Povežite se sa nama

INTERVJU

REFIK HODŽIĆ, EKSPERT ZA TRANZICIJSKU PRAVDU IZ PRIJEDORA I BIVŠI GLASNOGOVORNIK TRIBUNALA U HAGU: Mladić je dobio zasluženu kaznu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Haški tribunal izrekao je kaznu doživotnog zatvora generalu i ratnom komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, više od 22 godine poslije zločina za koje je optužen – za genocid nad oko 7.000 Muslimana iz Srebrenice i progon Muslimana i Hrvata širom BiH. Kako komentarišete tu presudu?
HODŽIĆ: Očekivano. Nisam sumnjao da će se sudije držati ranije presuđenih činjenica, iako mi nije do kraja jasno njihovo obrazloženje zašto su odbacili optužbe za genocid u šest opština van Srebrenice, pošto takvo objašnjenje nikada ranije nije ponuđeno. Mladić će umrijeti u zatvoru kako je i zaslužio. A mi treba da se okrenemo životu i raskrstimo sa njegovim nedjelima, da prestanemo biti taoci njegovog kulta smrti i počnemo graditi drugačije društvo. Samo tako ova presuda će u potpunosti dobiti na smislu.

MONITOR: Odlukom tužilaštva u Beogradu predmet protiv Mladićevih jataka proglašen je državnom tajnom. Može li se to tumačiti kao nezakonito prikrivanje uloge državnih organa u skrivanju optuženih za ratne zločine?
HODŽIĆ: Ne znam kako bi se to drugačije moglo tumačiti. Kolege iz Fonda za humanitarno pravo su raskrinkale ovu najnoviju farsu oko Mladićevih jataka i dokumentovali je kao pokušaj države da prikrije sopstvenu ulogu u skrivanju Mladića. Sve je to, naravno, ,,po zakonu”. Zakonu države koja u kontinuitetu štiti počinioce ratnih zločina upravo zato što su djelovali u ime i za državu, za nacionalnu stvar.

MONITOR: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zatvara vrata posljednjeg dana decembra. Zar nije bilo bolje da su završeni svi postupci pred raspravnim i žalbenim vijećima Haškog suda?
HODŽIĆ: Rezidualni mehanizam koji će se baviti nedovršenim predmetima i drugim pravnim pitanjima iz naslijeđa Tribunala (poput zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu, eventualnim zahtjevima za reviziju predmeta, itd.) je tehnički osposobljen da završi žalbe i nedovršena suđenja. Ali se slažem da bi bilo bolje da su svi postupci okončani pred Tribunalom u njegovom punom kapacitetu, prvenstveno zbog činjenice da rezidualnim mehanizmom predsjedava sudija Meron a dobro znamo da je on bio umiješan u neke vrlo kontroverzne presude i slučajeve na Tribunalu, poput onog sa sudijom Harhoffom. Ovim postupcima ne trebaju bilo kakve kontroverze.

MONITOR: Kako komentarišete činjencu da pred Haškim sudom niko nije osuđen za razaranje Vukovara i da su kazne za agresiju na Dubrovnik nerazmjerne težini zločina?
HODŽIĆ: Jedna od Tribunalovih najslabijih tačaka je odsustvo konzistentne sudske prakse u izricanju kazni. Osim primjera koji navodite, bilo je tu potpuno nerazumljivih odluka poput one da se Erdemoviću da pet godina nakon priznanja da je svojim rukama ubio preko 70 ljudi, ili kazne od tri godine za vođu smjene u logoru Keraterm pod čijim nadzorom je za jednu noć ubijeno 120 ljudi. Strategija tužilaštva, opet, zavisila je od dostupnih dokaza, ali i pravca koji su određivali glavni tužioci i tu je bilo nekih odluka za žaljenje. Lično smatram da je veliki propust učinjen što nisu optuženi likovi poput Blagoja Adžića i njegovog komandnog kadra koji je vodio napad na Vukovar, ali i neki drugi ljudi na različitim stranama koji su trebali da se pojave u Hagu.

MONITOR: Da li su po Vašem mišljenju postupci pred Haškim sudom trajali predugo?
HODŽIĆ: Neka suđenja jesu trajala predugo, ali u većini slučajeva je to bilo zbog komplikovane procedure koja je tako dizajnirana upravo zato što su prava optuženih bila izdignuta iznad nivoa bilo kojeg nacionalnog postupka. Ako ćemo pravo, optuženi su uživali daleko veća prava nego žrtve u ovim postupcima jer je interes pravde uvijek bio podređen pravima optuženog. Zamislite, na primjer, neki nacionalni sud koji bi trpio Šešeljeve baljezgarije na način na koji je to dopuštao Tribunal.

MONITOR: Je li glavni zadatak Tribunala bio da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost da se krivica ne bi pripisavala cijelim narodima?
HODŽIĆ: Glavni zadatak Tribunala je bio da privede pravdi najdogovornije za masovne zločine i direktne počinioce najbrutalnijih, najokrutnijih nedjela. U velikoj mjeri u tome je i uspio. Ljudi koji su ovaj sud podigli na noge, poput prvog njegovog predsjednika Antonia Cassesa, nadali su se da će individualizacija krivice pomoći da se skine krivnja sa cijelih naroda. Međutim, za takvo što je bilo potrebno da se državne vlasti i politički predstavnici naroda iz kojih su dolazili zločinci distanciraju od zločina, da jasno demonstriraju odricanje od političkih projekata koji su zločine upregnuli za ostvarenje strateških ciljeva. To se nije desilo, recimo, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, osim tokom perioda vladavine Zorana Đinđića i Stjepana Mesića. Naprotiv, politički i insitucionalno cementiran je narativ u kojem su zločinci ustvari heroji koji su se žrtvovali za nacionalnu stvar. Tribunal tu nije ništa mogao da promijeni, uprkos presudama koje su jasno svjedočile o činjenicama.

MONITOR: U javnosti se često govori da je Tribunal imao zadatak da doprinese pomirenju na ovim prostorima. Vode li Srbija i Hrvatska, kad je riječ o pomirenju u našem regionu, sasvim suprotnu politiku?
HODŽIĆ: Potpuno suprotnu. To se jasno vidi iz posljednjih poteza njihovih ,,proevropski” orijentisanih vlada. U Srbiji objavljuju početak ,,ere tihog ponosa” u kojoj se niko neće stidjeti ratnih zločinaca i postavljaju ih za predavače na vojnoj akademiji, a u Hrvatskoj na dan rušenja Starog mosta u Mostaru organizuju promociju alternativne istorije ,,Herceg-Bosne” koju je u Hagu napisao Jadranko Prlić, sve uz prisustvo ministrice kulture i u okruženju Hrvatskog državnog arhiva. To su najbolje ilustracije politike ,,pomirenja” koju vode Srbija i Hrvatska.

MONITOR: Iz Zagreba i Beograda legitimitet, legalitet i objektivnost Haškog suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama. Jesu li u pravu oni koji tvrde da konačna ocjena o njegovom radu ne može biti prelazna?
HODŽIĆ: Tribunalu se mogu zamjeriti neke odluke, odsustvo sudske prakse u izricanju kazni, insistiranje na prijevremenom puštanju na slobodu osuđenih bez razmatranja kako to utiče na žrtve, tolerisanje manipulacija suđenjem poput Šešeljevog ili Miloševićevog, sramni progon Florence Hartmann, ima tu još dosta toga. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je taj sud nešto najbolje što se narodima bivše Jugoslavije desilo od 1990. godine naovamo. Uz sve opstrukcije i pokušaje da se delegitmizira ova institucija, mi smo dobili ogromnu arhivu dokaza o počinjenim zločinima koja će zauvijek činiti nepremostiv bedem svim revizionistima i apologetima političkih ideja koje su posegnule za istrebljenjem, genocidom, masovnim silovanjima, logorima, a zarad osvajanja teritorija i ostvarenja strateških ciljeva. Teško da će takav sud biti moguće replicirati u skorije vrijeme. Zamislite samo šta bi Sirijci, na primjer, dali da imaju priliku za takvo razračunavanje sa zločinima.

MONITOR: Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin poručuje da su prošli dani u kojima je Srbija tjerana da se stidi svojih ratnih zločinaca. Tim povodom ste napisali: „Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar”.
HODŽIĆ: To sam napisao desetak dana prije presude, a evo nekoliko naslova iz Vučićevih medija dan ili dva prije izricanja: ,,Hag nije uspeo, Srbi nisu ovce: Mladić, bez obzira na presudu, ostaje legenda”, ,,Mladić: Nevin sam, dušu mi ne mogu uzeti”, ,,Mladić: Mirno spavam, nisam kriv. Ceo život sam radio vojnički u interesu srpskog naroda”. Mislim da komentar javnog diskursa u Srbiji i RS-u nakon presude nije potreban.

MONITOR: Šta biste kao nekadašnji portparol Haškog suda izdvojili kao poseban dožvljaj iz tog perioda?
HODŽIĆ: Teško je izdvojiti neko od bezbroj svjedočenja kojima sam prisustvovao, svako je ostavilo trajan trag na duši. Sjećam se žene koja je molila Dragana Nikolića Jenkija da joj kaže gdje je odveo njena dva sina iz logora Sušica i kad ga je sudija Schomburg natjerao da joj ispriča šta se dogodilo i gdje su ubijeni. To je slomilo sve u sudnici. Sjećam se prvog pojavljivanja Slobodana Miloševića kad sam pomislio ,,pa zar smo dopustili da nam ova šaka jada svima uništi živote?” Sjećam se i kada su u sudnicu doveli braću Banović iz Prijedora, ubice iz Keraterma, sa kojima sam išao u osnovnu školu. Previše je toga da bih sve nabrojio.

MONITOR: Kako su mediji pratili rad Haškog suda. Jesu li ga tretirali kao političku pozornicu na kojoj su uvijek pobjeđivali ‘naši’?
HODŽIĆ: Mediji koji su bili u funkciji nastavka rata drugim sredstvima su Tribunal tretirali kao neprijateljsku instituciju i neumorno radili na njegovoj delegitmizaciji. Bilo je perioda kada je za Tribunal bio rezervisan otvoren govor mržnje, još se sjećam članaka iz Slobodne Dalmacije, na primjer, gdje se službenici Tribunala nazivaju ,,hrvatožderima”. U takvom izvještavanju tuđe žrtve su minimizirane i dehumanizirane, a optuženi su predstavljani kao pobjednici u nekoj vrsti utakmice. To je znana praksa. Ipak, ne treba zanemariti da je bilo i medija koji su sve ovo vrijeme Tribunal i suđenja pratili profesionalno i uz punu svijest o važnosti činjenica koje se tamo utvrđuju i patnji o kojima svjedoče žrtve. Na sreću, previše ih je da ih sve nabrojim, ali je i Monitor sigurno među njima.

Karadžić i Kordić su rehabilitovani

MONITOR: Da li su neki politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili etničko čišćenje i genocid, rehabilitovani?
HODŽIĆ: Potpuno. Rehabilitacija njih i drugih ratnih zločinaca isključivo je u službi legitimizacije ranije pomenutih ratnih politika i rezultata ostvarenih tim politikama. Nema više čak ni pokušaja da se njihovi zločini poriču, oni se proizvode u svece, po njima se nazivaju studenstki domovi, a njihova nedjela se opravdavaju kao potrebna, jer da oni nisu bili spremni na tako drastične zločine ,,mi ne bi danas imali slobodu”. Pogledajte Dodikove izjave o Mladiću, za kojeg je do juče govorio da zbog njegovog skrivanja ispašta cijeli srpski narod, a danas je Mladić za njega ,,srpska legenda”. Ovakva rehabilitacija ratnih zločinaca govori o oživljavanju suštinski ratnih politika.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo