Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Anestezija za imače kada

Objavljeno prije

na

Anestezijom na zdrav razum moćnici djeluju kad žele društvo gurnuti u komu. Aktuelno i bitno tad postaje potrošeno, a prevaziđeno i anahrono glumi stvarnost. Utrnulo crnogorsko društvo ne osjeća bol dok ga tranzicioni vukovi rastržu. Šta kad anestezija prestane? Ovo je zemlja u kojoj se ćutanje na kriminal i pljačku počinjenu s visokih adresa, tretira kao patriotska obaveza. Ovdje su afere godinama služile vlastima da još više izbruse i razgranaju mehanizme moći, da regrutuju još više štitonoša i vojnika režima. Da svjedoke pretvore u klevetnike.

Ova posljednja, afera Telekom, došla nam je kao dar iz inostranstva i dosad je najozbiljniji udar na najmoćnije korupcionaše. Đukanovića i njegove najbliže. Zbog afere Telekom crnogorska politička baruština na trenutak je postala tijesna. Ovoga puta, crno na bijelo, postoji priznanje jedne evropske kompanije da je dala mito našim državnim zvaničnicima. Ta kompanija je u vlasništvu njemačke države, kičme Evropske unije. Istraga je za sada otkrila korupciju od preko sedam miliona eura. Vidjećemo je li i to sitna para.

Na javnoj sceni se ovih dana licitira pojmom civilizacijski iskorak. Za crnogorsko društvo taj iskorak bi bio: procesuiranje i suđenje glavnim akterima ove afere. Da bude jasno: bez pušaka i dinamita. Iskorak podrazumijeva bespoštednu borbu sa korumpiranim političarima, policajcima, tužiocima, sudijama, anesteziolozima zdravog razuma: režimskim novinarima i intelektualcima. Onima koji od nešto mogu stvoriti ništa. I obrnuto. Onima koji ispuštaju narkozne gasove: nacionalizam, strah, konfuziju.

Društvo pod anestezijom nema osjećaj da su nam kao opštedruštveni interesi podmetnuti interesi mafije na vlasti. Utrneš poslije hiljade puta ponovljene laži i povjeruješ da su napadi na krimo-koruptivnost DPSDP-a napadi na nezavisnu, međunarodno priznatu, sojsku i čojsku Crnu Goru.

Slučaj Nikolaidis je idealno poslužio kao amortizer aferi Telekom. Već danima je afera zbog slučaja pomjerena u zapećak javne scene. Proizvedeni su haos i zbrka u kojem niko ne bi trebao da se snađe.

Crnogorsko društvo je na testu. Đukanović i specijalci biju odsudni boj: ako im bez posljedica prođe afera Telekom, proći će im sve. Ako tu pljačkašku akciju zločinačkog udruženja koje vlada Crnom Gorom rasprše u nacionalističke orgije, crnogorsko društvo će ispiti novu dozu narkoze iz koje će se teško u dogledno vrijeme povratiti. Oni rijetki kritičari smrtonosne logike podaničkog trajanja u okamenjenom svijetu bez nade, biće društveno deratizovani.

Narkoza nacionalizma, straha i naznanja je namnožila drugu vrstu ljudi. Mostarski bend Zoster ih je krstio imenom: imači kada. I opisao kao one koje ne zanima prošlost, a zamara budućnost. Vrsta koja zaboravlja da je i manje zlo – zlo. Svi su nekada birali između manjeg i većeg zla. Gdje raste sjeme zla što se sprema, pitaju se Mostarci i daju odgovor: u tvome srcu kad pustiš ga da drijema. Manje zlo po definiciji teži rastu u veliko. Naše nekadašnje manje zlo, odavno je, zahvaljujući srcima koja su drijemala, preraslo u čudovište.

Buđenje iz narkoze, imača kada, je imperativ. Bez zajedničkog djelovanja i sinergije koju zajedništvo stvara, sve akcije protiv režima osuđene su na neuspjeh. Martin Luter King je rekao: Skoro uvijek, svijet je boljim učinila kreativna posvećena manjina. Veliko je umijeće povezati rasute manjine u jednu ogromnu većinu obespravljenih i poniženih ljudi u Crnoj Gori.

Neanestezirani će se okupiti 21. januara na protest u Podgorici u organizaciji radnika, studenata i MANS-a. Nepristanak na novu dozu narkoze je prvi korak. Kojim smjerom ići dalje pokazuje inicijativa profesora Filipa Kovačevića o uspostavljanju nadstranačke unije, svojevrsnog antimonopolskog saveza, koji bi posvjedočio da Đukanović nije uspio da ubije vjeru ovog društva u mogućnost slobodnog izbora.

Nenasilni protesti i aktivan bojkot mogu biti rezervoari sinergije različitih segmenata društva. Sve sa ciljem da pritisak omogući običnom građaninu da slobodno zaokruži glasački listić. Da osvoji pravo da ne bude rastrgnut.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Puna usta Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi  Odbora za politički sistem, složno su usvojili predlog  članova Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Među  njima nema profesora Milana Popovića, koji je simbol vrijednosti,  koje navodno svi žure da nam uvedu. Baš zato ga nema

 

Premijer je  potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, krišom, lažući javnost o datumu potpisivanja, i  uprkos brojnim glasovima neslaganja, jer je htio da „krenemo dalje“. Potpisao je Temeljni ugovor na potpuno neevropski način, jer je, kaže, htio da konačno krenemo u Evropu.

I na stranu premijerova teza da se tako ide u Evropu, lažima, podizanjem nacionalnih tenzija, i otvaranjem prostora Đukanoviću da opet jaše na braniteljstvu crnogorskih interesa. Jedan drugi slučaj pokazuje da niti stare, niti nove političke klase ne mare za Evropu i njene vrijednosti. Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi Odbora za politički sistem, složno su  predložili kandidate za  članove Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Normalno,  podršku nije dobio Milan Popović,  profesor Pravnog fakulteta, koji  je simbol evropskih vrijednosti  koje svi navodno žele da nam uvedu.  Osim što je ugledni profesor, koji je predavao  na više evropskih i svjetskih univerziteta, Popović je istaknuti antiratni, građanski i demokratski aktivista. U najtežim trenucima dokazao je da se na njega ne može uticati da odustane od principa.  Kompententan i autonoman u odlučivanju, bio bi prestižan  član Sudskog savjeta svake zemlje koja drži do nezavisnog pravosuđa. I proklamovanih evropskih vrijednosti. U Crnoj Gori za njega nema mjesta. Baš zbog toga.

Mnogi detalji  pokazuju da su ovdašnje političke klase, sa punim ustima evropske retorike, suštinski neevropske. Dok se javno „ratuje“ zbog identitetskih pitanja, dogovori o podjeli partijskog plijena uvijek nađu zajednički jezik i teku kao po loju. U trenutku dok prijeti rušenjem Abazovićeve Vlade, kadrovi DPS-a uredno pronalaze mjesto u dubinama. I niko nema ništa protiv.  A ima li ičeg tako neevropskog od negacije znanja i nezavisnosti.

Ovih dana smijenjen je, i pored dobrih rezultata,  izvršni direktor Aerodroma Goran Jandreoski koji je na tu poziciju doveden kao „regionalno poznati vazduhoplovni stručnjak“. Zamijeniće ga stručnjak iz Bošnjačke stranke. Nedavno je smijenjeno i rukovodstvo Crnogorske plovidbe. Opet, uprkos dobrim rezultatima  u poslovanju. Imenovan je novi Odbor Plovidbe u koji su ušli –  kadrovima DPS-a, SDP-a i Albanske koalicije, koji nemaju iskustva u pomorstvu. SNP je zadržao mjesta. Dogovori o smjenama, za razliku od crkvenih, teku glatko. I bez jedne riječi Abazovića, namjerenog da nas što prije odvede u Evropu. Dok se uhljebljuje, niko se ne buni.  Ni DPS, ni SDP, ni manjinske partije. A bogami mahom ni dio opozicije. Osobito DF.

U raspravama članova Vlade o Temeljnom ugovoru, saznali smo, iako je dokument bio pod oznakom interno,  da nas očekuje još jedan negativan izvještaj o napretku Crne Gore u EU.  Jer se bavimo identitetskim pitanjima, dok reforme čekaju.  Moguće da i u Evropi to znaju, ali ovdje je savršeno jasno da će se  „životne teme“, rešavati kao i do sada. Kroz političke kalkulacije i interese, i bez suštinskih reformi. Oni  poput Milana Popovića, koji žele drugačiju Crnu Goru,nemaju šansu da prođu njihove izborne barikade.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Na rubu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A onda, nekako, ispadne kao da najgora rješenja dolaze sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu

 

Crna Gora tako nešto nikad nije vidjela, čudi se premijer, pošto je primijetio da su cijene na našem Primorju kao na Azurnoj obali. Pa nam, zato, manjka gostiju – u odnosu na prošlogodišnju posjetu i ovogodišnja očekivanja. I ovu informaciju treba posmatrati kroz prizmu naših „podijeljenih svjetova“: jedni se žale na lošu posjetu (Primorje), drugi se hvale (sjever), a treći djeluju kako da ih se sve to ne dotiče. Barem dok u državnom budžetu ima para za redovne isplate.

Nepoznanica je zašto se Abazović odlučio da ovdašnje cijene poredi sa Azurnom obalom. Neki smatraju da je na tu ideju došao dan ranije, dok je s predsjednikom države razgovarao o sudbini Temeljnog ugovora sa SPC. Đukanović, možda iz „prve ruke“ zna koliko su Duška Kneževića koštali zajedničke posjete San Tropeu, uz uživanje u kulinarskom umijeću popularnog TV kuvara Gordona Ramzija. Pa su se mogla praviti adekvatna poređenja sa Budvom i Ulcinjom.

Dosta šale. Nego, problem je što bi i ta priča imala smisla makar koliko i zvanična verzija razgovora, prema kojoj su se dvojica naših državnika, vođeni brigom o demokratskim procedurama, i dobrim običajima, dogovorila da se ugovor sa SPC dostavi na ekspertsku analizu, dvije nedjelje nakon što ga je usvojila Vlada. Ili su,  ipak, Đukanović i Abazović u suštini pričali o budućnosti vladajuće koalicije, po nagovoru onih stranaca, koji određuju odluke naših prvaka. Radi tog cilja,  potpisivanje Temeljnog ugovora može da sačeka zgodnu priliku.

Paralelno, kao prizor alternativnosti, Milan Knežević, citirajući Maratonce, Abazovića poziva da potpiše ugovor sa SPC i obnovi politički brak sa DF-om.  („Dođite sve vam je oprošteno“.)

Dešava se ovih dana još poprilično toga što Crna Gora nikd nije vidjela.

 Prama računici Monstata, zaključno sa podacima iz juna, imamo godišnju inflaciju od 13,5 odsto, što je za oko 50 odsto više od one registrovane u euro zoni (8,6 odsto), iako koristimo istu valutu. Energenti su glavni generator inflacije u zemljama EU (struja je tamo poskupjela, u prosjeku, za više od 40 odsto, a gas još više), dok kod nas cijena električne energije miruje. A do kada će, ne znamo.

Na tek otvorenom auto-putu čudesa: jedan je vozač odlučio da ispred tunela odspava na dvosjedu koji je vozio na krovu automobila, drugi je stao u zaustavnoj traci da doručkuje i popije pivo, grupa motociklista napravila je u tunelu cigaret pauzu. Imamo i onoga što je šest kilometara vozio trakom namijenjenoj vožnji u suprotnom smjeru…

Problemi s kojima je suočena ovdašnja policija tu se ne završavaju. Oni, ovih dana brinu za zadravlje kolega povrijeđenih tokom kafanskog obračuna u Sutomoru, dok javnost nagađa da li su se policajci tamo našli kao gosti ili (ilegalno) obezbjeđenje lokala u kome je tuča okončana upotrebom hladnog oružja; objašnjavaju „miroljubivu koegzistenciju“ sa nacionalističkim jurišnicima tokom prazničkih proslava u Nikšiću; hapse, odnosno, potražuju policajce (pripadnike ANB-a) – nekoliko njih zato što ih tužilaštvo sumnjiči da su pripadnici kotorskih kriminalnih klanova, a jednoga zbog sumnji da je pucao na sugrađanina u Nikšiću, ranio ga, pa pobjegao.

U Grblju je održan parastos osuđenom ratnom zločincu Draži Mihailoviću, „komandantu Kraljevske vojske u otadžbini“. Paroh crkve Svetog Đorđa Gojko Perović kaže kako nema razloga da se ljutimo na SPC, pošto su „Mihailovićevi četnici, u najvećoj mjeri – antifašistički borci za slobodu“. Krvavi tragovi četničkog  antifašizma traju do današnjeg dana, i što je najstrašnije, pokušavaju, kao model, da se nametnu kao izvjesna budućnost. E to je Crna Gora već vidjela.

I neće biti nikakovo čudo neviđeno, ako po istom obraascu neki otac gojko, jednog skorog dana, krene da tumači kako su Đukanović i njegovi poslovni partneri iz DPS-a i okruženja bili „u najvećoj mjeri“ – borci protiv korupcije i kriminala, a za građanski i evropsku Crnu Goru. I šta je spram toga 5, 10, 30 ili 50… kriminalnih afera?

Crna Gora mora biti zdrava, citira premijer Abazović Anu Đuričić Konstraktu, u odgovoru na poslaničko pitanje Milana Kneževića: A šta ćemo sad?

To niko ne zna. Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A, onda se najgora nemeću sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Budućnost prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer je u Potočarima na dan obilježavanja genocida izjavom da tamo nijesu ubijeni Bošnjaci već ljudi, uvrijedio žrtve i istinu.  Predsjednik je tvitom ,,da smo bili nemoćni da spriječimo genocid”, ponovio laž i pokazao da se retuširanje prošlosti nastavlja. Sve smo dalje od suočavanja sa istinom o našim devedesetim. Skupo to možemo platiti

 

U Memorijalnom centru u Potočarima obilježena je 27. godišnjica od kako su, u julu 1995, pripadnici vojske Republike Srpske u tadašnjoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija ubili više od 8.370 muškaraca i dječaka. Žrtve su, među 25.000 zatočenika u osvojenoj Srebrenici, birane po nacionalnoj pripadnosti i godinama života. Bošnjaci, od 14 pa naviše.

U ponedjeljak su u Potočarima sahranjeni ostaci  još 50 pronađenih i identifikovanih žrtava genocida u Srebrenici. Za njih oko 1.000 još se traga. Zbog počinjenog genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina u julu 1995. do sada je osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Tekstove sa gotovo identičnim podacima čitali ste u Monitoru i prošlog ljeta. Uz obavezujuće podsjećanje na žrtve ,,najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”, za to smo imali i dva konkretna povoda. Smjenu tadašnjeg ministra pravde Vladimira Leposavića, nakon što je u parlamentu negirao genocid u Srebrenici . I Rezoluciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Crne Gore.

Tom Rezolucijom se potvrđuje genocid ,,u kojem je stradalo preko osam hiljada civila bošnjačke nacionalnosti”, i osuđuju ,,pokušaji pripisvanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu…, jer odgovornost može biti isključivo individualna, a nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački”.

Onda je u ponedjeljak premijer Dritan Abazović otišao u Srebrenicu. A predsjednik Milo Đukanović  dohvatio se Tvitera.

Izvode iz Abazovićevog govora sigurno ste već čuli ili pročitali. Ustalasali su region. ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima nego nad ljudima. I nisu ga počinile vojske nego politike. Politike zla, smrti i prevare”, glagoljao je Abazović nad srebreničkim grobovima. Ne postoji niko, ni među žrtvama ni među ubicama, a da ne zna  da su ti ljudi u Srebrenici ubijani samo zato što su  Bošnjaci. U tadašnjoj srpskog ratnoj propagandi, primijetili su to strani izvještači, Bošnjaci   nijesu tretirani  kao ljudi, veća kao – podljudi.  Da masovnim ubicama posao lakše padne.

Abazovićeva tvrdnja da osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici nijesu ubile vojske nego politike (sa sve množinom) kosi se sa činjenicama i zvuči kao nevješt pokušaj preraspodjele krivice, uz naznake relativizovanja odgovornosti Vojske RS  za zločin. Drugo je Dritan Abazović mogao reći, ali nije: Genocid u Srebrenici je bio  dio plana etničkog čišćenje istočnog dijela BiH (Podrinja), u službi  konkretnog, velikosrpskog državnog projekta. Projekta, koji se jedino masovnim zločinima mogao ostvariti.

Abazović se kratko izvinio majakama Sreberenice, tvrdnjom da se nije precizno izrazio. Na osnovu onoga što je rekao ne može se zaključiti šta je to drugo želio da kaže.  Improvizovati govor u Srebrenici, u svojstvu premijera Crne Gore samo je po sebi grijeh. Abazović je doživio je salvu kirtika. Njegovo je da otkloni sumnje – da li je u Potačarima ,,birao riječi” vođen željom da ne kaže nešto što se neće dopasti vlastima u Srbiji i potenecijalnim novim /starim koalicionim partnerima u Crnoj Gori, među kojima su i oni koji negiraju genocid u Srebrenici.

A, onda, predsjednik Milo  Đukanović i njegova tvitovanja. ,,Nijemi pred istinom da se pred našim očima desio genocid i da smo bili nemoćni da ga spriječimo”, piše tadašnji premijer Crne Gore. Potpredsjednik DPS-a, izabran na kongesu 1994, na kome se ozbiljno besjedilo o mogućnosti ,,ujedinjenja” Crne Gore i Istočne Hercegovine (do Neretve). Predsjednik Vlade, koja je izručila Karadžiću i Mladiću oko stotinu BiH izbjeglica. Poslala ih u smrt. Autor obmane: ,,Kada je trebalo, mir smo čuvali ratom, braneći napadnutu Crnu Goru i njenu Boku”.

Istina je  – bilo je u Crnoj Gori onih koji su pokušavali da spriječe sve ono što je dovelo do opsade Dubrovnika, logora u Morinju,  deportacije BiH izbjeglica, Bukovice… Na posljetku – Srebrenice.  Đukanović nije bio među njima. Predvodio je one koji su pokušavali da uguše svaki glas otpora ratu i zločinima.

Za razliku od Abazovićevog nastupa, Đukanovićevo preuređivanje prošlosti i vlastite uloge u njoj prošlo je bez reakcije. I ovdje i preko Drine. Navikavamo se na laž.

Daleko smo od suočavanja sa prošlošću. Mnogo je naznaka da bi nas to moglo skupo koštati.  Što je suočavanje sa njom dalje, prerušena prošlost sve je bliža.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo