Povežite se sa nama

INTERVJU

ARIJANA ČULINA, GLUMICA: Nikad ne umiru dobri projekti

Objavljeno prije

na

Arijanu Čulinu upamtili smo po ulozi Milijane u kultnoj televizijskoj seriji Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo reditelja Živka Nikolića. Prošlo je skoro trideset godina da bi crnogorsku publiku ponovo osvojila ulogom u filmu Ne gledaj mi u pijat rediteljke Hane Jušić, koji je ljetos prikazan na filmskom festivalu u Herceg Novom i dobio Zlatnu mimozu za režiju. Film Ne gledaj mi u pijat je Arijanin debitantski film iako je splitska glumica sa završenom Akademijom upravo u Beogradu, već više od 30 godina zvijezda hrvatskog glumišta – ostvarila je mnogobrojne uloge u pozorištima, televizijskim serijama, kabareima… Arijaninu karijeru je obilježila i legendarna Goge Bjondina koja je otvorila vrata stand up komediji u Hrvatskoj.

Film Ne gledaj mi u pijat je na prošlogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu osvojio nagradu FEDEORA za najbolji evropski film, a onda je je nakon Venecije krenulo osvajanje nagrada po brojnim međunarodnim festivalima. Nagrađivani debitantski film Hane Jušić izabran je za hrvatskog kandidata za 90. nagradu Oskar Američke akademije filmske nauka i umjetnosti, u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku.

MONITOR: Film ,,Ne gledaj mi u pijat” i dalje osvaja publiku i kritičare i dobija nagrade, a sve je počelo u Veneciji kad je film osvojio nagradu FEDEORA za najbolji evropski film. Iako ste priznata glumica, ovo je Vaš filmski debi. Kažete nam o ovoj ulozi, ali i kako je došlo do saradnje sa rediteljkom Hanom Jušić?
ČULINA: Najviše volim da ljudi kada pogledaju film sami donose sud o ulozi kako im se dojmila, ali za one koji nisu pogledali tumačim Veru, jednu tradicionalnu dalmatinsku ženu koja pripada možda više nekim prošlim vremenima. U ovom vremenu danas, žene su više zaokupljene poslovima, tako da malo njih ostaje kući, malo njih su samo domaćice. Vera je na neki način žena koja je odustala, prepustila se nekoj kolotečini zaboravivši da je možda nekada nešto htjela ostvariti. Cijeli svoj život posvetila je obitelji, a unutar te obitelji svi vode neke svoje osobne živote i unutarnje bitke. Vremenom se prepustila.

Suradnja sa Hanom je bila fantastična. Vrlo pomno je birala glumce koji će igrati glavne likove. Mislim da je za trojicu znala, a majku je dulje tražila dok konačno nije pao izbor na mene. Ja sam joj zahvalna i nadam se da sam opravdala povjerenje.

MONITOR: Šta Vas je privuklo scenariju?
ČULINA: Scenario je fantastičan. Mislim da bi svaka glumica poželjela igrati takvu ulogu. To je zaista karakterna i slojevita uloga. Ta žena je u isti mah tragična i komična, u svakom slučaju vrlo zanimljiva i privlačna za igrati, a film je hrvatski kandidat za nagradu Oskar.

MONITOR: Odigrali ste mnogo pozorišnih i televizijskih uloga. Nekako je nejasno, zašto baš sada filmski debi?
ČULINA: I meni je potpuno nejasno zašto je ovo moj filmski debi, možda nisam to trebala ni napometnuti jer se eto, to pitanje dosta ponavlja , a ja ne znam pravi odgovor osim što imam pretpostavke. Za ovaj film sam od reda dobila sjajne kritike, ali imala sam ih kad sam igrala Milijanu u seriji Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo, a mislim da ljudi nisu imali toliko prilike da me vide na ekranu. A zašto je to tako… Put me u jednom periodu na malim ekranima poveo u drugom smjeru. Igrala sam Gogu Bjondinu, komentirala sve i svašta i na neki način bila začetnik stand upa u Hrvatskoj. Svaki tjedan pisala sam tekst o aktuelnim događajima, a govorila i o muško- ženskim odnosima i zapravo svemu što nas okružuje na humorističan način. Možda je to filmske reditelje na neki način odbilo od mene, jer me ta uloga dosta odredila, ali sve to zajedno i nema veze. Ko zna zašto je tako, ne znam.

MONITOR: Svi likovi u filmu su maestralno osmišljeni – bez emocija, kao da se ne podnose, a trpe jedni druge bez ideje da promijene nešto. Svi četvoro toliko ste bolno uvjerljivi i iskreni u glumi. Kako ste to postigli?
ČULINA: Njih troje su živjeli zajedno, petnaestak dana, u kući u Šibeniku. Ja sam svakodnevno dolazila i odlazila. Svaki dan smo probali scene prije početka snimanja. To što smo dobro odigrali uloge, mislim da je plod toga što smo OK glumci za te uloge i Hana nas nije slučajno izabrala. Scenario je toliko dobar, likovi su toliko jasni da je sve ostalo na našoj nekoj vještini da te likove donesemo. Bili smo vrlo lijepo vođeni jasnom idejom sa Hanine strane, kako to zapravo treba odigrati, kako sve treba izgledati, gotovo dokumentarno.

MONITOR: Film je takođe dobio nagradu ,,Beogradski pobjednik” na FEST-u, a vi nagradu za najbolju glumicu. Pretpostavljam da Vam je to priznanje veoma važno jer je dodijeljeno u gradu gdje ste studirali i počeli karijeru?
ČULINA: Jako mi je značajna nagrada u Beogradu, gradu gdje sam studirala i to je teško riječima opisati. To je stvarni veliko priznanje – jedna internacionalna nagrada. Kad sam je dobila nisam mogla vjerovati, pitala sam da li je to nagrada za debitanta, za sporednu ulogu… Nisam znala da postoji samo jedna nagrada za glumicu. A ono što je najdragocjenije to je zapravo jedno pozitivno ozračje koje se stvorilo, ta jedna podrška svih mojih kolega u Beogradu i sve te čestitike koja sam dobila u Hrvatskoj.

MONITOR: Kad govorimo o počecima, uloga koja Vas je obilježila i koju pamti cijela bivša država bila je Milijana u seriji ,,Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”. Kako je došlo do poznanstva sa Živkom Nikolićem?
ČULINA: Zaista me je obilježila serija Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo i to na najbolji mogući način. Ljudi se na ovim prostorima još dan danas sjećaju te serije i ne samo da se sjećaju nego dan danas je gledaju. Ona se i dalje reprizira. Ona samo dokazuje da nikad ne umiru dobri projekti. Moja suradnja sa Živkom Nikolićem bila je dragocjena za mene. Tada sam bila vrlo mlada glumica, još na akademiji. Prvo sam igrala pozorišnu predstavu Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo koju je režirao Milan Karadžić, a igrali su Mima Karadžić, Petar Božović, Ljiljana Dragutinović i Stela Ćetković. Onda je Živko došao pogledati tu predstavu, koja se igrala u beogradskom SKC-u, i uzeo mene iz te predstave da i u filmu tumačim lik Milijane. To je bilo jedno divno, neponovljivo iskustvo i ja imam samo najljepše uspomene. Voljela bih da je nakon te serije i uspjeha koje je imala bilo više takvih projekata.

MONITOR: Koliko Vas je ova kultna serija zbližila sa kolegama, da li ste bili sa njima u kontaktu i nakon zavšetka serije i Vašeg odlaska u Split?
ČULINA: Rad na filmu, seriji, na bilo kojem projektu zbliži glumce. Oni postanu kao jedna obitelj. A mi svi glumci smo kao mala djeca, nije važno odakle smo. Naravno da nas je Đekna zbižila, ali eto posle nas je život rastavio. Mnogo mojih kolega iz te serije je umrlo, tako jedan po jedan… Prije par godina, 2012. godine, posjetila sam Draga Malovića, koji je u seriji igrao mog oca. Bilo je veoma dirljivo.. I on se rasplakao i ja sam se rasplakala. Baš su mu ruke drtale… Uvijek je govorio: ,,Ona je dobar čovjek”, a stvarno mislim da je najvažnije da smo svi dobri ljudi, pa tek onda dobri u onome što radimo. Povremeno se čujem sa Zefom Dedivanovićem – Joksimom. On mi uvijek čestita Božič, sve blagdane. A kad ga pitam: ,,Zefe, kako si, koliko ti je godina”, on on kaže: ,,Ako bog da ovo mi je zadnja”. I eto fala bogu, još mu nije zadnja… A drugih nažalost više nema.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga  „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo  jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja.  Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi  u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi

 

MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja.  Kako to komentarišete?

PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu  statističko- tehničko pitanje problematizuje?

Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis,  bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje.  Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu  toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima  i  čime raspolažemo.

Pritom,  jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se  popisom  utvrdi kako su nekI  bliski vlastima  stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.

Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me  plaši,  za  prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.

MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?

PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi  ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.

Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti”  stavila u zaštitu  Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa  što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno  dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu  očuvanja Đukanovićeve i moći  bogatstva.

Svako  ko i je ukazivao na to  nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude  približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih

 

MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako  ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?

KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.

MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je  pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na  izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?

KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILAN PAPPE,  JEDAN OD NAJPOZNATIJIH  EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u  priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama  nakon 1948

 

U  Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista  Ilan Pappe jedan od najpoznatijih  eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za  susret i  kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je  jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan  i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa  naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.

Pappé od 1990.  godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.  Zbog opozicionih stavova  morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za   one vlade Evrope i Zapada  koje nastavljaju zagovarati, može se reći,  lažnu verziju  rata protiv Palestine.

Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju  preživjeli,  mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.

Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About IsraelDeset mitova o Izraelu.

Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i  koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i  hrabrošcu. Pappe demonstrira  iz kog ugla  treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.

Pappe je boravio  u Torinu  na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo  ekonomsku  kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu)  te  univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više  od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.

Izdvajamo par redova iz  samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.

“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret  koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada  predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke  matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”

LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D-  Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske –  Plan B  iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i  Plan Yehoshua iz 1948)  ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako  ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku  rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?

PAPPE: Godinu 1948.  palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama  nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije,  ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih  u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.

Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod:  Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo