Povežite se sa nama

PERISKOP

Antifašistički simbol

Objavljeno prije

na

U ovom Periskopu baškari se FK Velež, istinski simbol antifašizma i radništva. Onog radništva koje se okupljalo uz Velež i u Drugom svjetskom ratu i tokom agresije srpskih i hrvatskih fašista na Mostar, devedesetih godina prošloga stoljeća

 

Juče sam uz jutarnju kavu vodio dijalog sa dragim čovjekom, Batom.

Od svih tema jedna je bila dominantna. Tema fudbalska. Kafenisali smo nakon finalne utakmice Kupa Bosne i Hercegovine u kojoj su se sastali stari rivali Velež i Sarajevo. Pobjednikom je postala ekipa iz rodnog mi Grada na Neretvi. Bata, rođeni Sjeničanin, a naturalizirani Beograđanin, veli u  jednom dijelu kafenisanja da su za njegovo shvatanje fudbala na ovim našim stranama i te kako bitni tuzlanska Sloboda i mostarski Velež.

Kada hoću nešto dometnuti u ragovore ugodne, nogometne, a što se dotiče i politike, sjetim se jedne karakteristične rečenice koju je izgovorio Boris Dvornik, u ulozi Roka Prča, u televizijskom serijalu Malo misto: ,, … Nemoj mi politike u butigu…” i zastao sam. Nisam Bati razgovor nogometni htio dosoljavati politikom… A želio sam, jer i Sloboda i Velež osnovani su od naprednoga radništva i sirotinje u Tuzli i Mostaru. Uostalom, u amblemu Veležovom, prvobitnom, i stoji Radničko športsko društvo Velež. Da i danas sve miriše na politiku i u sportu ne treba nikoga uvjeravati. A da sam otvorio priču imao bih i te kako šta reći.

No nisam otvarao bolnu temu Grada na Neretvi gdje se fudbalski tifozi dijele na one koji podržavaju mostarski klub sa naglašenom nacionalnom temeljnicom, hrvatski športski klub Zrinjski i na one navijače kojima su u srcu Rođeni.

Da sam htio ,,politiku u butigu” pričao bih kako su nacionalistički vlastodršci devedesetih godina bukvalno oteli Fudbalskom klubu Velež stadion pod Bijelim brijegom i dali ga HŠK Zrinjski!?

Da je skupina strasnika Rođenih odlučila u najtežim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu sačuvati petokraku zvjezdu u Veležovom grbu i poslije ratnih dešavanja graditi moderan nogometni stadion Rođeni…

Taj i takav Velež pobjedom nad starim rivalom Sarajevom poslije trideset šest godina donio je trofej u Grad na Neretvi i Radobolji. To nije običan sportski uspjeh. Bio je to i ostaće u povijesti zabilježen uspjeh, koji nije samo sportski. Bila je to pobjeda Veleža kao simbola antifašizma! Jednom je prilikom strasni veležovac, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, Zdravko Grebo, izrekao misao: ,,Velež je više od života…” Da je živ Grebo bi ovih dana bio jednim od najradosnijih ljudi na ovoj našoj planeti. Siguran sam u to.

Nisam toga jutra dobrom čovjeku Bati stigao puno toga reći iz povijesti Veležove...

Zato u ovom periskopu stanuje komotno, što bi Mostarci rekli baškari se FK Velež kao istinski simbol antifašizma i radništva. Onog radništva koje se okupljalo oko i uz Velež i u drugom svjetskom ratu i tijekom agresije srpskih i hrvatskih fašista na Mostar, devedesetih godina prošloga stoljeća.

Simbol antifašizma i jedan od simbola Mostara, Fudbalski klub Velež, dobiće u narednih mjesec dana i pisani spomenik, knjigu u kojoj su mnogi novinari i književnici pisali o Rođenim.

Uspjeli su Rođeni uz stotu obljetnicu kluba donijeti trofej, najdraži poslije onoga Kupa maršala Tita u svoj grad. Na radost mnogih veležovaca diljem svijeta.

Ne samo veležovaca nego i mnogih poput moga Sjeničanina Bate.

Zato mi je toga lipovičkog jutra kava bila slađa.

Radi simbola amtifašističkog, mostarskog!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pjesnik Mostara u Ekseteru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

 

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo