Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, PISAC DRAME ,,DEPORTACIJA”: Zgražavam se nad fašizmom sopstvene države

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša drama ,,Deportacija”, u režiji Gradimira Gojera, biće premijerno izvedena u Novom Pazaru 19. aprila. Zašto tamo, a ne u Crnoj Gori?VUŠUROVIĆ: Deportaciju sam napisao prije tri godine i odmah nakon toga, 2015. godine, konkurisao sa njom u CNP na temu, parafraziram, Savremena Crna Gora. Pobijedio je drugi tekst, dok moju Deportaciju niko iz žirija nije ni preporučio za igranje, kao što se desilo sa nekim drugim dramskim tekstovima na prethodnom konkursu nacionalnog teatra. Nijesam neskroman, već uviđam i smatram da je otklon i nezainteresovanost za Deportaciju ne samo tog žirija već i CNP-a uzrokovan nekim drugim, neumjetničkim razlozima. Bavio sam se nekažnjenim ratnim zločinom tadašnje i sadašnje crnogorske vlasti, što je i dalje tabu tema DPS-ovske Crne Gore. Naravno, žiri može smatrati da tekst nije umjetnički dobar i da možda ima mana, ali sam imao sreću da su ljudi van Crne Gore prepoznali kvalitet moje drame. Jedan od njih je i Gradimir Gojer, teatrolog i režiser iz Bosne i Hercegovine. On ne pripada crnogorskoj vladajućoj partiji i slobodan je čovjek, pa može sa čašću i strašću umjetnika reći jasno i glasno što misli i što želi da režira, što kod nas u Crnoj Gori, po mom mišljenju, i nije baš slučaj. Smatram da je veliki dio današnje umjetničke scene Crne Gore pod kontrolom vječnog crnogorskog gospodara i njegovih dvorskih umjetnika. Oni su zaduženi da se svaka vrsta angažovane umjetnosti odmah sasiječe u korijenu, a ako se nešto od takve umjetnosti i stvori, zaduženi su da nađu način da spriječe „dodir” takvog djela sa građanima Crne Gore.

Jedan od primjera zabrane umjetničkog djela je pjesma Moja domovina cetinjske grupe The Books of Knjige, koja je bila zabranjena od strane crnogorskih državnih medija. Da ostanem u diskursu mojih dragih prijatelja Buksovaca – baveći se šurdulingom, dvorskim umjetnicima takva aktivnost donosi novac, manje ili veće privilegije, a možda ih primijete i dobiju naklonost bar neke gospođe ministarke koja je u crnogorskoj verziji mnogo smješnija ali i bogatija nego ona Nušićeva. To je možda jedan od odgovora zašto se Deportacija ne igra kod nas, već van granica Crne Gore.

MONITOR: Prošlo je dvije i po decenije otkako se dogodio taj ratni zločin, a niko od nalogodavaca i izvršilaca nije osuđen. Da li se ta činjenica ističe u predstavi?
VUŠUROVIĆ: Problem države u kojoj živimo je uništenje morala i poltronizam, sa istovremenim zatiranjem kulture sjećanja. Baš zbog toga je i moguće da 26 godina nakon deportacije BiH izbjeglica nema, imenom i prezimenom, krivca za taj ratni zločin. Ali, vidimo da se ovdje skoro niko ne sjekira zbog toga, posebno ne intelektulaci koji treba da budu savjest društva. Ćute, ponekad dignu glas kad pronalaze izdajnike, a najčešće primaju dvorske pare.

Viktor Ivančić, moj drug kog ne poznajem, napisao je divnu misao u romanu Vita Activa: „Tako evoluira ovdašnji intelektualni stvaralac, kreator službene historije: od pičkolike šutnje do svekoliko graje.” Ali, sve ove činjenice nisu na taj način saopštene u tekstu Deportacije. Cilj dramske umjetnosti nije da se bavi istoriografijom već pjesništvom, na što me podsjeti moj drug Popaj Radunović ovih dana citirajući Aristotela, koji je u Poetici pisao da istoričar govori o onome što se ,,istinski dogodilo”, a pjesnik ,,o onome što se moglo dogoditi”. Studirajući dramaturgiju kod poštovanog profesora Steva Koprivice učili smo da sve ,,velike priče” ispričamo kroz sudbine običnih ljudi, pa sam se time i sada vodio. Ratni zločin deportacije BiH izbjeglica obradio sam kroz porodične odnose aktera moje drame i kroz njihove dileme da li nekažnjeni zločin kad-tad dođe na ,,naplatu”. Svjedoci smo, nažalost, da zločinci na ovim prostorima katarzu najčešće i ne dožive, što ih čini sličnijim svim onim nacističkim zločincima u Nirnbergu 1945. godine (jedino se Alber Šper pokajao i priznao krivicu, što ga je i spasilo omče), s tim što su Gering i družina bar uhapšeni, odgovarali su pred nezavisnim sudom i kažnjeni, dok ovi ,,Hitleri iz našeg sokaka” najčešće od građana traže još jedan mandat. Bez kazne i katarze, mislim da društvu nema napretka.

MONITOR: Sta je suština drame, njena glavna poruka? Kazali ste ranije da ste željeli da napišete dramu o ,,svim našim porodicama koje se prave nevine dok im ispred vrata ubijaju komšije”?
VUŠUROVIĆ: Nije lako u zatvorenom društvu, kao što je današnja Crna Gora, pričati o temama koje su zabranjene. Odavno me deportacija Bošnjaka/Muslimana zaokuplja prvo kao čovjeka, koji se zgražava nad fašizmom sopstvene države, pa tek onda kao nekog dramaturga koji je, inspirisan kultnim angažovanim filmovima, došao na ideju da bi o ratnom zločinu države Crne Gore mogao napisati i dramski tekst. Što se tiče suštine drame, pretpostavljam da će gledaoci sami, svako na svoj način, izvući zaključak ili poruku. Možda će se neko prepoznati, možda će neko prepoznati svog bližnjeg. Mene kao pisca kopka kakve su to porodice oko nas koje ćute o zločinima koji su se desili, kakvi su ti očevi, majke, da li njihova đeca umiju napraviti razliku između dobra i zla? Da li sin ratnog zločinca nekad pomisli kako se osjećaju đeca žrtava njegovog roditelja? Da li ga je stid kada ima mnogo novca, a zna da je taj novac zarađen na nečastan način? Da li su svim našim građanima radno mjesto, redovna plata i udobna fotelja bitniji nego istina i zaštita nemoćnog i prije svega nedužnog čovjeka, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripada? Kako bi se osjećali da im neko upadne u kuću i odvede im oca, brata ili muža u zatvor, pa ih nevine ubije? Da li bi tad reagovali ili bi oprostili krvniku, jer im je dao posao i redovnu platu?

MONITOR: Okretanje glave od zločina traje i danas, čini se?
VUŠUROVIĆ: Svakako da ćutnje o deportaciji BiH izbjeglica i danas traju. Pogledajte samo intelektualni krem današnje Crne Gore, s tim što mislim da više sliče pur-pjeni DPS-ovskog prslog dvora. Pročitajte te hvalospjeve crnogorskom gospodaru koji je bio premijer vlade koja je Bošnjake isporučila zločincima. Kako ih nije stid? Svi spominju Evropsku uniju, evroatlantske integracije, diče se antifašizmom, ali samo do one tačke kad treba spomenuti fašizam DPS vlasti. I pored svih tih činjenica, zločinca sa imenom i prezimenom nema. A, vidimo da se nadležni organi zbog toga ,,ne pretrgoše od rabote”. Pogledajte Zuvdiju Hodžića, predsjednika neke antifašističke organizacije, koji ne smije spomenuti deportaciju Bošnjaka/ Muslimana, nego pred DPS-ovcima priča o Ljubu Čupiću. Hoće li se bošnjačka politička organizacija oglasiti i reći da je ratni zločin počinila crnogorska vlast sa Đukanovićem i Bulatovićem na čelu? Da li smiju javno saopštiti da su Bošnjake/ Muslimane tih godina jedini branili pripadnici časnog LSCG i SDP?

MONITOR: Kako je došlo do saradnje između vas i Gradimira Gojera, odnosno Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i Centra za kulturu u Novom Pazaru?
VUŠUROVIĆ: Do kontakta sa, sada već dragim prijateljem, Gradimirom Gojerom došlo je preko Stare garde LSCG sa Cetinja, Gorana Vušurovića i porodice hrabrog Slobodana Sloba Pejovića iz Herceg Novog, zbog čega sam im zahvalan. Posebnu zahvalnost dugujem gospodinu Huseinu Belom Memiću, direktoru Kulturnog centra Novi Pazar na gostoprimstvu u tom gradu, a koji je producent ovog projekta. Međutim, tokom pretprodukcije projekta, desilo se par nepredviđenih okolnosti. Jedna od njih je i odustajanje zeničkog Bosanog narodnog pozorišta od postavke Deportacije i to nakon dva mjeseca, što je najblaže rečeno, vrlo čudno.

MONITOR: Okupila se zanimljiva ekipa glumaca.
VUŠUROVIĆ: Glumce je kao režiser birao gospodin Gojer. U jednom prethodnom intervjuu sam rekao da glavnu mušku ulogu tumači Ljuba Bandović iz Beograda, ali je on nakon mjesec dana planiranja svih aktivnosti ovog ansambla odustao od igranja. Kao pisac ovog komada, počastvovan sam što je tu ulogu prihvatio proslavljeni glumac stare SFRJ škole gospodin Enver Petrovci, pa je privilegija i velika čast kada vam takvo ime oživljava dramski tekst. Uz njega su i gospođa Jasna Bery iz Sarajeva, koja je igrala u mnogim predstavama i filmovima ex-yu kinematografije, mladi Vahid Džanković i Lemana Bećirović iz Novog Pazara, a umjesto dvije glumice iz Zenice, koje su odustale od projekta, došle su Dženana Džanić i Darja Badnjević, obje iz sarajevskih pozorišta.

MONITOR: Šta očekujete da će predstava postići i nadate li se da će jednom zaigrati u Crnogorskom narodnom pozorištu?
VUŠUROVIĆ: Kakvu reakciju može izazvati jedna predstava ili bilo koje umjetničko djelo, ako ovaj narod ne dotiču ratni zločini, pljačke, kriminal, socijalna nepravda, nepotizam ili štrajk promrzlih i pokislih majki sa troje djece? Mislim da je velika tragedija jednog društva ako ono treba da se sa sopstvenim ratnim zločinima ,,upoznaje” preko nekog umjetničkog djela. Uzaludno je očekivati nešto od društva gdje je empatija potpuno ubijena. No, valja se nadati da će Deportaciju vidjeti i crnogorski građani. Uzdam se u umjetnički nerv i profesionalizam direktora CNP-a Branimira Popovića, da će predstavu Gradimira Gojera pozvati u goste.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo