Povežite se sa nama

INTERVJU

REFIK HODŽIĆ, EKSPERT ZA TRANZICIJSKU PRAVDU IZ PRIJEDORA I BIVŠI GLASNOGOVORNIK TRIBUNALA U HAGU: Mladić je dobio zasluženu kaznu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Haški tribunal izrekao je kaznu doživotnog zatvora generalu i ratnom komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, više od 22 godine poslije zločina za koje je optužen – za genocid nad oko 7.000 Muslimana iz Srebrenice i progon Muslimana i Hrvata širom BiH. Kako komentarišete tu presudu?
HODŽIĆ: Očekivano. Nisam sumnjao da će se sudije držati ranije presuđenih činjenica, iako mi nije do kraja jasno njihovo obrazloženje zašto su odbacili optužbe za genocid u šest opština van Srebrenice, pošto takvo objašnjenje nikada ranije nije ponuđeno. Mladić će umrijeti u zatvoru kako je i zaslužio. A mi treba da se okrenemo životu i raskrstimo sa njegovim nedjelima, da prestanemo biti taoci njegovog kulta smrti i počnemo graditi drugačije društvo. Samo tako ova presuda će u potpunosti dobiti na smislu.

MONITOR: Odlukom tužilaštva u Beogradu predmet protiv Mladićevih jataka proglašen je državnom tajnom. Može li se to tumačiti kao nezakonito prikrivanje uloge državnih organa u skrivanju optuženih za ratne zločine?
HODŽIĆ: Ne znam kako bi se to drugačije moglo tumačiti. Kolege iz Fonda za humanitarno pravo su raskrinkale ovu najnoviju farsu oko Mladićevih jataka i dokumentovali je kao pokušaj države da prikrije sopstvenu ulogu u skrivanju Mladića. Sve je to, naravno, ,,po zakonu”. Zakonu države koja u kontinuitetu štiti počinioce ratnih zločina upravo zato što su djelovali u ime i za državu, za nacionalnu stvar.

MONITOR: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zatvara vrata posljednjeg dana decembra. Zar nije bilo bolje da su završeni svi postupci pred raspravnim i žalbenim vijećima Haškog suda?
HODŽIĆ: Rezidualni mehanizam koji će se baviti nedovršenim predmetima i drugim pravnim pitanjima iz naslijeđa Tribunala (poput zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu, eventualnim zahtjevima za reviziju predmeta, itd.) je tehnički osposobljen da završi žalbe i nedovršena suđenja. Ali se slažem da bi bilo bolje da su svi postupci okončani pred Tribunalom u njegovom punom kapacitetu, prvenstveno zbog činjenice da rezidualnim mehanizmom predsjedava sudija Meron a dobro znamo da je on bio umiješan u neke vrlo kontroverzne presude i slučajeve na Tribunalu, poput onog sa sudijom Harhoffom. Ovim postupcima ne trebaju bilo kakve kontroverze.

MONITOR: Kako komentarišete činjencu da pred Haškim sudom niko nije osuđen za razaranje Vukovara i da su kazne za agresiju na Dubrovnik nerazmjerne težini zločina?
HODŽIĆ: Jedna od Tribunalovih najslabijih tačaka je odsustvo konzistentne sudske prakse u izricanju kazni. Osim primjera koji navodite, bilo je tu potpuno nerazumljivih odluka poput one da se Erdemoviću da pet godina nakon priznanja da je svojim rukama ubio preko 70 ljudi, ili kazne od tri godine za vođu smjene u logoru Keraterm pod čijim nadzorom je za jednu noć ubijeno 120 ljudi. Strategija tužilaštva, opet, zavisila je od dostupnih dokaza, ali i pravca koji su određivali glavni tužioci i tu je bilo nekih odluka za žaljenje. Lično smatram da je veliki propust učinjen što nisu optuženi likovi poput Blagoja Adžića i njegovog komandnog kadra koji je vodio napad na Vukovar, ali i neki drugi ljudi na različitim stranama koji su trebali da se pojave u Hagu.

MONITOR: Da li su po Vašem mišljenju postupci pred Haškim sudom trajali predugo?
HODŽIĆ: Neka suđenja jesu trajala predugo, ali u većini slučajeva je to bilo zbog komplikovane procedure koja je tako dizajnirana upravo zato što su prava optuženih bila izdignuta iznad nivoa bilo kojeg nacionalnog postupka. Ako ćemo pravo, optuženi su uživali daleko veća prava nego žrtve u ovim postupcima jer je interes pravde uvijek bio podređen pravima optuženog. Zamislite, na primjer, neki nacionalni sud koji bi trpio Šešeljeve baljezgarije na način na koji je to dopuštao Tribunal.

MONITOR: Je li glavni zadatak Tribunala bio da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost da se krivica ne bi pripisavala cijelim narodima?
HODŽIĆ: Glavni zadatak Tribunala je bio da privede pravdi najdogovornije za masovne zločine i direktne počinioce najbrutalnijih, najokrutnijih nedjela. U velikoj mjeri u tome je i uspio. Ljudi koji su ovaj sud podigli na noge, poput prvog njegovog predsjednika Antonia Cassesa, nadali su se da će individualizacija krivice pomoći da se skine krivnja sa cijelih naroda. Međutim, za takvo što je bilo potrebno da se državne vlasti i politički predstavnici naroda iz kojih su dolazili zločinci distanciraju od zločina, da jasno demonstriraju odricanje od političkih projekata koji su zločine upregnuli za ostvarenje strateških ciljeva. To se nije desilo, recimo, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, osim tokom perioda vladavine Zorana Đinđića i Stjepana Mesića. Naprotiv, politički i insitucionalno cementiran je narativ u kojem su zločinci ustvari heroji koji su se žrtvovali za nacionalnu stvar. Tribunal tu nije ništa mogao da promijeni, uprkos presudama koje su jasno svjedočile o činjenicama.

MONITOR: U javnosti se često govori da je Tribunal imao zadatak da doprinese pomirenju na ovim prostorima. Vode li Srbija i Hrvatska, kad je riječ o pomirenju u našem regionu, sasvim suprotnu politiku?
HODŽIĆ: Potpuno suprotnu. To se jasno vidi iz posljednjih poteza njihovih ,,proevropski” orijentisanih vlada. U Srbiji objavljuju početak ,,ere tihog ponosa” u kojoj se niko neće stidjeti ratnih zločinaca i postavljaju ih za predavače na vojnoj akademiji, a u Hrvatskoj na dan rušenja Starog mosta u Mostaru organizuju promociju alternativne istorije ,,Herceg-Bosne” koju je u Hagu napisao Jadranko Prlić, sve uz prisustvo ministrice kulture i u okruženju Hrvatskog državnog arhiva. To su najbolje ilustracije politike ,,pomirenja” koju vode Srbija i Hrvatska.

MONITOR: Iz Zagreba i Beograda legitimitet, legalitet i objektivnost Haškog suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama. Jesu li u pravu oni koji tvrde da konačna ocjena o njegovom radu ne može biti prelazna?
HODŽIĆ: Tribunalu se mogu zamjeriti neke odluke, odsustvo sudske prakse u izricanju kazni, insistiranje na prijevremenom puštanju na slobodu osuđenih bez razmatranja kako to utiče na žrtve, tolerisanje manipulacija suđenjem poput Šešeljevog ili Miloševićevog, sramni progon Florence Hartmann, ima tu još dosta toga. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je taj sud nešto najbolje što se narodima bivše Jugoslavije desilo od 1990. godine naovamo. Uz sve opstrukcije i pokušaje da se delegitmizira ova institucija, mi smo dobili ogromnu arhivu dokaza o počinjenim zločinima koja će zauvijek činiti nepremostiv bedem svim revizionistima i apologetima političkih ideja koje su posegnule za istrebljenjem, genocidom, masovnim silovanjima, logorima, a zarad osvajanja teritorija i ostvarenja strateških ciljeva. Teško da će takav sud biti moguće replicirati u skorije vrijeme. Zamislite samo šta bi Sirijci, na primjer, dali da imaju priliku za takvo razračunavanje sa zločinima.

MONITOR: Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin poručuje da su prošli dani u kojima je Srbija tjerana da se stidi svojih ratnih zločinaca. Tim povodom ste napisali: „Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar”.
HODŽIĆ: To sam napisao desetak dana prije presude, a evo nekoliko naslova iz Vučićevih medija dan ili dva prije izricanja: ,,Hag nije uspeo, Srbi nisu ovce: Mladić, bez obzira na presudu, ostaje legenda”, ,,Mladić: Nevin sam, dušu mi ne mogu uzeti”, ,,Mladić: Mirno spavam, nisam kriv. Ceo život sam radio vojnički u interesu srpskog naroda”. Mislim da komentar javnog diskursa u Srbiji i RS-u nakon presude nije potreban.

MONITOR: Šta biste kao nekadašnji portparol Haškog suda izdvojili kao poseban dožvljaj iz tog perioda?
HODŽIĆ: Teško je izdvojiti neko od bezbroj svjedočenja kojima sam prisustvovao, svako je ostavilo trajan trag na duši. Sjećam se žene koja je molila Dragana Nikolića Jenkija da joj kaže gdje je odveo njena dva sina iz logora Sušica i kad ga je sudija Schomburg natjerao da joj ispriča šta se dogodilo i gdje su ubijeni. To je slomilo sve u sudnici. Sjećam se prvog pojavljivanja Slobodana Miloševića kad sam pomislio ,,pa zar smo dopustili da nam ova šaka jada svima uništi živote?” Sjećam se i kada su u sudnicu doveli braću Banović iz Prijedora, ubice iz Keraterma, sa kojima sam išao u osnovnu školu. Previše je toga da bih sve nabrojio.

MONITOR: Kako su mediji pratili rad Haškog suda. Jesu li ga tretirali kao političku pozornicu na kojoj su uvijek pobjeđivali ‘naši’?
HODŽIĆ: Mediji koji su bili u funkciji nastavka rata drugim sredstvima su Tribunal tretirali kao neprijateljsku instituciju i neumorno radili na njegovoj delegitmizaciji. Bilo je perioda kada je za Tribunal bio rezervisan otvoren govor mržnje, još se sjećam članaka iz Slobodne Dalmacije, na primjer, gdje se službenici Tribunala nazivaju ,,hrvatožderima”. U takvom izvještavanju tuđe žrtve su minimizirane i dehumanizirane, a optuženi su predstavljani kao pobjednici u nekoj vrsti utakmice. To je znana praksa. Ipak, ne treba zanemariti da je bilo i medija koji su sve ovo vrijeme Tribunal i suđenja pratili profesionalno i uz punu svijest o važnosti činjenica koje se tamo utvrđuju i patnji o kojima svjedoče žrtve. Na sreću, previše ih je da ih sve nabrojim, ali je i Monitor sigurno među njima.

Karadžić i Kordić su rehabilitovani

MONITOR: Da li su neki politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili etničko čišćenje i genocid, rehabilitovani?
HODŽIĆ: Potpuno. Rehabilitacija njih i drugih ratnih zločinaca isključivo je u službi legitimizacije ranije pomenutih ratnih politika i rezultata ostvarenih tim politikama. Nema više čak ni pokušaja da se njihovi zločini poriču, oni se proizvode u svece, po njima se nazivaju studenstki domovi, a njihova nedjela se opravdavaju kao potrebna, jer da oni nisu bili spremni na tako drastične zločine ,,mi ne bi danas imali slobodu”. Pogledajte Dodikove izjave o Mladiću, za kojeg je do juče govorio da zbog njegovog skrivanja ispašta cijeli srpski narod, a danas je Mladić za njega ,,srpska legenda”. Ovakva rehabilitacija ratnih zločinaca govori o oživljavanju suštinski ratnih politika.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo