Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO PAPIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: BiH je socijalno bure baruta

Objavljeno prije

6 godina

na

ppic

Prošle sedmice, kako je potvrdilo Tužilaštvo BiH, uhapšen je nekadašnji komandant Petog korpusa Armije BiH Atif Dudaković, i to nakon 12 godina istrage. On je osumnjičen za ratne zločine tokom 1994. i 1995. godine. Žarko Papić, politički analitičar i direktor Inicijtive za bolju i humaniju inkluziju, taj događaj ovako je prokomentarisao za Monitor:

– Nisam ni sudija ni tužilac i poštujem prezumpciju nevinosti mada video materijali, koji se emituju na televiziji, jasno ukazuju da je Dudaković direktno naređivao strijeljanje zarobljenika i paljenje sela, ali to je stvar suda i tužilaštva. Mogu samo komentarisati reakcije na njegovo hapšenje. Sve je to već viđeno u sva tri nacionalna korpusa – jedni se raduju, drugi protestuju. Razvija se kontekst, ako tako mogu reći, da zločin u odbrani nije zločin nego da je to izjednačavanje odbrane i agresije iako je zločin zločin, makar bio i u odbrani. Takav odnos prema zločinu i za srpsku, i za hrvatsku i za bošnjačku zajednicu ostavlja tragične posljedice, proizvodi nasilje. Međutim, važnije je u svemu tome da je istraga trajala dvanaest godina, ako je istrage uopšte i bilo, i glavno je pitanje – zašto baš sada hapšenje Dudakovića. To moram dovesti u kontekst sa predizbornim turbulencijama koje nas čekaju i hapšenje Dudakovića najbolji je mogući poklon Stranci demokratske akcije, jer će to biti sjajan povod za homogenizaciju Bošanjaka. To će koristiiti i Srpska demokratska stranka i bojim se da će se to nastaviti u predizbornim turbulencijama.

MONITOR: Predsjednik RS Milorad Dodik izjavio je da nije optimista da će u slučaju Dudakovića doći do zadovoljenja pravde i pravičnosti imajući u vidu iskustvo sa hapšenjem Nasera Orića. Šta o tome mislite?
PAPIĆ: S tim u vezi mogu reći da je stanje u sudstvu i tužilaštvu BiH katastrofalno. Oni su pod političkim uticajima jednih, drugih ili trećih. Prema tome, kakav će ishod biti suđenja Dudakoviću ne mogu da predvidim, ali moram reći da u BiH, ne samo u slučaju ratnih zločinaca, pravde nema, uslovno rečeno, za velika imena. Uvijek su nedostajali dokazi za njihovo osuđivanje i oni su oslobađani.

MONITOR: Jednom ste rekli da je u BiH ,,put u pakao popločan izbornim kampanjama”. Da li to i dalje važi?
PAPIĆ: Apsolutno. Bojim se da se ova predizborna kampanja neće razlikovati od prethodnih koje su pratile nacionalne i druge tenzije. Bojim se da će ovaj put biti i znatno gore zato što postoji neka vrsta zasićenosti naroda i javnosti u sva tri korpusa vladajućim partijama. Zato će one učiniti sve da proizvodnjom konflikata i straha od drugog homogenizuju sopstvena biračka tijela i u tom smislu preživljavaćemo neku vrstu pakla. Bojim se takođe da poslije izbora ne bude u BiH još gore.

MONITOR: Zašto gore?
PAPIĆ: Prvo, postoji rašomonijada oko izbornog zakona. Niko ne smije da dirne svetu kravu koja se zove Ustavni sud Bosne i Hercegovine, a on je napravio haos. Čak postoji teza da je moguće mijenjati izborni zakon i u vrijeme predizborne kampanje. Sve će to stvoriti takvu predizbornu i postizbornu nepravnu nesigurnost da ćemo se, bojim se, onog momenta kada se završe izbori naći u situaciji haosa – postoji mogućnost da se blokira implementacija rezultata izbora i da postojeća vlast u tehničkom mandatu ostane godinama. U takvoj situaciji jako se bojim kakava će biti sudbina BiH.

MONITOR: Pošto razgovaramo na Međunarodni praznik rada, koliko su nezaposlenost i siromaštvo rašireni u BiH?
PAPIĆ: To su gorući problemi. Riječ siromaštvo nijedan od političkih lidera nije izgovorio u posljednje tri godine. Nije izgovori tu riječ a kamoli nešto uradio da se ono smanji, da se organizuje borba i politika protiv siromaštva, da se reformiše sistem socijalne zaštite…Po analizama Svjetske banke u BiH je 24 odsto stanovništva siromašno. Ispod su apsolutne linije siromaštva, a to je da žive od 8,6 maraka dnevno, što je na mjesečnom nivou oko 250 maraka. Najnovije analize govore da je 46 odsto stanovištva BiH na ivici siromaštva. Ogromno je siromaštvo, a u okviru toga postoji specifično siromaštvo – radničko siromaštvo. Dvadeset i pet posto radnika u BiH, onih koji primaju platu, ne mogu obezbijediti četvoročlanu familiju da živi iznad linije apsolutnog siromaštva. Radništvo je potpuno osiromašeno. To je ogroman socijalni problem. Sa duge strane socijalne nejednakosti dramatično rastu. Jedan odsto stanovništva Bosne i Hercegovine drži pedeset odsto štednje u bankama BiH. To je oko pet milijardi maraka. Po nekim analizama blizu stotinu pojedinaca u BiH su multimilioneri. Te socijalne nejednakosti u kombinaciji sa ogromnim siromaštvom su de facto socijalno bure baruta u BiH. To vladajući ne žele da vide, niti smiju da priznaju.

MONITOR: Ali zvanični statistički podaci to ne pokazuju?
PAPIĆ: Stastitika u BiH je kao u onoj staroj izreci – k’o bikini kostim – pokazuje sve, a ne otkriva ništa. Agencija za statistiku BiH, koristeći potpuno pogrešnu metodologiju, ustanovila je prije dvije godine da je bilo 16 odsto stanovništva relativno siromašno. Da ne govorimo o lažiranju podataka o novoj zaposlenosti. Stvarna socijalna i ekonomska slika BiH je puno gora nego što politika pokušava da je predstavi. Da bi sadašnjim rastom društvenog proizvoda po glavi stanovnika stigli prosjek EU treba nam preko pedeset godina!

MONITOR: U novije vrijeme bilo je dosta protesta u BiH. Vi ste demonstrante savjetovali da umjesto pred vladama demonstriraju pred centralama stranaka. Zašto?
PAPIĆ: Stvarna moć je u centralama stranaka, a vlade i parlamenti su samo tehničke službe. Stranke na vlasti u oba entiteta očito rade na rušenju sindikalnog pokreta. Zato je moj savjet svima da demonstriraju pred centralama stranaka. Jedino tako bi se mogla poljuljati ova moć, jer je staro pravilo: svaka vrsta apsolutizma puno je slabija nego što izgleda.

MONITOR: Kakve su perspektive BiH da se integriše u EU s obzirom na probleme koje navodite?
PAPIĆ: Perspektiva postoji naravno i ja bih volio da BiH uđe u EU. Ali sa ovim oligarhijama na vlasti nikad neće ući u EU zato što je njihov interes da se u EU ne uđe. Bez promjene političke vlasti mi teško možemo napredovati. Otkada je počeo da jača ruski uticaj na Balkanu, pa i u BiH, i EU i Amerika odjednom su pokazali veliki ineres za BiH. Zato je možda jedina mogućnost za ulazak u EU po onome spasavaj što se spasiti može, kao što je bio slučaj sa Rumunijom i Bugarskom, da nas neko drugi ne poklopi.

MONITOR: Početkom aprila izjavili ste, što je ocijenjeno kao šokantna najava, da u Vašim košmarnim snovima Amerikanci i Rusi dijele državu BiH?
PAPIĆ: U mojim košmarnim snovima poslije izbora Republika Srpska je zaokružena i funkcioniše normalno. Federacija ne funkcioniše uopšte. Postoji mogućnost i opcija da se internacionalizuje stanje u Federaciji. Danas u svijetu imate dva velika igrača. Znate ono – kad se dva slona potuku strada trava. U tom slučaju trava smo mi. Sjetio sam se Jalte, koja je sinonim za podjelu svijeta, a tada se radilo o podjeli uticaja u Jugoslaviji po pedeset posto između Zapada i Rusije. I to je realna opasnost za BiH ako se nastavi zaoštravanje između Zapada i Rusije. Pomenuo sam da su naše partije karteli interesnog tipa. Njihov je interes da vladaju nekom teritorijim da bi osigurale svoje bogatstvo i moć. HDZ pokušava da to zaokruži na uslovno rečeno svom dijelu teritorije. Mislim da ni bošnjačka oligarhija ne bi imala ništa protiv da se i njima zaokruži njihova teritorija i da im se u to ne miješa niko. S tim što će gledati da za to ne budu oni krivi nego da su krivi svi drugi. Recimo da je ovo neka vrsta analitičke procjene i ne daj bože da do toga dođe.

Još nema prave ljevice

MONITOR: Kakve su šanse ljevice na oktobarskim izborima?
PAPIĆ: U BiH ljevica postoji samo kao potencijalna lijeva orijentacija. Partije socijaldemokratske orijentacije još nisu prava ljevica. Da bi to postale, moraju se okrenuti radnicima, siromašnim, nezaposlenim i artikulisati njihove interese bez sitnih igara i šibicarenja. Moraju biti socijalno obojene. Ljevica se u BiH mora preobraziti, a ima istorijsku šansu za to. Potencijal ljevice u BiH danas nije u partijama socijaldemokratske orijentacije nego u ogromnom nezadovoljstvu ljudi u BiH. Ljevica mora na sve moguće načine da politički artikuliše to nezadovoljstvo, a da bi ga artikulisala mora postati prava ljevica. I da se ne bavi nacionalnim pitanjima, nego socijalnom situacijom da bi imala ozbiljne šanse na izborima.

Zemlja kontrolisanog haosa

MONITOR: BiH je, kako ste jednom kazali, zemlja kontrolisanog haosa, u kojem vladajuće partije neprekidno vode predizbornu kampanju…
PAPIĆ: To je tako. Prvi sam upotrijebio riječi kontrolisani haos i to se kao opšte mjesto u javnosti često pominje. O čemu se radi? Naše takozvane političke partije to u biti nisu. To su karteli, organizovane interesne grupe, koje se bore za što veći dio kolača u vlasti. Da li će jedna od njih dobiti više ili manje političkih poena to i nije važno, svakome pripada po neki komad koji se onda materijalizuje. Da bi to stanje ostalo mora se stvarati kontrolisani haos. Dakle, stalni privid suštinskih sukoba, a pod tepih staviti ono što je realno stanje u društvu – siromaštvo, nezaposlenost, odlazak mladih, stvaranje uslova za život dostojan čovjeka…

Srbija je davno izgubila Kosovo

MONITOR: U našem regionu jačaju desnica, ustaštvo, četništvo, nacionalizmi, u toku je šešeljizacija Srbije… Jesu li osnovani strahovi od novog rata?
PAPIĆ: Ne vjerujem da postoji ikakva šansa da se ponovi rat iz devedesetih ukoliko to ne bude dio nekog većeg konvencionalnog rata između Istoka i Zapada. U Hrvatskoj postoji neka vrsta paradoksa. Od kako je postala članica EU počela je da jača nacionalistička desnica. Dok Hrvatska nije ušla u EU u njoj je bilo relativno normalno stanje. Srbija je podijeljeno društvo, ali mislim da nije korektan termin šešeljizacija Srbije, jer je Šešelj ipak minorna pojava. Šešelj je kao osuđeni ratni zločinac poslanik u parlamentu i može biti lakmus papir za Srbiju u mnogo čemu, zavisi hoće li biti izbačen iz parlamenta. U njoj jača nacionalizam i postoji otvoreni problem Kosova, i Vučić to kontroliše balansiranjem.

Zastupam tezu da je Kosovo Srbija izgubila mnogo prije NATO bombardovanja. Definitivno je to sada suverena zemlja. Neki se kompromis mora naći. Ipak, puno važnije za region jeste kakvi su unutar sebe Kosovo i Srbija. Jesu li to demokratske zemlje, zemlje ljudskih prava. Moram napomenuti da je jedini neporaženi nacionalizam na Balkanu velikoalbanski. Bojim se da Zapad to ne prepoznaje kao potencijalnu opasnost.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK U PREDSTAVNIČKOM DOMU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BIH: BiH je u prioritetu spoljnopolitičkih interesa SAD i oni hoće da to svi znaju

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid

 

 

MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?

KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.

Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.

MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?

KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.

MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?

KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE ĐURĐIĆ, TVORAC EVROPSKE BUDUĆNOSTI: Budućnost je ispunjavala moj život

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2024

Objavio:

Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti

 

Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.

ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku  karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.

MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?

ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan  izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.

Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.

Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.

Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da  su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.

Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!

MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.

ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u  Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je  neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.

MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?

ĐURĐIĆ:  U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković),  gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.

Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta)  i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli  da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?

Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!

MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?

ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988.,  iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!

Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.

Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u  i začetak zagovaranja  crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.

MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?

ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!

Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.

Zato  moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.

MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?

ĐURĐIĆ:  Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.

Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.

MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?

ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj  način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo