Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, PISAC DRAME ,,DEPORTACIJA”: Zgražavam se nad fašizmom sopstvene države

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša drama ,,Deportacija”, u režiji Gradimira Gojera, biće premijerno izvedena u Novom Pazaru 19. aprila. Zašto tamo, a ne u Crnoj Gori?VUŠUROVIĆ: Deportaciju sam napisao prije tri godine i odmah nakon toga, 2015. godine, konkurisao sa njom u CNP na temu, parafraziram, Savremena Crna Gora. Pobijedio je drugi tekst, dok moju Deportaciju niko iz žirija nije ni preporučio za igranje, kao što se desilo sa nekim drugim dramskim tekstovima na prethodnom konkursu nacionalnog teatra. Nijesam neskroman, već uviđam i smatram da je otklon i nezainteresovanost za Deportaciju ne samo tog žirija već i CNP-a uzrokovan nekim drugim, neumjetničkim razlozima. Bavio sam se nekažnjenim ratnim zločinom tadašnje i sadašnje crnogorske vlasti, što je i dalje tabu tema DPS-ovske Crne Gore. Naravno, žiri može smatrati da tekst nije umjetnički dobar i da možda ima mana, ali sam imao sreću da su ljudi van Crne Gore prepoznali kvalitet moje drame. Jedan od njih je i Gradimir Gojer, teatrolog i režiser iz Bosne i Hercegovine. On ne pripada crnogorskoj vladajućoj partiji i slobodan je čovjek, pa može sa čašću i strašću umjetnika reći jasno i glasno što misli i što želi da režira, što kod nas u Crnoj Gori, po mom mišljenju, i nije baš slučaj. Smatram da je veliki dio današnje umjetničke scene Crne Gore pod kontrolom vječnog crnogorskog gospodara i njegovih dvorskih umjetnika. Oni su zaduženi da se svaka vrsta angažovane umjetnosti odmah sasiječe u korijenu, a ako se nešto od takve umjetnosti i stvori, zaduženi su da nađu način da spriječe „dodir” takvog djela sa građanima Crne Gore.

Jedan od primjera zabrane umjetničkog djela je pjesma Moja domovina cetinjske grupe The Books of Knjige, koja je bila zabranjena od strane crnogorskih državnih medija. Da ostanem u diskursu mojih dragih prijatelja Buksovaca – baveći se šurdulingom, dvorskim umjetnicima takva aktivnost donosi novac, manje ili veće privilegije, a možda ih primijete i dobiju naklonost bar neke gospođe ministarke koja je u crnogorskoj verziji mnogo smješnija ali i bogatija nego ona Nušićeva. To je možda jedan od odgovora zašto se Deportacija ne igra kod nas, već van granica Crne Gore.

MONITOR: Prošlo je dvije i po decenije otkako se dogodio taj ratni zločin, a niko od nalogodavaca i izvršilaca nije osuđen. Da li se ta činjenica ističe u predstavi?
VUŠUROVIĆ: Problem države u kojoj živimo je uništenje morala i poltronizam, sa istovremenim zatiranjem kulture sjećanja. Baš zbog toga je i moguće da 26 godina nakon deportacije BiH izbjeglica nema, imenom i prezimenom, krivca za taj ratni zločin. Ali, vidimo da se ovdje skoro niko ne sjekira zbog toga, posebno ne intelektulaci koji treba da budu savjest društva. Ćute, ponekad dignu glas kad pronalaze izdajnike, a najčešće primaju dvorske pare.

Viktor Ivančić, moj drug kog ne poznajem, napisao je divnu misao u romanu Vita Activa: „Tako evoluira ovdašnji intelektualni stvaralac, kreator službene historije: od pičkolike šutnje do svekoliko graje.” Ali, sve ove činjenice nisu na taj način saopštene u tekstu Deportacije. Cilj dramske umjetnosti nije da se bavi istoriografijom već pjesništvom, na što me podsjeti moj drug Popaj Radunović ovih dana citirajući Aristotela, koji je u Poetici pisao da istoričar govori o onome što se ,,istinski dogodilo”, a pjesnik ,,o onome što se moglo dogoditi”. Studirajući dramaturgiju kod poštovanog profesora Steva Koprivice učili smo da sve ,,velike priče” ispričamo kroz sudbine običnih ljudi, pa sam se time i sada vodio. Ratni zločin deportacije BiH izbjeglica obradio sam kroz porodične odnose aktera moje drame i kroz njihove dileme da li nekažnjeni zločin kad-tad dođe na ,,naplatu”. Svjedoci smo, nažalost, da zločinci na ovim prostorima katarzu najčešće i ne dožive, što ih čini sličnijim svim onim nacističkim zločincima u Nirnbergu 1945. godine (jedino se Alber Šper pokajao i priznao krivicu, što ga je i spasilo omče), s tim što su Gering i družina bar uhapšeni, odgovarali su pred nezavisnim sudom i kažnjeni, dok ovi ,,Hitleri iz našeg sokaka” najčešće od građana traže još jedan mandat. Bez kazne i katarze, mislim da društvu nema napretka.

MONITOR: Sta je suština drame, njena glavna poruka? Kazali ste ranije da ste željeli da napišete dramu o ,,svim našim porodicama koje se prave nevine dok im ispred vrata ubijaju komšije”?
VUŠUROVIĆ: Nije lako u zatvorenom društvu, kao što je današnja Crna Gora, pričati o temama koje su zabranjene. Odavno me deportacija Bošnjaka/Muslimana zaokuplja prvo kao čovjeka, koji se zgražava nad fašizmom sopstvene države, pa tek onda kao nekog dramaturga koji je, inspirisan kultnim angažovanim filmovima, došao na ideju da bi o ratnom zločinu države Crne Gore mogao napisati i dramski tekst. Što se tiče suštine drame, pretpostavljam da će gledaoci sami, svako na svoj način, izvući zaključak ili poruku. Možda će se neko prepoznati, možda će neko prepoznati svog bližnjeg. Mene kao pisca kopka kakve su to porodice oko nas koje ćute o zločinima koji su se desili, kakvi su ti očevi, majke, da li njihova đeca umiju napraviti razliku između dobra i zla? Da li sin ratnog zločinca nekad pomisli kako se osjećaju đeca žrtava njegovog roditelja? Da li ga je stid kada ima mnogo novca, a zna da je taj novac zarađen na nečastan način? Da li su svim našim građanima radno mjesto, redovna plata i udobna fotelja bitniji nego istina i zaštita nemoćnog i prije svega nedužnog čovjeka, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripada? Kako bi se osjećali da im neko upadne u kuću i odvede im oca, brata ili muža u zatvor, pa ih nevine ubije? Da li bi tad reagovali ili bi oprostili krvniku, jer im je dao posao i redovnu platu?

MONITOR: Okretanje glave od zločina traje i danas, čini se?
VUŠUROVIĆ: Svakako da ćutnje o deportaciji BiH izbjeglica i danas traju. Pogledajte samo intelektualni krem današnje Crne Gore, s tim što mislim da više sliče pur-pjeni DPS-ovskog prslog dvora. Pročitajte te hvalospjeve crnogorskom gospodaru koji je bio premijer vlade koja je Bošnjake isporučila zločincima. Kako ih nije stid? Svi spominju Evropsku uniju, evroatlantske integracije, diče se antifašizmom, ali samo do one tačke kad treba spomenuti fašizam DPS vlasti. I pored svih tih činjenica, zločinca sa imenom i prezimenom nema. A, vidimo da se nadležni organi zbog toga ,,ne pretrgoše od rabote”. Pogledajte Zuvdiju Hodžića, predsjednika neke antifašističke organizacije, koji ne smije spomenuti deportaciju Bošnjaka/ Muslimana, nego pred DPS-ovcima priča o Ljubu Čupiću. Hoće li se bošnjačka politička organizacija oglasiti i reći da je ratni zločin počinila crnogorska vlast sa Đukanovićem i Bulatovićem na čelu? Da li smiju javno saopštiti da su Bošnjake/ Muslimane tih godina jedini branili pripadnici časnog LSCG i SDP?

MONITOR: Kako je došlo do saradnje između vas i Gradimira Gojera, odnosno Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i Centra za kulturu u Novom Pazaru?
VUŠUROVIĆ: Do kontakta sa, sada već dragim prijateljem, Gradimirom Gojerom došlo je preko Stare garde LSCG sa Cetinja, Gorana Vušurovića i porodice hrabrog Slobodana Sloba Pejovića iz Herceg Novog, zbog čega sam im zahvalan. Posebnu zahvalnost dugujem gospodinu Huseinu Belom Memiću, direktoru Kulturnog centra Novi Pazar na gostoprimstvu u tom gradu, a koji je producent ovog projekta. Međutim, tokom pretprodukcije projekta, desilo se par nepredviđenih okolnosti. Jedna od njih je i odustajanje zeničkog Bosanog narodnog pozorišta od postavke Deportacije i to nakon dva mjeseca, što je najblaže rečeno, vrlo čudno.

MONITOR: Okupila se zanimljiva ekipa glumaca.
VUŠUROVIĆ: Glumce je kao režiser birao gospodin Gojer. U jednom prethodnom intervjuu sam rekao da glavnu mušku ulogu tumači Ljuba Bandović iz Beograda, ali je on nakon mjesec dana planiranja svih aktivnosti ovog ansambla odustao od igranja. Kao pisac ovog komada, počastvovan sam što je tu ulogu prihvatio proslavljeni glumac stare SFRJ škole gospodin Enver Petrovci, pa je privilegija i velika čast kada vam takvo ime oživljava dramski tekst. Uz njega su i gospođa Jasna Bery iz Sarajeva, koja je igrala u mnogim predstavama i filmovima ex-yu kinematografije, mladi Vahid Džanković i Lemana Bećirović iz Novog Pazara, a umjesto dvije glumice iz Zenice, koje su odustale od projekta, došle su Dženana Džanić i Darja Badnjević, obje iz sarajevskih pozorišta.

MONITOR: Šta očekujete da će predstava postići i nadate li se da će jednom zaigrati u Crnogorskom narodnom pozorištu?
VUŠUROVIĆ: Kakvu reakciju može izazvati jedna predstava ili bilo koje umjetničko djelo, ako ovaj narod ne dotiču ratni zločini, pljačke, kriminal, socijalna nepravda, nepotizam ili štrajk promrzlih i pokislih majki sa troje djece? Mislim da je velika tragedija jednog društva ako ono treba da se sa sopstvenim ratnim zločinima ,,upoznaje” preko nekog umjetničkog djela. Uzaludno je očekivati nešto od društva gdje je empatija potpuno ubijena. No, valja se nadati da će Deportaciju vidjeti i crnogorski građani. Uzdam se u umjetnički nerv i profesionalizam direktora CNP-a Branimira Popovića, da će predstavu Gradimira Gojera pozvati u goste.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo