Povežite se sa nama

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Nova ofanziva nacionalističkih politika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Petog aprila navršilo se 26 godina od kada je počela agresija na kosmopolitsko Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Kako sa današnje distance gledate na te događaje?
MUJKIĆ: Rat u bivšoj Jugoslaviji bio je sastavni dio kontinentalnog procesa ideološkog i političkog ujednačavanja koji je podrazumijevao renacionaliziranje bivših socijalističkih država s jedne, i uvođenje kapitalističkih proizvodnih odnosa, s druge strane. Vođeni idejom nacije države subjekti nacionalizacije bili su uglavnom i subjekti rekapitalizacije koji su kao nova vladajuća klasa zaposjeli državne institucije i resurse mirnim ili nešto više nasilnim putem. U zemljama gdje je postojala homogenost domaćinskog etničkog naroda sa zanemarivim manjinama ta tranzicija tekla je manje-više neproblematično, dok je tamo gdje je položaj domaćinskog naroda bio manje izvjestan tranzicija tekla uz određeno nacionalističko nasilje. Recept nacionalne revolucije je podrazumijevao zaposijedanje zamišljenih teritorija koje su proglašavane dijelom veće nacionalne države uz pomoć snaga jugoslavenske ili kasnije republičkih vojski, nasilno etničko razlučenje od zastrašivanja, etničkog čišćenja pa do genocida, a potom preimenovanje gradova, toponima, ulica trgova i temeljna ideološka hegemonija u obrazovanju, medijima i ostalim institucijama.

MONITOR: Kako biste opisali političku situaciju u BiH?
MUJKIĆ: Zbog intervencije međunarodne zajednice procesi takozvanog konačnog rješenja nacionalnog pitanja bili su nasilno prekinuti. Oružana borba preselila se u domen političke borbe koja je podrazumijevala grčevito očuvanje silom ostvarenih pozicija ne samo kada su u pitanju teritorije, već i institucije. Osobito se grčevita borba vodila za očuvanje neupitne vladavine mlade klase nositelja nacionalne svijesti, državotvorne klase, koji su tokom ratnih zbivanja društvenu imovinu pretvorili u državnu, dakle svoju da bi je potom privatizirali. Kriza legitimiteta predstavničkih demokratija u Europi, koja se iskazuje kao desničarski populizam, buđenje šovinizama i ksenofobije pogoduje održavanju nacionalističkih režima. Ukratko, političku situaciju u BiH karakterizira nova ofanziva nacionalističkih politika s ciljem konačnog rješenja nacionalnog pitanja. To ne mora nužno biti stvaranje velike Srbije ili Hrvatske, ali svakako što je moguće veći stupanj nacionalne državnosti unutar granica BiH prije ulaska u EU.

MONITOR: Važi li ocjena da je u BiH sve manje demokratije, a sve više partija, korupcije i autokratije?
MUJKIĆ: Partijsko organiziranje u etnopolitičkom sistemu u kojemu je nemoguće imati nedvojbenog izbornog pobjednika, može biti vrlo unosan poslovni potez. Dovoljno je biti izabran u neki od dvanaest parlamenata, pa da imate primanja daleko iznad prosječnih. Pri tome ćete moći da odlučujete o distribuciji javnih resursa, da zaposlite rodbinu i prijatelje. Dobar dio glasačke mašine u BiH predstavljaju interesno-premrežene grupe kojima je u interesu održavanje postojećeg stanja.

MONITOR: Prema bh medijima turkofilija je premrežila bošnjački mentalni prostor?
MUJKIĆ: Turkofilija, uostalom kao i rusofilija, izgleda mi kao nova faza u procesu etničke mobilizacije čiji nivo moraju da drže nacionalističke elite u BiH da bi opstale na vlasti. Priče o egzistencijalnoj ugroženosti naroda postaju sve neuvjerljivije kako kolone njihovih sunarodnika napuštaju svoje etničke prostore u potrazi za poslom na zapadu, pa je potrebno tu priču zaoštriti, dati joj širi kontekst. Što se bošnjačke turkofilije, koju promoviraju dijelovi političke elite iz ponajprije ličnih interesa, žalosno je kada se na kraju uklopite u nacionalistički imaginarij neprijatelja. Izgleda da je potpuno identitetsko raskorijenjenje iz Bosne vrhunac nacionalizma u BiH na svim stranama.

MONITOR: Milorad Dodik je najavio da će zabraniti izučavanje u školama napada na Sarajevo i o genocidu u Srebrenici?
MUJKIĆ: Nacionalistički mit je uvijek mit o bezgrešnosti, o bezgrešnom začeću republike ili države. Nedopustiva je sa stajališta nacionalizma samokritika, a pogotovo priznanje o počinjenim zločincima, jer mi smo oduvijek žrtve, pa kako ćemo biti krvnici. To nije problem samo Dodika već, u manjoj ili većoj mjeri, svih nacionalističkih garnitura u regionu, pa i cijelih zemalja. Pogledajmo Srbiju koja i danas živi u ideološki projiciranom i održavanom blaženom neznanju o monstruoznim zločinima koji su počinjeni pod idejom da svi Srbi žive u jednoj državi.

MONITOR: Kako vidite budućnost BiH?
MUJKIĆ: BiH kao i većina malih država je kroz svoju povijest najbolje funkcionirala kao dio većih cjelina, što danas znači kao dio EU i NATO-a. Oklijevanje s europske strane da poduzme odlučnije korake u integriranju cijelog regiona nekim nacionalističkim snagama daje prostora da nastave borbu za konačno rješenje nacionalnog pitanja. Može se primijetiti da parcijalni prijem zemalja bivše Jugoslavije u EU jača nacionalizme.

MONITOR: Kako BiH može da postane moderna država?
MUJKIĆ: Samo beskompromisnom borbom protiv nacionalizma. Nacionalističke elite posjeduju sredstva prisile i cijelu mrežu ideoloških aparata na čelu s medijima koji diktiraju teme i ton javnih rasprava u našim zemljama koje se mogu nazvati doziranim ograničenim neprijateljstvom. Njime se ogroman dio stanovništva drži u pokornosti, pod kontrolom, u stanju stalne mobilizacije i što je najvažnije u stanju međusobne podijeljenosti i suprotstavljenosti. Stvari bi se značajno izmijenile kada bi se pojavila politička snaga u zemlji ali i regionu, jer je, naš nacionalizam prekogranični, regionalan, koja bi znala kako da artikulira zajednički interes klase razvlaštenih i potlačenih. Ispod tog povlaštenog vokabulara sukoba cijeli je niz interakcija u kojima učestvuju građani koje se smišljeno drže ispod radara. Tu je trgovina, poslovanje, razni vidovi kulturne, naučne, umjetničke komunikacije i saradnje, prijateljstva, na kraju krajeva zajednički jezik, ukratko potrebna je politika koja će se zasnivati na onom što nam je zajedničko, jer politika koja insistira na razlikama nakon četvrt vijeka vladavine nije nikome osim vladajućoj klasi donijela ništa dobro.

MONITOR: Da li se ovdje ljudi mogu mobilizirati oko toga?
MUJKIĆ: Naravno. Ljudi svakodnevno prelaze zadate etničke granice. Sjetimo se protesta nakon što su počele umirati novorođene bebe, jer etnonacionalisti nisu htjeli da riješe pitanje matičnog broja. Tada smo imali zajedničke proteste širom Bosne. Autobusi demonstranata iz Banja Luke došli su u Sarajevo. Ili poplava kada su na zaprepaštenje etnonacionalističkih elita ljudi različitih nacionalnosti pohrlili jedni drugima u pomoć. Svi ti i slični događaji otkrivaju potencijal za promjenu. Treba znati uvezati tu cijelu proizvodnju društvenosti, novih mreža solidarnosti, artikulirati je i pretvoriti u političku kontrasilu koja će se znati suprotstaviti ovoj neljudskoj tiraniji nacionalizma koja je uvezana jedinstvenim interesima.

MONITOR: Politički odnosi između Hrvatske i Srbije, između BiH i Hrvatske daleko su od dobrosusjedskih, šire se radikalni nacionalizmi, jačaju desnica, ustaštvo, četništvo… Mogu li se iz takve situacije izroditi novi sukobi?
MUJKIĆ: Region je u procesu transformacije koja podrazumijeva uspostavu čistih jednonacionalnih država koje će biti instrument hegemonije vladajuće klase koja će se kao periferni kapitalistički režim tako uklopiti u globalne tokove kapitala. Onog momenta kada se klasna vladavina jasno ustanovi kao vrhovni eksproprijator i operator resursima nasuprot ostatka društva zavladat će pravna država na temeljima liberalne demokratije. U jezgri svakog nacionalizma nalazi se njegova radikalna manifestacija i zato ne postoji dobroćudni nacionalizam. Teško je govoriti o novim ratovima, ali će se tenzije održavati i po potrebi pojačavati.

MONITOR: Prije nekoliko dana je, nakon 26 godina, otvorena Trebevićka žičara, simbol Sarajeva, koja je bila uništena tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. Kakav je to znak?
MUJKIĆ: Obnova žičare i Gradske vijećnice sve su to mali, ali izuzetno značajni koraci duhovne reintegracije Sarajeva. Sarajevski duh otvorenosti i susretanja različitosti više nikada neće biti onaj stari, pogotovo ne danas kada je riječ multikulturalizam ružna riječ u Europi, ali se nadam da će nove okolnosti, susretanja, nove forme komuniciranja i saradnje ponovno isplesti tananu mrežu kosmopolitskog kulturog identiteta po kojoj je Sarajevo bilo prepoznatljivo a što se prvo našlo na udaru nacionalističkih falangi.

Manifestacija nacionalizma

MONITOR: Dragan Čović organizovao je prije nekolika dana mostarski privredni sajam bez ostale dvojice članova Predsjedništva BiH, govor je održao Aleksandar Vučić, a sajam je otvoren 10. aprila, na dan kada se obilježava osnivanje nacističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske. Vaš komentar?
MUJKIĆ: Deseti april je jedan od onih bolnih historijskih datuma koje bi trebalo izbjegavati, a pogotovo bi taj datum trebao izbjegavati član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda da bi se izbjegle bilo kakve neželjene konotacije. Ali suština etnopolitike je upravo da se takve konotacije ne izbjegnu, već da se naprotiv baštine, baš onako kako se baštini i ustaško ime Herceg-Bosne za BiH. S druge strane, Izetbegović po ko zna koji put demonstrira nedoraslost za državnika. On se nešto kao ljuti, jer nije na prigodan način pozvan i dopušta svojim neodlaskom da se u zemlji čijeg je predsjedništva trenutno on predsjednik da se državnici s Balkana sastaju i razgovaraju bez njegovog prisustva. Vi kao odgovoran političar morate biti tamo, a privatno možete se ljutiti koliko hoćete. Dakle, ukratko, još jedna manifestacija nacionalizma s ciljem raspirivanja teza o ugroženosti i mobilizaciji biračkog tijela.

Razgovor Izetbegović – Vučić

MONITOR: Bakir Izetbegović je razgovarao telefonom sa Aleksandrom Vučićem, prije njegove posjete Mostaru i Trebinju. Kako ocjenjujete te kontakte?
MUJKIĆ: Sasvim je irelevantno što oni pričaju, jer je u njihovom opisu posla kao zaštitnika vitalnih nacionalnih interesa da se ne slože ni oko čega i da pri tome okrive onoga drugog. Na Balkanu zamisliti nacionalistu sklonog kompromisu i saradnji, to je kao zamišljati drveni šporet. Voditi nacionalističku politiku nalikuje životu ajkule. Nikad ne smijete stati. Mobilizacija i vanredno stanje moraju biti trajni. Čim zastanete pojavit će se neko s radikalnijim rječnikom koji će preuzeti nacionalističko kormilo. Sjetimo se samo kako je pseudosocijaldemokrat Dodik 2006. preoteo primat zaštitnika vitalnog nacionalnog interesa od SDS-a.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo