INTERVJU
GORAN ĆETKOVIĆ, SLIKAR: Slikam – dakle postojim

Slikar Goran Ćetković diplomirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Nikole Gvozdenovića. Dobitnik je godišnje nagrade galerije Spinaker na izložbi studenata završne godine, kao i nagrade za slikarstvo ULUCG, Milunović, Stijović, Lubarda za 2016. godinu. Izlagao je na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu i učesnik je velikog broja likovnih kolonija. Samostalno je izlagao u Baru, Herceg Novom, Kolašinu, Podgorici, Mojkovcu, Kotoru, Tivtu, Beogradu, Zagrebu, Splitu. Pored slikarstva, ovaj rođeni Kolašinac, koji živi u Sutomoru, uspješno se bavi i pedagoškim radom u OŠ Kekec u Sutomoru i Ekonomsko-ugostiteljskoj školi u Baru.
MONITOR: Jedan ste od najizrazitijih i najubjedljivijih ekspresionista savremenog crnogorskog slikarstva, i, kako je rekla Ljiljana Zeković, stvaralac ste izuzetnog likovnog senzibiliteta. Opišite proces rada. Kako započinjete i je li ideja tu prije slike ili je to spontani proces?
ĆETKOVIĆ: Zadovoljstvo je kada o mom radu ima ovakvo mišljenje, jedna od naših najistaknutijih istoričarki umjetnosti. Što se tiče samog procesa rada mogu reći da moje slikarstvo ne trpi koncept. Ono je prvenstveno zasnovano na spontanosti. Samim tim i ideje, koje su u početku slikanja vodilje, kroz dalji rad nestaju, jer kao po pravilu, rađaju se nove, i sve tako u krug.
MONITOR: Motivi na Vašim slikama su različiti, ali centralni motiv je čovjek, možda i njegova usamljenost, otuđenost – različita psihička stanja.
ĆETKOVIĆ: Moje slikarstvo se bavi jednim pitanjem, a to je pitanje čovjeka, današenjeg čovjeka i opstanka njegovog duhovnog bića u svijetu u kome ljudske vrijednosti polako nestaju. To je pali, adamski lik čovjekov, koji je uplašen i bačen u strahotni svijet. Slike predstavljaju likove koje su istovremeno distancirani od savremenog života, ali su i duboko ogrezli u njemu. Ono čemu težim jeste snaga izraza zasnovana na jakoj ekspresivnosti i dinamici. Akcenat je na psihološkom nijansiranju likova. Svaki rad je prožet jakom emocijom.
MONITOR: Kako biste opisali evoluciju Vašeg slikarskog rada?
ĆETKOVIĆ: Kroz umjetnost sam se kretao od realnog ka modernom. Nikad nijesam davao prednost nekom posebnom likovnom izrazu. U mom stvaralaštvu se miješaju ekspresionizam i apstrakcja sa snažnom fantastikom. Hronološki gledano moje slikarstvo ima svoj put i kontinuitet i danas je puno snažnije i zrelije u odnosu na ranije.
MONITOR: Koliko je za Vas, za Vaše umjetničko formiranje bilo važno studiranje na Cetinju i to u klasi Nikole Gvozdenovića, koji važi za izuzetnog pedagoga?
ĆETKOVIĆ: U vrijeme kada sam studirao, Likovna akademija na Cetinju, s pravom mogu reći, bila je jedna od boljih u regionu. Konkurencija je bila uvijek žestoka. Sam upis na akademiju, u to vrijeme, je bio kao ostvarenje sna. A sam grad, kao iz bajke… Sjajan profesorski kadar na čelu sa profesorom Nikolom Gvozdenovićem je ostvarivao sjajne rezultate. Ponosan sam što sam diplomirao u klasi profesora Gvozdenovića, čovjeka koji je ostavio veliki trag u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Na izložbi studenata završne godine, dobitnik sam i nagrade za slikarstvo od strane FLU Cetinje i galerije Spinnaker iz Herceg Novog, gdje sam i imao prvu samostalnu izložbu.
MONITOR: Živite i radite u Sutomoru, okruženi fascinantnim motivima. Šta sve utiče na Vaše slikarstvo – predio u kojem stvarate, koji sve umjetnici?
ĆETKOVIĆ: Već sam govorio koliko je za moje slikarstvo bitno ono unutrašnje – emocija. Međutim i spoljašni svijet – priroda ima velikog uticaja na mene. Slikajući čovjeka formu svodim na najjednostavnije oblike koji podsjećaju na znakove i simbole iz prirode. Na mojim slikama je dominantna plava boja – boja neba i mora, odnosno svemira. Ono u šta čvrsto vjerujem a što potvrđuje i veliki broj istaknutih likovnih kritičara, iz zemlje i regiona, jeste da sam stvorio prepoznatljiv rukopis i da sam svom slikarstvu dao jak lični pečat. Svaki ozbiljan autor se u svom radu oslanja na vrijednosti koje su stvorene kroz istoriju umjetnosti i na sjajne umjetnike kao što su Karavađo, Goja, Van Gog, Pikaso, Dado…
MONITOR: Kakva je veza između djela i života i koliko umjetnik otkriva sebe kroz radove?
ĆETKOVIĆ: Moje slike imaju snažnu crtu autobiografskog. Za mene je slikarstvo način života, a život sam po sebi je jedno umjetničko dijelo.
MONITOR: Vaše slikarstvo ne vezujemo za aktuelno vrijeme. Koliko je bilo teško sve ove godine ostati dosljedan slikarstvu, a i sebi?
ĆETKOVIĆ: Mišljenja sam da se moje slikarstvo može vezati za svako vrijeme. To je veoma lijepo zapazila i istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković. Između ostalog, ona kaže da moje slike kod posmatrača izazvijau osjećaj nelagode, otpora i užasa jer posjećaju na nas same, vrijeme u kojem živimo, a koje je zapravo ogledalski odraz cjelokupne istorije čovječanstva. Sličnog mišljenja je i istaknuti beogradski likovni kritičar Dejan Đorić koji je kazao da je moje djelo univerzalno jer ja slikam lice svijeta a ne samo svijet lica. Ovome ne bih imao šta dodati. Nakon svih ovih godina ostao sam u potpunosti dosljedan sebi i svojoj umjetnosti. U radu kao i u životu, bilježite uspone i padove ali kod mene je glad za slikanjem sve veća.
MONITOR: Često izlažete, kako u Crnoj Gori tako i u regionu. Kako je danas biti likovni umjetnik u Crnoj Gori i s kojim se problemima susrećete?
ĆETKOVIĆ: Izlaganjem svaki umjetnik doprinosi svojoj ličnoj afirmaciji. Iz tih razloga često i izlažem. Samo u prošloj godini imao sam više izložbi od kojih su i dvije samostalne u Beogradu. Učesnik sam i više međunarodnih likovnih salona. Jedan od važnijih salona je bio u Beogradu, u galeriji Progres, u organizaciji Tesla fondacije iz Njujorka i na toj izložbi se predstavilo dvadesetak umjetnika iz čitavog svijeta. Dobitnik sam i plakete, istoimene fondacije. Drugi salon je bio u Cirihu u galeriji „A & life” gdje se predstavilo desetak evropskih umjetnika. Sa istom galerijom sam i potpisao ugovor o saradnji i u stalnoj postavci ove galerije se nalazi mojih pet slika.
Što se tiče crnogorske likovne scene mogu reći da je u zadnje vrijeme sve manje krupnih umjetničkih projekata. Kada bi se češće organizovale izložbe – saloni, u kojima bi se vršila objektivna selekcija od strane istaknutih istoričara umjetnosti, smatram da imamo kvalitetne umijetnike, koji bi dostojno predstavljali svoju zemlju i na međunarodnom nivou. Jedan dio istoričara umjetnosti, prilikom selekcija, i nema pravi uvid u rad svih crnogorskh umjetnika. Na nama umjetnicima je da istrajemo. Slikam – dakle postojim.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja. Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi
MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja. Kako to komentarišete?
PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu statističko- tehničko pitanje problematizuje?
Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis, bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje. Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima i čime raspolažemo.
Pritom, jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se popisom utvrdi kako su nekI bliski vlastima stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.
Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me plaši, za prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.
MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?
PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.
Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti” stavila u zaštitu Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu očuvanja Đukanovićeve i moći bogatstva.
Svako ko i je ukazivao na to nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih
MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?
KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.
MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?
KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ILAN PAPPE, JEDAN OD NAJPOZNATIJIH EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama nakon 1948
U Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista Ilan Pappe jedan od najpoznatijih eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za susret i kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.
Pappé od 1990. godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji. Zbog opozicionih stavova morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za one vlade Evrope i Zapada koje nastavljaju zagovarati, može se reći, lažnu verziju rata protiv Palestine.
Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju preživjeli, mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.
Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About Israel–Deset mitova o Izraelu.
Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i hrabrošcu. Pappe demonstrira iz kog ugla treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.
Pappe je boravio u Torinu na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo ekonomsku kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu) te univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.
Izdvajamo par redova iz samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.
“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”
LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D- Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske – Plan B iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i Plan Yehoshua iz 1948) ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?
PAPPE: Godinu 1948. palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije, ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.
Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod: Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
Izdvojeno1 sedmica
VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene