Povežite se sa nama

INTERVJU

HEDVIG MORVAI, IZVRŠNA DIREKTORICA EVROPSKOG FONDA ZA BALKAN: Ljudski kapital Zapadnog Balkana godinama se traći

Objavljeno prije

6 godina

na

hedvig

„Ovo je godina Zapadnog Balkana! To je činjenica na koju ukazuju mnogi procesi koji su u punom zamahu poslednjih godinu dana”, kaže naša sagovornica, Hedvig Morvai, koja je na čelu Evropskog Fonda za Balkan od njegovog osnivanja, prije tačno deset godina. Prvi put nakon 2003. godine organizovaće se samit EU – Zapadni Balkan. Kada je takav samit organizovan u Solunu pre 15 godina, činilo se da je evropska budućnost našeg regiona na dohvat ruke. Danas smo svedoci da nismo odmakli u procesu evrointegracija onoliko koliko smo se nadali, pa je ovaj samit u Sofiji nova šansa da sve strane pokažu iskrenu želju da zasuku rukave i privedu taj posao kraju.

MONITOR: Centralni događaj kojim ste željeli da obilježite 10 godina EFB jeste Balkanska deklaracija. U odnosu na vaše prethodne akcije, inicijative i dokumenta, u čemu je ona nova i gdje je njena posebna snaga i težina?
MORVAI: Ona je važna zato što iscrtava put kojim treba ići da bismo kao region maksimalno iskoristili povoljan geopolitički trenutak. To je strateški dokument iza koga su stali neki od najumnijih ljudi Balkana i Evrope – društveni aktivisti, filozofi, bivši visoki zvaničnici i mnogi drugi koji veruju da bez uspešne balkanske priče Evropa ne može da bude uspešna. Ona poziva na redefinisanje i građenje jednog novog partnerstva između Evrope i Balkana koje počiva na temeljnim vrednostima na kojima je izgrađena EU.

MONITOR: Balkanska deklaracija se, za razliku od nove Strategije koju je objavila Evropska komisija, ne bavi dinamikom pristupanja EU. Za vas to nije prioritetna tema?
MORVAI: Deklaracija se ne bavi dinamikom pristupanja regiona Evropskoj uniji, nego idejama o tome šta region može da uradi kako bi njegova ponuda imala visoku vrednost i veću EU tražnju. Drugim rečima, Deklaracija šalje poruku o tome da Zapadni Balkan ima potencijal u različitim oblastima, koji se decenijama traći i da je krajnje vreme da se taj potencijal iskoristi i stavi u funkciju boljitka i regiona i cele Evrope. Ja mislim da mi i te kako možemo da pružimo sveže ideje kada Evropa razmišlja o svojoj budućnosti, da naš obrazovni sistem može da dostigne evropski nivo, da kvalitetnija regionalna politička, ekonomska i kulturna saradnja mogu da pomognu u stvaranju lepše budućnosti. To su životne stvari o kojima govorimo, a za čije ostvarenje je neophodna podrška Evrope i volja kod kuće.

MONITOR: Postoji u jednom dijelu civilnog sektora u Crnoj Gori mišljenje da bi obrnuta strategija bila efikasnija – da se zamrznu pregovori, zaprijeti obustavljanjem finansiranja dok se od strane vlasti ne prekine praksa fingiranih promjena.
MORVAI: Mislim da mi koji živimo ovde imamo već dovoljno iskustva sa metodom štapa i šargarepe, pa ako nam do sada nije postalo jasno da to ne funkcioniše, onda imamo i ozbiljan problem. Zaustavljanje pregovora znači obustavljanje rada na usvajanju standarda Evropske unije, a zaustavljanje finansiranja znači prekidanje pokrenutih projekata. To nikome nije u interesu. Ja verujem da je i najsporije prihvatanje evropskih politika bolje od zamrzavanja evropskih integracija.

Svima je jasno da je u mnogim balkanskim državama sloboda govora ugrožena, da demokratija nazaduje i da borba protiv korupcije stagnira, ali odgovor na to ne može da bude prekid pregovora. Mora se više raditi i na domaćem i na međunarodnom planu kako bi se ti problemi rešili. Treba svi da shvate da temeljne vrednosti ne mogu da se trampe za stabilnost, jer na kraju puta takve države neće ni hteti EU pod svojim krovom.

MONITOR: Šta je sa onom Vašom definicijom u kojoj ima mnogo istine – region se pretvara da se integriše, Evropa se pretvara da se širi – da li se nešto vremenom mijenja u tom obostranom taktiziranju?
MORVAI: U odnosu na tu izjavu, danas se stanje u mnogome promenilo. Evropi je postalo jasno da neće biti kompletna bez Balkana i da joj ostavljanje našeg regiona mimo svojih granica nije ni u političkom, ni u bezbednosnom, ni u ekonomskom ni u bilo kom drugom interesu. S druge strane, čini mi se da se i zvaničnici na Balkanu, u sudaru sa realnošću, ozbiljnije prihvataju posla na usvajanju kriterijuma koji naše zemlje približavaju EU. Naravno, postoje oblasti na kojima se mora što pre i što intenzivnije raditi, ali je važno da je, izgleda, put ka EU za sve bespovratno trasiran i sada je samo pitanje kojom će brzinom on biti pređen.

MONITOR: Jedna Evropa oko sebe podiže zidove, druga, na koju EFB računa, vjeruje u internacionalizam i solidarnost. Koja od njih je u ovom trenutku po Vašem mišljenju dominantna?
MORVAI: Situacija je izgledala mnogo neizvesnije pre godinu dana nego danas. U međuvremenu su izbori u važnim evropskim zemljama poput Francuske i Nemačke pokazali da, i pored zabrinjavajućeg uspona radikalne desnice, politika na kojoj je izgrađena EU pobeđuje. Ipak, rast populizma, šovinizam, pa i rasizam koji su u porastu u celoj Evropi predstavljaju upozorenje da svi mi koji verujemo u univerzalne vrednosti ljudskih prava, mira i demokratije negde grešimo i da ljudima koji odgovore traže u regresivnim ideologijama moramo da pristupimo na drugi način.

MINITOR: Ko su vaši saveznici u državama regiona, na koje segmente društva, na koje snage najviše računate kako bi se proces ubrzao i došlo do suštinskih promjena? Koji su vaši najvažniji mehanizmi?
MORVAI: Mi smo u prethodnih deset godina okupili veliku zajednicu onih koji su prošli kroz naše programe, podržavali naše inicijative i bili nam partneri u ostvarenju naših ciljeva. To su ljudi koji su danas uspešni biznismeni, inovatori, aktivisti, zvaničnici i kreatori javnog mnjenja. Svoje uverenje da su suštinske promene moguće gradimo na činjenici da svi ti ljudi čine rezervoar nove energije koja može da pokrene Balkan.

Za ubrzavanje procesa evropeizacije Balkana bilo je neophodno pokrenuti mnogobrojne projekte i inicijative u prethodnih deset godina. Tako je oko 200 službenika balkanskih vlada koji su stekli znanje i iskustvo kroz rad u administracijama država članica EU, oko 100 tinktenkova je osposobljeno za ozbiljne analize i predloge javnih politika, civilno društvo je dobilo platformu za uticaj na regionalne i evropske donosioce odluka, a istaknuti regionalni i evropski eksperti pomognuti da zagovaraju bržu transformaciju Zapadnog Balkana. To su sve šrafovi u mehanizmu koji treba da ubrza reforme i izgradi moderne, demokratske i uređene države.
MONITOR: Javnosti u Crnoj Gori dobro je poznat vaš dugogodišnji projekat, serijal TV emisija Okruženje. Da li taj uspješan primjer dijaloga i plodne debate oko zajedničkih problema funkcioniše kao model i u drugim projektima?
MORVAI: Okruženje je primer uspešnog projekta koji sprovodimo u saradnji sa Centrom za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi. Njime smo želeli da pokažemo da svi mi koji živimo na Balkanu, ma koliko imamo predrasuda jedni o drugima, zapravo se suočavamo sa istim problemima, i imamo iste nade i želje. Kada postanemo svi svesni toga, mnogo će biti i brži put ka pomirenju i našoj međusobnoj saradnji.

Za sve naše projekte i inicijative je jednako važno da definišemo zajedničke izazove i odgovore na njih. Svest o tome da kroz iskrene partnerske odnose možemo mnogo lakše da prevaziđemo sve prepreke krasi svaki naš regionalni poduhvat.

MONITOR: Da li zaista vjerujete da je moguće i realno očekivati da nas u EU uvedu one iste političke elite, ili njihovi sljedbenici, koje su nas devedesetih uvele u rat?
MORVAI: Ja verujem da u EU ne treba da nas uvode političke elite, nego da mi sami sebe treba da uvedemo u EU. Ako mi svi verujemo da će nam proces reformi koje se sprovode u okviru evropskih integracija doneti dobro, onda nije ni bitno ime i prezime onog ko će te reforme da sprovede. Ono što je važno je da oko tih reformi nema kompromisa i da svako ko od tog puta odustane snosi posledicu – silazak s vlasti.

Snežana NIKČEVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK U PREDSTAVNIČKOM DOMU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BIH: BiH je u prioritetu spoljnopolitičkih interesa SAD i oni hoće da to svi znaju

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid

 

 

MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?

KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.

Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.

MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?

KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.

MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?

KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE ĐURĐIĆ, TVORAC EVROPSKE BUDUĆNOSTI: Budućnost je ispunjavala moj život

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2024

Objavio:

Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti

 

Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.

ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku  karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.

MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?

ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan  izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.

Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.

Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.

Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da  su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.

Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!

MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.

ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u  Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je  neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.

MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?

ĐURĐIĆ:  U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković),  gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.

Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta)  i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli  da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?

Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!

MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?

ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988.,  iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!

Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.

Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u  i začetak zagovaranja  crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.

MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?

ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!

Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.

Zato  moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.

MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?

ĐURĐIĆ:  Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.

Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.

MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?

ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj  način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo