Povežite se sa nama

INTERVJU

BORUT ŠUKLJE, BIVŠI SLOVENAČKI MINISTAR, DIPLOMATA I MEĐUNARODNI SAVJETNIK: Slovenija ima istorijsku sreću

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na nedjeljnim, šestim po redu predsjedničkim izborima od kako je Slovenija samostalna, u drugom krugu pobijedio je dosadašnji predsjednik Slovenije Borut Pahor. To je ranije uspio samo Milan Kučan…
ŠUKLJE: Da bismo razumjeli suštinu predsjedničkih izbora u Sloveniji, moram početi odgovor baš sa prvim predsjednikom Milanom Kučanom. Dakle sa prelomnom drugom polovinom osamdesetih, koje nisu bile samo godine mogućnosti novih europskih nacionalnih emancipacija, pada komunizma i Berlinskog zida nego i godine kada se činilo da pitanje demokratije i ljudskih prava skoro nema granica. Tada je u Sloveniji najmoćniji političar bio Milan Kučan. Donosio je ne samo odluke o odnosima Ljubljane i Beograda, tada je još postojala Jugoslavija, nego se i izborio sa relativno tvrdom linijom u Savezu komunista, koja je problematizovala dopuštanje utakmice političkih ideja i višestranačje. On je bio i prvi na udaru tadašnjih udarnih pesnica jugoslovenskog režima, koji je želio da politički diskredituje Kučana.

Kučan je bio kandidat za predsjednika Slovenije na prvim izborima. Bilo je izvjesno da će pobijediti. Velika i veoma raznolika opoziciona koalicija Demos bila je relativni pobjednik prvih parlamentarnih izbora i to je odredilo ustavnu diskusiju o određivanju snage djelovanja predsjednika države. Ocjena vladajuće većine bila je da ju je potrebno što više suziti. Dakle, dati predsjedniku države samo najosnovnije protokolarne obaveze. Između očekivanja građanki i građans, koji u Sloveniji direktno biraju samo predsjednika države i njegove realne snage nastaje osnovno nesuglasje. To je najviše karakterisalo i posljednje predsjedničke izbore. Bili su na neki način talac događaja u 90-im godinama. Zbog toga je ova posljednja predsjednička utakmica otvarala ne pitanja o stvarnim ovlašćenjima predsjednika i o njegovom opredjeljivanju o tim pitanjima nego je otvarala i sva svakodnevna pitanja. Zato moramo razumjeti i relativno tešku pobjedu Boruta Pahora u drugom krugu izbora, iako je još samo nekoliko mjeseci prije početka izbora vladalo ubjeđenje da je njegova pobjeda samo pitanje rutine.

MONITOR: Koji su prioritetni potezi koji predstoje predsjedniku Pahoru?
ŠUKLJE: Predsjednik Pahor će da nastavi svoj poznati način rada, koji ima dva prioriteta – u unutrašnjoj politici ideju pomirenja i stabilnog razvoja, i u vanjskoj politici sva pitanja vezana prije svega za takozvani proces Brdo-Briuni, dakle političku inicijativu o pomirenju i razvoju država u regionu, te zajednički politički pritisak za članstvo tih zemalja u EU.

MONITOR: Kako ocjenjujete aktuelno stanje u Sloveniji?
ŠUKLJE: Slovenija ima na neki način istorijsku sreću. Ponovo poslije velike europske krize imamo stabilnu i dobru vladu dr Mire Cerara, izabrali smo predsjednika i imamo relativno dobar parlament. Dakle, možemo da se usredotočimo na veliki zadatak koji je ispred nas. I koji će tražiti treće veliko suglasje najveće većine građana i građanki. Ako je prvi plebiscit o neovisnosti države bio prvi cilj, a članstvo u EU i NATO drugi, onda smo sada pred trećim, možda čak najznačajnijim – da bude Slovenija u krugu najpovezanijih članica Europske unije. To će biti sljedeće godine pred nama. Unutar toga je i pitanje o arbitražnom sporazumu o granici sa Hrvatskom…

MONITOR: Proteklo je šest mjeseci za implementaciju presude Međunarodnog arbitražnog suda. Šta je u međuvremenu urađeno?
ŠUKLJE: Od devedesetih sam bio učesnik i zvaničnih i osobnih pregovora o rješavanju međudržavnih pitanja sa Hrvatskom. Možda smo najdalje otišli u okviru višegodišnjih pregovora slovenačke i hrvatske vlade, koji su završeni pregovorima tadašnjih predsjednika Janeza Drnovšeka i Nikice Valentiča. Bilo je sve dogovoreno, ali samo do posljednjeg sastanka na koji je došao tadašnji hrvatski veleposlanik u Sloveniji. Odmah je uzeo riječ i kazao da od svega neće biti ništa, da je došao sa posebnog sastanka sa predsjednikom Tuđmanom i da Valentić više neće biti predsednik vlade. Ja sam sjedio pored Drnovšeka i vidio da on nije mogao da vjeruje u ono što je čuo. Kasniji sličan dogovor sa predsjednikom hrvatske vlade dr Ivicom Račanom imao je sličnu sudbinu. Zbog toga je bio tako značajan uspješan pokušaj Boruta Pahora i dogovor sa predsjednicom hrvatske vlade Jadrankom Kosor o dogovoru i rješavanju graničnih pitanja uz pomoć Međunarodnog arbitražnog suda. Ako je do tada bila praksa hrvatskih vlada da pregovaraju, ali da na određenoj tački te pregovore prekinu i traže nove, baš je dogovor o Međunarodnom sudu mogao značiti prekid sa takvom praksom. I odmah je bilo vidljivo preko nastupa najutjecajnijih hrvatskih međunarodnih pravnika da je potrebno proces arbitraže kompromitirati i poništiti. Tako da ona priča sa prisluškivanjem slovenačkih arbitara ima dugi rep.

MONITOR: I šta sad?
ŠUKLJE: Želim posebno da kažem dvije stvari. Prvo, Hrvatska će morati da prihvati odluku Međunarodnog suda o granici sa Slovenijom. To je za nas završeno pitanje. Hrvatska oko presude ne polemiše više sa Slovenijom, nego sa Međunarodni arbitražnim sudom. Za nas je taj proces definitivno završen. Druga stvar je da problem graničnog spora u Piranskom zaljevu nije prouzrokovan zbog Slovenije. Republika Hrvatska ne želi da rješava pitanja granica u Jadranskom moru, prije svega zbog granice sa BiH u Neumu i prava BiH na otvoreni put do međunarodnih voda i zbog granice sa Crnom Gorom, ne samo zbog Prevlake, nego i zbog nalazišta plina u zaljevu Boke Kotorske i tog nalazišta na otvorenom moru. Zbog toga treba tenzije smiriti i tražiti racionalnu diskusiju.

MONITOR: Na čelu ste Agencije za strateške studije u Ljubljani i međunarodni savjetnik za jugozapadnu Evropu i zapadni Balkan. Šta sa te pozicije savjetujete zemljama zapadnog Balkana?
ŠUKLJE: Europa je sada na tački traženja novog načina suživota. Zbog toga i nova rasprava o Europskoj uniji i dvije brzine ili o obliku najrazvijenijih zemalja EU. Unutar toga su najznačajnije vijesti u ovoj godini došle prvo iz Holandije, gdje je na parlamentarnim izborima izgubila protivevropska politika, onda još značajnija – o pobjedi Emanuela Makrona u Francuskoj i kao treća vijest o ponovnoj pobjedi Angele Merkel na njemačkim izborima. Sve je to povezano i sa zapadnim Balkanom, odnosno opredjeljenjem i Berlina i Pariza da je potrebno zemljama regiona otvoriti ne samo političku perspektivu punopravnog članstva u EU nego i obezbijediti značajna financijska sredstva i investicije za brži razvoj i modernizaciju privrednog razvoja i time boljeg životnog standarda svakog pojedinca u tim zemaljama. To je bila i ključna poruka kancelarke Merkel na sastanku u Dubrovniku jula 2014. sa šefovima država zapadnog Balkana, kada je promovisala projekat velikih investicija u regionu. Potrebno je uraditi sve da ljudi bolje žive. I da to ne bude tek za sto godina, nego da bolje žive već danas.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da Evropska unija zanemaruje zapadni Balkan…
ŠUKLJE: Odnos EU prema zapadnom Balkanu ima dvije velike etape. Prva je bila označena demokratskom promjenom vlasti u Srbiji i Zoranom Đinđićem. Tada je izgledalo da bi bi put regiona u EU mogao biti dosta brži. Zbog toga je Đinđić odmah poslije Nove 2003. godine napisao značajno pismo europskim liderima o statusu Kosova. To je bio možda najznačajniji politički stav koji bi mogao da ubrza put u EU. Nekoliko mjeseci kasnije su ga likvidirali. Poslije toga nastupa druga etapa u kojoj je Hrvatska shvatila, prvo zbog veoma pragmatične politike tadašnjeg predsjednika Vlade i lidera HDZ-a Ive Sanadera, a onda i zbog još pragmatičnije politike Slovenije koja je potpuno vjerovala hrvatskom obećanju, da je dogovor o rješavanju otvorenih pitanja između Slovenije i Hrvatske koji se neće mijenjati i posljednji voz. Da je Slovenija ustrajala na tome da je potrebno prvo prihvatiti i implementirati presudu Međunarodnog arbitražnog suda o granici, onda bi vjerovatno unutar EU prevagnulo opredjeljenje da je potrebno istovremeno početi pregovore o članstvu u EU i sa Hrvatskom i sa Srbijom.

MONITOR: I bivši premijer Crne Gore Milo Đukanović nedavno je kazao da EU ne radi dovoljno na svojoj atraktivnosti za balkanske zemlje…
ŠUKLJE: Da, Milo Đukanović ima pravo. EU je u nekom periodu zaboravila region da bi onda nastupio potpuni preokret. Mislim na inicijativu najaktivnije europske državnice Angele Merkel i njen Berlinski proces. Ona je ocijenila da je političkim obećanjima o europskom članstvu država zapadnog Balkana isteklo vrijeme. Da nema više svoje snage i da je Europa zbog svojih unutrašnjih problema i velikog izbjegličkog talasa preumorna za novu diskusiju o proširenju. Zbog toga je Berlinski proces donio potpuni preokret. I za to je Merkel jedina imala dovoljno snage. Ponudila je mogućnost velikih investicija u region, inicijativu za novi privredni razvoj, balkanski new deal. Zbog toga su bile dvije naznačajnije vijesti za države regiona – Makronov izbor za predsjednika Francuske i prije svega pobjeda Merkel na njemačkim parlamenbtarnim izborima. To znači i nastavak Berlinskog procesa. To je proces koga podupire i Slovenija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo