Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS MARIĆ, ANALITIČAR: Vlast će uraditi sve da se održi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta vama govore rezultati lokalnih izbora u Mojkovcu, Petnjici, Cetinju i Tuzima? Koje su glavne pouke i poruke?
MARIĆ: Lokalni izbori u ovim opštinama održani su pod velom duboke političke krize, tenzija i zabrinjavajućih incidenata. Kampanje su sadržinski bile koncipirane kao za izbore na državnom nivou, a lokalne teme su služile kao pomoćni alat. Ipak možemo prepoznati neke pravilnosti političke scene, poput činjenice da se biračka tijela vlasti i opozicije u bitnom drže na sličnoj proporciji, a da se preraspodjela biračkog tijela vrši u polju opozicionih birača. Vlast uz otvorenu zloupotrebu državnih resursa i institucija, šalje jasnu poruku da će uraditi sve u cilju održavanja na vlasti, dok je kod opozicionih partija vidljiv nedostatak koordinisanog dijelovanja koji se nerijetko pretvara u otvorene i javne konflikte sa bumerang efektom.

Lokalne izborne kampanje su siromašne lokalnim temama. Vlast nepristojno centralizuje nadležnosti, a čini se da to malo koga brine. Lokalne kampanje se dominantno koriste za taktičko nadmudrivanje, dok bolja programska rješenja i duboki problemi lokalnih samouprava ostaju sekundarni. Govorljiv primjer je polaganje kamena temeljca za „lijepu sliku” gradskog stadiona na Cetinju, u kome su fabrike postale dio muzejske građe. Ali kada se kampanja DPS-a usmjeri na odbranu tekovina 21. maja i podjelu na izdajnike i patriote sve je dozvoljeno, pa i da umjesto stadiona možda opet zablista neka fabrika čokolade.

Iako DPS sada potencira veliku pobjedu, činjenica je da su cetinjski izbori ozbiljno zabrinuli DPS, o čemu najbolje svjedoče i napadi na opozicionog poslanika i kandidate za odbornike, jer je građanska opozicija dokazala da može biti brana od konačne i potpune podjele crnogorskog društva na kojoj svoje izborne bitke dobija DPS, kao već vidjljivo anahrona i autoritarna vlast.

MONITOR: Kako vidite brojne incidente, prijetnje, pa i fizičke obračune koji su obilježili izborni dan? Opet govorimo i o prisustvu bezbjednosno interesantnih lica u blizini birališta, kupovini glasova.
MARIĆ: Prijetnje, incidenti pa i fizički obračuni, uz činjenicu da nadležne institucije ne uspijevaju blagovremeno da procesuiraju napadače na predstavnike opozicije, dok u suprotnom brzo reaguju, govori o dubini krize koju živi crnogorsko društvo. Cetinje je pokazalo da se DPS može pobijediti i mislim da je to bitno istaći. Vraćajući se na nedovoljan stepen koordinacije opozicionih partija kao ključnog uzroka lošijeg ishoda, treba skrenuti pažnju da bi izbjegavanje rasipanja glasova na Cetinju vjerovatno dalo pobjednički rezultat opozicionoj strukturi, ali i u bitnom obeshrabrilo mnoge prijetnje, zloupotrebe i nasrtaje pretorijanaca vlasti.

MONITOR: Čini se da vlast sve ogoljenije ne želi da pusti vlast?
MARIĆ: Vlast proizašla i organizovana na kominternovskoj matrici najbolje se snalazi u političkim krizama. Svaka normalnost kod takvih režima stvara nelagodu i raste do nivoa panike. Odbrana tekovina referenduma, identifikovanje partije sa državom, institucije pod neprimjerenim uticajem političkih prvaka, kontrolisani mediji, protivnik koji napada tekovine i državu, crtanje izdajnika, sve su to cigle kojima se izgrađuje autoritarnost u društvu bez demokratskog sjećanja. Građanin se dominantno usmjerava prema realnim parametrima, prema ostvarenju egzistencije, ako opozicija nije u mogućnosti da ponudi stabilnu i izvjesnu alternativu on će potisnuti svoja nezadovoljstva u korist izbjegavanja dodatno neprijatnog rizika. Tehnolozi vlasti to odlično znaju, zato svaku priliku koriste da se predstave kao zaštitnici tekovina, da pošalju poruku, „da nije mene potop”. Đukanovićevi govori su školski primjer toga. On je imao prigodan arsenal uvreda za svaku od političkih struktura opozicije, a u zaključku svi su bili izdajnici, što cilj čini jasnim, a to je polarizacija crnogorskog društva. Istine radi ni opozicionari ne ostaju dužni, ali mišljenja sam da zapaljiva retorika i slika haosa, u političkom smislu, više odgovara vladajućoj strukturi, posebno kod činjenice da su sebe nametnuli kao zaštitnike države i spoljnopolitičkih prioriteta, što implicitno Zapad prihvata, jer smo svjedoci da izostaje adekvatan pritisak u tom pravcu.

MONITOR: Očekujete li da će institucije na pravi način procesuirati prijave tokom izbornog dana?
MARIĆ: Ne vidim nijedan razlog da institucije ne postupe u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, ili bolje reći u skladu sa činjenicom da ni do danas nemamo procesuirane i institucionalno razjašnjene zloupotrebe iz afere „Snimak”. Institucije nijesu ni stvarane niti osposobljavane da na suštinski način kontrolišu izborne procese. One nemaju potrebnu autonomiju i autoritet, o čemu govori selektivnost, primjera radi Državnog tužilaštva, ili vrlo zanimljiva uloga ASK-a kroz utvrđivanje konflikta interesa u zadnjem periodu. Nije to samo slučaj sa pomenutim institucijama, to je generalno stanje sa kojim se svakodnevno možemo sresti, kroz rad komunalne policije, saobraćajne policije, inspekcijskih službi. Nažalost ove teme nijesu dovoljno prisutne u političkoj utakmici, nijesu atraktivne, šta li?

MONITOR: Bili ste u prelaznoj vladi kojoj je bio cilj da obezbijedi uslove za fer izbore. Da li su slobodni izbori sve manje mogući?
MARIĆ: Mislim da su očekivanja od Vlade izbornog povjerenja bila prenaglašena, imajući u vidu stvarni okvir njenog rada, te je ona u tom pogledu izvjesno razočarala mnoge. Ipak, i pored brojnih nedostatnosti, što zbog pomenutih objektivnih ograničenja, ali i onih subjektivnih koji se odnose na učešće opozicionih predstavnika, ona je imala i ima svoju vrijednost i poruku.

Prvo, vrijednost je da su brojni državni resursi bili pod kontrolom, da nije bilo bitnijih kršenja izbornog procesa, nije identifikovana kupovina ličnih karata-znači ta preventivna funkcija koja nije možda javnosti uvijek vidljiva, a koja je nerijetko zahtijevala ozbiljan angažman i trud. Međutim, nijesmo mogli da predvidimo stvaranje vanrednog stanja na sam izborni dan. Rezultat je bio više nego tijesan i da je stanje bilo „redovnije” pitanje je kakav bi bio u konačnom, a realno tome jeste posredno doprinijela, sa svim svojim manama, Vlada izbornog povjerenja.

Drugo, poruka je takođe jednostavna i jasna, a to je da opozicija ima kapacitet i znanje da upravlja svim procesima vršenja vlasti u državi. Ipak, mislim da to nije politički valorizovano u korist samog opozicionog političkog projekta, pa se konačno i odrazilo na štetu, moguće, mnogo boljeg izbornog rezultata građanske opozicije u tom trenutku.

MONITOR: A saradnja opozicije i vlasti? Koliko je ona u ovakvim uslovima realna?
MARIĆ: Trenutno ne vidim ništa što bi upućivalo na mogućnost saradnje, ona je odavno nemoguća u ovim okolnostima, ali ne vidim ni mogućnost traženja kompromisa za izlazak iz krize. Imamo stanje političke depresije u kojoj svi nekako čekaju da onaj drugi sam od sebe propadne. To me navodi na zaključak da će ovo stanje političkih i sudskih procesa potrajati, naravno na štetu građana. Ne volim da zvučim pesimistički, ali čini se da trenutno politička scena nema kapaciteta za više od održavanja postojećeg stanja.

MONITOR: Da li je poslije 16. oktobra bojkot jedino rješenje ?
MARIĆ: Bojkot nije jedino riješenje, ali je bio i na neki način još jeste tačka spajanja kompletne opozicije. Međutim, njegovi efekti su na izdisaju. Opozicija će morati brzo da odluči, kako dalje? Ili radikalizacija, koja uključuje proteste, ili neka alternativna dorada postojećeg bojkota, poput nekog vida otvorenog parlamenta sa vrlo jasno postavljenim institucionalnim pravilima i ciljevima. Svaki iskorak će biti problematičan, jer u opoziciji različito vide sredstva kojima treba ostvariti političke ciljeve, a i njihove vrijednosne osnove imaju značajne razlike.

MONITOR: Šta je po vama izlaz iz političke, ali i duboke sveopšte krize u kojoj se ovo društvo već duže nalazi?
MARIĆ: Kriza će nas svakako voditi ka nekom riješenju, čak i ako kao društvo nijesmo sposobni da je riješavamo na demokratski prihvatljiv način. Drugačije rečeno, trenutno ne vidim unutrašnju spremnost i kapacitet da se kriza riješava. Ona dobrim dijelom prevazilazi naše političke elite. Da li će se desiti eventualno posredovanje, možda kroz vid tajne diplomatije, od strane Brisela kao negdje legitimne adrese u odnosu na pregovarački proces, teško je reći? U ovakvoj raspodjeli prije sam mišljenja da ne.

Eventualni dogovor opozicije o jedinstvenom kandidatu za Predsjednika, kao i unaprijeđenje koordinacije za podgoričke izbore koji bi mogli završiti u korist opozicije po sadašnjim indikatorima, mogli bi izazvati reakciju vlasti i sijedanje za pregovarački sto.

MONITOR: Čekaju li nas bolji dani?
MARIĆ: Kako za koga, jer mi kao društvo imamo tendenciju da se zadržimo na konceptu političkih neprijatelja, i daleko smo od tačke u kojoj bi društveno napredovali do političkog sistema konkurenata, a u takvim društvima imate velike napore da se drugome pokvare dani koji dolaze.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo