MONITOR: Haški tribunal izrekao je kaznu doživotnog zatvora generalu i ratnom komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, više od 22 godine poslije zločina za koje je optužen – za genocid nad oko 7.000 Muslimana iz Srebrenice i progon Muslimana i Hrvata širom BiH. Kako komentarišete tu presudu?
HODŽIĆ: Očekivano. Nisam sumnjao da će se sudije držati ranije presuđenih činjenica, iako mi nije do kraja jasno njihovo obrazloženje zašto su odbacili optužbe za genocid u šest opština van Srebrenice, pošto takvo objašnjenje nikada ranije nije ponuđeno. Mladić će umrijeti u zatvoru kako je i zaslužio. A mi treba da se okrenemo životu i raskrstimo sa njegovim nedjelima, da prestanemo biti taoci njegovog kulta smrti i počnemo graditi drugačije društvo. Samo tako ova presuda će u potpunosti dobiti na smislu.

MONITOR: Odlukom tužilaštva u Beogradu predmet protiv Mladićevih jataka proglašen je državnom tajnom. Može li se to tumačiti kao nezakonito prikrivanje uloge državnih organa u skrivanju optuženih za ratne zločine?
HODŽIĆ: Ne znam kako bi se to drugačije moglo tumačiti. Kolege iz Fonda za humanitarno pravo su raskrinkale ovu najnoviju farsu oko Mladićevih jataka i dokumentovali je kao pokušaj države da prikrije sopstvenu ulogu u skrivanju Mladića. Sve je to, naravno, ,,po zakonu”. Zakonu države koja u kontinuitetu štiti počinioce ratnih zločina upravo zato što su djelovali u ime i za državu, za nacionalnu stvar.

MONITOR: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zatvara vrata posljednjeg dana decembra. Zar nije bilo bolje da su završeni svi postupci pred raspravnim i žalbenim vijećima Haškog suda?
HODŽIĆ: Rezidualni mehanizam koji će se baviti nedovršenim predmetima i drugim pravnim pitanjima iz naslijeđa Tribunala (poput zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu, eventualnim zahtjevima za reviziju predmeta, itd.) je tehnički osposobljen da završi žalbe i nedovršena suđenja. Ali se slažem da bi bilo bolje da su svi postupci okončani pred Tribunalom u njegovom punom kapacitetu, prvenstveno zbog činjenice da rezidualnim mehanizmom predsjedava sudija Meron a dobro znamo da je on bio umiješan u neke vrlo kontroverzne presude i slučajeve na Tribunalu, poput onog sa sudijom Harhoffom. Ovim postupcima ne trebaju bilo kakve kontroverze.

MONITOR: Kako komentarišete činjencu da pred Haškim sudom niko nije osuđen za razaranje Vukovara i da su kazne za agresiju na Dubrovnik nerazmjerne težini zločina?
HODŽIĆ: Jedna od Tribunalovih najslabijih tačaka je odsustvo konzistentne sudske prakse u izricanju kazni. Osim primjera koji navodite, bilo je tu potpuno nerazumljivih odluka poput one da se Erdemoviću da pet godina nakon priznanja da je svojim rukama ubio preko 70 ljudi, ili kazne od tri godine za vođu smjene u logoru Keraterm pod čijim nadzorom je za jednu noć ubijeno 120 ljudi. Strategija tužilaštva, opet, zavisila je od dostupnih dokaza, ali i pravca koji su određivali glavni tužioci i tu je bilo nekih odluka za žaljenje. Lično smatram da je veliki propust učinjen što nisu optuženi likovi poput Blagoja Adžića i njegovog komandnog kadra koji je vodio napad na Vukovar, ali i neki drugi ljudi na različitim stranama koji su trebali da se pojave u Hagu.

MONITOR: Da li su po Vašem mišljenju postupci pred Haškim sudom trajali predugo?
HODŽIĆ: Neka suđenja jesu trajala predugo, ali u većini slučajeva je to bilo zbog komplikovane procedure koja je tako dizajnirana upravo zato što su prava optuženih bila izdignuta iznad nivoa bilo kojeg nacionalnog postupka. Ako ćemo pravo, optuženi su uživali daleko veća prava nego žrtve u ovim postupcima jer je interes pravde uvijek bio podređen pravima optuženog. Zamislite, na primjer, neki nacionalni sud koji bi trpio Šešeljeve baljezgarije na način na koji je to dopuštao Tribunal.

MONITOR: Je li glavni zadatak Tribunala bio da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost da se krivica ne bi pripisavala cijelim narodima?
HODŽIĆ: Glavni zadatak Tribunala je bio da privede pravdi najdogovornije za masovne zločine i direktne počinioce najbrutalnijih, najokrutnijih nedjela. U velikoj mjeri u tome je i uspio. Ljudi koji su ovaj sud podigli na noge, poput prvog njegovog predsjednika Antonia Cassesa, nadali su se da će individualizacija krivice pomoći da se skine krivnja sa cijelih naroda. Međutim, za takvo što je bilo potrebno da se državne vlasti i politički predstavnici naroda iz kojih su dolazili zločinci distanciraju od zločina, da jasno demonstriraju odricanje od političkih projekata koji su zločine upregnuli za ostvarenje strateških ciljeva. To se nije desilo, recimo, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, osim tokom perioda vladavine Zorana Đinđića i Stjepana Mesića. Naprotiv, politički i insitucionalno cementiran je narativ u kojem su zločinci ustvari heroji koji su se žrtvovali za nacionalnu stvar. Tribunal tu nije ništa mogao da promijeni, uprkos presudama koje su jasno svjedočile o činjenicama.

MONITOR: U javnosti se često govori da je Tribunal imao zadatak da doprinese pomirenju na ovim prostorima. Vode li Srbija i Hrvatska, kad je riječ o pomirenju u našem regionu, sasvim suprotnu politiku?
HODŽIĆ: Potpuno suprotnu. To se jasno vidi iz posljednjih poteza njihovih ,,proevropski” orijentisanih vlada. U Srbiji objavljuju početak ,,ere tihog ponosa” u kojoj se niko neće stidjeti ratnih zločinaca i postavljaju ih za predavače na vojnoj akademiji, a u Hrvatskoj na dan rušenja Starog mosta u Mostaru organizuju promociju alternativne istorije ,,Herceg-Bosne” koju je u Hagu napisao Jadranko Prlić, sve uz prisustvo ministrice kulture i u okruženju Hrvatskog državnog arhiva. To su najbolje ilustracije politike ,,pomirenja” koju vode Srbija i Hrvatska.

MONITOR: Iz Zagreba i Beograda legitimitet, legalitet i objektivnost Haškog suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama. Jesu li u pravu oni koji tvrde da konačna ocjena o njegovom radu ne može biti prelazna?
HODŽIĆ: Tribunalu se mogu zamjeriti neke odluke, odsustvo sudske prakse u izricanju kazni, insistiranje na prijevremenom puštanju na slobodu osuđenih bez razmatranja kako to utiče na žrtve, tolerisanje manipulacija suđenjem poput Šešeljevog ili Miloševićevog, sramni progon Florence Hartmann, ima tu još dosta toga. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je taj sud nešto najbolje što se narodima bivše Jugoslavije desilo od 1990. godine naovamo. Uz sve opstrukcije i pokušaje da se delegitmizira ova institucija, mi smo dobili ogromnu arhivu dokaza o počinjenim zločinima koja će zauvijek činiti nepremostiv bedem svim revizionistima i apologetima političkih ideja koje su posegnule za istrebljenjem, genocidom, masovnim silovanjima, logorima, a zarad osvajanja teritorija i ostvarenja strateških ciljeva. Teško da će takav sud biti moguće replicirati u skorije vrijeme. Zamislite samo šta bi Sirijci, na primjer, dali da imaju priliku za takvo razračunavanje sa zločinima.

MONITOR: Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin poručuje da su prošli dani u kojima je Srbija tjerana da se stidi svojih ratnih zločinaca. Tim povodom ste napisali: „Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar”.
HODŽIĆ: To sam napisao desetak dana prije presude, a evo nekoliko naslova iz Vučićevih medija dan ili dva prije izricanja: ,,Hag nije uspeo, Srbi nisu ovce: Mladić, bez obzira na presudu, ostaje legenda”, ,,Mladić: Nevin sam, dušu mi ne mogu uzeti”, ,,Mladić: Mirno spavam, nisam kriv. Ceo život sam radio vojnički u interesu srpskog naroda”. Mislim da komentar javnog diskursa u Srbiji i RS-u nakon presude nije potreban.

MONITOR: Šta biste kao nekadašnji portparol Haškog suda izdvojili kao poseban dožvljaj iz tog perioda?
HODŽIĆ: Teško je izdvojiti neko od bezbroj svjedočenja kojima sam prisustvovao, svako je ostavilo trajan trag na duši. Sjećam se žene koja je molila Dragana Nikolića Jenkija da joj kaže gdje je odveo njena dva sina iz logora Sušica i kad ga je sudija Schomburg natjerao da joj ispriča šta se dogodilo i gdje su ubijeni. To je slomilo sve u sudnici. Sjećam se prvog pojavljivanja Slobodana Miloševića kad sam pomislio ,,pa zar smo dopustili da nam ova šaka jada svima uništi živote?” Sjećam se i kada su u sudnicu doveli braću Banović iz Prijedora, ubice iz Keraterma, sa kojima sam išao u osnovnu školu. Previše je toga da bih sve nabrojio.

MONITOR: Kako su mediji pratili rad Haškog suda. Jesu li ga tretirali kao političku pozornicu na kojoj su uvijek pobjeđivali ‘naši’?
HODŽIĆ: Mediji koji su bili u funkciji nastavka rata drugim sredstvima su Tribunal tretirali kao neprijateljsku instituciju i neumorno radili na njegovoj delegitmizaciji. Bilo je perioda kada je za Tribunal bio rezervisan otvoren govor mržnje, još se sjećam članaka iz Slobodne Dalmacije, na primjer, gdje se službenici Tribunala nazivaju ,,hrvatožderima”. U takvom izvještavanju tuđe žrtve su minimizirane i dehumanizirane, a optuženi su predstavljani kao pobjednici u nekoj vrsti utakmice. To je znana praksa. Ipak, ne treba zanemariti da je bilo i medija koji su sve ovo vrijeme Tribunal i suđenja pratili profesionalno i uz punu svijest o važnosti činjenica koje se tamo utvrđuju i patnji o kojima svjedoče žrtve. Na sreću, previše ih je da ih sve nabrojim, ali je i Monitor sigurno među njima.

Karadžić i Kordić su rehabilitovani

MONITOR: Da li su neki politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili etničko čišćenje i genocid, rehabilitovani?
HODŽIĆ: Potpuno. Rehabilitacija njih i drugih ratnih zločinaca isključivo je u službi legitimizacije ranije pomenutih ratnih politika i rezultata ostvarenih tim politikama. Nema više čak ni pokušaja da se njihovi zločini poriču, oni se proizvode u svece, po njima se nazivaju studenstki domovi, a njihova nedjela se opravdavaju kao potrebna, jer da oni nisu bili spremni na tako drastične zločine ,,mi ne bi danas imali slobodu”. Pogledajte Dodikove izjave o Mladiću, za kojeg je do juče govorio da zbog njegovog skrivanja ispašta cijeli srpski narod, a danas je Mladić za njega ,,srpska legenda”. Ovakva rehabilitacija ratnih zločinaca govori o oživljavanju suštinski ratnih politika.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari