Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO PAPIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: BiH je socijalno bure baruta

Objavljeno prije

na

Prošle sedmice, kako je potvrdilo Tužilaštvo BiH, uhapšen je nekadašnji komandant Petog korpusa Armije BiH Atif Dudaković, i to nakon 12 godina istrage. On je osumnjičen za ratne zločine tokom 1994. i 1995. godine. Žarko Papić, politički analitičar i direktor Inicijtive za bolju i humaniju inkluziju, taj događaj ovako je prokomentarisao za Monitor:

– Nisam ni sudija ni tužilac i poštujem prezumpciju nevinosti mada video materijali, koji se emituju na televiziji, jasno ukazuju da je Dudaković direktno naređivao strijeljanje zarobljenika i paljenje sela, ali to je stvar suda i tužilaštva. Mogu samo komentarisati reakcije na njegovo hapšenje. Sve je to već viđeno u sva tri nacionalna korpusa – jedni se raduju, drugi protestuju. Razvija se kontekst, ako tako mogu reći, da zločin u odbrani nije zločin nego da je to izjednačavanje odbrane i agresije iako je zločin zločin, makar bio i u odbrani. Takav odnos prema zločinu i za srpsku, i za hrvatsku i za bošnjačku zajednicu ostavlja tragične posljedice, proizvodi nasilje. Međutim, važnije je u svemu tome da je istraga trajala dvanaest godina, ako je istrage uopšte i bilo, i glavno je pitanje – zašto baš sada hapšenje Dudakovića. To moram dovesti u kontekst sa predizbornim turbulencijama koje nas čekaju i hapšenje Dudakovića najbolji je mogući poklon Stranci demokratske akcije, jer će to biti sjajan povod za homogenizaciju Bošanjaka. To će koristiiti i Srpska demokratska stranka i bojim se da će se to nastaviti u predizbornim turbulencijama.

MONITOR: Predsjednik RS Milorad Dodik izjavio je da nije optimista da će u slučaju Dudakovića doći do zadovoljenja pravde i pravičnosti imajući u vidu iskustvo sa hapšenjem Nasera Orića. Šta o tome mislite?
PAPIĆ: S tim u vezi mogu reći da je stanje u sudstvu i tužilaštvu BiH katastrofalno. Oni su pod političkim uticajima jednih, drugih ili trećih. Prema tome, kakav će ishod biti suđenja Dudakoviću ne mogu da predvidim, ali moram reći da u BiH, ne samo u slučaju ratnih zločinaca, pravde nema, uslovno rečeno, za velika imena. Uvijek su nedostajali dokazi za njihovo osuđivanje i oni su oslobađani.

MONITOR: Jednom ste rekli da je u BiH ,,put u pakao popločan izbornim kampanjama”. Da li to i dalje važi?
PAPIĆ: Apsolutno. Bojim se da se ova predizborna kampanja neće razlikovati od prethodnih koje su pratile nacionalne i druge tenzije. Bojim se da će ovaj put biti i znatno gore zato što postoji neka vrsta zasićenosti naroda i javnosti u sva tri korpusa vladajućim partijama. Zato će one učiniti sve da proizvodnjom konflikata i straha od drugog homogenizuju sopstvena biračka tijela i u tom smislu preživljavaćemo neku vrstu pakla. Bojim se takođe da poslije izbora ne bude u BiH još gore.

MONITOR: Zašto gore?
PAPIĆ: Prvo, postoji rašomonijada oko izbornog zakona. Niko ne smije da dirne svetu kravu koja se zove Ustavni sud Bosne i Hercegovine, a on je napravio haos. Čak postoji teza da je moguće mijenjati izborni zakon i u vrijeme predizborne kampanje. Sve će to stvoriti takvu predizbornu i postizbornu nepravnu nesigurnost da ćemo se, bojim se, onog momenta kada se završe izbori naći u situaciji haosa – postoji mogućnost da se blokira implementacija rezultata izbora i da postojeća vlast u tehničkom mandatu ostane godinama. U takvoj situaciji jako se bojim kakava će biti sudbina BiH.

MONITOR: Pošto razgovaramo na Međunarodni praznik rada, koliko su nezaposlenost i siromaštvo rašireni u BiH?
PAPIĆ: To su gorući problemi. Riječ siromaštvo nijedan od političkih lidera nije izgovorio u posljednje tri godine. Nije izgovori tu riječ a kamoli nešto uradio da se ono smanji, da se organizuje borba i politika protiv siromaštva, da se reformiše sistem socijalne zaštite…Po analizama Svjetske banke u BiH je 24 odsto stanovništva siromašno. Ispod su apsolutne linije siromaštva, a to je da žive od 8,6 maraka dnevno, što je na mjesečnom nivou oko 250 maraka. Najnovije analize govore da je 46 odsto stanovištva BiH na ivici siromaštva. Ogromno je siromaštvo, a u okviru toga postoji specifično siromaštvo – radničko siromaštvo. Dvadeset i pet posto radnika u BiH, onih koji primaju platu, ne mogu obezbijediti četvoročlanu familiju da živi iznad linije apsolutnog siromaštva. Radništvo je potpuno osiromašeno. To je ogroman socijalni problem. Sa duge strane socijalne nejednakosti dramatično rastu. Jedan odsto stanovništva Bosne i Hercegovine drži pedeset odsto štednje u bankama BiH. To je oko pet milijardi maraka. Po nekim analizama blizu stotinu pojedinaca u BiH su multimilioneri. Te socijalne nejednakosti u kombinaciji sa ogromnim siromaštvom su de facto socijalno bure baruta u BiH. To vladajući ne žele da vide, niti smiju da priznaju.

MONITOR: Ali zvanični statistički podaci to ne pokazuju?
PAPIĆ: Stastitika u BiH je kao u onoj staroj izreci – k'o bikini kostim – pokazuje sve, a ne otkriva ništa. Agencija za statistiku BiH, koristeći potpuno pogrešnu metodologiju, ustanovila je prije dvije godine da je bilo 16 odsto stanovništva relativno siromašno. Da ne govorimo o lažiranju podataka o novoj zaposlenosti. Stvarna socijalna i ekonomska slika BiH je puno gora nego što politika pokušava da je predstavi. Da bi sadašnjim rastom društvenog proizvoda po glavi stanovnika stigli prosjek EU treba nam preko pedeset godina!

MONITOR: U novije vrijeme bilo je dosta protesta u BiH. Vi ste demonstrante savjetovali da umjesto pred vladama demonstriraju pred centralama stranaka. Zašto?
PAPIĆ: Stvarna moć je u centralama stranaka, a vlade i parlamenti su samo tehničke službe. Stranke na vlasti u oba entiteta očito rade na rušenju sindikalnog pokreta. Zato je moj savjet svima da demonstriraju pred centralama stranaka. Jedino tako bi se mogla poljuljati ova moć, jer je staro pravilo: svaka vrsta apsolutizma puno je slabija nego što izgleda.

MONITOR: Kakve su perspektive BiH da se integriše u EU s obzirom na probleme koje navodite?
PAPIĆ: Perspektiva postoji naravno i ja bih volio da BiH uđe u EU. Ali sa ovim oligarhijama na vlasti nikad neće ući u EU zato što je njihov interes da se u EU ne uđe. Bez promjene političke vlasti mi teško možemo napredovati. Otkada je počeo da jača ruski uticaj na Balkanu, pa i u BiH, i EU i Amerika odjednom su pokazali veliki ineres za BiH. Zato je možda jedina mogućnost za ulazak u EU po onome spasavaj što se spasiti može, kao što je bio slučaj sa Rumunijom i Bugarskom, da nas neko drugi ne poklopi.

MONITOR: Početkom aprila izjavili ste, što je ocijenjeno kao šokantna najava, da u Vašim košmarnim snovima Amerikanci i Rusi dijele državu BiH?
PAPIĆ: U mojim košmarnim snovima poslije izbora Republika Srpska je zaokružena i funkcioniše normalno. Federacija ne funkcioniše uopšte. Postoji mogućnost i opcija da se internacionalizuje stanje u Federaciji. Danas u svijetu imate dva velika igrača. Znate ono – kad se dva slona potuku strada trava. U tom slučaju trava smo mi. Sjetio sam se Jalte, koja je sinonim za podjelu svijeta, a tada se radilo o podjeli uticaja u Jugoslaviji po pedeset posto između Zapada i Rusije. I to je realna opasnost za BiH ako se nastavi zaoštravanje između Zapada i Rusije. Pomenuo sam da su naše partije karteli interesnog tipa. Njihov je interes da vladaju nekom teritorijim da bi osigurale svoje bogatstvo i moć. HDZ pokušava da to zaokruži na uslovno rečeno svom dijelu teritorije. Mislim da ni bošnjačka oligarhija ne bi imala ništa protiv da se i njima zaokruži njihova teritorija i da im se u to ne miješa niko. S tim što će gledati da za to ne budu oni krivi nego da su krivi svi drugi. Recimo da je ovo neka vrsta analitičke procjene i ne daj bože da do toga dođe.

Još nema prave ljevice

MONITOR: Kakve su šanse ljevice na oktobarskim izborima?
PAPIĆ: U BiH ljevica postoji samo kao potencijalna lijeva orijentacija. Partije socijaldemokratske orijentacije još nisu prava ljevica. Da bi to postale, moraju se okrenuti radnicima, siromašnim, nezaposlenim i artikulisati njihove interese bez sitnih igara i šibicarenja. Moraju biti socijalno obojene. Ljevica se u BiH mora preobraziti, a ima istorijsku šansu za to. Potencijal ljevice u BiH danas nije u partijama socijaldemokratske orijentacije nego u ogromnom nezadovoljstvu ljudi u BiH. Ljevica mora na sve moguće načine da politički artikuliše to nezadovoljstvo, a da bi ga artikulisala mora postati prava ljevica. I da se ne bavi nacionalnim pitanjima, nego socijalnom situacijom da bi imala ozbiljne šanse na izborima.

Zemlja kontrolisanog haosa

MONITOR: BiH je, kako ste jednom kazali, zemlja kontrolisanog haosa, u kojem vladajuće partije neprekidno vode predizbornu kampanju…
PAPIĆ: To je tako. Prvi sam upotrijebio riječi kontrolisani haos i to se kao opšte mjesto u javnosti često pominje. O čemu se radi? Naše takozvane političke partije to u biti nisu. To su karteli, organizovane interesne grupe, koje se bore za što veći dio kolača u vlasti. Da li će jedna od njih dobiti više ili manje političkih poena to i nije važno, svakome pripada po neki komad koji se onda materijalizuje. Da bi to stanje ostalo mora se stvarati kontrolisani haos. Dakle, stalni privid suštinskih sukoba, a pod tepih staviti ono što je realno stanje u društvu – siromaštvo, nezaposlenost, odlazak mladih, stvaranje uslova za život dostojan čovjeka…

Srbija je davno izgubila Kosovo

MONITOR: U našem regionu jačaju desnica, ustaštvo, četništvo, nacionalizmi, u toku je šešeljizacija Srbije… Jesu li osnovani strahovi od novog rata?
PAPIĆ: Ne vjerujem da postoji ikakva šansa da se ponovi rat iz devedesetih ukoliko to ne bude dio nekog većeg konvencionalnog rata između Istoka i Zapada. U Hrvatskoj postoji neka vrsta paradoksa. Od kako je postala članica EU počela je da jača nacionalistička desnica. Dok Hrvatska nije ušla u EU u njoj je bilo relativno normalno stanje. Srbija je podijeljeno društvo, ali mislim da nije korektan termin šešeljizacija Srbije, jer je Šešelj ipak minorna pojava. Šešelj je kao osuđeni ratni zločinac poslanik u parlamentu i može biti lakmus papir za Srbiju u mnogo čemu, zavisi hoće li biti izbačen iz parlamenta. U njoj jača nacionalizam i postoji otvoreni problem Kosova, i Vučić to kontroliše balansiranjem.

Zastupam tezu da je Kosovo Srbija izgubila mnogo prije NATO bombardovanja. Definitivno je to sada suverena zemlja. Neki se kompromis mora naći. Ipak, puno važnije za region jeste kakvi su unutar sebe Kosovo i Srbija. Jesu li to demokratske zemlje, zemlje ljudskih prava. Moram napomenuti da je jedini neporaženi nacionalizam na Balkanu velikoalbanski. Bojim se da Zapad to ne prepoznaje kao potencijalnu opasnost.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo