici Lopača.

Zagrebački reditelj i scenarista Hrvoje Mabić posljednjih petnaest godina, otkad je jedan od osnivača producentske kuće Fade In, filmskim jezikom progovara o osjetljivim društvenim temama, a već je godinama jedan od producenata i reditelja nagrađivanog dokumentarnog serijala Direkt.

MONITOR: ,,Bolesno” se nastavlja na prethodni film ,,Četvrti majmun”, u kom ste dokumentaristički prikazali jedan od najmračnijih slučajeva hrvatskog zdravstvenog sistema – psihijatrijsku bolnicu Lopača. Godinama su tamo prisilno hospitalizovani i neadekvatno liječeni maloljetni pacijenti. Kako ste se zainteresovali za ovu temu i koliko dugo su trajale pripreme za film?
MABIĆ: U psihijatrijsku bolnicu Lopača nedaleko od Rijeke 2008. godine dolazi raditi mladi psihijatar koji tamo zatiče katastrofalno stanje u odnosu na maloljetne pacijente. Cijela situacija podsjeća na film Let iznad kukavičjeg gnjazda. Maloljetni pacijenti, a koji mahom nisu imali psihijatrijske dijagnoze, su tamo boravili u gotovo zatvorskim uvjetima. Zabranjena im je bila komunikacija sa vanjskim svijetom i po nekoliko mjeseci, a kažnjavani su izolacijskim sobama i prekomjernim dozama tableta za najmanji neposluh. Primjera radi jedna je maloljetnica potajno poslala sms mami i nakon što je otkrivena provela je tri tjedna u izolacijskoj sobi sa teško bolesnim i opasnim punoljetnim pacijenticama.

Mladi doktor je ovu situaciju pokušao riješiti unutar bolnice i sa svim nadležnim institucijama. Kad nije uspio obratio se novinarima, pa tu i ja ulazim u priču. Ubrzo otkrivam da je cijela situacija u bolnici godinama zapravo javna tajna grada Rijeke. Ova situacija javne tajne jednog grada i ljudskog konformizma je bila okidač da krenem raditi film.

MONITOR: Koliko je bilo zahtjevno sve te priče pacijenata zabilježiti? Jeste li naišli na probleme ili otpor prilikom intervjuisanja, kako je teklo snimanje?
MABIĆ: Teško je raditi ovakve filmove. Stjecanje povjerenja protagonista je od ključnog značaja. Oni s jedne strane žude za pomoći, a s druge su strane puni strahova od struktura, medija, svega što vam padne na pamet. Potrebno je provesti dosta vremena s tim ljudima da vas upoznaju i uvide da imate fer motive. Meni je pri tom uvijek od pomoći i moj minuli rad, a koji me legitimira kao ok tipa.

MONITOR: Jeste li imali kakvih prijetnji ili nekih neprijatnosti nakon premijere filma?
MABIĆ: Cijela stvar je prošla bez prijetnji i bez ikakvih sudskih tužbi, a makar je film najozbiljnije inkriminirao dosta centara moći – od bolnice Lopača, riječke psihijatrije, Socijalne skrbi grada Rijeke, Hrvatske liječničke komore, pa do samog grada Rijeke i gradonačelnika. Dijelom je to zato jer je film rađen pedantno i u konzultaciji sa našim najboljim odvjetnikom za pitanja medija, a dijelom jer sam bio u posjedu dokumentacije koja je nedvojbeno dokazivala sve što sam iznosio. Nikome zato nije bilo u interesu nadoljevati ulje na vatru, pa su i ovaj put, kao i ranijih godina svi zabili glavu u pjesak.

MONITOR: Protagonistkinja filma ,,Bolesno” je Ana Dragičević, koja je i jedna od sagovornica u filmu ,,Četvrti majmun”. Njenoj priči ste se potpuno posvetilim, prateći iz blizine njenu borbu s traumama što ih je izazvao petogodišnji prisilan boravak u Lopačama. Kako ste zadobili njeno povjerenje?
MABIĆ: Ona je zapravo žudila za time da ispriča svoju priču. Nakon pet godina terora ona je po izlasku iz bolnice bila teško traumatizirana i na rubu suicida, ali i potpuno sama. Za nju je mogućnost da nekome priča svoju priču stoga bila nadasve terapeutska. Drugi motiv da stane pred kameru joj je svakako bio i borba protiv ljudi koji su joj uništili život.

Osim ovih okolnosti koje su mi išle u prilog postojala je i jedna otegotna okolnost. Ona je nakon silnih trauma potpuno izgubila povjerenje u ljude, pa sam i ja stalno bio testiran s njene strane. Iscrpljujući je to bio proces, ali u mome poslu čovjek se mora naučiti stpljenju.

MONITOR: Kako je reagovala kad je pogledala film?
MABIĆ: Na prvo gledanje je bila malo razočarana. Ona je provela pet godina u toj bolnici i prošla je čitav niz trauma u njoj. Jako mali dio toga je u filmu i to ju je na prvu razočaralo. Film je rađen dosta atmosferski i zbog toga je ispalo jako puno faktografije o njenom boravku u bolnici. Kada sam joj objasnio da silno nabrajanje strahota koje je prošla u bolnici neće imati snažan učinak, a za razliku od filma koji sam napravio, a koji gledaoca jako uvlači u njenu perspektivu, prihvatila je to. Na drugo gledanje joj je sjeo rekao bi.

MONITOR: Šta je danas s Anom? Jeste li u kontaktu?
MABIĆ: Ona danas živi jednim prosječnim, regularnim životom. Traume su najvećim dijelom iza nje, a što je mislim njezin veliki podvig. Radi i samostalna je što je isto super. Osim ovoga problem je što radi nisko kvalificirane poslove, a htjela bi i sigurno može više. Ana je natprosječno inteligentna žena i ima aspiracije da studira. Držim joj fige da se realizira u potpunosti.

MONITOR: Jedan ste od osnivača Fade In-a, producentske kuće koja se bavi osjetljivim društvenim temama. Vjerujete da filmovi mogu nešto promijeniti u društvu?
MABIĆ: Mene osobno su kroz godine filmovi beskrajno oplemenjivali, a samim time zasigurno i mijenjali. Umjetnost omogućava ljudima da dožive druge ljude i razne nepoznate svjetove i ideje, a time ih pretpostavljam i mijenja. Uglavnom u malim koracima, ali to je ok. Mijenja li se društvo time? Ne jako bitno, ali – da.

Miroslav MINIĆ
Foto: Dalibor ŠEVALJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo