Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, PISAC DRAME ,,DEPORTACIJA”: Zgražavam se nad fašizmom sopstvene države

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša drama ,,Deportacija”, u režiji Gradimira Gojera, biće premijerno izvedena u Novom Pazaru 19. aprila. Zašto tamo, a ne u Crnoj Gori?VUŠUROVIĆ: Deportaciju sam napisao prije tri godine i odmah nakon toga, 2015. godine, konkurisao sa njom u CNP na temu, parafraziram, Savremena Crna Gora. Pobijedio je drugi tekst, dok moju Deportaciju niko iz žirija nije ni preporučio za igranje, kao što se desilo sa nekim drugim dramskim tekstovima na prethodnom konkursu nacionalnog teatra. Nijesam neskroman, već uviđam i smatram da je otklon i nezainteresovanost za Deportaciju ne samo tog žirija već i CNP-a uzrokovan nekim drugim, neumjetničkim razlozima. Bavio sam se nekažnjenim ratnim zločinom tadašnje i sadašnje crnogorske vlasti, što je i dalje tabu tema DPS-ovske Crne Gore. Naravno, žiri može smatrati da tekst nije umjetnički dobar i da možda ima mana, ali sam imao sreću da su ljudi van Crne Gore prepoznali kvalitet moje drame. Jedan od njih je i Gradimir Gojer, teatrolog i režiser iz Bosne i Hercegovine. On ne pripada crnogorskoj vladajućoj partiji i slobodan je čovjek, pa može sa čašću i strašću umjetnika reći jasno i glasno što misli i što želi da režira, što kod nas u Crnoj Gori, po mom mišljenju, i nije baš slučaj. Smatram da je veliki dio današnje umjetničke scene Crne Gore pod kontrolom vječnog crnogorskog gospodara i njegovih dvorskih umjetnika. Oni su zaduženi da se svaka vrsta angažovane umjetnosti odmah sasiječe u korijenu, a ako se nešto od takve umjetnosti i stvori, zaduženi su da nađu način da spriječe „dodir” takvog djela sa građanima Crne Gore.

Jedan od primjera zabrane umjetničkog djela je pjesma Moja domovina cetinjske grupe The Books of Knjige, koja je bila zabranjena od strane crnogorskih državnih medija. Da ostanem u diskursu mojih dragih prijatelja Buksovaca – baveći se šurdulingom, dvorskim umjetnicima takva aktivnost donosi novac, manje ili veće privilegije, a možda ih primijete i dobiju naklonost bar neke gospođe ministarke koja je u crnogorskoj verziji mnogo smješnija ali i bogatija nego ona Nušićeva. To je možda jedan od odgovora zašto se Deportacija ne igra kod nas, već van granica Crne Gore.

MONITOR: Prošlo je dvije i po decenije otkako se dogodio taj ratni zločin, a niko od nalogodavaca i izvršilaca nije osuđen. Da li se ta činjenica ističe u predstavi?
VUŠUROVIĆ: Problem države u kojoj živimo je uništenje morala i poltronizam, sa istovremenim zatiranjem kulture sjećanja. Baš zbog toga je i moguće da 26 godina nakon deportacije BiH izbjeglica nema, imenom i prezimenom, krivca za taj ratni zločin. Ali, vidimo da se ovdje skoro niko ne sjekira zbog toga, posebno ne intelektulaci koji treba da budu savjest društva. Ćute, ponekad dignu glas kad pronalaze izdajnike, a najčešće primaju dvorske pare.

Viktor Ivančić, moj drug kog ne poznajem, napisao je divnu misao u romanu Vita Activa: „Tako evoluira ovdašnji intelektualni stvaralac, kreator službene historije: od pičkolike šutnje do svekoliko graje.” Ali, sve ove činjenice nisu na taj način saopštene u tekstu Deportacije. Cilj dramske umjetnosti nije da se bavi istoriografijom već pjesništvom, na što me podsjeti moj drug Popaj Radunović ovih dana citirajući Aristotela, koji je u Poetici pisao da istoričar govori o onome što se ,,istinski dogodilo”, a pjesnik ,,o onome što se moglo dogoditi”. Studirajući dramaturgiju kod poštovanog profesora Steva Koprivice učili smo da sve ,,velike priče” ispričamo kroz sudbine običnih ljudi, pa sam se time i sada vodio. Ratni zločin deportacije BiH izbjeglica obradio sam kroz porodične odnose aktera moje drame i kroz njihove dileme da li nekažnjeni zločin kad-tad dođe na ,,naplatu”. Svjedoci smo, nažalost, da zločinci na ovim prostorima katarzu najčešće i ne dožive, što ih čini sličnijim svim onim nacističkim zločincima u Nirnbergu 1945. godine (jedino se Alber Šper pokajao i priznao krivicu, što ga je i spasilo omče), s tim što su Gering i družina bar uhapšeni, odgovarali su pred nezavisnim sudom i kažnjeni, dok ovi ,,Hitleri iz našeg sokaka” najčešće od građana traže još jedan mandat. Bez kazne i katarze, mislim da društvu nema napretka.

MONITOR: Sta je suština drame, njena glavna poruka? Kazali ste ranije da ste željeli da napišete dramu o ,,svim našim porodicama koje se prave nevine dok im ispred vrata ubijaju komšije”?
VUŠUROVIĆ: Nije lako u zatvorenom društvu, kao što je današnja Crna Gora, pričati o temama koje su zabranjene. Odavno me deportacija Bošnjaka/Muslimana zaokuplja prvo kao čovjeka, koji se zgražava nad fašizmom sopstvene države, pa tek onda kao nekog dramaturga koji je, inspirisan kultnim angažovanim filmovima, došao na ideju da bi o ratnom zločinu države Crne Gore mogao napisati i dramski tekst. Što se tiče suštine drame, pretpostavljam da će gledaoci sami, svako na svoj način, izvući zaključak ili poruku. Možda će se neko prepoznati, možda će neko prepoznati svog bližnjeg. Mene kao pisca kopka kakve su to porodice oko nas koje ćute o zločinima koji su se desili, kakvi su ti očevi, majke, da li njihova đeca umiju napraviti razliku između dobra i zla? Da li sin ratnog zločinca nekad pomisli kako se osjećaju đeca žrtava njegovog roditelja? Da li ga je stid kada ima mnogo novca, a zna da je taj novac zarađen na nečastan način? Da li su svim našim građanima radno mjesto, redovna plata i udobna fotelja bitniji nego istina i zaštita nemoćnog i prije svega nedužnog čovjeka, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripada? Kako bi se osjećali da im neko upadne u kuću i odvede im oca, brata ili muža u zatvor, pa ih nevine ubije? Da li bi tad reagovali ili bi oprostili krvniku, jer im je dao posao i redovnu platu?

MONITOR: Okretanje glave od zločina traje i danas, čini se?
VUŠUROVIĆ: Svakako da ćutnje o deportaciji BiH izbjeglica i danas traju. Pogledajte samo intelektualni krem današnje Crne Gore, s tim što mislim da više sliče pur-pjeni DPS-ovskog prslog dvora. Pročitajte te hvalospjeve crnogorskom gospodaru koji je bio premijer vlade koja je Bošnjake isporučila zločincima. Kako ih nije stid? Svi spominju Evropsku uniju, evroatlantske integracije, diče se antifašizmom, ali samo do one tačke kad treba spomenuti fašizam DPS vlasti. I pored svih tih činjenica, zločinca sa imenom i prezimenom nema. A, vidimo da se nadležni organi zbog toga ,,ne pretrgoše od rabote”. Pogledajte Zuvdiju Hodžića, predsjednika neke antifašističke organizacije, koji ne smije spomenuti deportaciju Bošnjaka/ Muslimana, nego pred DPS-ovcima priča o Ljubu Čupiću. Hoće li se bošnjačka politička organizacija oglasiti i reći da je ratni zločin počinila crnogorska vlast sa Đukanovićem i Bulatovićem na čelu? Da li smiju javno saopštiti da su Bošnjake/ Muslimane tih godina jedini branili pripadnici časnog LSCG i SDP?

MONITOR: Kako je došlo do saradnje između vas i Gradimira Gojera, odnosno Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i Centra za kulturu u Novom Pazaru?
VUŠUROVIĆ: Do kontakta sa, sada već dragim prijateljem, Gradimirom Gojerom došlo je preko Stare garde LSCG sa Cetinja, Gorana Vušurovića i porodice hrabrog Slobodana Sloba Pejovića iz Herceg Novog, zbog čega sam im zahvalan. Posebnu zahvalnost dugujem gospodinu Huseinu Belom Memiću, direktoru Kulturnog centra Novi Pazar na gostoprimstvu u tom gradu, a koji je producent ovog projekta. Međutim, tokom pretprodukcije projekta, desilo se par nepredviđenih okolnosti. Jedna od njih je i odustajanje zeničkog Bosanog narodnog pozorišta od postavke Deportacije i to nakon dva mjeseca, što je najblaže rečeno, vrlo čudno.

MONITOR: Okupila se zanimljiva ekipa glumaca.
VUŠUROVIĆ: Glumce je kao režiser birao gospodin Gojer. U jednom prethodnom intervjuu sam rekao da glavnu mušku ulogu tumači Ljuba Bandović iz Beograda, ali je on nakon mjesec dana planiranja svih aktivnosti ovog ansambla odustao od igranja. Kao pisac ovog komada, počastvovan sam što je tu ulogu prihvatio proslavljeni glumac stare SFRJ škole gospodin Enver Petrovci, pa je privilegija i velika čast kada vam takvo ime oživljava dramski tekst. Uz njega su i gospođa Jasna Bery iz Sarajeva, koja je igrala u mnogim predstavama i filmovima ex-yu kinematografije, mladi Vahid Džanković i Lemana Bećirović iz Novog Pazara, a umjesto dvije glumice iz Zenice, koje su odustale od projekta, došle su Dženana Džanić i Darja Badnjević, obje iz sarajevskih pozorišta.

MONITOR: Šta očekujete da će predstava postići i nadate li se da će jednom zaigrati u Crnogorskom narodnom pozorištu?
VUŠUROVIĆ: Kakvu reakciju može izazvati jedna predstava ili bilo koje umjetničko djelo, ako ovaj narod ne dotiču ratni zločini, pljačke, kriminal, socijalna nepravda, nepotizam ili štrajk promrzlih i pokislih majki sa troje djece? Mislim da je velika tragedija jednog društva ako ono treba da se sa sopstvenim ratnim zločinima ,,upoznaje” preko nekog umjetničkog djela. Uzaludno je očekivati nešto od društva gdje je empatija potpuno ubijena. No, valja se nadati da će Deportaciju vidjeti i crnogorski građani. Uzdam se u umjetnički nerv i profesionalizam direktora CNP-a Branimira Popovića, da će predstavu Gradimira Gojera pozvati u goste.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo