Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, LIDER DEMOSA: Ovakav većina zaslužuje krnji parlament

Objavljeno prije

na

MONITOR: Građanska opozicija, kazali ste, nastavlja bojkot. Ipak, sve se češće govori o efektu bojkota, posebno u situaciji kada cjelokupna opozicija nije jedinstvena po tom pitanju. Mislite li da bojkot daje efekte?
LEKIĆ: Bojkot je nužan i odgovoran čin jer predstavlja demokratski odgovor na izbore održane u neregularnim uslovima, dakle na izborni dan kada je zvanično objavljen državni udar i terorističi napadi.

Uz bojkot su objavljeni racionalni zahtijevi i predlozi opozicije sa ciljem da se izađe iz duboke političko-institucionalne krize. Dakle, bojkot nije cilj već sredstvo kako bismo zajedno vratili politički sistem u stanje demokratske legalnosti.

Povratak, makar on bio i povremen dijela opozicije bi mogao nanijeti štetu prethodno prokalmovanoj politici bojkota cijele opozicije. Ipak, politiku bojkota treba nastaviti, makar vlast, ali i drugi nastavili da to kritikuju.

Ulaskom u parlament nakon izbora opozicija bi, ne bez razloga, bila optuživana da je legitimizovala neslobodne izbore 16.oktobra, da time pravi demokratski dekor u parlamentu u kome bi glasački dirigovana većina jednako usvajala zakone i propise.

Mi smatramo da je ovakva većina u parlamentu zaslužila svoj adekvatan i prirodan ambijent a to je krnji parlament.

MONITOR: Najavili ste i radikalnije poteze građanske opozicije. O kakvim konkretno potezima govorite?
LEKIĆ: Radikalne odgovore izaziva vlast, koja i dalje funkcioniše bez demokratske kontrole dok neki njeni dijelovi i dalje pretenduju da budu van pravnog poretka.

U međuvremenu se pogoršava ekonomsko-socijalna situacija, proces kriminalizacije zemlje se nastavlja, uz već duže trend sloma svih vrijednosti društva.

U toku je autokratska operacija vraćanja RTCG u status partijskog servisa.

Građanska opozicija koja nije jedan subjekt, niti koalicija pa zato ne baš jednostavna u funkcionisanju, nastoji da demokratskom koordinacijom pruži adekvatne odgovore. Pa i radikalnijim potezima, dakle i protestima koji bi bili demokratski, građanski, civilizovani, uz učešće i širih komponenti društva, od sindikata do civilnog sektora koji to hoće.

MONITOR: Pominjali ste i bojkot predsjedničkih izbora. Zašto se o tome razmišlja?

LEKIĆ: U otvorenoj diskusiji mogla su se čuti i takva razmišljanja, ali i argumentacija protiv takve opcije.

Vidite, iduća godina u koju zemlja ulazi sa toliko teškim ekonomsko-političkim bremenom, donosi nove magle i neizvjesnosti. Čak je sa zvaničnog evropskog nivoa, kroz javne riječi šefa delegacije Evropske unije u Podgorici saopšteno je da izbori iduće godine, dakle i predsjednički, neće biti priznati ukoliko se ne izmijene izborni propisi na bazi primjedbi OEBS-a.

Zato predsjedničke izbore treba sagledavati i u toj dinamici. Ostaje otvoreno – da li će vlast cimentiranjem krize i statusa kvo, svjesno ići na održavanje neregularnih izbora ili pak na odlaganje izbora. Zato predstavnici opozicije, upravo sagledavajući čitav taj kontekst, treba da donesu promišljene odluke.

MONITOR: A da li se razmišlja o jedinstvenom kandidatu opozicije?
LEKIĆ: To bi, i po mom mišljenju, bila racionalna odluka. Svakako da se o njoj razmišlja i govori. Uslov za takvu odluku jeste iskrenost svih subjekata bez užih strančkih kalkulacija i iluzija.

MONITOR: Nakon javne kritike EU od strane Mila Đukanovića, kazali ste da bivši premijer ponižava EU. Ukazali ste i na odgvornost EU u tom odnosu. Kolika je ta odgovornost ?
LEKIĆ: Još vjerujem da Đukanović objektivno ne može da ponizi EU, iako on to pokušava, čak i sa pozicije međunarodnog autoriteta što objektivno ima groteskne dimenzije.

Pa i sam ambijent u kome je Đukanović održao strogu lekciju Evropskoj uniji govori mnogo. Naime, to je rečeno na nekom javnom skupu, a u dijalogu sa dvorskim ,,moderatorom” Borom Krivokapićem, osobom koja je u oči poslednjih izbora u Pobjedi bljuvala huljske laži protiv onih koji pokazuju autonomno ili kritičko mišljenje o ovoj vlasti, dok je o Milu Đukanoviću u najgoroj tradiciji crnogorskog poltronstva pisao nadripolitičke, mizerno udvorničke panegirike.

Dakle, opet se pojavio taj ubuđali dah klijentelističkog podzemlja još neprovjetren u ovoj zemlju. Tako smo bili svjedoci i da Đukanović koji je bio isleđivan u tužilaštvu susjedne zemlje u predmetu regionalnog mafijaškog udruživanja, sada na skupu u Podorici sa pozicije eksperta za međunaronu politiku se samouvjereno izmotava sa EU kao mladoj udavači.

Koga je sve Đukanović tokom svoje vladavine okupljao i plaćao u Crnoj Gori, istina sada sve više uvozeći iz regiona, od Beograda do Sarajeva, dakle iz tog krema ološa sa zadatkom da napada i montira gadosti protiv onih koji se bore za dekriminalizovanu, demokratsku Crnu Goru jeste posebna priča.

Sve će to – ove pojave i mehanizmi, mediji u kojima je udvorničko služenje nabolja medijska roba, imena specijalizovanih opskuranata, ove kič predstave kao ova o kojoj smo govorili – dobiti mjesto u istoriji. Međutim to još traje različitim intezitetom.

MONITOR: Opet govorimo o partijskom zapošljavanju. Lokalni funkcioneri DPS-a sada javno pozivaju da se uzmu partijske knjižice radi lakšeg zapošljavanja. Da li su to posljedice i toga što afera Snimak nije do kraja rasvijetljena?
LEKIĆ: Afera Snimak kao udruženi poduhvat političko – izborne korupcije, nije pojedinačni incident već sistem koji traje sa različitim pojavnim oblicima. On kao takav traje i zato što onaj Snimak sa materijalnim dokazima nije dobio pravni i politički epilog.

MONITOR: I za tu ste aferu prozvali EU, rekavši da se samo povukla nakon što je Đukanović kazao da je afera isfabrikovana.
LEKIĆ: Da, upravo tako, ,,afera Snimak je isfabrikovana” rekao je tadašnji premijer u paralemntu na moje poslaničko pitanje upravo o toj aferi. Sve se dešava nakon što je EU u nekoliko svojih dokumenata, pa i u Izvještaju o napredovanju osudila radnje iz Snimka tražeći politički i pravni epilog.

Na žalost, to nije i jedino odustajanje EU od zahtijeva upućenog crnogorskim vlastima.

MONITOR: Na šta mislite?
LEKIĆ: Mislim na sudbinu sporazuma SOFA koji je Crna Gora maja 2007. potpisala sa SAD kojim je regulisan privremeni boravak američkih vojnika na crnogorskoj teritioriji kojim SAD zadržavaju jurisdikciju nad svojim osobljem na teritoriji Crne Gore. Pri tom ne priznajući Međunarodni krivični sud.

Valja podsjetiti da je u Mišljenju Evropske komisije o napretku Crne Gore iz novembra 2010. pisalo: ,,Crna Gora je sklopila sporazum sa SAD koji nije u skladu sa pozicijom EU i moraće da promijeni zakonodavstvo u ovoj oblasti”.

Prije toga evropski komesar za proširenje Oli Ren je reagovao ovim riječima: ,,Mi podržavamo Međunarodni krivični sud i ako neka država želi da bude dio EU mora da svoju politiku usaglasi sa politikom Evropske unije kada je riječ o tako važnom pitanju”.

Crna Gora je ignorisala ove zahtijeve. Ne znam da li je odložena, ali ova tema se više ne pominje.

Ove slabosti EU su očigledno ohrabrile Đukanovića da daje onakve izjave. On, naime priželjkuje još slabiju EU, jer ga ona uprkos nedosljednostima, jedina povremeno uzenemirava zahtjevima za rezultate u borbi protiv kriminala i korupcije, odnosno zahtjevima za konstituisanje Crne Gore kao pravne države.

MONITOR: Kazali ste da je zanimljivo da Đukanović u kritici EU ne pominje SAD, a pominje uticaj Rusa, Turske, Kine. Zašto vam je to zanimljivo?
LEKIĆ: Po svemu sudeći on se iz određenih razloga jedino plaši SAD pa je nevješto pokušao u tom konfuznom objašnjenju i napadu na EU da sakrije njeno prisustvo i uticaj ovdje.

MONITOR: Kako tumačiti i uključivanje ruskog MIP-a Lavrova političkim stavom o aferi Državni udar?
LEKIĆ: Utisak je da se sa Lavrovom nekako zaokružuje miješanje sa strane. Najprije se o državnom udaru svojim izjavama uključio, i to prilično dramatično, Aleksandar Vučić, tadašnji premijer Srbije. Sada se bez ikakvog demanta na suđenju saopštava da je i srpska služba BIA akter određenih dešavanja u vezi sa ovom temom. Diplomate nam otvoreno kažu da su američke i britanske službe bile uključene u dinamiku ovih događanja. I visoki američki politički predstavnici su davali kao i Lavrov, istina suprotnog sadržaja, javne kvalifikacije o navodnom državnom udaru.

Sve govori o jakoj umiješanosti sa strane povodom čitavog događaja. A ova visoka internacionalizacija događaja, raznih motiva i uloga, govori o neodrživosti teze vlasti i onih koji je podržavaju, da je 16. oktobar bio jedan normalan, demokratski, lijep izborni dan u čije rezultate ne treba sumnjati.

O svemu ovome naši građani s pravom traže, a sasvim sigurno zaslužuju, punu istinu.

MONITOR: Koliko smo daleko od demokratskog društva?
LEKIĆ: Demokratija nije ovdje uhvatila korijene. Umjesto utemeljenja demokratije vlast, naročito onaj dio pod sjenkama korupcije i kriminala, i dalje igra preko svojih propagandnih mehanizama na parapatriotsku odbranu države.

A suštinsko pitanje nije takva odbrana države već građenje crnogorske države. Građenje demokratske Crne Gore kao zemlje pristojnog života i slobodnih ljudi. Uz poželjni i mogući širi konsenzus građana i demokratskih snaga o temeljnim vrijednostima crnogorskog društva.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo