Povežite se sa nama

INTERVJU

REFIK HODŽIĆ, EKSPERT ZA TRANZICIJSKU PRAVDU IZ PRIJEDORA I BIVŠI GLASNOGOVORNIK TRIBUNALA U HAGU: Mladić je dobio zasluženu kaznu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Haški tribunal izrekao je kaznu doživotnog zatvora generalu i ratnom komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, više od 22 godine poslije zločina za koje je optužen – za genocid nad oko 7.000 Muslimana iz Srebrenice i progon Muslimana i Hrvata širom BiH. Kako komentarišete tu presudu?
HODŽIĆ: Očekivano. Nisam sumnjao da će se sudije držati ranije presuđenih činjenica, iako mi nije do kraja jasno njihovo obrazloženje zašto su odbacili optužbe za genocid u šest opština van Srebrenice, pošto takvo objašnjenje nikada ranije nije ponuđeno. Mladić će umrijeti u zatvoru kako je i zaslužio. A mi treba da se okrenemo životu i raskrstimo sa njegovim nedjelima, da prestanemo biti taoci njegovog kulta smrti i počnemo graditi drugačije društvo. Samo tako ova presuda će u potpunosti dobiti na smislu.

MONITOR: Odlukom tužilaštva u Beogradu predmet protiv Mladićevih jataka proglašen je državnom tajnom. Može li se to tumačiti kao nezakonito prikrivanje uloge državnih organa u skrivanju optuženih za ratne zločine?
HODŽIĆ: Ne znam kako bi se to drugačije moglo tumačiti. Kolege iz Fonda za humanitarno pravo su raskrinkale ovu najnoviju farsu oko Mladićevih jataka i dokumentovali je kao pokušaj države da prikrije sopstvenu ulogu u skrivanju Mladića. Sve je to, naravno, ,,po zakonu”. Zakonu države koja u kontinuitetu štiti počinioce ratnih zločina upravo zato što su djelovali u ime i za državu, za nacionalnu stvar.

MONITOR: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zatvara vrata posljednjeg dana decembra. Zar nije bilo bolje da su završeni svi postupci pred raspravnim i žalbenim vijećima Haškog suda?
HODŽIĆ: Rezidualni mehanizam koji će se baviti nedovršenim predmetima i drugim pravnim pitanjima iz naslijeđa Tribunala (poput zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu, eventualnim zahtjevima za reviziju predmeta, itd.) je tehnički osposobljen da završi žalbe i nedovršena suđenja. Ali se slažem da bi bilo bolje da su svi postupci okončani pred Tribunalom u njegovom punom kapacitetu, prvenstveno zbog činjenice da rezidualnim mehanizmom predsjedava sudija Meron a dobro znamo da je on bio umiješan u neke vrlo kontroverzne presude i slučajeve na Tribunalu, poput onog sa sudijom Harhoffom. Ovim postupcima ne trebaju bilo kakve kontroverze.

MONITOR: Kako komentarišete činjencu da pred Haškim sudom niko nije osuđen za razaranje Vukovara i da su kazne za agresiju na Dubrovnik nerazmjerne težini zločina?
HODŽIĆ: Jedna od Tribunalovih najslabijih tačaka je odsustvo konzistentne sudske prakse u izricanju kazni. Osim primjera koji navodite, bilo je tu potpuno nerazumljivih odluka poput one da se Erdemoviću da pet godina nakon priznanja da je svojim rukama ubio preko 70 ljudi, ili kazne od tri godine za vođu smjene u logoru Keraterm pod čijim nadzorom je za jednu noć ubijeno 120 ljudi. Strategija tužilaštva, opet, zavisila je od dostupnih dokaza, ali i pravca koji su određivali glavni tužioci i tu je bilo nekih odluka za žaljenje. Lično smatram da je veliki propust učinjen što nisu optuženi likovi poput Blagoja Adžića i njegovog komandnog kadra koji je vodio napad na Vukovar, ali i neki drugi ljudi na različitim stranama koji su trebali da se pojave u Hagu.

MONITOR: Da li su po Vašem mišljenju postupci pred Haškim sudom trajali predugo?
HODŽIĆ: Neka suđenja jesu trajala predugo, ali u većini slučajeva je to bilo zbog komplikovane procedure koja je tako dizajnirana upravo zato što su prava optuženih bila izdignuta iznad nivoa bilo kojeg nacionalnog postupka. Ako ćemo pravo, optuženi su uživali daleko veća prava nego žrtve u ovim postupcima jer je interes pravde uvijek bio podređen pravima optuženog. Zamislite, na primjer, neki nacionalni sud koji bi trpio Šešeljeve baljezgarije na način na koji je to dopuštao Tribunal.

MONITOR: Je li glavni zadatak Tribunala bio da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost da se krivica ne bi pripisavala cijelim narodima?
HODŽIĆ: Glavni zadatak Tribunala je bio da privede pravdi najdogovornije za masovne zločine i direktne počinioce najbrutalnijih, najokrutnijih nedjela. U velikoj mjeri u tome je i uspio. Ljudi koji su ovaj sud podigli na noge, poput prvog njegovog predsjednika Antonia Cassesa, nadali su se da će individualizacija krivice pomoći da se skine krivnja sa cijelih naroda. Međutim, za takvo što je bilo potrebno da se državne vlasti i politički predstavnici naroda iz kojih su dolazili zločinci distanciraju od zločina, da jasno demonstriraju odricanje od političkih projekata koji su zločine upregnuli za ostvarenje strateških ciljeva. To se nije desilo, recimo, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, osim tokom perioda vladavine Zorana Đinđića i Stjepana Mesića. Naprotiv, politički i insitucionalno cementiran je narativ u kojem su zločinci ustvari heroji koji su se žrtvovali za nacionalnu stvar. Tribunal tu nije ništa mogao da promijeni, uprkos presudama koje su jasno svjedočile o činjenicama.

MONITOR: U javnosti se često govori da je Tribunal imao zadatak da doprinese pomirenju na ovim prostorima. Vode li Srbija i Hrvatska, kad je riječ o pomirenju u našem regionu, sasvim suprotnu politiku?
HODŽIĆ: Potpuno suprotnu. To se jasno vidi iz posljednjih poteza njihovih ,,proevropski” orijentisanih vlada. U Srbiji objavljuju početak ,,ere tihog ponosa” u kojoj se niko neće stidjeti ratnih zločinaca i postavljaju ih za predavače na vojnoj akademiji, a u Hrvatskoj na dan rušenja Starog mosta u Mostaru organizuju promociju alternativne istorije ,,Herceg-Bosne” koju je u Hagu napisao Jadranko Prlić, sve uz prisustvo ministrice kulture i u okruženju Hrvatskog državnog arhiva. To su najbolje ilustracije politike ,,pomirenja” koju vode Srbija i Hrvatska.

MONITOR: Iz Zagreba i Beograda legitimitet, legalitet i objektivnost Haškog suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama. Jesu li u pravu oni koji tvrde da konačna ocjena o njegovom radu ne može biti prelazna?
HODŽIĆ: Tribunalu se mogu zamjeriti neke odluke, odsustvo sudske prakse u izricanju kazni, insistiranje na prijevremenom puštanju na slobodu osuđenih bez razmatranja kako to utiče na žrtve, tolerisanje manipulacija suđenjem poput Šešeljevog ili Miloševićevog, sramni progon Florence Hartmann, ima tu još dosta toga. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je taj sud nešto najbolje što se narodima bivše Jugoslavije desilo od 1990. godine naovamo. Uz sve opstrukcije i pokušaje da se delegitmizira ova institucija, mi smo dobili ogromnu arhivu dokaza o počinjenim zločinima koja će zauvijek činiti nepremostiv bedem svim revizionistima i apologetima političkih ideja koje su posegnule za istrebljenjem, genocidom, masovnim silovanjima, logorima, a zarad osvajanja teritorija i ostvarenja strateških ciljeva. Teško da će takav sud biti moguće replicirati u skorije vrijeme. Zamislite samo šta bi Sirijci, na primjer, dali da imaju priliku za takvo razračunavanje sa zločinima.

MONITOR: Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin poručuje da su prošli dani u kojima je Srbija tjerana da se stidi svojih ratnih zločinaca. Tim povodom ste napisali: „Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar”.
HODŽIĆ: To sam napisao desetak dana prije presude, a evo nekoliko naslova iz Vučićevih medija dan ili dva prije izricanja: ,,Hag nije uspeo, Srbi nisu ovce: Mladić, bez obzira na presudu, ostaje legenda”, ,,Mladić: Nevin sam, dušu mi ne mogu uzeti”, ,,Mladić: Mirno spavam, nisam kriv. Ceo život sam radio vojnički u interesu srpskog naroda”. Mislim da komentar javnog diskursa u Srbiji i RS-u nakon presude nije potreban.

MONITOR: Šta biste kao nekadašnji portparol Haškog suda izdvojili kao poseban dožvljaj iz tog perioda?
HODŽIĆ: Teško je izdvojiti neko od bezbroj svjedočenja kojima sam prisustvovao, svako je ostavilo trajan trag na duši. Sjećam se žene koja je molila Dragana Nikolića Jenkija da joj kaže gdje je odveo njena dva sina iz logora Sušica i kad ga je sudija Schomburg natjerao da joj ispriča šta se dogodilo i gdje su ubijeni. To je slomilo sve u sudnici. Sjećam se prvog pojavljivanja Slobodana Miloševića kad sam pomislio ,,pa zar smo dopustili da nam ova šaka jada svima uništi živote?” Sjećam se i kada su u sudnicu doveli braću Banović iz Prijedora, ubice iz Keraterma, sa kojima sam išao u osnovnu školu. Previše je toga da bih sve nabrojio.

MONITOR: Kako su mediji pratili rad Haškog suda. Jesu li ga tretirali kao političku pozornicu na kojoj su uvijek pobjeđivali ‘naši’?
HODŽIĆ: Mediji koji su bili u funkciji nastavka rata drugim sredstvima su Tribunal tretirali kao neprijateljsku instituciju i neumorno radili na njegovoj delegitmizaciji. Bilo je perioda kada je za Tribunal bio rezervisan otvoren govor mržnje, još se sjećam članaka iz Slobodne Dalmacije, na primjer, gdje se službenici Tribunala nazivaju ,,hrvatožderima”. U takvom izvještavanju tuđe žrtve su minimizirane i dehumanizirane, a optuženi su predstavljani kao pobjednici u nekoj vrsti utakmice. To je znana praksa. Ipak, ne treba zanemariti da je bilo i medija koji su sve ovo vrijeme Tribunal i suđenja pratili profesionalno i uz punu svijest o važnosti činjenica koje se tamo utvrđuju i patnji o kojima svjedoče žrtve. Na sreću, previše ih je da ih sve nabrojim, ali je i Monitor sigurno među njima.

Karadžić i Kordić su rehabilitovani

MONITOR: Da li su neki politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili etničko čišćenje i genocid, rehabilitovani?
HODŽIĆ: Potpuno. Rehabilitacija njih i drugih ratnih zločinaca isključivo je u službi legitimizacije ranije pomenutih ratnih politika i rezultata ostvarenih tim politikama. Nema više čak ni pokušaja da se njihovi zločini poriču, oni se proizvode u svece, po njima se nazivaju studenstki domovi, a njihova nedjela se opravdavaju kao potrebna, jer da oni nisu bili spremni na tako drastične zločine ,,mi ne bi danas imali slobodu”. Pogledajte Dodikove izjave o Mladiću, za kojeg je do juče govorio da zbog njegovog skrivanja ispašta cijeli srpski narod, a danas je Mladić za njega ,,srpska legenda”. Ovakva rehabilitacija ratnih zločinaca govori o oživljavanju suštinski ratnih politika.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo