Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS MARIĆ, ANALITIČAR: Vlast će uraditi sve da se održi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta vama govore rezultati lokalnih izbora u Mojkovcu, Petnjici, Cetinju i Tuzima? Koje su glavne pouke i poruke?
MARIĆ: Lokalni izbori u ovim opštinama održani su pod velom duboke političke krize, tenzija i zabrinjavajućih incidenata. Kampanje su sadržinski bile koncipirane kao za izbore na državnom nivou, a lokalne teme su služile kao pomoćni alat. Ipak možemo prepoznati neke pravilnosti političke scene, poput činjenice da se biračka tijela vlasti i opozicije u bitnom drže na sličnoj proporciji, a da se preraspodjela biračkog tijela vrši u polju opozicionih birača. Vlast uz otvorenu zloupotrebu državnih resursa i institucija, šalje jasnu poruku da će uraditi sve u cilju održavanja na vlasti, dok je kod opozicionih partija vidljiv nedostatak koordinisanog dijelovanja koji se nerijetko pretvara u otvorene i javne konflikte sa bumerang efektom.

Lokalne izborne kampanje su siromašne lokalnim temama. Vlast nepristojno centralizuje nadležnosti, a čini se da to malo koga brine. Lokalne kampanje se dominantno koriste za taktičko nadmudrivanje, dok bolja programska rješenja i duboki problemi lokalnih samouprava ostaju sekundarni. Govorljiv primjer je polaganje kamena temeljca za „lijepu sliku” gradskog stadiona na Cetinju, u kome su fabrike postale dio muzejske građe. Ali kada se kampanja DPS-a usmjeri na odbranu tekovina 21. maja i podjelu na izdajnike i patriote sve je dozvoljeno, pa i da umjesto stadiona možda opet zablista neka fabrika čokolade.

Iako DPS sada potencira veliku pobjedu, činjenica je da su cetinjski izbori ozbiljno zabrinuli DPS, o čemu najbolje svjedoče i napadi na opozicionog poslanika i kandidate za odbornike, jer je građanska opozicija dokazala da može biti brana od konačne i potpune podjele crnogorskog društva na kojoj svoje izborne bitke dobija DPS, kao već vidjljivo anahrona i autoritarna vlast.

MONITOR: Kako vidite brojne incidente, prijetnje, pa i fizičke obračune koji su obilježili izborni dan? Opet govorimo i o prisustvu bezbjednosno interesantnih lica u blizini birališta, kupovini glasova.
MARIĆ: Prijetnje, incidenti pa i fizički obračuni, uz činjenicu da nadležne institucije ne uspijevaju blagovremeno da procesuiraju napadače na predstavnike opozicije, dok u suprotnom brzo reaguju, govori o dubini krize koju živi crnogorsko društvo. Cetinje je pokazalo da se DPS može pobijediti i mislim da je to bitno istaći. Vraćajući se na nedovoljan stepen koordinacije opozicionih partija kao ključnog uzroka lošijeg ishoda, treba skrenuti pažnju da bi izbjegavanje rasipanja glasova na Cetinju vjerovatno dalo pobjednički rezultat opozicionoj strukturi, ali i u bitnom obeshrabrilo mnoge prijetnje, zloupotrebe i nasrtaje pretorijanaca vlasti.

MONITOR: Čini se da vlast sve ogoljenije ne želi da pusti vlast?
MARIĆ: Vlast proizašla i organizovana na kominternovskoj matrici najbolje se snalazi u političkim krizama. Svaka normalnost kod takvih režima stvara nelagodu i raste do nivoa panike. Odbrana tekovina referenduma, identifikovanje partije sa državom, institucije pod neprimjerenim uticajem političkih prvaka, kontrolisani mediji, protivnik koji napada tekovine i državu, crtanje izdajnika, sve su to cigle kojima se izgrađuje autoritarnost u društvu bez demokratskog sjećanja. Građanin se dominantno usmjerava prema realnim parametrima, prema ostvarenju egzistencije, ako opozicija nije u mogućnosti da ponudi stabilnu i izvjesnu alternativu on će potisnuti svoja nezadovoljstva u korist izbjegavanja dodatno neprijatnog rizika. Tehnolozi vlasti to odlično znaju, zato svaku priliku koriste da se predstave kao zaštitnici tekovina, da pošalju poruku, „da nije mene potop”. Đukanovićevi govori su školski primjer toga. On je imao prigodan arsenal uvreda za svaku od političkih struktura opozicije, a u zaključku svi su bili izdajnici, što cilj čini jasnim, a to je polarizacija crnogorskog društva. Istine radi ni opozicionari ne ostaju dužni, ali mišljenja sam da zapaljiva retorika i slika haosa, u političkom smislu, više odgovara vladajućoj strukturi, posebno kod činjenice da su sebe nametnuli kao zaštitnike države i spoljnopolitičkih prioriteta, što implicitno Zapad prihvata, jer smo svjedoci da izostaje adekvatan pritisak u tom pravcu.

MONITOR: Očekujete li da će institucije na pravi način procesuirati prijave tokom izbornog dana?
MARIĆ: Ne vidim nijedan razlog da institucije ne postupe u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, ili bolje reći u skladu sa činjenicom da ni do danas nemamo procesuirane i institucionalno razjašnjene zloupotrebe iz afere „Snimak”. Institucije nijesu ni stvarane niti osposobljavane da na suštinski način kontrolišu izborne procese. One nemaju potrebnu autonomiju i autoritet, o čemu govori selektivnost, primjera radi Državnog tužilaštva, ili vrlo zanimljiva uloga ASK-a kroz utvrđivanje konflikta interesa u zadnjem periodu. Nije to samo slučaj sa pomenutim institucijama, to je generalno stanje sa kojim se svakodnevno možemo sresti, kroz rad komunalne policije, saobraćajne policije, inspekcijskih službi. Nažalost ove teme nijesu dovoljno prisutne u političkoj utakmici, nijesu atraktivne, šta li?

MONITOR: Bili ste u prelaznoj vladi kojoj je bio cilj da obezbijedi uslove za fer izbore. Da li su slobodni izbori sve manje mogući?
MARIĆ: Mislim da su očekivanja od Vlade izbornog povjerenja bila prenaglašena, imajući u vidu stvarni okvir njenog rada, te je ona u tom pogledu izvjesno razočarala mnoge. Ipak, i pored brojnih nedostatnosti, što zbog pomenutih objektivnih ograničenja, ali i onih subjektivnih koji se odnose na učešće opozicionih predstavnika, ona je imala i ima svoju vrijednost i poruku.

Prvo, vrijednost je da su brojni državni resursi bili pod kontrolom, da nije bilo bitnijih kršenja izbornog procesa, nije identifikovana kupovina ličnih karata-znači ta preventivna funkcija koja nije možda javnosti uvijek vidljiva, a koja je nerijetko zahtijevala ozbiljan angažman i trud. Međutim, nijesmo mogli da predvidimo stvaranje vanrednog stanja na sam izborni dan. Rezultat je bio više nego tijesan i da je stanje bilo „redovnije” pitanje je kakav bi bio u konačnom, a realno tome jeste posredno doprinijela, sa svim svojim manama, Vlada izbornog povjerenja.

Drugo, poruka je takođe jednostavna i jasna, a to je da opozicija ima kapacitet i znanje da upravlja svim procesima vršenja vlasti u državi. Ipak, mislim da to nije politički valorizovano u korist samog opozicionog političkog projekta, pa se konačno i odrazilo na štetu, moguće, mnogo boljeg izbornog rezultata građanske opozicije u tom trenutku.

MONITOR: A saradnja opozicije i vlasti? Koliko je ona u ovakvim uslovima realna?
MARIĆ: Trenutno ne vidim ništa što bi upućivalo na mogućnost saradnje, ona je odavno nemoguća u ovim okolnostima, ali ne vidim ni mogućnost traženja kompromisa za izlazak iz krize. Imamo stanje političke depresije u kojoj svi nekako čekaju da onaj drugi sam od sebe propadne. To me navodi na zaključak da će ovo stanje političkih i sudskih procesa potrajati, naravno na štetu građana. Ne volim da zvučim pesimistički, ali čini se da trenutno politička scena nema kapaciteta za više od održavanja postojećeg stanja.

MONITOR: Da li je poslije 16. oktobra bojkot jedino rješenje ?
MARIĆ: Bojkot nije jedino riješenje, ali je bio i na neki način još jeste tačka spajanja kompletne opozicije. Međutim, njegovi efekti su na izdisaju. Opozicija će morati brzo da odluči, kako dalje? Ili radikalizacija, koja uključuje proteste, ili neka alternativna dorada postojećeg bojkota, poput nekog vida otvorenog parlamenta sa vrlo jasno postavljenim institucionalnim pravilima i ciljevima. Svaki iskorak će biti problematičan, jer u opoziciji različito vide sredstva kojima treba ostvariti političke ciljeve, a i njihove vrijednosne osnove imaju značajne razlike.

MONITOR: Šta je po vama izlaz iz političke, ali i duboke sveopšte krize u kojoj se ovo društvo već duže nalazi?
MARIĆ: Kriza će nas svakako voditi ka nekom riješenju, čak i ako kao društvo nijesmo sposobni da je riješavamo na demokratski prihvatljiv način. Drugačije rečeno, trenutno ne vidim unutrašnju spremnost i kapacitet da se kriza riješava. Ona dobrim dijelom prevazilazi naše političke elite. Da li će se desiti eventualno posredovanje, možda kroz vid tajne diplomatije, od strane Brisela kao negdje legitimne adrese u odnosu na pregovarački proces, teško je reći? U ovakvoj raspodjeli prije sam mišljenja da ne.

Eventualni dogovor opozicije o jedinstvenom kandidatu za Predsjednika, kao i unaprijeđenje koordinacije za podgoričke izbore koji bi mogli završiti u korist opozicije po sadašnjim indikatorima, mogli bi izazvati reakciju vlasti i sijedanje za pregovarački sto.

MONITOR: Čekaju li nas bolji dani?
MARIĆ: Kako za koga, jer mi kao društvo imamo tendenciju da se zadržimo na konceptu političkih neprijatelja, i daleko smo od tačke u kojoj bi društveno napredovali do političkog sistema konkurenata, a u takvim društvima imate velike napore da se drugome pokvare dani koji dolaze.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo