Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS MARIĆ, ANALITIČAR: Vlast će uraditi sve da se održi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta vama govore rezultati lokalnih izbora u Mojkovcu, Petnjici, Cetinju i Tuzima? Koje su glavne pouke i poruke?
MARIĆ: Lokalni izbori u ovim opštinama održani su pod velom duboke političke krize, tenzija i zabrinjavajućih incidenata. Kampanje su sadržinski bile koncipirane kao za izbore na državnom nivou, a lokalne teme su služile kao pomoćni alat. Ipak možemo prepoznati neke pravilnosti političke scene, poput činjenice da se biračka tijela vlasti i opozicije u bitnom drže na sličnoj proporciji, a da se preraspodjela biračkog tijela vrši u polju opozicionih birača. Vlast uz otvorenu zloupotrebu državnih resursa i institucija, šalje jasnu poruku da će uraditi sve u cilju održavanja na vlasti, dok je kod opozicionih partija vidljiv nedostatak koordinisanog dijelovanja koji se nerijetko pretvara u otvorene i javne konflikte sa bumerang efektom.

Lokalne izborne kampanje su siromašne lokalnim temama. Vlast nepristojno centralizuje nadležnosti, a čini se da to malo koga brine. Lokalne kampanje se dominantno koriste za taktičko nadmudrivanje, dok bolja programska rješenja i duboki problemi lokalnih samouprava ostaju sekundarni. Govorljiv primjer je polaganje kamena temeljca za „lijepu sliku” gradskog stadiona na Cetinju, u kome su fabrike postale dio muzejske građe. Ali kada se kampanja DPS-a usmjeri na odbranu tekovina 21. maja i podjelu na izdajnike i patriote sve je dozvoljeno, pa i da umjesto stadiona možda opet zablista neka fabrika čokolade.

Iako DPS sada potencira veliku pobjedu, činjenica je da su cetinjski izbori ozbiljno zabrinuli DPS, o čemu najbolje svjedoče i napadi na opozicionog poslanika i kandidate za odbornike, jer je građanska opozicija dokazala da može biti brana od konačne i potpune podjele crnogorskog društva na kojoj svoje izborne bitke dobija DPS, kao već vidjljivo anahrona i autoritarna vlast.

MONITOR: Kako vidite brojne incidente, prijetnje, pa i fizičke obračune koji su obilježili izborni dan? Opet govorimo i o prisustvu bezbjednosno interesantnih lica u blizini birališta, kupovini glasova.
MARIĆ: Prijetnje, incidenti pa i fizički obračuni, uz činjenicu da nadležne institucije ne uspijevaju blagovremeno da procesuiraju napadače na predstavnike opozicije, dok u suprotnom brzo reaguju, govori o dubini krize koju živi crnogorsko društvo. Cetinje je pokazalo da se DPS može pobijediti i mislim da je to bitno istaći. Vraćajući se na nedovoljan stepen koordinacije opozicionih partija kao ključnog uzroka lošijeg ishoda, treba skrenuti pažnju da bi izbjegavanje rasipanja glasova na Cetinju vjerovatno dalo pobjednički rezultat opozicionoj strukturi, ali i u bitnom obeshrabrilo mnoge prijetnje, zloupotrebe i nasrtaje pretorijanaca vlasti.

MONITOR: Čini se da vlast sve ogoljenije ne želi da pusti vlast?
MARIĆ: Vlast proizašla i organizovana na kominternovskoj matrici najbolje se snalazi u političkim krizama. Svaka normalnost kod takvih režima stvara nelagodu i raste do nivoa panike. Odbrana tekovina referenduma, identifikovanje partije sa državom, institucije pod neprimjerenim uticajem političkih prvaka, kontrolisani mediji, protivnik koji napada tekovine i državu, crtanje izdajnika, sve su to cigle kojima se izgrađuje autoritarnost u društvu bez demokratskog sjećanja. Građanin se dominantno usmjerava prema realnim parametrima, prema ostvarenju egzistencije, ako opozicija nije u mogućnosti da ponudi stabilnu i izvjesnu alternativu on će potisnuti svoja nezadovoljstva u korist izbjegavanja dodatno neprijatnog rizika. Tehnolozi vlasti to odlično znaju, zato svaku priliku koriste da se predstave kao zaštitnici tekovina, da pošalju poruku, „da nije mene potop”. Đukanovićevi govori su školski primjer toga. On je imao prigodan arsenal uvreda za svaku od političkih struktura opozicije, a u zaključku svi su bili izdajnici, što cilj čini jasnim, a to je polarizacija crnogorskog društva. Istine radi ni opozicionari ne ostaju dužni, ali mišljenja sam da zapaljiva retorika i slika haosa, u političkom smislu, više odgovara vladajućoj strukturi, posebno kod činjenice da su sebe nametnuli kao zaštitnike države i spoljnopolitičkih prioriteta, što implicitno Zapad prihvata, jer smo svjedoci da izostaje adekvatan pritisak u tom pravcu.

MONITOR: Očekujete li da će institucije na pravi način procesuirati prijave tokom izbornog dana?
MARIĆ: Ne vidim nijedan razlog da institucije ne postupe u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, ili bolje reći u skladu sa činjenicom da ni do danas nemamo procesuirane i institucionalno razjašnjene zloupotrebe iz afere „Snimak”. Institucije nijesu ni stvarane niti osposobljavane da na suštinski način kontrolišu izborne procese. One nemaju potrebnu autonomiju i autoritet, o čemu govori selektivnost, primjera radi Državnog tužilaštva, ili vrlo zanimljiva uloga ASK-a kroz utvrđivanje konflikta interesa u zadnjem periodu. Nije to samo slučaj sa pomenutim institucijama, to je generalno stanje sa kojim se svakodnevno možemo sresti, kroz rad komunalne policije, saobraćajne policije, inspekcijskih službi. Nažalost ove teme nijesu dovoljno prisutne u političkoj utakmici, nijesu atraktivne, šta li?

MONITOR: Bili ste u prelaznoj vladi kojoj je bio cilj da obezbijedi uslove za fer izbore. Da li su slobodni izbori sve manje mogući?
MARIĆ: Mislim da su očekivanja od Vlade izbornog povjerenja bila prenaglašena, imajući u vidu stvarni okvir njenog rada, te je ona u tom pogledu izvjesno razočarala mnoge. Ipak, i pored brojnih nedostatnosti, što zbog pomenutih objektivnih ograničenja, ali i onih subjektivnih koji se odnose na učešće opozicionih predstavnika, ona je imala i ima svoju vrijednost i poruku.

Prvo, vrijednost je da su brojni državni resursi bili pod kontrolom, da nije bilo bitnijih kršenja izbornog procesa, nije identifikovana kupovina ličnih karata-znači ta preventivna funkcija koja nije možda javnosti uvijek vidljiva, a koja je nerijetko zahtijevala ozbiljan angažman i trud. Međutim, nijesmo mogli da predvidimo stvaranje vanrednog stanja na sam izborni dan. Rezultat je bio više nego tijesan i da je stanje bilo „redovnije” pitanje je kakav bi bio u konačnom, a realno tome jeste posredno doprinijela, sa svim svojim manama, Vlada izbornog povjerenja.

Drugo, poruka je takođe jednostavna i jasna, a to je da opozicija ima kapacitet i znanje da upravlja svim procesima vršenja vlasti u državi. Ipak, mislim da to nije politički valorizovano u korist samog opozicionog političkog projekta, pa se konačno i odrazilo na štetu, moguće, mnogo boljeg izbornog rezultata građanske opozicije u tom trenutku.

MONITOR: A saradnja opozicije i vlasti? Koliko je ona u ovakvim uslovima realna?
MARIĆ: Trenutno ne vidim ništa što bi upućivalo na mogućnost saradnje, ona je odavno nemoguća u ovim okolnostima, ali ne vidim ni mogućnost traženja kompromisa za izlazak iz krize. Imamo stanje političke depresije u kojoj svi nekako čekaju da onaj drugi sam od sebe propadne. To me navodi na zaključak da će ovo stanje političkih i sudskih procesa potrajati, naravno na štetu građana. Ne volim da zvučim pesimistički, ali čini se da trenutno politička scena nema kapaciteta za više od održavanja postojećeg stanja.

MONITOR: Da li je poslije 16. oktobra bojkot jedino rješenje ?
MARIĆ: Bojkot nije jedino riješenje, ali je bio i na neki način još jeste tačka spajanja kompletne opozicije. Međutim, njegovi efekti su na izdisaju. Opozicija će morati brzo da odluči, kako dalje? Ili radikalizacija, koja uključuje proteste, ili neka alternativna dorada postojećeg bojkota, poput nekog vida otvorenog parlamenta sa vrlo jasno postavljenim institucionalnim pravilima i ciljevima. Svaki iskorak će biti problematičan, jer u opoziciji različito vide sredstva kojima treba ostvariti političke ciljeve, a i njihove vrijednosne osnove imaju značajne razlike.

MONITOR: Šta je po vama izlaz iz političke, ali i duboke sveopšte krize u kojoj se ovo društvo već duže nalazi?
MARIĆ: Kriza će nas svakako voditi ka nekom riješenju, čak i ako kao društvo nijesmo sposobni da je riješavamo na demokratski prihvatljiv način. Drugačije rečeno, trenutno ne vidim unutrašnju spremnost i kapacitet da se kriza riješava. Ona dobrim dijelom prevazilazi naše političke elite. Da li će se desiti eventualno posredovanje, možda kroz vid tajne diplomatije, od strane Brisela kao negdje legitimne adrese u odnosu na pregovarački proces, teško je reći? U ovakvoj raspodjeli prije sam mišljenja da ne.

Eventualni dogovor opozicije o jedinstvenom kandidatu za Predsjednika, kao i unaprijeđenje koordinacije za podgoričke izbore koji bi mogli završiti u korist opozicije po sadašnjim indikatorima, mogli bi izazvati reakciju vlasti i sijedanje za pregovarački sto.

MONITOR: Čekaju li nas bolji dani?
MARIĆ: Kako za koga, jer mi kao društvo imamo tendenciju da se zadržimo na konceptu političkih neprijatelja, i daleko smo od tačke u kojoj bi društveno napredovali do političkog sistema konkurenata, a u takvim društvima imate velike napore da se drugome pokvare dani koji dolaze.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo