Povežite se sa nama

INTERVJU

NADIJA REBRONJA, PJESNIKINJA: Poezija je sama pronašla put ka muzici

Objavljeno prije

na

Nadija Rebronja je pjesnikinja i esejistkinja rođena 1982. u Novom Pazaru. Doktorirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a predaje književnost na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Dobitnica je nagrade Aladin Lukač za najbolju knjigu autora do 27 godina, kao i Priznanja za poeziju gradonačelnika grada Penonome u Panami. Poezija joj je zastupljena u nekoliko antologija južnoslovenskog i balkanskog prostora i prevođena na engleski, španski, italijanski, francuski, njemački, poljski, turski, persijski, makedonski i slovenački jezik. Govori engleski, španski i turski, a služi se ruskim i arapskim jezikom. Objavila je knjige poezije Ples morima (2008), kao i izbor iz te knjige na španskom jeziku pod naslovom Alfa, Alef, Elif, u Granadi 2011. Ovo je knjiga koja preispituje susret Istoka i Zapada, orijentalnih književnosti i zapadne filozofije, klasične i džez muzike. Njena posljednja knjiga poezije Flamenko utopija objavljena je 2014, a donosi nesvakidašnji koncept jer je odlikuju brojni lirski glasovi koji progovaraju umesto jedinstvenog pesničkog subjekta. Ti glasovi govore o miješanju kultura u umjetničkoj a zatim i u političkoj realnosti, o španskom Al-Andalusu, Orijentu i Evropi, kapitalizmu, tišini i zvuku, i naravno o muzici.

MONITOR: Kako je došlo do saradnje sa Italijanima i kako je tekao cijeli proces?
REBRONJA: Zapravo, ja sam slučajno saznala da sam deo projekta, poezija je sama pronašla svoj put ka muzici. Moju poeziju iz knjige Ples morima su 2013. godine na italijanski prevele i objavile u Rimu profesorke sa Južne slavistike u Trstu Sanja Roić i Ginevra Pugliese. Italijanski profesori sa muzičkog konzervatorijuma Niccoli Piccinni u Bariju, pronašli su moje stihove u jednom rimskom časopisu za književnost i odabrali ih kao osnov za projekat Risonanze del Levante koji postoji na tom konzervatorijumu već nekoliko godina. Projekat predstavlja spoj poezije i originalnih kompozicija koje su rađene po stihovima, a ove godine tema na osnovu koje je odabrana moja poezije bila je Mediteran. Orkestar je svirao na nekoliko gudačkih i duvačkih instrumenata, dok se na sceni čuo glas koji je izgovarao delove mojih pesama. Naglasila bih i da su za recepciju moje poezije u Italiji veoma zaslužne profesorke koje su je prevele, jer je prevod snažno preneo duh poezije i njenu višeslojnost.

MONITOR: Porijeklom ste Bijeog Polja, iz Bihora. Šta vas veže za taj dio Crne Gore?
REBRONJA: Veže me dugi niz predaka guslara, narodnih usmenih pevača i kazivača, uključujući i guslara Kasuma Rebronju od kog su moji roditelji zabeležili neke epske pesme. Veže me i Ćamil Sijarić, na čijim romanima sam doktorirala, i otac Ismet, jer su njih dvojica voleli svaki kamen tog kraja, i u tom kamenu uklesan stih.

MONITOR: Koliko taj kraj i ljudi imaju upliva na vaš rad? Kako?
REBRONJA: Bihor, Sandžak, kao i ceo Balkan prostor je na kojem se stalno nešto sreće, ali istovremeno i sudara, stalno je na pola puta između tradicije, starog vremena i savremenih očekivanja, religijskih arhetipskih ideala i modernog sveta, zatečen na pola puta između tradicionalnog i modernog, ličnog, individualnog i porodičnog i kolektivnog. Od Bihora sam naučila i kako da se u tom lavirintu snađem.

MONITOR: Možete li s nama podijeliti neko sjećanje iz djetinjstva koje Vas je opredijelilo za poeziju i pjesništvo?
REBRONJA: Sećam se da sam kao jako mala posmatrala sneg kako pada i pitala sam se da li pahulje padaju ili ja letim u vis. Mislim da je to pitanje bila moja prva pesma, nastala pre nego što sam umela da pišem.

MONITOR: Otkud tematika Mediterana? Šta preovladava u Vašim pjesmama: Bihor Sandžak ili more?
REBRONJA: Ja sam pre svega svesna punoće sveta, a samim tim i simboličke kompleksnosti Sandžaka, balkanskog i južnoslovenskog tradicionalnog konteksta, suptilnosti i višeslojnosti evropske kulture, a zaljubljena sam u Orijent. Mediteran je za mene jedan od simbola koji spaja sve ono što me pokreće na stvaranje.

MONITOR: Da li prožimanje više vrsta umjetnosti, poput vaših pjesama koje su poslužile za jednu složenu kompoziciju, vodi ka totalnoj umjetnosti?
REBRONJA: Prožimanje umetnosti je nešto što me fascinira otkako pišem. Zapravo, ne verujem da neka umetnost postoji sasvim zasebno od ostalih umetnosti. Mene je muzika pokrenula na pisanje poezije, a sada je moja poezija pokrenula druge umetnike da stvaraju muziku. Time je napravljen jedan krug, kružni ples posvećen morima.

MONITOR: Poezija danas, koja joj je uloga i ima li budućnost?
REBRONJA: Veoma mi je stalo do toga da moja poezija preispituje političku, društvenu i istorijsku realnost. Preispituje, ali ne i da eksplicitno daje odgovore na pitanja koje ta realnost postavlja. Nekada me pitaju zašto ne pišem kolumne, tj. zašto kritički ne reagujem na politička dešavanja. Ta me pitanja iznenađuju, jer ja to činim kroz simbolički potencijal svega što posmatram, i verujem u poeziju kao snažan izraz građenja stvarnosti. Moja poezija se ne bavi dnevnom politikom, ali nastoji da preispituje pokretačku snagu društvene realnosti.

MONITOR: Ima li naznaka o nekoj daljoj saradnji na internacionalnom planu?
REBRONJA: Još jedan student kompozicije na konzervatorijumu Niccolo Piccini, koji nije uspeo da nastupi zajedno sa svojim kolegama, a inače je Danac, imaće nastup sa svojom kompozicijom rađenoj po mojim stihovima u Danskoj. Nadam se do kraja ove godine.

MONITOR: Da li i življenje u graničnim područjima dvije države otežava ili olakšava bavljenje poezijom?
REBRONJA: Ne verujem suštinski u granice, ni u adrese, ni u mesta boravka. Verujem u punoću sveta.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo