Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Borba za normalan život

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gdje je 5,8 miliona eura koji su posljednjih 10 godina naplaćeni penzionerima na osnovu članarine, zašto je u Telekomu ostalo bez posla skoro 600 radnika, kako to da Crna Gora ima preko 3.700 službenih automobila, a Njemačka sa 82 miliona stanovnika oko 1.000 državnih automobila, dok Švedska sa 10 miliona tek desetak… Samo su neka od pitanja koje je organizacija KOD postavila i analizirala preko društvenih mreža. Kažite nam nešto o ovoj organizaciji, ko je sačinjava, koji su vam ciljevi?
PERIĆ: Organizacija KOD predstavlja reakciju na stvarnost. Dominatno je čine mladi ljudi, u postavci gdje nema ,,nepogrešivog vođe”, gdje je jedini lider – primjer.

Borba koju je KOD započeo je velika i izvjesno je da će biti duga. Ona je svakodnevna, tiče se slobode i, kazano riječima jednog mlađeg kolege iz organizacije, ona se odnosi na pravo građanina da mu niko ne zavlači ruku u novčanik, da mu telekomunikaciona kuća ne može mijenjati korisnički ugovor bez njegovog potpisa, da računima za električnu energiju ne plaća energetske tajkune, da se mimo svakog rezona ne otežava rad malim privrednicima…

Bitno je i da se ne ostane samo na problemima. Cilj je da se daju rješenja kako bi se uvidjelo da normalan život nije nešto nedostižno i da za to nisu potrebna stoljeća.

Ako bih morao da u jednoj rečenici dam credo Organizacije KOD to bih učinio ovako: normalan život zavisi samo od nas i za to se moramo izboriti.

Da budem sasvim ličan, prija mi da budem dio kruga slobodnih ljudi koji smisleno promišljaju. Nastojim da, koliko mogu i umijem, doprinesem radu organizacije i da, uz nekoliko starijih kolega koji imaju veliko profesionalno i životno iskustvo, budem dio međugeneracijskog transfera znanja i iskustva – toliko potrebnog a toliko rijetkog u Crnoj Gori – ka mladim ljudima koji čine jezgro Organizacije KOD.

MONITOR: Kakva je sudbina Vaše prijave ASK-u za konflikt interesa u slučaju ,,Prokletije” – kada su firme tadašnjeg premijera Mila Đukanovića i njegovog brata Aca Đukanovića radile plan Prokletija za Vladu, kao i u slučaju kada je Đukanović kao premijer potpisao odluku o dodjeli koncesije firmi svog sina Blaža Đukanovića?
PERIĆ: ,,Slučaj PPPN NP Prokletije” i ,,Slučaj male hidroelektrane Bistrica” su zapravo dva odvojena zahtjeva za utvrđivanje postojanja konflikta interesa koje smo Agenciji za sprječavanje korupcije (ASK) podnijeli kolega Budislav Minić i ja.

U najkraćem, postavili smo tri pitanja čiji bi sažetak izgledao ovako: (I) Da li je konflikt interesa kada Vlada da premijerovom sinu koncesiju za malu hidrocentralu? (II) Da li Vlada smije dodijeliti posao firmi premijerovog brata koja će u tom poslu angažovati firmu baš tog premijera? (III) Da li se premijer nakon isteka funkcije smije zaposliti u firmi iz prethodnog pitanja, a da pritom nije prošlo dvije godine?

Od Agencije smo dobili odričan odgovor na sva tri pitanja. Obrazloženje u sažetku: (I) Vlada nije dala premijerovom sinu koncesiju, već je to učinilo Ministarstvo, (II) ASK je nenadležan za poslove prije 1. januara 2016. godine i (III) kada se zaposlio u svojoj firmi koja je radila za bratovu kompaniju, a koju je angažovala Vlada preko resornog Ministarstva, bivši premijer nije ostvarivao korist iz posla čiju je izradu pokrenuo organ vlasti u kojem je bio javni funkcioner. Mislim da ovome ne treba poseban komentar. Postupak je trenutno pred Upravnim sudom Crne Gore.

MONITOR: Pisanje o poslovima njegovog sina, ponovoizabrani predsjednik Đukanović, je tokom kampanje, okarakterisao kao fašizam. Kako to tumačite?
PERIĆ: Uopšte se ne bih osvrtao na to. Nas je zanimalo da li je nešto konflikt interesa ili ne.

Mnogo je bitnije od toga da razumijemo da su razvijena društva postajala takvima onda kada se ustanovila praksa da ljudi sa najviše političke moći podnose račune građanima, a ne obratno. To je model modernog, efikasnog i razvijenog društva.

Čvrsto vjerujem da se ljudi rađaju slobodni, da imaju pravo da žive slobodno i da budu jednaki u pravima. Francuzi su to savladali 1789, mi 229 godina kasnije – nismo. Za to se valja izboriti. To su te zapadne vrijednosti koje su nam potrebne kako bismo postali zajednica u kojoj pojedinac slobodno može ostvariti svoje potencijale.

MONITOR: A kako ocjenjujete najnoviju pobjedu predsjednika DPS-a na predsjedničkim izborima?
PERIĆ: Možda bi bilo životnije pitanje šta će DPS raditi sa tom pobjedom? Biti u poziciji da koristi poluge vlasti kako bi obezbijedio što više glasova za naredne izbore, dok većina građana treba da preživi sa 2 € dnevno, ili dok je na birou 50.000 ljudi?

Pazite, kada pobijedite na izborima, za društvo bi bilo zdravo da se zna šta ste namjerili učiniti sa osvojenom političkom moći i da vas prema tome građani vrednuju na narednim izborima. Mi tu praksu naprosto nemamo. Bitno je osvojiti vlast pošto-poto, a onda se usput nalaze razlozi i opravdanja zašto je to nužno i zašto bi se u suprotnom dogodile društvene kataklizme. To nužno ne znači da opasnosti u političkim dešavanjima ne može biti, ali zajednica će postajati otpornija, a time i funkcionalnija kada prebrodi te izazove i kada u svoj život uključi što više građana.

Čini se da nismo mnogo naučili iz nekih istorijskih epizoda koje su nas uvodile u kolektivne traume čije posljedice i danas živimo. Dugogodišnji kralj koji ne uviđa da će se narodna sirotinja preliti na kraj gdje je za zajednicu najbolnije, masovni odlazak mladih ljudi u pečalbu, dodjeljivanje poslova ljudima bliskim dvoru, politička ostrašćenost… Ovo je Crna Gora vidjela prije nešto više od jednog vijeka.

Uzgred, zanimljvo je da je kao plod predsjedničkih izbora naš jezik političke korektnosti dobio još jedan eufemizam: institucionalna prednost kandidata DPS-a.

MONITOR: Kolike su, nakon poraza na predsjedničkim izborima, šanse opozicije da preuzme vlast u Podgorici? Prošlo je dosta od kada ste napustili aktivnu politiku. Kako Vam izgleda politička arena? Ima li ikakvog napretka?
PERIĆ: Politika je utakmica u kojoj svaki učesnik ima šansu. Mislim da opozicija ima realnu priliku da pobijedi na izborima u Podgorici. No, ne bi bilo prvi put da se ispusti prednost, tako da želi li uspjeh u Glavnom gradu, opozicija mora pokazati ozbiljnost i veliki rad. S druge strane, DPS-u u jedra duvaju dvije činjenice: rezultati pedsjedničkih izbora i obračuni u opoziciji koji vremenom postaju sve oštriji.

Kada govorimo o pozitivnim trendovima: pojavilo se nekoliko zanimljivih lica, ljudi su ozbiljnije shvatili uticaj društvenih mreža, više se radi na terenu, neke iluzije poput one o bezgrešnim političarima su raspršene, ali ukupno uzev, tapkamo u mjestu dok se državni resuri tope.

Napredak se uvijek može pronaći u nekim detaljima, ali je problem što ga mi ne pronalazimo u cjelini.

Međutim, nedostaje nova ideja, suštinski emancipatorska, koja bi bila superiornija u odnosu na postojeće postavke i iza koje bi oni koji je predvode stali bez ostatka i uskostranačkog kalkulusa.

MONITOR: Vidi li se nekakav napredak mimo politike, s obzirom na to da Vaša organizacija tretira široke društvene teme – obrazovanje, zdravstvo…?
PERIĆ: Crna Gora je kao zajednica u velikom problemu. U posljednjih 25 godina je 140.000 ljudi napustilo zemlju, 78,5% zaposlenih ima platu manju od 500 €, ne prima je redovno ili se na nju ne uplaćuju porezi i doprinosi, institucije su neefikasne, mala privreda blokirana brojnim biznis barijerama, uopšteno – ekonomija umrtvljena, politička diskriminacija izuzetno izražena, intelektualni potencijal pasiviziran… Sve u svemu, podijeljeno društvo koje samim tim ne može biti ni efikasno.

Svakako da možemo naći dobre primjere u kulturi, sportu, privredi… ali govorimo o izuzecima – ne o pravilu. Opet, čak i kada imamo izuzetne primjere pregalaštva i hrabrosti mi ih ne promovišemo. Cijenim da mediji tu nose posebnu odgovornost.

Nalazimo se u začaranom krugu u kome bi valjalo da intelektualci budu oni koji drže ključeve za otvaranje zatvorenih vrata. Međutim, to nije slučaj i zato su procesi toliko spori, dok mnogi i nazaduju. Kada sazri spoznaja da zajednica postaje kvalitetnija onda kada je većem broju ljudi stalo do nje, tada ćemo se brže kretati ka nečem što bi se moglo nazvati civilizacijskim napretkom.

Do tada, vrtjećemo se u istom krugu bez kraja i početka. To može biti drugačije, a to zavisi od svakog od nas.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo