Vjerujem da će, uprkos ovoj ravnodušnosti, Gaza živjeti u savjesti čovječanstva. Kada se povjeruje da je ubijena – savjest će nići ko iz zemlje trava. A ko je travu zaustavio, ko proljeću rekao – ne budi se

MONITOR: Nedavno je izašla vaša knjiga Smrt u Gazi, poetski odgovor na genocid u Palestini. Koliko je bilo teško utonuti i poetski oblikovati stradanja koja se dešavaju pred očima cijelog svijeta? 

MARTINOVIĆ: Knjiga Smrt u Gazi je nastala kao nužnost, kao činjenica preko koje je nemoguće preći, koja se ne može mimoići. To je genocid najstrašnije vrste koji se dešava pred očima svijeta. A svijet ćuti, uporno ćuti. Zašto ćuti? To je veliko pitanje. Iako ima reakcija, one su male, nedovoljne.

Strašni prizori putuju pred očima svijeta, a svijet žmuri, sklanja pogled u stranu, pravi se da ne vidi. Ili ne vidi: možda je oslijepio, ostao bez osjećaja, otupio. Pred današnjim oružjem nemoćnim se osjećaju mnogi i to ćutanje može biti iz nemoći ili straha. I nemoć i strah su zavladali svijetom. No, neminovne su pobune, neminovna su buđenja… Ali do tada će izginuti na hiljade ljudi, kako je to u Gazi, gdje stradanje ne prestaje. Ide se do potpunog zatiranja.  Bojim se da je umrla savjest čovječanstva. U vrijeme Španskog građanskog rata drugačije je bilo. Na hiljade dobrovoljaca je išlo iz svijeta. U Gazu se ne ide, Gazi niko ne pomaže. Gaza je sama, otvorena živa rana, koja ne može zarasti. Opustošena zemlja. Moćnici koji vode ovaj rat ne kriju da će Gazu raseliti i da će napraviti prelijepe hotele i apartmane za odmor i uživanje. Može i to da bude.  Sila slomi zemlje i gradove… Ali kako spavati, kako se odmarati nad mrtvima i sa mrtvima? Mrtvi su probuđena savjest. Mrtvi su uvijek budni. Mrtvi su nepobjedivi. Oni žive, niko ih ne može ubiti po drugi put. Knjiga je nastajala spontano, nužno, svakodnevno od početka rata do januara ove godine. Nijesam dalje mogao pratiti tragediju koja se nastavlja. Zapisivao sam prizore, stradanja, potresne slike. Toj fascikli nijesam smio da priđem, da u nju zavirim.  Esad Kočan, koji će kasnije s pravom postati urednik knjige, pomogao mi je u tome. Mnogo je bola, mnogo opomena i pomena. Knjiga počinje sa pjesmom Gospode, prvom koju sam napisao u kojoj razgovaram s Bogom, koji sve gleda a ćuti. Bog a ne vidi šta se dešava, kakve strahote. A završava se pjesmom Bog u Gazi u kojoj je Bog sišao u Gazu, gdje ostaje i kaže: Ne mogu više/ići na nebo/Ostaću na zemlji/Ostaću u Gazi/Pa neka/ I mene ubiju/. A ubiti Čovjeka isto je kao ubiti Boga! Zlatni uvodni tekst za knjigu napisao je Ferid Muhić, dugujem mu zahvalnost za riječi koje je napisao i duboko osjećanje koje je pokazao, kao humanista i uman čovjek.

MONITOR: Vječno pitanje – osim dizanja glasa i ostavljanja traga koliko je poezijom i umjetnošću moguće uticati na buđenje savjesti i empatije? 

MARTINOVIĆ: Glas svakako treba podići, makar i jedan, makar i u pustinji gdje te niko ne čuje, čuje viša pravda. Najgora je tišina, mirenje i odobravanje. Lično sam pišući ovu knjigu umirivao sopstvenu savjest. Mnogo puta, gledajući sve te strahote, postidio sam se što sam čovjek, što pripadam ljudskom rodu, s  uvijek istim pitanjem: može li se sve ovo dešavati. Da li je istina ovo što gledamo sopstvenim očima?

Poezija najduže traje, njeni treptaji, žive sile koje vibriraju u prirodi, istoriji i čovjeku. Kada je samarkandski kadija Abu Taher sreo mladog Omara Hajama, za kojeg su se već otimali gradovi, dao mu je svesku i to darivanje ispratio riječima: Evo ti ova sveska Hajame, zapiši u njoj koju rubaiju. Iako je tvoj brat stradao zbog dvije ruabaije (dvije strofe po četiri stiha!), u kojima je loše govorio o vladaru. Nemoj se uplašiti. Pjesnički treptaj najduže traje. Toliko puta potvrđena istina. Hajam će u toj svesci napisati Rubaije, slavno djelo svjetske književnosti. Danas se puca u srce te Civilizacije, u kolijevku koja je odnjihala Svjetski duh i Hajama.

Ovo sam ispričao zbog pjesničkog treptaja. Velika pjesnička djela su toliko puta potvrdila ovu istinu. Sve je prošlo. Moć i vlast – Tim nepovratnije što se činjahu večitijim, kako je pjevao Zogović u Ali Binaku. Tih dvanaest pjesama  prvog modernog spjeva u crnogorskoj književnosti, sa kojima je pjesnik stao na stranu poniženih Albanaca u Kraljevini SHS, pokazali su se jačim od svih armija i svih sila Kraljevine. Sve je prošlo, svi su prošli: Šemsi paše, Sav batare, Todor baše / sejmani, krilaši, žandari, ćuskjaši, batinaši / kamatnici i mitnici, gočobije – knjigopisci…I prošle su vođe i vojske. To nepovratnije/što se havljahu vječitiji. To izenadnije/kad se činjahu najačima/, piše mladi Zogović u Pjesmi devetoj. Nije se uplašio iako to tada bijaše veoma opasno, stao je na stranu nemoćnih i obespravljenih. Dakle, sve je prošlo,   poezija  je ostala – Ostao je Ali Binak. Ostao Ep o Gilgamešu, najstarije djelo svjetske književnosti. Srušena je Niniva najljepši i najutvrđeniji grad u tadašnjem svijetu, po nekoj višoj pravdi u koju ja vjerujem, poslije mnogo vjekova u ruševinama je pronađen Ep,  to besmrtno djelo.

Poezija je trajniji svjedok od hronika, istorijskih zapisa, koje uglavnom pišu pobjednici, dok poeziju pišu  veliki civilizacijski obrasci.  Ona je nad svim, ona je sa svima,  gola kvintesencija i egzistencija. Zato trajana. Ona ne krivotvori, ne da se potkupiti.

Ivan Goran Kovačić je pisao Jamu  u bosanskim planinama, stajući uz žrtve, da bi i sam završio sa nožem ispod grla. Bilo je to vrijeme solidarnosti, zato je pobijedila borba kojoj je pripadao, a velika borba hoće velikog pjesnika. Ta je borba rodila Gorana.  Iz Topuskog, gdje je štampano ratno izdanje ove besmrtne poeme sa koricama od šatorskog krila, drugog materijala nije bilo, sa grafikama Eda Murtića i Zlatka Price, četiri primjerka idu na četiri tada najvažije svjetske adrese velike antifašističke koalicije, za tri vođe i jednog umjetnika: Čerčila, Ruzvelta, Staljina i Pikasa. Tada je riječ imala krila, našla i svoga pjesnika, odjeknula  i daleko i duboko. Taj odjek ne prestaje, svuda je gdje se vodi pravedna borba. I u Gazi! Pjesnik je bio mrtav kada je štampano ratno izdanje, ali je poema otišla u svijet. Kasnije će je vijetnamski borci nositi u rancu kao, pored vojničkog,  neophodno ljudsko trebovanje.

Ove primjere sam naveo da bih ilustrovao moć poezije. Pjesnici uspostavljaju trajanje, rekao je Helderlin.

MONITOR: Fascinirani ste antikom, pisali ste o temama rata i stradanja, poput onih o Troji.  U svojoj poeziji često se bavite pitanjem vremena – ima li promjena, uz toliko ratova i besmisla, onih suštinskih u ljudima? 

MARTINOVIĆ: U nizu mojih  knjiga, stoji knjiga Troja/ Domovina  moja. U njoj sam bio u Troji i sa Trojom. S Astiajanktom, Hektorovim četvorogodišnjim  sinom, koga je Odisej bacio niz zidine grada. U  toj knjizi poezije, kasnije u romanu Homer na putu za Smirnu, Odisej je poludio zbog zločina koje je počinio. Prate ga utvare, mrtvi, priviđenja, kalipse i polifemi…  U mojim knjigama on ne stiže u Itaku. Božja pravda ne oprašta.

Sve moje knjige su pisane na antičkim temama. U tim temama su obrasci ljudskog ponašanja, čovjek i univerzum. U romanu Homer na putu za Smirnu,  bavim se Trojanskim ratom, matricom  svih ratova. U njoj je Homer hirurg koji svakodnevno gleda stradanje. Svjedok iz prve ruke.  Koristio sam  Ilijadu, taj spomenik ratu, kako je naziva Aleksandar Bariko, pišući antiratni roman u kome Homer rat doživljava kao najpogubnije stanje. Na kraju se gotovo uvijek zaboravi zbog čega se počelo, jednaki su gubitnici i oni koji osvajaju, koji uništavaju i oni koji su uništeni. S tim što oni koji se brane, uvijek moralni pobjednici. Uvijek sam na njihovoj strani! Negdje sam napisao, možda baš u knjizi Smrt u Gazi – mrtvi su nepobjedivi, njih ne možeš ubiti. Oni su zadobili vječna obličja, ne dotiče ih vrijeme i ljudi.

U Knjizi  Propovjednikovoj, sin Davida  cara u Jerusalimu na početku  kaže: Što je bilo to će biti, što se činilo/ to će se činiti, I nema ništa novo pod suncem. Sve je isto s tim što ratovi koji se danas vode sve brišu za sobom. Ratuje tehnika, ali tehnikom upravljaju ljudi. Oni biraju cilj i metu. U istoriji postoje ciklusi mira, a onda dođu i oni nemira i ratovanja. Zašto se to probudi u čovjeku? Veliko je pitanje i ko zna da li ima pravi odgovor.To ni Homer nije znao!

S knjigom Smrt u Gazi – prvi put iz antike ulazim u svoje doba, u živu antiku. Pojas Gaze je živa antika, sveto parče zemlje koje niko neće pokoriti. Vjerujem da će, uprkos ovoj ravnodušnosti, živjeti u savjesti čovječanstva. Gaza je metafora koja  koja tješi i budi. A ko je ubio Metaforu?! Iako je to buđenje gotovo neprimjetno, savjest ne miruje,  ne može se ubiti ni sa kakvim oružjem, ne može se zakopati u zemlju ni otjerati na nebo. Tu je svaka moć nemoćna! Svaki vladar i vojskovođa. Kada se povjeruje da je ubijena – savjest će nići ko iz zemlje trava. A ko je travu zaustavio,  ko proljeću rekao – ne budi se.

MONITOR: Odavno vas opisuju kao pjesnika-arheologa. Šta će neki budući arheolozi, istoričari i pjesnici pisati i kako će tumačiti ovo naše vrijeme?

MARTINOVIĆ: Vremena se pronalaze. I ovo  naše će se oslikati u budućem. I budući će moći da sagledaju sve  tragove i sve grobove, nepočinstva ali i velika djela. A velikih djela i gestova biće uvijek i sada ih ima naravno (šta bi svijet bez njih?), potrebno je  vrijeme da se iskristališu. Naiđu vremena ogromnih stradanja, velike pogibije nevinih koji  ostaju  bez doma i groba, bez najbližih. Mnogo je mrtvih u Gazi. Pogubna su  to vremena – kada živi zavide mrtvima.  Humanitarni centri postaju grobnice. Kakva ljudska najniža niskost.

Ubiti dijete znači ubiti sebe, ubiti Boga

MONITOR: U knjizi dominiraju riječi – ,,gospod”, ,,dijete” i ,,smrt”. Zašto ste odabrali ove motive?

MARTINOVIĆ: Ti motivi su noseća vertikala knjige. Tamo gdje je žrtva tu je  Bog. A ubiti dijete, znači ubiti sebe, ubiti Boga. To je najveći grijeh. Varvarstvo nad varvarstvima, u koje tone svijet. Prvotni naslov knjige je bio Djeca u Gazi. Najviše me pogađala smrt djece. Te smrti malih – velike su smrti!  Esad Kočan mi je govorio: ta mrtva djeca postaće besmrtne pjesme. Njegova rečenica  bila je posebno podsticajna. U mojoj knjizi tu mrtvu djecu na nebu dočekuje veliki palestinski i svjetski pjesnik Mahmud Derviš, dijeli im igračke, tješi ih i unosi  u pjesme, pa tako čini besmrtnim. Meni je svaka nedužna žrtva strašna. Jednake su mi ljudske žrtve u ovom času – one u Iranu i one Izraelu, Teheranu i Tel Avivu.  Sve civilne žrtve su iste pa ma gdje i ma ko bile. Žrtve ne brojim po nacionalnosti, ni po vjerskoj pripadnosti. U svakoj  gledam čovjeka. Nikada ne mogu  da optužim i osudim  bilo koji narod. Mogu pojedince koji vode ratove. Uvijek sam pred čudom i pitam se: da li oni što šalju granate, oni što ispaljuju toliko smrtonosnih raketa, pomisle li da su tamo ljudi: žene i djeca, nemoćni starci.  Gladni. Ubijaju ih u redovima za hljeb. Pozovu ih za humanitarnu pomoć, a kada se sakupe, onda idu granate. Dno ljudskosti. Popuštaju  osnove koje drže čovječanstvo! Mnogi se ne domognu hljeba. Kakav varvarizam.  Dokle ovo može da ide. Šta se desilo sa čovjekom? Bojim se apokaliptičnih vremena! Gube se ljudske norme. Ratove vode ludaci. Istorija je to dokazala toliko puta. Oni su kao i svako drugi kratkog vijeka, a nanesu toliko zla. Da li ikada pomisle na to? Sigurno ne jer da pomisle ne bi to radili. Kratkovjeki a mogu da učine dugovjekovno zlo.

Gaza je živa antika

MONITOR: U jednom od intervjua citirali ste persijskog cara Kserksa koji, kroz Eshilova usta, kaže: Propali smo jer smo činili nepravdu! Da li taj princip važi u istoriji i da li smo svjedoci propasti jedne civilizacije?

MARTINOVIĆ: To što je  Eshil, veliki pjesnik, izrekao na usta persijskog cara Kserksa – najstrašnija je i najveličanstvenija  lozinka čovječanstva. A nije slučajno izgovorena,  ništa nije slučajno!  Velika persijska vojska krenula je na Grčku da je pregazi i potre sa zemlje – mala Grčka je nadmoćno pobijedila tu silnu vojsku od koje se samo nekoliko živih sa carem Kserksom vratila u prijestonicu Susu. Dokaz da  postoji nešto što poravnjava, šta je čije daje svima  po zasluzi. U istoj tragediji je stih: Pobijedili smo jer nijesmo bili sami. Ja sam to ovako tumačio: bili smo sa sobom, bili svoji i na svome. A tada je čovjek najjači. Tada je nepobjediv!

Gaza i ono što se dešava u Gazi, živa je antika. Antika jedino ne umire. Antika živi i u budućnosti! Umirući – narod u Gazi – živi!

Predrag NIKOLIĆ

Mislim da možda ljudi u regionu nijesu svjesni koliko je ovaj trenutak jedinstven. Tramp nije normalan američki predsjednik, a predstavlja nevjerovatan sklop psihičkih, intelektualnih i ideoloških poremećaja. Plašim se da je već od samog početka prešao neke crvene linije od kojih nema povratka. SAD više nije zemlja koju poznajete, i neće biti još izvjesno vrijeme

MONITOR: Kako ocjenjujete domete studentskih blokada i građanskih protesta u Srbiji i koliko su oni, sami po sebi, značajni?

GORDI: Impresivno je kako su studenti svojim zahtevima kreirali situaciju koju režim ne može da kontroliše. Redovno pratim šund medije pod kontrolom režima, a vidi se da nijedan od njihovih pokušaja diskreditacije protesta (da ih diriguje hrvatska tajna služba, da ih diriguje premijer Kosova, da su antisrpski, da poštuju žrtve genocida, da su boljševici, da su fašisti, da traže nezavisnost za Vojvodinu, da su nasilni itd, itd….) ne uspeva. Dapače, više je puta ponovljen anketski nalaz da velika većina građana podržava i studente i njihove zahteve. Rezultati nedavnih lokalnih izbora pokazuju da režim-čak i uz velike manipulacije, jedva može da si obezbedi dovoljnu podršku glasača da bi zadržao vlast i na onim mestima gde je neprekidno držao vlast nekoliko godina.

Očigledno je da vladajuća garnitura gubi tlo ispod sebe. Do sada je Vučić raspisao izbore jedino u trenucima kada je bio siguran da će pobediti. Sada će morati prvi put da se suoči s glasačima u trenutku kada postoji izvesna mera neizvesnosti.

Treba naglasiti da neizvesnost postoji za obe strane. Pokušaj da se ispostavi prelazna vlada koja bi osigurala uslove za slobodne i pravilne izbore nije uspeo, pa eventualni izbori će biti održani pod uslovima u kojima režim i dalje kontroliše glavne medije, izborne spiskove i proces brojanja glasova. Isto tako kada studenti budu morali da izađu sa spiskom kandidata i programom to će suziti prostor za eventualnu podršku. Ali u isto vreme, može se reći da režim planira za slučaj gubitka vlasti preventivno kreiranje incidenata u društvu. Tako tumačim okupaciju javnog prostora “Ćacilendom,” kao i uspostavljanje fantomskih GONGO-a poput “Centra za društvenu stabilnost,” “Centra za evropske vrednosti,” i tako dalje.

MONITOR:Aleksandar Vučić je profesore državnih  univerziteta u Srbiji kaznio primanjima-kako je rekao, dovoljnim za krompir. Univerziteti sumnjaju da se radi o namjeri da se uništi državno visoko školstvo i obrazovanje prepusti privatnicima. Donald Tramp je doneo uredbe kojima, očigledno, pokušava da oslabi Univerzitet Harvard.. Da li je univerzitetska autonomija  toliko velik suparnik onima koji žele da budu svemoćni?

GORDI: Univerzitet je posebno mesto u društvu gde se neguju sloboda govora, kreativnost, raznovrsnost mišljenja i znanje. Odgovara društvima u kojima se te vrednosti cene, i gde postoji svest da razvoj društva zavisi od bogatstva intelektualne aktivnosti. U zatvorenim društvima iste te vrednosti se percipiraju kao pretnje, i vlasti nastoje ograničiti njihovo širenje. Ta dinamika je već viđena ranije, više puta u više zemalja. No dobra je uporedba ljudske intelektualne aktivnosti s krompirima. Čim je posađena teško će prestati da cveta.

MONITOR: Nedavno su u posjeti zemljama Zapadnog Balkana boravili  najviši zvaničnici EU. Najviše pohvala i dobrih vijesti dobile su Crna Gora i Albanija. Koliko su obećanja ispunjiva?

GORDI: Verovatno će proći izvesno vreme pre nego što vidimo takav preokret u politici Evropske unije koji će pokazati da je EU u stanju da ispuni svoja obećanja.

MONITOR: Pokušaj saradnje Brisela i Vasingtona u vezi sa zaustavljanjem rata u Ukrajini, pokazao se neuspješnim. Ni Ujedinjeno kraljevstvo nije bolje prošlo, ali je-čini se , došlo do izvjesnog približavanja Brisela i Londona. Koliko  demokratska Evropa ima razloga da se osjeća zaista ugroženom a ne samo zapostavljenom u donekle novim odnosima glavnih globalnih aktera?

GORDI: I evropske zemlje se suočavaju s promenjenim odnosima na svetskom nivou. S jedne strane te promene donose sa sobom velike opasnosti, najvidljivlije što se tiče sve veće bliskosti SAD-a s Rusijom, kao i očigledan gubitak regulativne snage u vezi s odnosima na Bliskom istoku. Ali s druge strane, mislim da će nova situacija primoriti UK da prepoznaje svoje zajedničke interese s ostatkom Evrope, i da će pojačati svest da budućnost demokratije u svetu zavisi sve više od Evrope. Za sada je, na primer, skoro celokupan teret podrške Ukrajini pao na zemlje Evropske unije.

MONITOR: Kada se radi o Ukrajini, rat se nastavlja. Trampov prijedlog da Ukrajina prizna pravo Rusije na značajan dio njene teritorije, nije prihvaćen. Da li su Vladimir Putin i Volodimir Zelenski, pokazali da je Tramp nedorastao ulozi velikog mirovnog pregovarača- kako je sebe vidio?

GORDI: Jesu. Nemam ništa dodati tome.

MONITOR: Spoljna politika nove američke administracije svodi se na neku vrstu manipulisanja ekonomskim interesima i političkim indulgencijama, prije svega kroz carinsku politiku i neselektivne velike poslove sa zemljama nedemokratskih režima. Koliko ova “logika” Donalda Trampa pervertira “američke vrijednosti” i utiče na temelje liberalne demokratije?

GORDI: Mislim da možda ljudi u regionu nisu svesni koliko je ovaj trenutak jedinstven. Tramp nije normalan američki predsednik, a predstavlja neverovatan sklop psihičkih, intelektualnih i ideoloških poremećaja. Plašim se da je već od samog početka prešao neke crvene linije od kojih nema povratka. SAD više nije zemlja koju poznajete, i neće biti još izvesno vreme.

MONITOR: Djelovanje Izraela u Gazi već je-i kroz optužnicu MKS za Benjamina Netanjahua, pod teškim optužbama  za ratne zločine, pa i zločin genocida. Tramp je predlagao “privremeno” preseljenje Palestinaca u druge države i stvaranje luksuznih rizorta. Da li su ljudska prava Palestinaca i projekat “dvije države” koji je podržavao i Dzozef Bajden, zadugo stavljeni na sporedni kolosjek, pogotovo ukoliko dođe do regionalnog sukoba?

GORDI: Nije samo rešenje o dvema državama koje je zastupala serija američkih vlada prethodnih decenija, nego su i svi ostali predlozi za mirno rešenje sukoba Izraelaca i Palestinaca, ugroženi zločinačkim vođenjem ovog rata. I Bajden je bio slab u svom pristupu zločinima koje čine izraelske snage prema Palestincima, ali je Tramp u potpunosti odustao od svakog pokušaja sprečavanja i kažnjavanja zločina, pa je dopustio da Netanjahu određuje američku politiku prema Izraelu.

MONITOR: U fokusu su vojna dejstva između Izraela i Irana. Tvrdi se da je Netanjahu bez odobrenja Vašingtona ušao u ovu opasnu avanturu, ali je dobio Trampovu podršku, post festum. Može li se ovaj sukob proširiti, da li je on u interesu SAD?

GORDI: Nije prvi put da vidimo takve okršaje između Izraela i Irana, ako ne zbog iranskog nuklearnog programa onda u formi odmazde za neki teroristički napad. Tako nešto se dešava otprilike svake dve godine. Ali dejstva imaju svoja ograničenja: izraelske snage unište neke objekte u Iranu, iranske snage šalju par raketa na Izrael, onda se ćutke dogovore da je ta epizoda završena za određeno vreme. Ograničenja su u interesu obe države ali ih uglavnom postavljaju uticajne zemlje koje nastoje da spreče veće sukobe u regionu. Sada to nije slučaj. Rusiji bi dobrodošla bilo kakva nesreća koja bi mogla odvlačiti pažnju s njihovog rata protiv civila u Ukrajini. A SAD vode ljudi koji su kompletno lišeni iskustva, znanja, odgovornosti i ljudskih kvaliteta.

MONITOR: Ajatolah Ali Hamnei je 2003. izdao fetvu o zabrani proizvodnje nuklearnog oružja. Tvrdi se da to nije u skladu sa islamom, ali i pretpostavlja da Iran može da napravi atomsku bombu. Izrael otvoreno planira ubistvo Hamneija i hoće  pad njegovog režima.  Može li i Trampa uhvatiti Busov virus “širenja demokratije”?

GORDI: Američka politika u sadašnjem periodu je dosta neprevidljiva, delom zbog odsustva sposobnih profesionalaca, a delom zbog toga što politiku vodi osoba koja je vođena pobudama, da ih ne zovemo emocije. Ali u svakom slučaju možemo biti sigurni da ukoliko dođe do američke intervencije s ciljem promene režima u Iranu (ili u bilo kojoj drugoj zemlji), rezultat neće biti demokratija.

Nastasja RADOVIĆ

Integracija u EU nije samo pitanje usklađivanja zakona, jačanja institucija, već  i vrjednosno pitanje. Nije teško zaključiti da je veličanje ratnih zločinaca direktno suprotstavljeno temeljnim evropskim vrijednostima, među kojima su pomirenje, suočavanje s prošlošću i poštovanje ljudskih prava

MONITOR: Kako komentarišete ocjene iz posljednjeg non paper dokumenta?

MAROVIĆ: Ocjene iz non-papera Evropske komisije predstavljaju jedan realističan i oprezan presjek stanja u Crnoj Gori kada je riječ o vladavini prava. U dokumentu se ističe određeni institucionalni i zakonodavni napredak, posebno u dijelu formalnog usklađivanja sa evropskim propisima, ali je preovlađujući ton zabrinutosti zbog sporog napretka u oblastima koje su ključne za funkcionisanje vladavine prava u praksi. Komisija šalje poruku da nije dovoljno samo raditi na normativnom dijelu, a i tu kaskamo ako se uzme u obzir podatak o sprovođenju Programa pristupanja, već da se od nas očekuje mnogo više.

Možete zamisliti koliko je pritisak snažniji ako se uzme u obzir da nam je ostalo još godinu i po da ubijedimo sve da smo stvarno spremni za članstvo. Non-paper nije dramatično negativan, ali jeste upozoravajući, posebno jer dolazi nakon dobijanja IBAR-a. To znači da je  završena faza tapkanja po ramenu.

MONITOR: Jesmo li godinu nakon dobijanja IBAR-a nazadovali na putu ka EU?

MAROVIĆ: Nijesmo nazadovali od dobijanja IBAR-a, jer je to bio tehnički korak koji je trebalo da nam bude odskočna daska za dalje, a u suštini se usvajanjem zakona ne dobija ništa ako oni ne proizvode efekte u praksi. Ovo možda zvuči kao mnogo puta ponovljena floskula, ali ako se prebacimo na rječnik evropske integracije onda bismo rekli ovako – aproksimacija, odnosno potpuno usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa pravnom tekovinom EU, a obavezali smo se da ćemo svaki propis uskladiti, znači da ste završili sve tri faze koje podrazumijevaju pripremu i usvajanje propisa, njegovo sprovođenje i izvršenje. Mi smo i za IBAR ostali samo u okviru te prve faze pripreme i usvajanja, a podsjetiću da je za fazu izvršenja ključna uloga pravosuđa.

Isto tako, mi još, doduše  sa sve manjom vjerovatnoćom, imamo šansu da realizujemo mapu puta koja podrazumijeva zatvaranje svih poglavlja do kraja 2026, jer je ona svakako podrazumijevala da tokom 2024. i 2025. bude zatvoreno 10 poglavlja, a to je još moguće. Međutim, umjesto da vidimo ubrzanu dinamiku sprovođenja reformi i korišćenje  IBAR-a i tog pozitivnog koraka ka EU za transformaciju društva, suočavamo se sa istim problemima kao i prije godinu ili prije 13 godina kada smo otvorili pregovore. Kroz izvještaje Evropske komisije, godišnji i non paper, možemo da pročitamo iste ocjene o radu sudstva, tužilaštva, nepostojanju presuda za korupciju, loše uslove za izbore i mnoge druge probleme.

IBAR je trebalo da bude prekretnica, trenutak kada država konsoliduje institucije i pokazuje mjerljive rezultate, a ostao je tehnički korak koji su i Vlada i EU bezrazložno nazivali „istorijskim“. Da bi bio istorijski morao je već da dovede do promjena, a nije.

MONITOR: Šta je razlog?

MAROVIĆ: Razlozi su višestruki. Prvo, mi smo stalno u stanju političke krize u okviru koje se najviše energije troši da se heterogena koalicija na vlasti održi u životu. Politička nestabilnost i fragmentirana vlast često djeluju bez jasne vizije i dugoročnog plana i evropska agenda služi kao sredstvo za mahanje navodnim uspjesima, iako se u suštini radi samo o neznatnim unaprjeđenjima. Odsustvo političke kohezije i konsenzusa o temeljnim pitanjima usporava donošenje ključnih odluka. Isto tako, heterogenost vlasti je znak da mi ne znamo šta su evropske vrijednosti.

Drugo, i dalje postoji izražen deficit institucionalne odgovornosti. Evropski proces se često koristi kao sredstvo unutrašnjeg političkog pozicioniranja, a ne kao iskrena transformaciona agenda. To dovodi do situacije u kojoj EU integracija služi više kao politički marketing nego kao stvarna razvojna politika.

Treće, politika nagrađivanja podobnih, koja je oduvijek primaran mehanizam zapošljavanja i napredovanja, dovodi do ogromnog razočarenja i demotivisanosti kod stručnog kadra sa integritetom koji godinama radi u administraciji, pa i to utiče i na efikasnost i na rezultate. Četvrto je manjak znanja i vještina i ukupno manjak kapaciteta da se proces ubrza i privede kraju.

Peto, EU, više Evropska komisija nego države članice, motiviše Crnu Goru i Albaniju iz strateških razloga, ali to čini na pogrešan način. Svima bi bilo korisnije da fokus bude na konkretnim unapređenjima pa makar to bile tri ključne stvari, a da se za sve ostalo definišu prelazni rokovi.

Na kraju, dajući prioritet sporazumima kojima se u potpunosti obesmišljavaju i procedure i državni interesi, Vlada šalje poruku da bi u EU, ali da nastavi po starom.

MONITOR: Vlada najavljuje zatvaranje poglavlja javnih nabavki. Ministarka Maida Garčević kazala je da je EK potvrdila da Crna Gora ispunjava mjerila za zatvaranje tog poglavlja, čime su, kako je rekla, uklonjene sve zabrinutosti u vezi sa međunarodnim sporazumima čije odredbe se tiču upravo javnih nabavki, misleći na Sporazum sa UAE. Evropa više nije zabrinuta?

MAROVIĆ: To što je EK konstatovala tehničku ispunjenost mjerila za zatvaranje poglavlja o javnim nabavkama jeste dobro i dokaz da je administracija obavila svoj dio posla. Ipak, treba biti oprezan i u tumačenju i u daljim koracima. Sporazumi sa UAE su ozbiljna prijetnja i to piše u poziciji EK za ovo poglavlje, odnosno da je od suštinskog značaja da bude osigurano da implementacija ne bude u suprotnosti sa pravnom tekovinom EU o javnim nabavkama. To se isto navodi i u mišljenju EK na sam Sporazum, kao i bojazan da bi do toga moglo doći.

Problematično je sve u vezi sa Sporazumom, jer da je Vlada planirala da vodi računa o procedurama, tenderu, prostornom planu, vlasnicima zemljišta, državnom interesu, ne bi se potencijalni investitor obraćao javnosti prije nego što su sporazumi ratifikovani u Skupštini, ne bi se odluka o njima donosila na vladinoj whatsapp grupi, izbjegla javna rasprava, ne bi Skupština radila dan-noć da što prije ratifikuje ove sporazume. Ispostavilo se da je moguće državu prodati za sedam dana samo ako postoji volja u parlamentarnoj većini. Otuda, sporazumi ne samo da mogu dovesti do nazadovanja odmah po zatvaranju poglavlja o javnim nabavkama, oni su prijetnja za naš evropski put generalno, jer mnogo govore o parlamentarnoj većini i njenim prioritetima.

MONITOR: Koliko su potezi vlasti, od Sporazuma sa UAE  do Rezolucije o Jasenovcu, usporile proces ka EU?

MAROVIĆ: Stvorili su dodatni prostor za sumnju u iskrenost evropske orijentacije Vlade. Sporazum sa UAE izazvao je bojazan da se evropska pravila mogu zanemariti zarad političkih i ekonomskih interesa, dok je Rezolucija o Jasenovcu, ma koliko dobronamjerno predstavljena, došla u trenutku kada su evropski partneri očekivali fokus na pravosudne reforme, borbu protiv korupcije i funkcionisanje institucija. Pored sadržaja, problem je i u načinu na koji su doneseni – bez šire društvene i političke rasprave, bez jasnog obrazloženja i van usklađenog evropskog narativa. Takav pristup dovodi do erozije povjerenja kod evropskih partnera, što se reflektuje u ocjenama, ali i u stepenu spremnosti EU da ubrza proces pristupanja.

MONITOR: Brisel je opet podsjetio da  Crna Gora nema pravoznažne presude u oblasti visoke korupcije, u tzv visokoprofilnim slučajevima.

MAROVIĆ: To je dokaz da borba protiv korupcije nije prioritet, da je pravosuđe u rasulu i da nismo ništa uradili da uspostavimo efikasan sistem evaluacije rada sudija i tužilaca. Kao što je već rečeno, uloga pravosuđa je ključna u obezbjeđivanju jednakosti pred zakonom. Osim ispraznih prijetnji svi ostaju nekažnjeni za velike zloupotrebe kojima smo svjedočili i prije i poslije 2020. godine. Hapšenja, otvaranje istraga, sve je to manje važno ukoliko nema pravosnažnih presuda u slučajevima visoke korupcije jer one pokazuju sposobnost države da se s njom obračuna u sopstvenim redovima. Bez pravosnažnih presuda nema pravde, ili „orvelovski“ rečeno – svi  smo jednaki, samo što su neki „jednakiji“ pred zakonom.

MONTOR: Visoki zvaničnici SPC u Crnoj Gori opet veličaju ratne zločince, dok vlast ćuti. Kako takva Crna Gora može napredovati na putu ka EU?

MAROVIĆ: Integracija u EU nije samo pitanje usklađivanja zakona, jačanja institucija, već i vrjednosno pitanje. Nije teško zaključiti da je veličanje ratnih zločinaca direktno suprotstavljeno temeljnim evropskim vrijednostima, među kojima su pomirenje, suočavanje s prošlošću i poštovanje ljudskih prava. Kada javne ličnosti, posebno vjerski lideri, otvoreno veličaju osobe osuđene za najteže zločine, a predstavnice i predstavnici političkih partija to ignorišu, šalju poruku da društvo nije spremno da se jasno distancira od takvog nasljeđa.

Vjerovatno dio problema leži u tome što  partije vlasti vide SPC kao bitan element njihovog programa, te biraju da ili podrže takve stavove ili da ih prećute. Ovaj drugi obrazac je opasniji, jer kad dajete nekome politički legitimitet jedni ga daju baš zbog takvih stavova, a drugi koji glasaju za partije u koaliciji sa ovim nacionalističkim, opravdavaju sebe da njihova partija ne iznosi takve stavove javno, bez obzira što ih ovako ohrabruje, podstiče, hrani i normalizuje.  Ovo su samo početni koraci u prekrajanju istorije i normalizaciji fašizma. Kad jednom zažmurite, onda vas ništa ne sprječava da to radite stalno. Ćutanje vlasti u ovakvim situacijama može se tumačiti kao saučesništvo i tolerisanje ekstremizma. Crna Gora će morati da pokaže mnogo više zrelosti i političke hrabrosti u suočavanju sa svim ovim izazovima ako misli da bude građanska i evropska, što je već neko vrijeme upitno.

MONITOR: Koliko je realno da CG može ući u EU do 2028.?

MAROVIĆ: Šanse za to su 50-50, ali da bi se desilo moramo postići ili pokazati makar nešto i fokusirati se na ključne reforme, te prigrliti snažnije evropski vrjednosni okvir, budući da ne mogu da se sjetim ni jedne velike stvari ili konkretnog unapređenje koji su nam se desili tokom mandata ove Vlade.

Isto tako, davanje veta u ruke desničarke Vlade nije baš laka odluka za EU.

Milena PEROVIĆ