Povežite se sa nama

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Biramo spasioce od kojih se moramo spasavati

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju Srbiju i njenog predsjednika Aleksandra Vučića koji, kako mnogi kažu, radi što god hoće i kad god hoće?
STEVANOVIĆ: Godine 2009., tačno sto godina posle izlaska Domanovićeve „Stradije” napisao sam satiru „Stradija i komentari”. Pišući je, i sam sam bio zapanjen koliko su neke stvari ostale iste u veku najvećih i najbržih promena u istoriji. Gotovo sve se promenilo osim mentaliteta.

Ne moram vam ga opisivati, i vi i vaši čitaoci imate ga oko sebe. A taj mentalitet, osnažen modernim sredstvima komunikacija i medijima, mora izabrati vođu, jednog spasioca od koga nas kasnije treba spasavati.

Za tu nevolju i moji i vaši sugrađani imaju proveren lek: glasaju najsličnijeg. Ako patite od istorijskog pesimizma, mirno možete konstatovati da neprestano glasaju po Vukovoj uzgrednici „isto to, samo malo drukčije.”

Vučić radi ono što su mu njegovi glasači omogućili i ono što mu opozicija dopušta. U tom trouglu nijednu stranu ne možete proglasiti jedino krivom niti ijednu osloboditi odgovornosti.

MONITOR: Početkom devedesetih sa grupom nezavisnih intelektualaca u Beogradu osnovali ste Liberalni forum, koji je u programu imao tri bitne tačke za državu Srbiju: mir sa sobom, mir sa susjedima, mir sa svijetom. Je li to po Vašem mišljenju i danas i te kako aktuelno?
STEVANOVIĆ: Gledano iz ondašnje perspektive, zvučalo je odgovorno. Poštedelo bi nas krvavog raspada Jugoslavije, besmislenih ratova, istorijskih i kulturnih poraza, pljačkaške privatizacije, privrednog nazadovanja, nadiruće bede, gubitaka nekoliko generacija pametnih i sposobnih koji su otišli u inostranstvo, lažnih elita i tajkunske nove kaste. Ovi koji su na vlasti ne bi bili na vlasti. Nabrajanje može potrajati stranicu-dve.

Gledano iz današnje perspektive, zvuči realistički, normalno, jedino moguće. I trebalo bi ga sprovesti do kraja, državnim sredstvima i odgovornim ponašanjem inteligencije, takozvanih elita i političara. Zaboraviti sukobe između partizana i četnika, nema ih više. Ne rehabilitovati kolaborante i saradnike nacista, odavno su poraženi. Biti tolerantan prema svim manjinama i onima koji drukčije misle. Pomiriti se sa susedima, izviniti se kome treba, ispraviti šta se može, zabranjivati širenje nacionalne, verske i rasne mržnje. Odreći se najgoreg u ime najboljeg i budućeg. I požuriti prema Evropi čiji smo geografski, istorijski i kulturni deo.

MONITOR: Bili ste jedan od rijetkih književnika koji je odbio da se prikloni Miloševiću. Danas se mnogi intelektualci u Srbiji priklanjaju Aleksandru Vučiću ili ne reagiju na ono što on radi. Kako objašnjavate tu snishodljivost intelektualaca prema političkim vođama?
STEVANOVIĆ: Malo je kod nas pravih intelektulaca, mnogo je poluinteligenata koji sebe nazivaju intelektualcima. A poluinteligent je, da parafraziram Slobodana Jovanovića, onaj koji je neke škole završio, neka stručna znanja stekao, a svoje moralno osećanje nije razvio.

Takvi bi da budu klasa za sebe, a ne uspevaju biti ni kasta ni zaštićena vrsta. Pošto ne mogu živeti od svog rada, moraju nekoga služiti. Državu, akademsku zajednicu, partije na vlasti, političke vođe, diktatore ili poludiktatore, tajkune ili čaršiju.

Oni koji to ne rade nestaju ili će nestati.

MONITOR: Da li Srbija treba da prizna Kosovo i šta očekujete od tzv. unutrašnjeg dijaloga o Kosovu?
STEVANOVIĆ: Svi političari ponavljaju da „Srbija nikada neće priznati Kosovo”. I oni koji su ga izgubili i oni koji ga ni na koji način ne mogu vratiti. Iz čega treba zaključiti da će ga priznati tako što ga neće priznati. Nešto od toga već se dogodilo i događa se u pregovorima sa Unijom.

Ne razumem šta je to „unutrašnji dijalog”. Da li je to razgovor sa sobom ili sa svojim dvojnicima?

MONITOR: Jednom Vas je Slobodan Milošević prekorio: ,,Imaš li ti moj broj telefona? Zašto se onda ne javljaš”? Da je Milošević živ i da ste odlučili da mu se sada javite, šta biste mu rekli?
STEVANOVIĆ: Sve sam rekao u knjizi Milošević, jedan epitaf iz 2000. godine. Ali bojim se da je na ovim prostorima ne možete naći. Postoji na stranim jezicima. Lično, Miloševiću nikada nisam imao šta da kažem. To sam prepustio mom bivšem kolegi Dobrici Ćosiću. Rezultate tog dijaloga znamo.

MONITOR: Prije nekoliko dana ratni komandant VRS Ratko Mladić osuđen je za najveća krivoprolića u ratu u BiH. Kako komentarišete tu presudu?
STEVANOVIĆ: Kao jednu dobru presudu Tribunala, pravno i moralno ispravnu. Jer pravo nije pravda i pravda nije pravo i često su u sukobu. U ovoj presudi su se spojili. Ako većina ovde ne misli tako, već suprotno, mogu da kažem, na osnovu iskustva i činjenica, da ta većina greši – i to treći put u trideset godina.

MONITOR: Krajem 1995., nakon ratnih devedesetih, zgroženi atmosferom u kojoj se slave ratni zočinci ponovo iz kuće pored Kragujevca, odlazite iz Srbije u Prag, zatim u Pariz…
STEVANOVIĆ: Mala ispravka. Krajem 96. došao sam iz Pariza i pridružio se demonstrantima u Kragujevcu. Osvojili smo RT Kragujevac posle opsade, posle toga sam 144 dana vodio „otvorenu gradsku televiziju” koju i danas poneki pamte. Tek potom sam otišao u drugi egzil i zatražio politički azil u Francuskoj. I mali dodatak: RT Kragujevac više ne postoji, osim na papiru. Građane Kragujevca niko ne informiše ni o čemu. I niko se ne buni niti izlazi na ulice. Zauzeti su gledanjem rijaliti šoua.

MONITOR: Sada se opet u našem regionu slave ratni zločinci, rehabilituju četnici i ustaše, jačaju nacionalizmi, Vi ste sada opet u toj kući kraj Kragujevca… Je li moguće da će se ponoviti ratni sukobi ili će ipak nadvladati razum?
STEVANOVIĆ: Moj pokojni prijatelj Ivan Đurić često je naglašavao da mržnja – koja se na raznim stranama smatrala uzrokom ratova na Balkanu – nije istorijska činjenica. Mržnju proizvode oni koji izazivaju ratove, osvajaju ili čuvaju vlast. Da je Ivan živ pitao bih da li je razum istorijska činjenica. I sam zaključujem da ponekad jeste, ponekad nije, češće ovo drugo.

Devedesetih godina mnogo šta je zavisilo od nas u onoj multinacionalnoj i srednje imućnoj državi, put prema najboljem ili krvavo rasulo. Izabrali smo sve što je bilo protiv razuma. Danas, u malim i osiromašenim državama, gotovo ništa ne zavisi od nas, već od odnosa velikih sila, njihovih geostrateških igara, sukoba interesa, ekonomskih kriza… A nijedna od njih se ne može optužiti za preteranu upotrebu razuma i saučešće prema slabima i zalutalima.

Današnji četnici, ustaše, partizani, ljotićevci, sami nabrojite ostale, unuci su i praunuci onih pravih. Traljavo glume uloge svojih dedova i pradedova sve sa smarttelefonima na ušima. Blede su kopije nečega što još u ono doba beše zastarelo. Ako veruju u ono što pričaju, onda su gluplji od svojih predaka koji su ratovali za neke druge. Ali većina glumi, simulira strasti, pretvara se pred drugima koji se takođe pretvaraju. To imitiranje imitiranog ne donosi koristi nikome osim imitatorima.

Nacionalizmi jačaju jer sve drugo slabi, a garniture na vlasti nemaju ništa drugo u rukama jer ne umeju ništa bolje. A kad bi pokušali to bolje i nekim čudom ga ostvarili, izgubili bi glasače koji još uvek nisu postali birači i dosledno glasaju protiv svojih interesa.

MONITOR: Pisali ste za mnoge jugoslovenske, ali i evropske novine kao što su Le Mond, Liberasion, El Pais, Ekspresen… Kako ocjenjujete današnju medijsku scenu u Srbiji?
STEVANOVIĆ: Kao sumrak koji najavljuje polumrak. U medijskoj noći, u mrklom mraku, sve je moguće, osim dobrih i razumnih stvari. Ko je živ, a ko mrtav, kolika je šteta, šta je nepopravljivo, koliko smo decenija skočili unatrag, saznaćemo kad se upali svetlo. Jedino se pitam ko će ga upaliti. I kako će ga podneti oči navikle na polutamu? Osim ako se sve to nekako samo od sebe ne desi i ako se nekim čudom ne obremo tamo gde smo odavno morali biti.

MONITOR: Protiv Vas je vođena partijska istraga povodom čuvene humoreske ,,Gojko i Savle” objavljene u ,,Politici”. Novinar tog lista Aleksandar Prlja rekao je kolegama u redakciji: ,,Odlučeno je da V.S. bude pisac dotične humoreske.” Zašto su baš Vas za to sumnjičili i je li ikad otkriveno ko je autor „te budalaštine”?
STEVANOVIĆ: Nikakve prave istrage nije bilo. Nekakva komisija gradskog komiteta napisala je ono što im je izdiktirao pobednički bračni par. A dotični Prlja saopštio je ovo svojoj redakciji trinaest meseci posle izlaska „te budalaštine”. Dan kasnije krenule su optužbe protiv mene.

Dvadeset godina kasnije pojavio se policajac na koga su se svi pozivali, i novinari i ogovarači. Na televiziji je, u jednoj emisiji „Insajdera”, ispričao svoju burlesknu priču. Demantovao sam njegove neistine i tužio ga. Nećete verovati ali dobio sam proces i skromnu nadoknadu šete. Viši sud je potvrdio presudu, jedino je smanjio odštetu, valjda da ne ugrozi tog sirotog tajkuna.

Mediji nisu preneli tu vest. Niko nije porekao ono što je pisao i nagoveštavao protiv mene. Niko mi se nije izvinio. I odjednom, svu svi izgubili zanimanje za tu humoresku.

Ne znam ko je napisao, moja istraživanja ograničila su se na odbranu od famoznog policajca. Analiza teksta pokazuje da ga je radilo više ruku. Ali ja sam delimično zaslužan za njen dugi život, trajala je sve dok mi je mogla nanositi štete.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo