Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE MABIĆ, REDITELJ: Filmovi oplemenjuju i mijenjaju ljude

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici, veliko interesovanje izazvao je film Bolesno reditelja Hrvoja Mabića, o djevojci Ani Dragičević koja je zbog seksualne orijentacije nekoliko godina bila prisilno zatvorena i ,,liječena” u psihijatrijskoj bolnici Lopača pored Rijeke. Autor je i dokumentarnog filma ,,Četvrti majmun”, koji takođe govori o nezakonitim postupcima ljekara u bolnici Lopača.

Zagrebački reditelj i scenarista Hrvoje Mabić posljednjih petnaest godina, otkad je jedan od osnivača producentske kuće Fade In, filmskim jezikom progovara o osjetljivim društvenim temama, a već je godinama jedan od producenata i reditelja nagrađivanog dokumentarnog serijala Direkt.

MONITOR: ,,Bolesno” se nastavlja na prethodni film ,,Četvrti majmun”, u kom ste dokumentaristički prikazali jedan od najmračnijih slučajeva hrvatskog zdravstvenog sistema – psihijatrijsku bolnicu Lopača. Godinama su tamo prisilno hospitalizovani i neadekvatno liječeni maloljetni pacijenti. Kako ste se zainteresovali za ovu temu i koliko dugo su trajale pripreme za film?
MABIĆ: U psihijatrijsku bolnicu Lopača nedaleko od Rijeke 2008. godine dolazi raditi mladi psihijatar koji tamo zatiče katastrofalno stanje u odnosu na maloljetne pacijente. Cijela situacija podsjeća na film Let iznad kukavičjeg gnjazda. Maloljetni pacijenti, a koji mahom nisu imali psihijatrijske dijagnoze, su tamo boravili u gotovo zatvorskim uvjetima. Zabranjena im je bila komunikacija sa vanjskim svijetom i po nekoliko mjeseci, a kažnjavani su izolacijskim sobama i prekomjernim dozama tableta za najmanji neposluh. Primjera radi jedna je maloljetnica potajno poslala sms mami i nakon što je otkrivena provela je tri tjedna u izolacijskoj sobi sa teško bolesnim i opasnim punoljetnim pacijenticama.

Mladi doktor je ovu situaciju pokušao riješiti unutar bolnice i sa svim nadležnim institucijama. Kad nije uspio obratio se novinarima, pa tu i ja ulazim u priču. Ubrzo otkrivam da je cijela situacija u bolnici godinama zapravo javna tajna grada Rijeke. Ova situacija javne tajne jednog grada i ljudskog konformizma je bila okidač da krenem raditi film.

MONITOR: Koliko je bilo zahtjevno sve te priče pacijenata zabilježiti? Jeste li naišli na probleme ili otpor prilikom intervjuisanja, kako je teklo snimanje?
MABIĆ: Teško je raditi ovakve filmove. Stjecanje povjerenja protagonista je od ključnog značaja. Oni s jedne strane žude za pomoći, a s druge su strane puni strahova od struktura, medija, svega što vam padne na pamet. Potrebno je provesti dosta vremena s tim ljudima da vas upoznaju i uvide da imate fer motive. Meni je pri tom uvijek od pomoći i moj minuli rad, a koji me legitimira kao ok tipa.

MONITOR: Jeste li imali kakvih prijetnji ili nekih neprijatnosti nakon premijere filma?
MABIĆ: Cijela stvar je prošla bez prijetnji i bez ikakvih sudskih tužbi, a makar je film najozbiljnije inkriminirao dosta centara moći – od bolnice Lopača, riječke psihijatrije, Socijalne skrbi grada Rijeke, Hrvatske liječničke komore, pa do samog grada Rijeke i gradonačelnika. Dijelom je to zato jer je film rađen pedantno i u konzultaciji sa našim najboljim odvjetnikom za pitanja medija, a dijelom jer sam bio u posjedu dokumentacije koja je nedvojbeno dokazivala sve što sam iznosio. Nikome zato nije bilo u interesu nadoljevati ulje na vatru, pa su i ovaj put, kao i ranijih godina svi zabili glavu u pjesak.

MONITOR: Protagonistkinja filma ,,Bolesno” je Ana Dragičević, koja je i jedna od sagovornica u filmu ,,Četvrti majmun”. Njenoj priči ste se potpuno posvetilim, prateći iz blizine njenu borbu s traumama što ih je izazvao petogodišnji prisilan boravak u Lopačama. Kako ste zadobili njeno povjerenje?
MABIĆ: Ona je zapravo žudila za time da ispriča svoju priču. Nakon pet godina terora ona je po izlasku iz bolnice bila teško traumatizirana i na rubu suicida, ali i potpuno sama. Za nju je mogućnost da nekome priča svoju priču stoga bila nadasve terapeutska. Drugi motiv da stane pred kameru joj je svakako bio i borba protiv ljudi koji su joj uništili život.

Osim ovih okolnosti koje su mi išle u prilog postojala je i jedna otegotna okolnost. Ona je nakon silnih trauma potpuno izgubila povjerenje u ljude, pa sam i ja stalno bio testiran s njene strane. Iscrpljujući je to bio proces, ali u mome poslu čovjek se mora naučiti stpljenju.

MONITOR: Kako je reagovala kad je pogledala film?
MABIĆ: Na prvo gledanje je bila malo razočarana. Ona je provela pet godina u toj bolnici i prošla je čitav niz trauma u njoj. Jako mali dio toga je u filmu i to ju je na prvu razočaralo. Film je rađen dosta atmosferski i zbog toga je ispalo jako puno faktografije o njenom boravku u bolnici. Kada sam joj objasnio da silno nabrajanje strahota koje je prošla u bolnici neće imati snažan učinak, a za razliku od filma koji sam napravio, a koji gledaoca jako uvlači u njenu perspektivu, prihvatila je to. Na drugo gledanje joj je sjeo rekao bi.

MONITOR: Šta je danas s Anom? Jeste li u kontaktu?
MABIĆ: Ona danas živi jednim prosječnim, regularnim životom. Traume su najvećim dijelom iza nje, a što je mislim njezin veliki podvig. Radi i samostalna je što je isto super. Osim ovoga problem je što radi nisko kvalificirane poslove, a htjela bi i sigurno može više. Ana je natprosječno inteligentna žena i ima aspiracije da studira. Držim joj fige da se realizira u potpunosti.

MONITOR: Jedan ste od osnivača Fade In-a, producentske kuće koja se bavi osjetljivim društvenim temama. Vjerujete da filmovi mogu nešto promijeniti u društvu?
MABIĆ: Mene osobno su kroz godine filmovi beskrajno oplemenjivali, a samim time zasigurno i mijenjali. Umjetnost omogućava ljudima da dožive druge ljude i razne nepoznate svjetove i ideje, a time ih pretpostavljam i mijenja. Uglavnom u malim koracima, ali to je ok. Mijenja li se društvo time? Ne jako bitno, ali – da.

Miroslav MINIĆ
Foto: Dalibor ŠEVALJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo