Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN STANOJEVIĆ, REDITELJ: Umjetnici služe vlastima

Objavljeno prije

na

MONITOR: ,,Kume krvi bi ti dao, a ne 10 eura, al nemam”, čuh u kafiću repliku iz Vašeg video klipa. Kako ste došli na ideju da ih snimate i publikujete i da li ste očekivali ovakav odjek u javnosti?
STANOJEVIĆ: Citat iz klipa koji ste čuli, kumari i meni kroz osmjeh svakodnevno upućuju naši sugrađani, i ne samo taj. Pošto zbog posla obilazim Crnu Goru, moram reći da se to dešava u svim našim gradovima. Imponuje mi kad oštro kritikujem naš mentalitet, a pritom ih nasmijem, mislim da jedino tako kritika i uspijeva.

Ideja je posljedica moje ,,bolesti” što ne snimam, i sigurno je ovo jedna terapija koja mi prija. Ideja mi dolazi samo u trenucima kad sam sam, kad je pozivam, kad samo o njoj mislim. To traje djelić sekunde, u kojoj mi se izvrti klip, i u kojoj ga usvojim. Snimanje i montaža traju oko pet minuta. Nema tu ponavljanja snimajućeg dubla, to se sve iz prve snimi, bez razmišljanja o tehničkim detaljima, kompoziciji kadra, loše snimljenom zvuku itd. To je draž klipa, da bude iskren, amaterski i da ideju istakne u prvi plan.

Što se odjeka tiče, nisam razmišljao o tome. Jer ako uživate u tome sto radite, i to zabilježite, onda ne sumnjate da neće i drugi uživati, i da će se preispitati, kao što se i ja preispitujem, a to je jedini cilj mojih klipova. Mi kao društvo nismo skloni tom preispitivanju, a to je vrlina, to je jedna prava vrijednost. Kumara više prati odjek, kaže da smo pokrili Balkan, ali i da smo stigli do kompletne dijaspore, na svim kontinentima, ali obavezno uz to konstatuje da nemamo buve (eura).

MONITOR: Prepoznaju li vas ljudi na ulici?
STANOJEVIĆ: Kumara je karakterističan lik, tako da njega prepoznaju svi, mene mnogo manje, čak ima situacija kad smo zajedno, kad prošetamo ili sjedemo na piće, njega svi prepoznaju, a mene rijetko ko. Ipak je kumara jedan oriđinal, i zasluženo je mnogo popularniji.

MONITOR: Razumiju li gledaoci ovaj vid satire, kako komentarišete reakcije?
STANOJEVIĆ: Nisam baš siguran da svi kapiraju, a to vidim kroz komentare na portalu Vijesti, koji objavljuje naše klipove. Tu je nekim ljudima strašno bitno jesmo li Podgoričani ili smo ovi drugi, i njihovo interesovanje za takve stvari samo otkriva da su oni u stvari naša prava ciljna grupa. Igrom slučaja smo Podgoričani, imamo podgorički naglasak, što ama baš nikakve veze nema sa ovim što radimo.

MONITOR: Planirate li snimanje filma ili je to još uvijek ,,nemoguća” misija u crnogorskim uslovima?
STANOJEVIĆ: Planiramo naravno, ali u našoj državi je nemoguća misija bilo što uraditi ako ne pripadate nečemu čemu ja ne želim da pripadam. Baviti se umjetnošću podrazumijeva da ste pod broj jedan slobodni, a većina naših ,,umjetnika” sklizne u partiju i zastupa mišljenje partije. To je smiješno, to je jedan od razloga što smo došli u situaciju iz naših klipova, jer umjetnici služe vlastima, a ne vlast umjetnicima. Voljeli bismo da snimimo film, imamo gotov scenario, podijeljene uloge, tu su Brčko, Sejdo, Dejan Ivaničić, Miga, Ljubo Đurković, Julija Milačić, Dušica Vugdelić, slikar Miki Popović i ostali, ali novca za snimanje nemamo, iako bi sa bijednih (kad je snimanje filma u pitanju) 20 hiljada eura završili film, koji bi iz jednog potpuno atipičnog ugla, skenirao godine našeg propadanja. Nedavno je u Crnoj Gori osnovan Filmski centar, koji se bavi dodjelom sredstava za snimanje filma, ali koji je opet jedna politička institucija, a ja se ježim od takvih institucija. Tako da ste u pravu kad kažete ,,nemoguća” misija za ljude koji ne pripadaju političkim partijama i nemaju mišljenje partije.

MONITOR: Još uvijek nijeste diplomirali režiju na cetinjskom FDU. Zbog čega?
STANOJEVIĆ: Opet prokleti novac, odnosno političko nepripadanje, rekao bih. Javio sam se prije par godina na konkurs Ministarstva kulture za neka mala sredstva sa kojima bih uspio da snimim diplomski film. Država koja vas je školovala uvijek pomogne svojim studentima da diplomiraju, međutim meni nisu htjeli pomoći, tako da će na početku mog diplomskog filma biti ispisan telop ,,Ovaj film nije htjelo da podrži Ministarstvo kulture Crne Gore”. Raspitivao sam se za obrazloženje zbog čega su me odbili, ali bezuspješno, sve do dana kad sam, jednog od tri člana komisije, našeg glumca Mirka Vlahovića lično pitao zbog čega moj film nije podržan. Rekao mi je da taj scenario uopšte nije došao do komisije, što znači da ga je neko iz Ministarstva kulture odmah sklonio.

Mislim da oko 70 posto projekata, koje su finansijski podržali, nikad nije snimljeno, niti će se ikad snimiti, pa možemo pretpostaviti da se radi o nekoj vrsti apanaže za neke zasluge. Nakon toga mi se desilo da moja prijateljica koja ima producentsku kuću insistira da na sljedećem konkursu Ministarstva konkurišemo sa scenarijom za moj diplomski film koji joj se mnogo dopao. Ministar kulture bio je Janko Ljumović, i nisam bio saglasan jer sam znao da su u prijateljskim odnosima, ali ona je bila uporna. Međutim, nakon par dana mi je saopštila da ipak iz nekog razloga ne možemo konkurisati. Meni su razlozi više nego jasni, i vjerujte da mi strašno imponuju.

MONITOR: Umjetnost može biti subverzivna, žigosati mane društva, vlasti, mentaliteta, ali takvi vidovi kreativnosti u Crnoj Gori su još na nivou ekcesa. Kako to tumačite?
STANOJEVIĆ: Mi smo postali jedno plagijatorsko društvo u svim segmentima, pa i u umjetnosti. Nikad me kopija nije mogla inspirasati, a nadam se da se to i vidi iz klipova koji su tema ovog razgovora. ,,Ne talasaj” je ključ uspjeha u ovom društvu, sa kojim se moj mentalni sklop i karakter nikad neće saglasiti. ,,Pripadanje” je jedna sigurnost koja vam garantuje mnogo lakši put u životu, ali to je put koji ne vodi niđe.

Nakon prvog klipa nisam razmišljao o serijalu, međutim pozvao me moj bivši profesor iz TV režije na FDU Cetinje Draško Đurović koji mi je odmah rekao da moram da nastavim, jer će klip kog je vidjelo oko milion ljudi na društvenim mrežama i portalima, upravo biti eksces ako stanem. Shvatio sam da je u pravu i nastavio, i najiskrenije mislim da je nastavak snimanja njegova zasluga.

MONITOR: Čini se da i nema baš neke smislene alternative, a mladi uglavnom ćute. Zašto?
STANOJEVIĆ: Alternative ima, ali je u godinama, što je samo po sebi apsurd. Društvo u kom je alternativna scena u petoj ili šestoj deceniji života, je društvo koje stagnira tri decenije, čega smo svi svjedoci, iako svi to nećemo priznati. Ćento s Dodestovcima, Brčko, Miško Đukić, Sejdo, Miga, Saša Radović, Zoko… su bili alternativa devedesetih godina. A ako me sad pitate ko pripada našoj alternativnoj sceni, reći ću vam Ćento s Dodestovcima, Brčko, Miško Đukić, Sejdo, Miga, Saša Radović, Zoko… tako da je to najbolji primjer za moju tvrdnju da smo u teškoj stagnaciji, a samo pokušajte da zamislite kakva bi to alternativna scena bila da su tada imali internet, mobilne telefone, društvene mreže… Mladi, za koje jedino i možemo vezati alternativu, ćute. Meni je to jedna ozbiljna nepoznanica za koju se često interesujem, a koju stvarno ne umijem da objasnim u tehničko-tehnološkoj eri, u kojoj vam je potreban samo telefon, kog Crnogorci dobiju najkasnije za osmi rođendan, da kažete svima sve što mislite. Ali ako moram da kažem što je razlog tome, rizikovaću da kažem neku glupost, pa ću reći da su opet političke partije umiješale prste, pa vrbuju mlade članove u adolescenciji, što je užasno, i što je jedan sektaški pristup mladim ljudima. Gledam ih svakodnevno na društvenim mrežama kako nose nekakve kutije s potpisima, mašu nekakvim zastavama i aplaudiraju nekakvim vođama. Iskreno mi ih je žao.

MONITOR: Koliki je, u društvu kao našem, gdje su glavne zvijezde političari, pjevači, starlete…, uticaj umjetnosti i ljudi iz kulture?
STANOJEVIĆ: Bilo bi uticaja, nismo mi glupa nacija, ali upravo ovi koje pominjete su zauzeli sva mjesta koja pripadaju umjetnicima. Zauzeli su bine, medije i potjerali umjetnike koji su odbili da uđu u njihove redove, ali prostor sa kojeg nas, srećom, ne mogu izopštiti je internet, koji preuzima primat od konvencionalnih oglašivača, i to moramo koristiti.

MONITOR: Spremate li, zajedno s kumarom, još neke video klipove?
STANOJEVIĆ: Ne spremam, ali će ih sigurno biti. Dok sam Vam odgovarao na pitanja, dobio sam ideju za novi klip, tako da uskoro možete očekivati da se kumara i ja opet javimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

MONITOR: Podnijeli ste pritužbu Tužilačkom savjetu na zakonitost rada tužilastva u tom slučaju. Očekujete li da će to nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Od Tužilačkog savjeta ne očekujem ništa. Pitanje je kad će na red doći pritužba Media centra. Ne znam čime se bavi Tužilački savjet i koja to pitanja rješava. Kao aktivni građanin mogu da primijetim da se SDT u skladu sa nekim njihovim prioritetima i selektivno bavi pojednim procesima. Više je okrenuto postupcima u slučajevima organizovanog kriminala nego postupcima koji su takođe važni za uspostavljanje vladavine prava. Tužilački savjet nije ništa uradio da se popravi situacija u osnovnim državnim tužilaštvima a posljedica je da se slučajevima nepoštovanja sudskih presuda, zloupotrebom službenog položaja, podstrekavanjem na vršenje krivičnih dijela ne žele baviti ni niže tužilačke instance. Ovim se šalje opasna poruka da od politčke volje zavisi u kojim će se institucijama poštovati zakon a u kojim i ne mora. SDT je pokazao odlučnost da se bavi pitanjima zloupotreba u institucijama koje su takođe poltički kontrolisane ali od strane DPS-a, kao što je npr. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK). Za mnogo gore zloupotrebe na koje je ukazala i Državna revizorska institucija i sudovi, SDT se nije okrenuo nego je prikupljao listiće sa glasanja o generalnom direktoru da bi utvrdio ko je glasao za izbor generalnog direkora.

MONITOR: Ko je sve odgovoran za to sto je  RTCG ostala pod političkom kontrolom?

ĐUROVIĆ: Krive su sve  partije koje su u avgustu 2020. došle na vlast. Media centar je u decembru 2020., nakon izbora nove Vlade, dostavio svim poslaničkim klubovima zahtjev da se odmah pristupi izmjenama zakona o RTCG kako bi se loša zakonska rješenja koja je DPS donio u julu 2020. promijenila a sa ciljem oslobađanja RTCG neprimjerenog partijskog uticaja. Niko nije odgovorio, uključujući i tadašnjeg predsjednika Skupštine Aleksu Bečića. U januaru 2021. je isti zahtjev uputilo 40 NVO. Na dopis je  odgovorila jedino URA koja je iskazala saglasnost sa predlozima NVO i obećala da će pokušati da ovu inicijativu iskomunicira sa ostalim partijama na vlasti. Nije se desilo ništa jer je nova parlamentarna većina shvatila da zahvaljujući DPS zakonu može preuzeti kontrolu nad RTCG.

U tom periodu smo i saznali da je u podjeli institucija (koje partije tretiraju kao plijen) među novom parlamentarnom većinom RTCG trebala da pripadne Demokratama, dok je druga važna institucija u oblasti medija, Agencija za elektronske medije, trebala da pripadne DF-u. Kasnije je u junu izabran Savjet RTCG po političkim preferencama nove vlasti uz nezakonit izbor predstavnika Unije poslodavaca. U tom procesu izbora učesvovalo je svega nekoliko NVO koje imaju kredibilitet dok su svi ostali prećutno bojkotovali ovaj proces jer nisu željeli da o predstavnicima NVO odlučuju partije. Politički imenovani Savjet je kasnije imenovao nezakonito generalnog direktora Raonića uz protivljenje Demokrata. Zbog poremećenih odnosa u novoj vlasti dogovor o podjeli institucija nije ispoštovan, pa Demokrate nisu dobile kontrolu nad RTCG već je kontrolu preuzeo suštinski DF. To je ubrzo i potvrđeno imenovanjem tadašnje direktorice TVCG Marije Tomašević u septembru 2021. čiji je izbor takođe bio nezakonit jer je njen rođeni brat Dražen Medojević tada bio član Državne izborne komisije (kao predstavnik DF-a) a zakon zabranjuje da direktor TVCG može biti u srodstvu sa javnim funkcionerom. Inspekcija rada je tek nakon dvije godine na incijativu Media centra utvrdila krvno srodstvo direktorice TVCG i člana DRI i naložilo nezakonito izabranom generalnom direktoru da razriješi Mariju Tomašević. Ni nakon tri godine Ministarstvo rada nije donijelo rješenje kojim treba da omogući Inspekciji rada da kontroliše proces imenovanja generalnog direktora RTCG. Sve ovo jasno ukazuje na političku zaštitu nezakonitih radnji čiji je cilj kontrola RTCG.

MONITOR: Kako to da političari uvijek pronadu način da zloupotrijebe sistem kako bi zadržale kontrolu nad Javnim servisom?

ĐUROVIĆ: Partije žele kontrolu nad RTCG kao i nad svim ostalim institucijama. Vjerujem da brze promjene vlasti (vjerovatno ćemo imati i 45.  vladu do kraja ove godine) mogu doprinjeti da političke elite shvate da je u njihovom interesu da institucije budu profesionalne, a ne da se nakon svake promjene vlasti mijenja odnos RTCG prema vlasti i opoziciji. Samo profesionalan RTCG, kao i ostale isntitucije koje moraju biti samostalne mogu biti zaštita od zloupotreba koje su na svojoj koži osjetile sve poltičke partije.

Kada je RTCG u jednom kraćem periodu (2017.-jun 2018.) bila bez partijskih uticaja, dok su je vodili Andriajna Kadija i Vladan Mićunović, jednako je Savjet i menadžment bio kritikovan od DPS-a i DF-a. Od DPS-a jer je izgubio kontrolu, a od DF-a jer im nije bilo dozvoljeno da preuzmu kontrolu.

Milojko Spajić nema uticaj na bilo koji komercijalni medij u Crnoj Gori. Potreban mu je RTCG da bi širio propagandu o savršenom radu Vlade, da bi se pozitivnim izvještavanjem pariralo krtikama TV Vijesti i medija koje kontrolišu Mandić i Knežević uz pomoć predsjednika Srbije Alekandra Vučića (Prva TV i Adria). Spajiću će se vratiti ovakvo manipulisanje sa zakonom kao što se vratilo i DPS-u 2020. kada je u julu usvojen zakon kojim je DPS namjeravao da ozvaniči kontrolu nad RTCG ali je nakon promjene vlasti u avgustu nova vlast iskoristila  stvorenu priliku i preuzela političku kontrolu nad RTCG. Spajić misli da će ljudi bez integriteta biti njemu odani. Time pokazuje nedoraslost poslu kojim se bavi,  jer su ljudi bez integriteta stalno u potrazi za novim gazdom, onim ko je politički najjači. To ubrzo neće biti Spajić a u susret novom parlamentarnim izborima koji će vjerovatno biti u oktobru ili novembru, svi komercijalni mediji u Crnoj Gori kritikovaće rad  Vlade dok će slabo utočište i zaštitu imati u RTCG.

MONITOR: Šta se može učiniti da se javni servis oslobodi ?

ĐUROVIĆ: Stvorene su zakonske pretpostavke da se javni servis oslobodi partijskog uticaja. Uvjeren sam da će NVO u skladu sa novim Zakonom o RTCG izabrati sami svoje predstavnike koji će imati integritet za razliku od sadašnjih tkz. predstavnika NVO. Potrebno je da se institucije koje delegiraju svoje predstavnike u Savjet RTCG oslobode straha od partija. Sve se na kraju svede na ljude koji imaju ili nemaju integritet. Nekad je CANU u Savjet RTCG delegirala prof. Perka Vukotića koji je dao veliki doprinos da se RTCG te 2017. i 2018. oslobodi partijskog uticaja. Ista ta CANU je do skoro imala svog predstavnika u Savjetu koji je dva puta glasao za nezakonito imenovanje Raonića i nije ništa uradio da se nezakonitosti u radu javnog servisa zaustave. Unija poslodavaca je umjesto DPS-a sada našla novog ,,gazdu” u liku PES-a, Univerzitet CG je delegirao po političkoj osnovi predstavnika koji će slijediti političke direktive rektora odnosno Mandića i Kneževića, Crnogorsko narodno pozorište je dalo podršku za ponovno imenovanje Naoda Zorića za člana savjeta iako je dva puta učestvovao u nezakonitom imenovanju Raonića i direktni je eksponent DNP-a Milana Kneževića u Savjetu. Da bi se RTCG oslobdila uticaja partija, moraju se oni koji delegiraju predstavnike u Savjet osloboditi uticaja partija.

MONITOR: Hoće li novi medijski zakoni nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Medijski zakoni neće zaustaviti plasiranje netačnih informacija, neobjektivnost, neizbalansiranost u izvještavanju, jer je ukinuta regulatorna funkcije Agencije za audiovizuelne medijske usluge pa će mnogi mediji nastaviti ili započeti da djeluju kao puka propaganda političkih ili ekonomskih centara moći. Nadam se da će proces usaglašavaja sa regulativom EU doprinijeti da se ojača i vrati regulatorna funkcija Agenciji koja će u perspektivi morati da se bavi ne samo medijima veći društvenim mrežama i zabranjenim sadržajima na društvenim mrežama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

MONITOR: U Vašem filmu u fokusu su ljudi? Kako ste upoznali Janija? Je li bilo teško zadobiti njegovo i povjerenje ostalih junaka ovog filma?

VOJINOVIĆ: Ukoliko želiš da uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput flašaroša, to stvarno iziskuje puno vremena i posvećenosti. Veliki deo snimanja ovog filma je i nesnimanje, već samo druženje sa ljudima, razgovori, istraživanje i uspustavljanje iskrenog, otvorenog odnosa sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvek znao da ću se fokusirati samo na flašaroše. Prva ideja je bila dosta šira i ambicioznija, da deponija bude glavni lik, sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponije. Tako da sam ja snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvek nije bio grupovođa. Posle pola godine ili više Jani je dobio da vodi svoju grupu, napredovao je od običnog flašaroša do grupovođe, dobio je svoj kombi i mesto na placu istovara. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako da sam kroz Janija imao priliku da prikažem kako izgleda plastični biznis na deponiji kroz vizuru grupovođe flašaroša. Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, neko nije želeo da učestvuje i da se snima, to smo poštovali i fokusirali smo se na odnose u ostatku grupe koji je želeo da bude deo filma. Njima je sve to bilo interesantno, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvek „besmrtni“, znam da je to bio jedan od razloga zašto me je Jani pustio u svoj život i dozvolio da snimam film o njemu i njegovoj grupi.

MONITOR: Kakav je bio put od ideje do završetka filma. Koliko je trajala njegova realizacija?

VOJINOVIĆ: Ceo proces rada na filmu trajao je skoro sedam godina. Prvi put sam sa snimateljem, Igorom Marovićem, stajao na istovaru deponije u decembru 2016., a svetsku premijeru „Flašaroši“ su imali na festivalu u Sarajevu 2023. godine. Sama montaža je priča za sebe, sa montažerom Draganom von Petrovićem proveo sam skoro dve godine uklapajući priču i to je bila velika filmska škola. S obzirom na tolike godine snimanja, imali smo puno materijala u montaži i veliki posao bio je proći kroz ceo materijal, izdvojiti odlične stvari, korisne scene, pomoćne scene i sve to dramaturški uobličiti i artikulisati u narativnu celinu. Ideja je bila da imamo dramaturšku liniju koja bi pratila glavnog junaka Janija, koji ima poteškoća da održi svoju flašarošku grupu na okupu – počinjemo od njega kao grupovođe, kasnije se grupa okreće protiv njega, odvaja se, a Jani ostaje da radi sam, sve do zatvaranja deponije. Trebalo je vešto uvezati njegovu priču sa pričom deponije, sa slikama savremenog načina života i konzumerizma, priču o društvu na ivici ekološke katastrofe. To je bio jedan od većih izazova u montaži, ali mislim da smo na kraju postigli dobar balans između ljudske priče i ekološke koja je sve vreme prisutna, ali nije „prst u oko“. Dosta vremena smo uložili u prezentovanje projekta i u potrazi za finansiranjem i adekvatnim partnerima. Bilo je momenata kad smo producentkinja Marija Stojnić i ja stvarno pomislili da će biti teško „izgurati“ ovaj film, pogotovo zbog konstantnog odlaganja zatvaranja deponije, koji je zamišljen kao prirodan kraj filma. Kad se na to umeša i dve godine epidemije kovida koji je svaki plan koji smo imali okrenuo naglavačke, može se reći da smo prošli kroz veoma izazovan proces.

MONITOR: Zanimljivo je da je film okarakterisan kao dokumentarni vestern.

VOJINOVIĆ: Film predstavljamo kao dokumentarnu vestern dramu o poslednjim danima fascinante grupe sakupljača plastičnih flaša – flašaroša, na jednoj od najvećih deponija na svetu. Obožavam vesterne Serđa Leonea, kao i Sema Pekinpoa i Džona Forda i voleo bih da svaki film koji radim ima vestern komponentu. U „Flašarošima“ imamo omaže na neke vestern filmove, poput Leonovog „Bilo jednom na Divljem zapadu“, i scene čekanja voza, s tim što naši flašaroši spavaju i iščekaju dolazak kamiona za smeće. Postoji i referenca na kratki film pokojnog Uroša Stojanovića – „Vešala za dvoje“. Glavna stvar koju „Flašaroše“ čini vesternom je ideja vesterna žanra iz kasnije faze, gde nadolazeća modernizacija uništava svet, univerzum, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Kod Leonea pruga i dolazak voza obeležavaju kraj jedne epohe, dok kod Pekimpoa u „Divljoj hordi“ automatska puška je taj simbol modernizacije koji uništava svet glavnih junaka, odmetnika. U „Flašarošima“ modernizacija deponije je ta koja dolazi i briše civilizaciju flašaroša, čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale.

MONITOR: Iako dokumentarni filmovi osvajaju nagrade i za najbolji film na prestižnim festivalima kao što su Venecija, Kan, Berlin, djeluje da su u nepovoljnom položaju u odnosu na igrane. Iako i u Crnoj Gori itekako ima publike za dokumentarni film – što mislite kakva je sudbina dokumentarnih ostvarenja?

VOJINOVIĆ: Prednost dokumentarnog filma je definitivno u svojoj autentičnosti i spoznaji da to što gledate na platnu ili ekranu jesu odistinske, životne priče, a junaci filmova nisu glumci, već pravi ljudi. Dokumentarni film nije komercijalna umetnost, ali ima tu moć da da otvori prozor u neke nove svetove i postavi pitanja za koja komercijalna umetnost nema vremena ili strpljenja. Dokumentarni filmovi u poslednjih par godina postali su dosta kreativniji u formi i narativu, osvajaju nagrade na prestižnim svetskim festivalima, ali ono što je najvažnije je da sve veći broj ljudi prati i gleda dokumentarni film. Pogotovo drugačiju vrstu filma koja nije televizijskog formata sa naratorima i intervjuima, već imaju sinematičan kvalitet i uspevaju da zarone u nove univerzume i prikažu do tad nešto nepoznato, nevidljivo ili zaboravljeno. Tokom mog boravka na UnderhillFestu bio sam prijatno iznenađen brojem ljudi koji prati projekcije – velike pohvale za podgoričku publiku, za žar kojim prati filmove i za istrajnost da ostanu do kraja uprkos kiši.

Miroslav MINIĆ
Foto: Privatna arhiva

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo