INTERVJU
REFIK HODŽIĆ, EKSPERT ZA TRANZICIJSKU PRAVDU IZ PRIJEDORA I BIVŠI GLASNOGOVORNIK TRIBUNALA U HAGU: Mladić je dobio zasluženu kaznu

MONITOR: Haški tribunal izrekao je kaznu doživotnog zatvora generalu i ratnom komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, više od 22 godine poslije zločina za koje je optužen – za genocid nad oko 7.000 Muslimana iz Srebrenice i progon Muslimana i Hrvata širom BiH. Kako komentarišete tu presudu?
HODŽIĆ: Očekivano. Nisam sumnjao da će se sudije držati ranije presuđenih činjenica, iako mi nije do kraja jasno njihovo obrazloženje zašto su odbacili optužbe za genocid u šest opština van Srebrenice, pošto takvo objašnjenje nikada ranije nije ponuđeno. Mladić će umrijeti u zatvoru kako je i zaslužio. A mi treba da se okrenemo životu i raskrstimo sa njegovim nedjelima, da prestanemo biti taoci njegovog kulta smrti i počnemo graditi drugačije društvo. Samo tako ova presuda će u potpunosti dobiti na smislu.
MONITOR: Odlukom tužilaštva u Beogradu predmet protiv Mladićevih jataka proglašen je državnom tajnom. Može li se to tumačiti kao nezakonito prikrivanje uloge državnih organa u skrivanju optuženih za ratne zločine?
HODŽIĆ: Ne znam kako bi se to drugačije moglo tumačiti. Kolege iz Fonda za humanitarno pravo su raskrinkale ovu najnoviju farsu oko Mladićevih jataka i dokumentovali je kao pokušaj države da prikrije sopstvenu ulogu u skrivanju Mladića. Sve je to, naravno, ,,po zakonu”. Zakonu države koja u kontinuitetu štiti počinioce ratnih zločina upravo zato što su djelovali u ime i za državu, za nacionalnu stvar.
MONITOR: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zatvara vrata posljednjeg dana decembra. Zar nije bilo bolje da su završeni svi postupci pred raspravnim i žalbenim vijećima Haškog suda?
HODŽIĆ: Rezidualni mehanizam koji će se baviti nedovršenim predmetima i drugim pravnim pitanjima iz naslijeđa Tribunala (poput zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu, eventualnim zahtjevima za reviziju predmeta, itd.) je tehnički osposobljen da završi žalbe i nedovršena suđenja. Ali se slažem da bi bilo bolje da su svi postupci okončani pred Tribunalom u njegovom punom kapacitetu, prvenstveno zbog činjenice da rezidualnim mehanizmom predsjedava sudija Meron a dobro znamo da je on bio umiješan u neke vrlo kontroverzne presude i slučajeve na Tribunalu, poput onog sa sudijom Harhoffom. Ovim postupcima ne trebaju bilo kakve kontroverze.
MONITOR: Kako komentarišete činjencu da pred Haškim sudom niko nije osuđen za razaranje Vukovara i da su kazne za agresiju na Dubrovnik nerazmjerne težini zločina?
HODŽIĆ: Jedna od Tribunalovih najslabijih tačaka je odsustvo konzistentne sudske prakse u izricanju kazni. Osim primjera koji navodite, bilo je tu potpuno nerazumljivih odluka poput one da se Erdemoviću da pet godina nakon priznanja da je svojim rukama ubio preko 70 ljudi, ili kazne od tri godine za vođu smjene u logoru Keraterm pod čijim nadzorom je za jednu noć ubijeno 120 ljudi. Strategija tužilaštva, opet, zavisila je od dostupnih dokaza, ali i pravca koji su određivali glavni tužioci i tu je bilo nekih odluka za žaljenje. Lično smatram da je veliki propust učinjen što nisu optuženi likovi poput Blagoja Adžića i njegovog komandnog kadra koji je vodio napad na Vukovar, ali i neki drugi ljudi na različitim stranama koji su trebali da se pojave u Hagu.
MONITOR: Da li su po Vašem mišljenju postupci pred Haškim sudom trajali predugo?
HODŽIĆ: Neka suđenja jesu trajala predugo, ali u većini slučajeva je to bilo zbog komplikovane procedure koja je tako dizajnirana upravo zato što su prava optuženih bila izdignuta iznad nivoa bilo kojeg nacionalnog postupka. Ako ćemo pravo, optuženi su uživali daleko veća prava nego žrtve u ovim postupcima jer je interes pravde uvijek bio podređen pravima optuženog. Zamislite, na primjer, neki nacionalni sud koji bi trpio Šešeljeve baljezgarije na način na koji je to dopuštao Tribunal.
MONITOR: Je li glavni zadatak Tribunala bio da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost da se krivica ne bi pripisavala cijelim narodima?
HODŽIĆ: Glavni zadatak Tribunala je bio da privede pravdi najdogovornije za masovne zločine i direktne počinioce najbrutalnijih, najokrutnijih nedjela. U velikoj mjeri u tome je i uspio. Ljudi koji su ovaj sud podigli na noge, poput prvog njegovog predsjednika Antonia Cassesa, nadali su se da će individualizacija krivice pomoći da se skine krivnja sa cijelih naroda. Međutim, za takvo što je bilo potrebno da se državne vlasti i politički predstavnici naroda iz kojih su dolazili zločinci distanciraju od zločina, da jasno demonstriraju odricanje od političkih projekata koji su zločine upregnuli za ostvarenje strateških ciljeva. To se nije desilo, recimo, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, osim tokom perioda vladavine Zorana Đinđića i Stjepana Mesića. Naprotiv, politički i insitucionalno cementiran je narativ u kojem su zločinci ustvari heroji koji su se žrtvovali za nacionalnu stvar. Tribunal tu nije ništa mogao da promijeni, uprkos presudama koje su jasno svjedočile o činjenicama.
MONITOR: U javnosti se često govori da je Tribunal imao zadatak da doprinese pomirenju na ovim prostorima. Vode li Srbija i Hrvatska, kad je riječ o pomirenju u našem regionu, sasvim suprotnu politiku?
HODŽIĆ: Potpuno suprotnu. To se jasno vidi iz posljednjih poteza njihovih ,,proevropski” orijentisanih vlada. U Srbiji objavljuju početak ,,ere tihog ponosa” u kojoj se niko neće stidjeti ratnih zločinaca i postavljaju ih za predavače na vojnoj akademiji, a u Hrvatskoj na dan rušenja Starog mosta u Mostaru organizuju promociju alternativne istorije ,,Herceg-Bosne” koju je u Hagu napisao Jadranko Prlić, sve uz prisustvo ministrice kulture i u okruženju Hrvatskog državnog arhiva. To su najbolje ilustracije politike ,,pomirenja” koju vode Srbija i Hrvatska.
MONITOR: Iz Zagreba i Beograda legitimitet, legalitet i objektivnost Haškog suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama. Jesu li u pravu oni koji tvrde da konačna ocjena o njegovom radu ne može biti prelazna?
HODŽIĆ: Tribunalu se mogu zamjeriti neke odluke, odsustvo sudske prakse u izricanju kazni, insistiranje na prijevremenom puštanju na slobodu osuđenih bez razmatranja kako to utiče na žrtve, tolerisanje manipulacija suđenjem poput Šešeljevog ili Miloševićevog, sramni progon Florence Hartmann, ima tu još dosta toga. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je taj sud nešto najbolje što se narodima bivše Jugoslavije desilo od 1990. godine naovamo. Uz sve opstrukcije i pokušaje da se delegitmizira ova institucija, mi smo dobili ogromnu arhivu dokaza o počinjenim zločinima koja će zauvijek činiti nepremostiv bedem svim revizionistima i apologetima političkih ideja koje su posegnule za istrebljenjem, genocidom, masovnim silovanjima, logorima, a zarad osvajanja teritorija i ostvarenja strateških ciljeva. Teško da će takav sud biti moguće replicirati u skorije vrijeme. Zamislite samo šta bi Sirijci, na primjer, dali da imaju priliku za takvo razračunavanje sa zločinima.
MONITOR: Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin poručuje da su prošli dani u kojima je Srbija tjerana da se stidi svojih ratnih zločinaca. Tim povodom ste napisali: „Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar”.
HODŽIĆ: To sam napisao desetak dana prije presude, a evo nekoliko naslova iz Vučićevih medija dan ili dva prije izricanja: ,,Hag nije uspeo, Srbi nisu ovce: Mladić, bez obzira na presudu, ostaje legenda”, ,,Mladić: Nevin sam, dušu mi ne mogu uzeti”, ,,Mladić: Mirno spavam, nisam kriv. Ceo život sam radio vojnički u interesu srpskog naroda”. Mislim da komentar javnog diskursa u Srbiji i RS-u nakon presude nije potreban.
MONITOR: Šta biste kao nekadašnji portparol Haškog suda izdvojili kao poseban dožvljaj iz tog perioda?
HODŽIĆ: Teško je izdvojiti neko od bezbroj svjedočenja kojima sam prisustvovao, svako je ostavilo trajan trag na duši. Sjećam se žene koja je molila Dragana Nikolića Jenkija da joj kaže gdje je odveo njena dva sina iz logora Sušica i kad ga je sudija Schomburg natjerao da joj ispriča šta se dogodilo i gdje su ubijeni. To je slomilo sve u sudnici. Sjećam se prvog pojavljivanja Slobodana Miloševića kad sam pomislio ,,pa zar smo dopustili da nam ova šaka jada svima uništi živote?” Sjećam se i kada su u sudnicu doveli braću Banović iz Prijedora, ubice iz Keraterma, sa kojima sam išao u osnovnu školu. Previše je toga da bih sve nabrojio.
MONITOR: Kako su mediji pratili rad Haškog suda. Jesu li ga tretirali kao političku pozornicu na kojoj su uvijek pobjeđivali ‘naši’?
HODŽIĆ: Mediji koji su bili u funkciji nastavka rata drugim sredstvima su Tribunal tretirali kao neprijateljsku instituciju i neumorno radili na njegovoj delegitmizaciji. Bilo je perioda kada je za Tribunal bio rezervisan otvoren govor mržnje, još se sjećam članaka iz Slobodne Dalmacije, na primjer, gdje se službenici Tribunala nazivaju ,,hrvatožderima”. U takvom izvještavanju tuđe žrtve su minimizirane i dehumanizirane, a optuženi su predstavljani kao pobjednici u nekoj vrsti utakmice. To je znana praksa. Ipak, ne treba zanemariti da je bilo i medija koji su sve ovo vrijeme Tribunal i suđenja pratili profesionalno i uz punu svijest o važnosti činjenica koje se tamo utvrđuju i patnji o kojima svjedoče žrtve. Na sreću, previše ih je da ih sve nabrojim, ali je i Monitor sigurno među njima.
Karadžić i Kordić su rehabilitovani
MONITOR: Da li su neki politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili etničko čišćenje i genocid, rehabilitovani?
HODŽIĆ: Potpuno. Rehabilitacija njih i drugih ratnih zločinaca isključivo je u službi legitimizacije ranije pomenutih ratnih politika i rezultata ostvarenih tim politikama. Nema više čak ni pokušaja da se njihovi zločini poriču, oni se proizvode u svece, po njima se nazivaju studenstki domovi, a njihova nedjela se opravdavaju kao potrebna, jer da oni nisu bili spremni na tako drastične zločine ,,mi ne bi danas imali slobodu”. Pogledajte Dodikove izjave o Mladiću, za kojeg je do juče govorio da zbog njegovog skrivanja ispašta cijeli srpski narod, a danas je Mladić za njega ,,srpska legenda”. Ovakva rehabilitacija ratnih zločinaca govori o oživljavanju suštinski ratnih politika.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom