Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE MABIĆ, REDITELJ: Filmovi oplemenjuju i mijenjaju ljude

Objavljeno prije

na

Na ovogodišnjem UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici, veliko interesovanje izazvao je film Bolesno reditelja Hrvoja Mabića, o djevojci Ani Dragičević koja je zbog seksualne orijentacije nekoliko godina bila prisilno zatvorena i ,,liječena” u psihijatrijskoj bolnici Lopača pored Rijeke. Autor je i dokumentarnog filma ,,Četvrti majmun”, koji takođe govori o nezakonitim postupcima ljekara u bolnici Lopača.

Zagrebački reditelj i scenarista Hrvoje Mabić posljednjih petnaest godina, otkad je jedan od osnivača producentske kuće Fade In, filmskim jezikom progovara o osjetljivim društvenim temama, a već je godinama jedan od producenata i reditelja nagrađivanog dokumentarnog serijala Direkt.

MONITOR: ,,Bolesno” se nastavlja na prethodni film ,,Četvrti majmun”, u kom ste dokumentaristički prikazali jedan od najmračnijih slučajeva hrvatskog zdravstvenog sistema – psihijatrijsku bolnicu Lopača. Godinama su tamo prisilno hospitalizovani i neadekvatno liječeni maloljetni pacijenti. Kako ste se zainteresovali za ovu temu i koliko dugo su trajale pripreme za film?
MABIĆ: U psihijatrijsku bolnicu Lopača nedaleko od Rijeke 2008. godine dolazi raditi mladi psihijatar koji tamo zatiče katastrofalno stanje u odnosu na maloljetne pacijente. Cijela situacija podsjeća na film Let iznad kukavičjeg gnjazda. Maloljetni pacijenti, a koji mahom nisu imali psihijatrijske dijagnoze, su tamo boravili u gotovo zatvorskim uvjetima. Zabranjena im je bila komunikacija sa vanjskim svijetom i po nekoliko mjeseci, a kažnjavani su izolacijskim sobama i prekomjernim dozama tableta za najmanji neposluh. Primjera radi jedna je maloljetnica potajno poslala sms mami i nakon što je otkrivena provela je tri tjedna u izolacijskoj sobi sa teško bolesnim i opasnim punoljetnim pacijenticama.

Mladi doktor je ovu situaciju pokušao riješiti unutar bolnice i sa svim nadležnim institucijama. Kad nije uspio obratio se novinarima, pa tu i ja ulazim u priču. Ubrzo otkrivam da je cijela situacija u bolnici godinama zapravo javna tajna grada Rijeke. Ova situacija javne tajne jednog grada i ljudskog konformizma je bila okidač da krenem raditi film.

MONITOR: Koliko je bilo zahtjevno sve te priče pacijenata zabilježiti? Jeste li naišli na probleme ili otpor prilikom intervjuisanja, kako je teklo snimanje?
MABIĆ: Teško je raditi ovakve filmove. Stjecanje povjerenja protagonista je od ključnog značaja. Oni s jedne strane žude za pomoći, a s druge su strane puni strahova od struktura, medija, svega što vam padne na pamet. Potrebno je provesti dosta vremena s tim ljudima da vas upoznaju i uvide da imate fer motive. Meni je pri tom uvijek od pomoći i moj minuli rad, a koji me legitimira kao ok tipa.

MONITOR: Jeste li imali kakvih prijetnji ili nekih neprijatnosti nakon premijere filma?
MABIĆ: Cijela stvar je prošla bez prijetnji i bez ikakvih sudskih tužbi, a makar je film najozbiljnije inkriminirao dosta centara moći – od bolnice Lopača, riječke psihijatrije, Socijalne skrbi grada Rijeke, Hrvatske liječničke komore, pa do samog grada Rijeke i gradonačelnika. Dijelom je to zato jer je film rađen pedantno i u konzultaciji sa našim najboljim odvjetnikom za pitanja medija, a dijelom jer sam bio u posjedu dokumentacije koja je nedvojbeno dokazivala sve što sam iznosio. Nikome zato nije bilo u interesu nadoljevati ulje na vatru, pa su i ovaj put, kao i ranijih godina svi zabili glavu u pjesak.

MONITOR: Protagonistkinja filma ,,Bolesno” je Ana Dragičević, koja je i jedna od sagovornica u filmu ,,Četvrti majmun”. Njenoj priči ste se potpuno posvetilim, prateći iz blizine njenu borbu s traumama što ih je izazvao petogodišnji prisilan boravak u Lopačama. Kako ste zadobili njeno povjerenje?
MABIĆ: Ona je zapravo žudila za time da ispriča svoju priču. Nakon pet godina terora ona je po izlasku iz bolnice bila teško traumatizirana i na rubu suicida, ali i potpuno sama. Za nju je mogućnost da nekome priča svoju priču stoga bila nadasve terapeutska. Drugi motiv da stane pred kameru joj je svakako bio i borba protiv ljudi koji su joj uništili život.

Osim ovih okolnosti koje su mi išle u prilog postojala je i jedna otegotna okolnost. Ona je nakon silnih trauma potpuno izgubila povjerenje u ljude, pa sam i ja stalno bio testiran s njene strane. Iscrpljujući je to bio proces, ali u mome poslu čovjek se mora naučiti stpljenju.

MONITOR: Kako je reagovala kad je pogledala film?
MABIĆ: Na prvo gledanje je bila malo razočarana. Ona je provela pet godina u toj bolnici i prošla je čitav niz trauma u njoj. Jako mali dio toga je u filmu i to ju je na prvu razočaralo. Film je rađen dosta atmosferski i zbog toga je ispalo jako puno faktografije o njenom boravku u bolnici. Kada sam joj objasnio da silno nabrajanje strahota koje je prošla u bolnici neće imati snažan učinak, a za razliku od filma koji sam napravio, a koji gledaoca jako uvlači u njenu perspektivu, prihvatila je to. Na drugo gledanje joj je sjeo rekao bi.

MONITOR: Šta je danas s Anom? Jeste li u kontaktu?
MABIĆ: Ona danas živi jednim prosječnim, regularnim životom. Traume su najvećim dijelom iza nje, a što je mislim njezin veliki podvig. Radi i samostalna je što je isto super. Osim ovoga problem je što radi nisko kvalificirane poslove, a htjela bi i sigurno može više. Ana je natprosječno inteligentna žena i ima aspiracije da studira. Držim joj fige da se realizira u potpunosti.

MONITOR: Jedan ste od osnivača Fade In-a, producentske kuće koja se bavi osjetljivim društvenim temama. Vjerujete da filmovi mogu nešto promijeniti u društvu?
MABIĆ: Mene osobno su kroz godine filmovi beskrajno oplemenjivali, a samim time zasigurno i mijenjali. Umjetnost omogućava ljudima da dožive druge ljude i razne nepoznate svjetove i ideje, a time ih pretpostavljam i mijenja. Uglavnom u malim koracima, ali to je ok. Mijenja li se društvo time? Ne jako bitno, ali – da.

Miroslav MINIĆ
Foto: Dalibor ŠEVALJEVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo