Povežite se sa nama

INTERVJU

BORUT ŠUKLJE, BIVŠI SLOVENAČKI MINISTAR, DIPLOMATA I MEĐUNARODNI SAVJETNIK: Slovenija ima istorijsku sreću

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na nedjeljnim, šestim po redu predsjedničkim izborima od kako je Slovenija samostalna, u drugom krugu pobijedio je dosadašnji predsjednik Slovenije Borut Pahor. To je ranije uspio samo Milan Kučan…
ŠUKLJE: Da bismo razumjeli suštinu predsjedničkih izbora u Sloveniji, moram početi odgovor baš sa prvim predsjednikom Milanom Kučanom. Dakle sa prelomnom drugom polovinom osamdesetih, koje nisu bile samo godine mogućnosti novih europskih nacionalnih emancipacija, pada komunizma i Berlinskog zida nego i godine kada se činilo da pitanje demokratije i ljudskih prava skoro nema granica. Tada je u Sloveniji najmoćniji političar bio Milan Kučan. Donosio je ne samo odluke o odnosima Ljubljane i Beograda, tada je još postojala Jugoslavija, nego se i izborio sa relativno tvrdom linijom u Savezu komunista, koja je problematizovala dopuštanje utakmice političkih ideja i višestranačje. On je bio i prvi na udaru tadašnjih udarnih pesnica jugoslovenskog režima, koji je želio da politički diskredituje Kučana.

Kučan je bio kandidat za predsjednika Slovenije na prvim izborima. Bilo je izvjesno da će pobijediti. Velika i veoma raznolika opoziciona koalicija Demos bila je relativni pobjednik prvih parlamentarnih izbora i to je odredilo ustavnu diskusiju o određivanju snage djelovanja predsjednika države. Ocjena vladajuće većine bila je da ju je potrebno što više suziti. Dakle, dati predsjedniku države samo najosnovnije protokolarne obaveze. Između očekivanja građanki i građans, koji u Sloveniji direktno biraju samo predsjednika države i njegove realne snage nastaje osnovno nesuglasje. To je najviše karakterisalo i posljednje predsjedničke izbore. Bili su na neki način talac događaja u 90-im godinama. Zbog toga je ova posljednja predsjednička utakmica otvarala ne pitanja o stvarnim ovlašćenjima predsjednika i o njegovom opredjeljivanju o tim pitanjima nego je otvarala i sva svakodnevna pitanja. Zato moramo razumjeti i relativno tešku pobjedu Boruta Pahora u drugom krugu izbora, iako je još samo nekoliko mjeseci prije početka izbora vladalo ubjeđenje da je njegova pobjeda samo pitanje rutine.

MONITOR: Koji su prioritetni potezi koji predstoje predsjedniku Pahoru?
ŠUKLJE: Predsjednik Pahor će da nastavi svoj poznati način rada, koji ima dva prioriteta – u unutrašnjoj politici ideju pomirenja i stabilnog razvoja, i u vanjskoj politici sva pitanja vezana prije svega za takozvani proces Brdo-Briuni, dakle političku inicijativu o pomirenju i razvoju država u regionu, te zajednički politički pritisak za članstvo tih zemalja u EU.

MONITOR: Kako ocjenjujete aktuelno stanje u Sloveniji?
ŠUKLJE: Slovenija ima na neki način istorijsku sreću. Ponovo poslije velike europske krize imamo stabilnu i dobru vladu dr Mire Cerara, izabrali smo predsjednika i imamo relativno dobar parlament. Dakle, možemo da se usredotočimo na veliki zadatak koji je ispred nas. I koji će tražiti treće veliko suglasje najveće većine građana i građanki. Ako je prvi plebiscit o neovisnosti države bio prvi cilj, a članstvo u EU i NATO drugi, onda smo sada pred trećim, možda čak najznačajnijim – da bude Slovenija u krugu najpovezanijih članica Europske unije. To će biti sljedeće godine pred nama. Unutar toga je i pitanje o arbitražnom sporazumu o granici sa Hrvatskom…

MONITOR: Proteklo je šest mjeseci za implementaciju presude Međunarodnog arbitražnog suda. Šta je u međuvremenu urađeno?
ŠUKLJE: Od devedesetih sam bio učesnik i zvaničnih i osobnih pregovora o rješavanju međudržavnih pitanja sa Hrvatskom. Možda smo najdalje otišli u okviru višegodišnjih pregovora slovenačke i hrvatske vlade, koji su završeni pregovorima tadašnjih predsjednika Janeza Drnovšeka i Nikice Valentiča. Bilo je sve dogovoreno, ali samo do posljednjeg sastanka na koji je došao tadašnji hrvatski veleposlanik u Sloveniji. Odmah je uzeo riječ i kazao da od svega neće biti ništa, da je došao sa posebnog sastanka sa predsjednikom Tuđmanom i da Valentić više neće biti predsednik vlade. Ja sam sjedio pored Drnovšeka i vidio da on nije mogao da vjeruje u ono što je čuo. Kasniji sličan dogovor sa predsjednikom hrvatske vlade dr Ivicom Račanom imao je sličnu sudbinu. Zbog toga je bio tako značajan uspješan pokušaj Boruta Pahora i dogovor sa predsjednicom hrvatske vlade Jadrankom Kosor o dogovoru i rješavanju graničnih pitanja uz pomoć Međunarodnog arbitražnog suda. Ako je do tada bila praksa hrvatskih vlada da pregovaraju, ali da na određenoj tački te pregovore prekinu i traže nove, baš je dogovor o Međunarodnom sudu mogao značiti prekid sa takvom praksom. I odmah je bilo vidljivo preko nastupa najutjecajnijih hrvatskih međunarodnih pravnika da je potrebno proces arbitraže kompromitirati i poništiti. Tako da ona priča sa prisluškivanjem slovenačkih arbitara ima dugi rep.

MONITOR: I šta sad?
ŠUKLJE: Želim posebno da kažem dvije stvari. Prvo, Hrvatska će morati da prihvati odluku Međunarodnog suda o granici sa Slovenijom. To je za nas završeno pitanje. Hrvatska oko presude ne polemiše više sa Slovenijom, nego sa Međunarodni arbitražnim sudom. Za nas je taj proces definitivno završen. Druga stvar je da problem graničnog spora u Piranskom zaljevu nije prouzrokovan zbog Slovenije. Republika Hrvatska ne želi da rješava pitanja granica u Jadranskom moru, prije svega zbog granice sa BiH u Neumu i prava BiH na otvoreni put do međunarodnih voda i zbog granice sa Crnom Gorom, ne samo zbog Prevlake, nego i zbog nalazišta plina u zaljevu Boke Kotorske i tog nalazišta na otvorenom moru. Zbog toga treba tenzije smiriti i tražiti racionalnu diskusiju.

MONITOR: Na čelu ste Agencije za strateške studije u Ljubljani i međunarodni savjetnik za jugozapadnu Evropu i zapadni Balkan. Šta sa te pozicije savjetujete zemljama zapadnog Balkana?
ŠUKLJE: Europa je sada na tački traženja novog načina suživota. Zbog toga i nova rasprava o Europskoj uniji i dvije brzine ili o obliku najrazvijenijih zemalja EU. Unutar toga su najznačajnije vijesti u ovoj godini došle prvo iz Holandije, gdje je na parlamentarnim izborima izgubila protivevropska politika, onda još značajnija – o pobjedi Emanuela Makrona u Francuskoj i kao treća vijest o ponovnoj pobjedi Angele Merkel na njemačkim izborima. Sve je to povezano i sa zapadnim Balkanom, odnosno opredjeljenjem i Berlina i Pariza da je potrebno zemljama regiona otvoriti ne samo političku perspektivu punopravnog članstva u EU nego i obezbijediti značajna financijska sredstva i investicije za brži razvoj i modernizaciju privrednog razvoja i time boljeg životnog standarda svakog pojedinca u tim zemaljama. To je bila i ključna poruka kancelarke Merkel na sastanku u Dubrovniku jula 2014. sa šefovima država zapadnog Balkana, kada je promovisala projekat velikih investicija u regionu. Potrebno je uraditi sve da ljudi bolje žive. I da to ne bude tek za sto godina, nego da bolje žive već danas.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da Evropska unija zanemaruje zapadni Balkan…
ŠUKLJE: Odnos EU prema zapadnom Balkanu ima dvije velike etape. Prva je bila označena demokratskom promjenom vlasti u Srbiji i Zoranom Đinđićem. Tada je izgledalo da bi bi put regiona u EU mogao biti dosta brži. Zbog toga je Đinđić odmah poslije Nove 2003. godine napisao značajno pismo europskim liderima o statusu Kosova. To je bio možda najznačajniji politički stav koji bi mogao da ubrza put u EU. Nekoliko mjeseci kasnije su ga likvidirali. Poslije toga nastupa druga etapa u kojoj je Hrvatska shvatila, prvo zbog veoma pragmatične politike tadašnjeg predsjednika Vlade i lidera HDZ-a Ive Sanadera, a onda i zbog još pragmatičnije politike Slovenije koja je potpuno vjerovala hrvatskom obećanju, da je dogovor o rješavanju otvorenih pitanja između Slovenije i Hrvatske koji se neće mijenjati i posljednji voz. Da je Slovenija ustrajala na tome da je potrebno prvo prihvatiti i implementirati presudu Međunarodnog arbitražnog suda o granici, onda bi vjerovatno unutar EU prevagnulo opredjeljenje da je potrebno istovremeno početi pregovore o članstvu u EU i sa Hrvatskom i sa Srbijom.

MONITOR: I bivši premijer Crne Gore Milo Đukanović nedavno je kazao da EU ne radi dovoljno na svojoj atraktivnosti za balkanske zemlje…
ŠUKLJE: Da, Milo Đukanović ima pravo. EU je u nekom periodu zaboravila region da bi onda nastupio potpuni preokret. Mislim na inicijativu najaktivnije europske državnice Angele Merkel i njen Berlinski proces. Ona je ocijenila da je političkim obećanjima o europskom članstvu država zapadnog Balkana isteklo vrijeme. Da nema više svoje snage i da je Europa zbog svojih unutrašnjih problema i velikog izbjegličkog talasa preumorna za novu diskusiju o proširenju. Zbog toga je Berlinski proces donio potpuni preokret. I za to je Merkel jedina imala dovoljno snage. Ponudila je mogućnost velikih investicija u region, inicijativu za novi privredni razvoj, balkanski new deal. Zbog toga su bile dvije naznačajnije vijesti za države regiona – Makronov izbor za predsjednika Francuske i prije svega pobjeda Merkel na njemačkim parlamenbtarnim izborima. To znači i nastavak Berlinskog procesa. To je proces koga podupire i Slovenija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo