Povežite se sa nama

INTERVJU

ARIJANA ČULINA, GLUMICA: Nikad ne umiru dobri projekti

Objavljeno prije

na

Arijanu Čulinu upamtili smo po ulozi Milijane u kultnoj televizijskoj seriji Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo reditelja Živka Nikolića. Prošlo je skoro trideset godina da bi crnogorsku publiku ponovo osvojila ulogom u filmu Ne gledaj mi u pijat rediteljke Hane Jušić, koji je ljetos prikazan na filmskom festivalu u Herceg Novom i dobio Zlatnu mimozu za režiju. Film Ne gledaj mi u pijat je Arijanin debitantski film iako je splitska glumica sa završenom Akademijom upravo u Beogradu, već više od 30 godina zvijezda hrvatskog glumišta – ostvarila je mnogobrojne uloge u pozorištima, televizijskim serijama, kabareima… Arijaninu karijeru je obilježila i legendarna Goge Bjondina koja je otvorila vrata stand up komediji u Hrvatskoj.

Film Ne gledaj mi u pijat je na prošlogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu osvojio nagradu FEDEORA za najbolji evropski film, a onda je je nakon Venecije krenulo osvajanje nagrada po brojnim međunarodnim festivalima. Nagrađivani debitantski film Hane Jušić izabran je za hrvatskog kandidata za 90. nagradu Oskar Američke akademije filmske nauka i umjetnosti, u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku.

MONITOR: Film ,,Ne gledaj mi u pijat” i dalje osvaja publiku i kritičare i dobija nagrade, a sve je počelo u Veneciji kad je film osvojio nagradu FEDEORA za najbolji evropski film. Iako ste priznata glumica, ovo je Vaš filmski debi. Kažete nam o ovoj ulozi, ali i kako je došlo do saradnje sa rediteljkom Hanom Jušić?
ČULINA: Najviše volim da ljudi kada pogledaju film sami donose sud o ulozi kako im se dojmila, ali za one koji nisu pogledali tumačim Veru, jednu tradicionalnu dalmatinsku ženu koja pripada možda više nekim prošlim vremenima. U ovom vremenu danas, žene su više zaokupljene poslovima, tako da malo njih ostaje kući, malo njih su samo domaćice. Vera je na neki način žena koja je odustala, prepustila se nekoj kolotečini zaboravivši da je možda nekada nešto htjela ostvariti. Cijeli svoj život posvetila je obitelji, a unutar te obitelji svi vode neke svoje osobne živote i unutarnje bitke. Vremenom se prepustila.

Suradnja sa Hanom je bila fantastična. Vrlo pomno je birala glumce koji će igrati glavne likove. Mislim da je za trojicu znala, a majku je dulje tražila dok konačno nije pao izbor na mene. Ja sam joj zahvalna i nadam se da sam opravdala povjerenje.

MONITOR: Šta Vas je privuklo scenariju?
ČULINA: Scenario je fantastičan. Mislim da bi svaka glumica poželjela igrati takvu ulogu. To je zaista karakterna i slojevita uloga. Ta žena je u isti mah tragična i komična, u svakom slučaju vrlo zanimljiva i privlačna za igrati, a film je hrvatski kandidat za nagradu Oskar.

MONITOR: Odigrali ste mnogo pozorišnih i televizijskih uloga. Nekako je nejasno, zašto baš sada filmski debi?
ČULINA: I meni je potpuno nejasno zašto je ovo moj filmski debi, možda nisam to trebala ni napometnuti jer se eto, to pitanje dosta ponavlja , a ja ne znam pravi odgovor osim što imam pretpostavke. Za ovaj film sam od reda dobila sjajne kritike, ali imala sam ih kad sam igrala Milijanu u seriji Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo, a mislim da ljudi nisu imali toliko prilike da me vide na ekranu. A zašto je to tako… Put me u jednom periodu na malim ekranima poveo u drugom smjeru. Igrala sam Gogu Bjondinu, komentirala sve i svašta i na neki način bila začetnik stand upa u Hrvatskoj. Svaki tjedan pisala sam tekst o aktuelnim događajima, a govorila i o muško- ženskim odnosima i zapravo svemu što nas okružuje na humorističan način. Možda je to filmske reditelje na neki način odbilo od mene, jer me ta uloga dosta odredila, ali sve to zajedno i nema veze. Ko zna zašto je tako, ne znam.

MONITOR: Svi likovi u filmu su maestralno osmišljeni – bez emocija, kao da se ne podnose, a trpe jedni druge bez ideje da promijene nešto. Svi četvoro toliko ste bolno uvjerljivi i iskreni u glumi. Kako ste to postigli?
ČULINA: Njih troje su živjeli zajedno, petnaestak dana, u kući u Šibeniku. Ja sam svakodnevno dolazila i odlazila. Svaki dan smo probali scene prije početka snimanja. To što smo dobro odigrali uloge, mislim da je plod toga što smo OK glumci za te uloge i Hana nas nije slučajno izabrala. Scenario je toliko dobar, likovi su toliko jasni da je sve ostalo na našoj nekoj vještini da te likove donesemo. Bili smo vrlo lijepo vođeni jasnom idejom sa Hanine strane, kako to zapravo treba odigrati, kako sve treba izgledati, gotovo dokumentarno.

MONITOR: Film je takođe dobio nagradu ,,Beogradski pobjednik” na FEST-u, a vi nagradu za najbolju glumicu. Pretpostavljam da Vam je to priznanje veoma važno jer je dodijeljeno u gradu gdje ste studirali i počeli karijeru?
ČULINA: Jako mi je značajna nagrada u Beogradu, gradu gdje sam studirala i to je teško riječima opisati. To je stvarni veliko priznanje – jedna internacionalna nagrada. Kad sam je dobila nisam mogla vjerovati, pitala sam da li je to nagrada za debitanta, za sporednu ulogu… Nisam znala da postoji samo jedna nagrada za glumicu. A ono što je najdragocjenije to je zapravo jedno pozitivno ozračje koje se stvorilo, ta jedna podrška svih mojih kolega u Beogradu i sve te čestitike koja sam dobila u Hrvatskoj.

MONITOR: Kad govorimo o počecima, uloga koja Vas je obilježila i koju pamti cijela bivša država bila je Milijana u seriji ,,Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”. Kako je došlo do poznanstva sa Živkom Nikolićem?
ČULINA: Zaista me je obilježila serija Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo i to na najbolji mogući način. Ljudi se na ovim prostorima još dan danas sjećaju te serije i ne samo da se sjećaju nego dan danas je gledaju. Ona se i dalje reprizira. Ona samo dokazuje da nikad ne umiru dobri projekti. Moja suradnja sa Živkom Nikolićem bila je dragocjena za mene. Tada sam bila vrlo mlada glumica, još na akademiji. Prvo sam igrala pozorišnu predstavu Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo koju je režirao Milan Karadžić, a igrali su Mima Karadžić, Petar Božović, Ljiljana Dragutinović i Stela Ćetković. Onda je Živko došao pogledati tu predstavu, koja se igrala u beogradskom SKC-u, i uzeo mene iz te predstave da i u filmu tumačim lik Milijane. To je bilo jedno divno, neponovljivo iskustvo i ja imam samo najljepše uspomene. Voljela bih da je nakon te serije i uspjeha koje je imala bilo više takvih projekata.

MONITOR: Koliko Vas je ova kultna serija zbližila sa kolegama, da li ste bili sa njima u kontaktu i nakon zavšetka serije i Vašeg odlaska u Split?
ČULINA: Rad na filmu, seriji, na bilo kojem projektu zbliži glumce. Oni postanu kao jedna obitelj. A mi svi glumci smo kao mala djeca, nije važno odakle smo. Naravno da nas je Đekna zbižila, ali eto posle nas je život rastavio. Mnogo mojih kolega iz te serije je umrlo, tako jedan po jedan… Prije par godina, 2012. godine, posjetila sam Draga Malovića, koji je u seriji igrao mog oca. Bilo je veoma dirljivo.. I on se rasplakao i ja sam se rasplakala. Baš su mu ruke drtale… Uvijek je govorio: ,,Ona je dobar čovjek”, a stvarno mislim da je najvažnije da smo svi dobri ljudi, pa tek onda dobri u onome što radimo. Povremeno se čujem sa Zefom Dedivanovićem – Joksimom. On mi uvijek čestita Božič, sve blagdane. A kad ga pitam: ,,Zefe, kako si, koliko ti je godina”, on on kaže: ,,Ako bog da ovo mi je zadnja”. I eto fala bogu, još mu nije zadnja… A drugih nažalost više nema.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo