Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta, i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“

MONITOR: Kako komentarišete  ekstradiciju  Duška Kneževića Crnoj Gori, te njegove tvrdnje da je došao dobrovoljno, uz ponovno pominjanje plave torbe?

MILOVAC: Knežević je izgubio proces pred Visokim sudom u Londonu kada je odbijena njegova žalba na odluku da bude izručen i to bi trebao da bude početak procesa pred crnogorskim pravosudnim organima koji bi do kraja trebalo da rasvijetli ulogu Kneževića u poslovima čiju zakonitost naše tužilaštvo dovodi u pitanje.

Dakle, ne radi se o dobrovoljnoj odluci Kneževića da se vrati u Crnu Goru, a još manje treba na njegov dolazak gledati kao na zaslugu ovdašnjih političara koji već počinju da presuđuju i za to sebi pripisuju zasluge.

Pred crnogorskim tužilaštvom se nalaze zaista kompleksni predmeti koji će zahtijevati značajne kapacitete kada su u pitanju prije svega finansijske istrage, naročito za onaj dio imovine i poslove Kneževića koji se odvijao na offshore destinacijama i van granica Crne Gore.

MONITOR:  Ima li crnogorsko pravosuđe kapacitete da te procese izvede do kraja?

MILOVAC: Nažalost, ti kapaciteti su ujedno i najslabija karika u istragama, na što je više puta ukazivano i iz Evropske komisije u njenim izvještajima o napretku Crne Gore.

Posebno zabrinjava to što će kompletan postupak biti sproveden pred sudovima koji nisu reformisani i gdje nije do kraja otkrivena mreža korumpiranih sudija koji su radili  po političkom diktatu, a ne slovu Ustava i zakona. Postupak protiv Kneževića je samo jedan od mnogih koji tek treba da  epilog dobiju na sudu. Zbog toga se MANS snažno zalaže za proces vetinga u pravosuđu koji bi trebalo da rezultira zdravim osnovama za vođenje ovako kompleksnih predmeta.

Za sada ne ohrabruju najave iz Vlade Crne Gore, a prije svega iz Ministarstva pravde, da bi mogli u skorom roku da očekujemo takozvanu katarzu u pravosuđu, iako su javno data  brojna obećanja koja su uključivala i značajno unaprijeđen zakonski okvir.

Ovo je posebno važno za predmete kao što je predmet Duška Kneževića gdje će tužilaštvu biti potrebna svaka moguća pomoć u, prije svega, finansijskoj istrazi. Nažalost, za očekivati je da će kod predmeta koji uključjuju veliki broj aktera, međunarodnu istragu i značajan protok vremena, postati bolno očigledan nedostatak takozvanog „italijanskog modela“ koji bi značajno olakšao posao tužilaštvu i ubrzao kompletnu finansijsku istragu.

MONITOR: Može li Kneževićevo izručenje otvoriti neke druge procese?

MILOVAC: Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta , i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“ i nalogodavac kada je u pitanju korišćenje takozvanih crnih fondova za finansiranje izbornih kampanja Demokratske partije socijalista.

Iako je to tek jedan od nekoliko postupaka koje tužilaštvo vodi protiv Kneževića, predmet Koverta ima posebnu težinu, imajući u vidu da se radi o političkoj korupciji sa mnogo dugoročnijim štetnim efektima po crnogorsko društvo. Svi smo svjedočili predaji novca i snimku koji je poslužio kao konačna potvrda da se DPS finansira iz nelegalnih izvora.

Druga potvrda je došla od samog tadašnjeg predsjednika te partije, Mila Đukanovića, koji je još početkom 2019. godine priznao da je predsjednik Atlas Grupe finansijski pomagao njegovu partiju: „Sve to što je rađeno je završavalo na odgovarajućoj adresi u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u računovodstvu. Tamo je pažljivo evidentirano, a prema državnim organima su pravljeni onakvi izvještaji kakve su ti organi tražili.“

MANS je od tadašnjeg Glavnog specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića,  tražio da se ispitaju sumnjive donacije DPS-a, ali to nikada nije urađeno.

Sa druge strane, bilo bi naivno vjerovati da je sve ono što je do sada otkrio javnosti, Duško Knežević uradio kao izraz nekog patriotskog čina, uključujući i najavu dokaza vezanih za “plavu torbu”. Radi se prosto o pokušaju da se ojača pozicija u onome što je neminovan krivični postupak protiv njega pred crnogorskim institucijama. Tako treba gledati i najave mogućeg statusa svjedoka-saradnika. Biće zanimljivo vidjeti kako će tužilaštvo cijeniti ono što Knežević najavljuje kao dokaze protiv samog vrha prethodnog režima, u prvom redu bivšeg predsjednika, Mila Đukanovića.

MONITOR: Kritikovali ste neke od akata na kojima Vlada radi u susret eventualnom dobijanju IBAR-a, a koji se tiču aktikorupcijskih politika, te mehanizama borbe sa kriminalom. Radi li vlast suštinski na reformama koje se tiču poglavlja 23, 24 ?

MILOVAC: Za sada nemamo potvrdu političke volje da je vlada Milojka Spajića ozbiljna u namjeri da zakonski okvir upodobi onome što su ne samo međunarodni standardi, već prije svega realne potrebe Crne Gore kada je u pitanju borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. To je sasvim vidljivo iz onoga što predstavlja paket reformi koje je Ministarstvo pravde predstavilo pod nazivom Pravda Sad, ali i sasvim očigledno kada je u pitanju nova Strategija za borbu protiv korupcije koja već u formi ne ispunjava čak ni prilično niske standarde koje su postavile prethodne vlade pod vlašću DPS-a.

Ogromno neznanje i nerad su dominantna karakteristika onoga što se građanima nudi kroz izmjene ključnih zakona, u prvom redu Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oduzimanju imovine stečene kriminalom, te Zakona o tužilaštvu. Korak dalje je  Strategija za borbu protiv korupcije koja ne tretira ključne izazove sa kojima se nosi crnogorsko društvo. MANS  godinama ukazuje na probleme u ovoj oblasti i predlaže rješenja, dajući komentare i obezbjeđujući pomoć međunarodnih eksperata. Komunikacija sa nosiocima vlasti u posljednje četiri godine je dodatno intezivirana, nakon svih obećanja koja su, iz tada opozicionih klupa, data kada je u pitanju borba protiv korupcije.

Nakon četiri godine apsolutnog nerada kada je u pitanju antikorupcijska reforma, smatram da više ne možemo govoriti samo o neznanju koje jeste dominantna prepreka, već i o značajnom nedostatku političke volje da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke. Poseban izazov će predstavljati odbrojavanje dana do momenta odlučivanja o tome da li će Crna Gora dobiti pozitivan odgovor na IBAR, te količina prečica za koje postiji sumnja da će administracija Spajića napraviti kako bi ispunila formu, dok će suština kao mnogo puta do sada ostati u drugom planu.

U svakom slučaju, sve ono što sada budemo pogrešno postavili kada je u pitanju borba protiv korupcije, biće izuzetno teško kasnije ispraviti, a već smo izgubili previše vremena.

MONITOR: Kako vidite prošlonedeljnju Đukanovićevu izjavu, kojom je hapšenja Milivoja Katnića i Zorana Lazovića poistovijetio sa krvnom osvetom?

MILOVAC: Radi se o veoma nepromišljenim izjavama, koje nisu strane bivšem predsjedniku države Crne Gore, Milu Đukanoviću, naročito onda kada ocijeni da je potrebno “podići moral” u teškim trenucima za njegovu partiju. Nakon svega što smo mogli da pročitamo u Skaj prepiskama, ostaje malo prostora za sumnju da su Milivoje Katnić i Zoran Lazović bili čuvari jednog potpuno paralelnog sistema koji je Đukanovića održavao na vlasti i van domašaja bilo kakve političke ili krivične odgovornosti.

Znog toga ne iznenađuje potreba da se javno oglasi i sam Đukanović koji i nakon odlaska u takozvanu političku penziju, nastavlja da biva svojevrsni stožer DPS-a, sa očitim uticajem ne samo na političko tkivo te partije, već i na ono što se često u javnosti naziva kriminalnim. Izjava Đukanovića može se čitati i kao direktna poruka Katniću i Lazoviću, da kao vjerni vojnici pomenutog sistema nisu zaboravljeni ili otpisani.

Đukanović i njegova partija su već neko vrijeme bez tradicionalnih poluga moći zahvaljujući kojima su vladali prethodne tri decenije. Sa druge strane, ako je vjerovati onome što smo mogli da pročitamo u SKAJ prepisakama, a odnosi se na učešće kriminalnih struktura u izbornim procesima, to može biti posljednja poluga moći na koju Đukanović računa i zbog čega njegove poruke kakve smo imali prilike da čujemo mogu biti opasne.

MONITOR: Ko sve vrši pritisak na Specijalno državno tužilaštvo?

MILOVAC: Nakon trideset godina DPS režima, sasvim je realno očekivanje građana Crne Gore da konačno pravda bude zadovoljena, ali taj proces nikako ne bi trebao da bude u službi i pod uticajem bilo koje partije na vlasti. Nažalost, rezultati u borbi protiv korupcije su očigledno percipirani kao politički kapital koji pojedine političke partije žele da prigrabe za sebe i potpuno neosnovano sebi pripišu zasluge za rezultate kojima su malo ili nimalo doprinjele.

Sa druge strane, iako smo i ranije imali hapšenje javnih funkcionera koji su bili članovi DPS-a ili bili percipirani kako njihov poslušnici, do hapšenja Milivoja Katinića i Zorana Lazovića, nismo imali izražen otvoren pritisak na tužilaštvo od strane te partije. Ovakvo ponašanje predstavnika DPS-a u javnosti ne samo da ukazuje da od “reformisanog DPS-a” nema ništa, već daje za pravo i onima koji sumnjaju da su veze sa organizovanim kriminalom bile duboko utkane u sve ono što je ta partija radila, a da su Katnić i Lazović bili među glavnim kopčama sa tim strukturama.

Kada se stvari stave u tu perspektivu, nije iznenađenje što glavna poruka DPS-a više nije da “prepustimo institucijama da rade svoj posao”, već ona koja direktno crta metu na GST Vladimiru Novoviću, nazivajući ga “skaj tužiocem”.

Milena PEROVIĆ

Komentari