Povežite se sa nama

INTERVJU

ARIJANA ČULINA, GLUMICA: Nikad ne umiru dobri projekti

Objavljeno prije

na

Arijanu Čulinu upamtili smo po ulozi Milijane u kultnoj televizijskoj seriji Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo reditelja Živka Nikolića. Prošlo je skoro trideset godina da bi crnogorsku publiku ponovo osvojila ulogom u filmu Ne gledaj mi u pijat rediteljke Hane Jušić, koji je ljetos prikazan na filmskom festivalu u Herceg Novom i dobio Zlatnu mimozu za režiju. Film Ne gledaj mi u pijat je Arijanin debitantski film iako je splitska glumica sa završenom Akademijom upravo u Beogradu, već više od 30 godina zvijezda hrvatskog glumišta – ostvarila je mnogobrojne uloge u pozorištima, televizijskim serijama, kabareima… Arijaninu karijeru je obilježila i legendarna Goge Bjondina koja je otvorila vrata stand up komediji u Hrvatskoj.

Film Ne gledaj mi u pijat je na prošlogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu osvojio nagradu FEDEORA za najbolji evropski film, a onda je je nakon Venecije krenulo osvajanje nagrada po brojnim međunarodnim festivalima. Nagrađivani debitantski film Hane Jušić izabran je za hrvatskog kandidata za 90. nagradu Oskar Američke akademije filmske nauka i umjetnosti, u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku.

MONITOR: Film ,,Ne gledaj mi u pijat” i dalje osvaja publiku i kritičare i dobija nagrade, a sve je počelo u Veneciji kad je film osvojio nagradu FEDEORA za najbolji evropski film. Iako ste priznata glumica, ovo je Vaš filmski debi. Kažete nam o ovoj ulozi, ali i kako je došlo do saradnje sa rediteljkom Hanom Jušić?
ČULINA: Najviše volim da ljudi kada pogledaju film sami donose sud o ulozi kako im se dojmila, ali za one koji nisu pogledali tumačim Veru, jednu tradicionalnu dalmatinsku ženu koja pripada možda više nekim prošlim vremenima. U ovom vremenu danas, žene su više zaokupljene poslovima, tako da malo njih ostaje kući, malo njih su samo domaćice. Vera je na neki način žena koja je odustala, prepustila se nekoj kolotečini zaboravivši da je možda nekada nešto htjela ostvariti. Cijeli svoj život posvetila je obitelji, a unutar te obitelji svi vode neke svoje osobne živote i unutarnje bitke. Vremenom se prepustila.

Suradnja sa Hanom je bila fantastična. Vrlo pomno je birala glumce koji će igrati glavne likove. Mislim da je za trojicu znala, a majku je dulje tražila dok konačno nije pao izbor na mene. Ja sam joj zahvalna i nadam se da sam opravdala povjerenje.

MONITOR: Šta Vas je privuklo scenariju?
ČULINA: Scenario je fantastičan. Mislim da bi svaka glumica poželjela igrati takvu ulogu. To je zaista karakterna i slojevita uloga. Ta žena je u isti mah tragična i komična, u svakom slučaju vrlo zanimljiva i privlačna za igrati, a film je hrvatski kandidat za nagradu Oskar.

MONITOR: Odigrali ste mnogo pozorišnih i televizijskih uloga. Nekako je nejasno, zašto baš sada filmski debi?
ČULINA: I meni je potpuno nejasno zašto je ovo moj filmski debi, možda nisam to trebala ni napometnuti jer se eto, to pitanje dosta ponavlja , a ja ne znam pravi odgovor osim što imam pretpostavke. Za ovaj film sam od reda dobila sjajne kritike, ali imala sam ih kad sam igrala Milijanu u seriji Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo, a mislim da ljudi nisu imali toliko prilike da me vide na ekranu. A zašto je to tako… Put me u jednom periodu na malim ekranima poveo u drugom smjeru. Igrala sam Gogu Bjondinu, komentirala sve i svašta i na neki način bila začetnik stand upa u Hrvatskoj. Svaki tjedan pisala sam tekst o aktuelnim događajima, a govorila i o muško- ženskim odnosima i zapravo svemu što nas okružuje na humorističan način. Možda je to filmske reditelje na neki način odbilo od mene, jer me ta uloga dosta odredila, ali sve to zajedno i nema veze. Ko zna zašto je tako, ne znam.

MONITOR: Svi likovi u filmu su maestralno osmišljeni – bez emocija, kao da se ne podnose, a trpe jedni druge bez ideje da promijene nešto. Svi četvoro toliko ste bolno uvjerljivi i iskreni u glumi. Kako ste to postigli?
ČULINA: Njih troje su živjeli zajedno, petnaestak dana, u kući u Šibeniku. Ja sam svakodnevno dolazila i odlazila. Svaki dan smo probali scene prije početka snimanja. To što smo dobro odigrali uloge, mislim da je plod toga što smo OK glumci za te uloge i Hana nas nije slučajno izabrala. Scenario je toliko dobar, likovi su toliko jasni da je sve ostalo na našoj nekoj vještini da te likove donesemo. Bili smo vrlo lijepo vođeni jasnom idejom sa Hanine strane, kako to zapravo treba odigrati, kako sve treba izgledati, gotovo dokumentarno.

MONITOR: Film je takođe dobio nagradu ,,Beogradski pobjednik” na FEST-u, a vi nagradu za najbolju glumicu. Pretpostavljam da Vam je to priznanje veoma važno jer je dodijeljeno u gradu gdje ste studirali i počeli karijeru?
ČULINA: Jako mi je značajna nagrada u Beogradu, gradu gdje sam studirala i to je teško riječima opisati. To je stvarni veliko priznanje – jedna internacionalna nagrada. Kad sam je dobila nisam mogla vjerovati, pitala sam da li je to nagrada za debitanta, za sporednu ulogu… Nisam znala da postoji samo jedna nagrada za glumicu. A ono što je najdragocjenije to je zapravo jedno pozitivno ozračje koje se stvorilo, ta jedna podrška svih mojih kolega u Beogradu i sve te čestitike koja sam dobila u Hrvatskoj.

MONITOR: Kad govorimo o počecima, uloga koja Vas je obilježila i koju pamti cijela bivša država bila je Milijana u seriji ,,Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”. Kako je došlo do poznanstva sa Živkom Nikolićem?
ČULINA: Zaista me je obilježila serija Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo i to na najbolji mogući način. Ljudi se na ovim prostorima još dan danas sjećaju te serije i ne samo da se sjećaju nego dan danas je gledaju. Ona se i dalje reprizira. Ona samo dokazuje da nikad ne umiru dobri projekti. Moja suradnja sa Živkom Nikolićem bila je dragocjena za mene. Tada sam bila vrlo mlada glumica, još na akademiji. Prvo sam igrala pozorišnu predstavu Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo koju je režirao Milan Karadžić, a igrali su Mima Karadžić, Petar Božović, Ljiljana Dragutinović i Stela Ćetković. Onda je Živko došao pogledati tu predstavu, koja se igrala u beogradskom SKC-u, i uzeo mene iz te predstave da i u filmu tumačim lik Milijane. To je bilo jedno divno, neponovljivo iskustvo i ja imam samo najljepše uspomene. Voljela bih da je nakon te serije i uspjeha koje je imala bilo više takvih projekata.

MONITOR: Koliko Vas je ova kultna serija zbližila sa kolegama, da li ste bili sa njima u kontaktu i nakon zavšetka serije i Vašeg odlaska u Split?
ČULINA: Rad na filmu, seriji, na bilo kojem projektu zbliži glumce. Oni postanu kao jedna obitelj. A mi svi glumci smo kao mala djeca, nije važno odakle smo. Naravno da nas je Đekna zbižila, ali eto posle nas je život rastavio. Mnogo mojih kolega iz te serije je umrlo, tako jedan po jedan… Prije par godina, 2012. godine, posjetila sam Draga Malovića, koji je u seriji igrao mog oca. Bilo je veoma dirljivo.. I on se rasplakao i ja sam se rasplakala. Baš su mu ruke drtale… Uvijek je govorio: ,,Ona je dobar čovjek”, a stvarno mislim da je najvažnije da smo svi dobri ljudi, pa tek onda dobri u onome što radimo. Povremeno se čujem sa Zefom Dedivanovićem – Joksimom. On mi uvijek čestita Božič, sve blagdane. A kad ga pitam: ,,Zefe, kako si, koliko ti je godina”, on on kaže: ,,Ako bog da ovo mi je zadnja”. I eto fala bogu, još mu nije zadnja… A drugih nažalost više nema.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo