Zar su zbilja nekada laste gnijezda svijale na kućama čestitih ljudi, zar je bilo dobrih ljudi kojima su laste mogle povjeriti svoja gnijezda s jeseni, kada odlete na drugu stranu svijeta, zar su se mogle uistinu s pravom nadati da će zateći svoja gnijezda nedirnuta, kada se, u proljeće, vrate na svoju stranu svijeta;
zar je nekada proljeće zaista dolazilo, pouzdano kao zadata riječ što se drži, zar se zadata riječ stvarno nekada pouzdano držala; zar je noćno nebo nekada bivalo osuto rojevima zvijezdama, jesu li jaglijali slavuji u majsko praskozorje, cvjetale krošnje voćnjaka, pčele srkale med iz cvjetnih pehara i nosile ga u košnice zujanjem uspavljujući mir livada i šarene sjene šuma;
zar su stvarno pisma stizala nekada onima kojima su bila poslata, neotvorena, nepročitana od nepozvanih, preko plavih planina, iznad pučine a mi vjerovali da smo živi, bez truna snebivanja da ćemo to zauvijek i biti; zar je uistinu nekada moglo lišće mirne duše požutiti i opasti, stabla ih bezbrižno prepustiti jesenjem vjetru, i onda spokojno usniti pod prvim pokrovom snijega, znajući da će im, s razvigorom opet pupoljci prekriti i najtanje grane i da će sve bukve na proplancima i tamnim dolovima brda ponovo olistati onom svojom ljutom zelenom bojom mladog lišća;
zar su se zaista nekada topili snjegovi u stvrdnutim nanosima i led se raskivao blistavo tvrdi, dok im je potocima isticala snaga; topili se i kopnili bez roptanja, ne strijepeći hoće li opet ti isti potoci kojima im otiče sjaj i lipti smirena stud, znajući da će doći njihov red, red koji im niko neće osporiti, i da će zablistati kao cjelac nad kojim šušte bezbrojni rojevi pahuljica;
zar su nam zaista nekada mahale ruke na odlasku, bijele i vite, zar smo se nekada stvarno vraćali a te iste ruke nas čekale, grlile, bez ogrebotina koje stvara trnje sumnje u povratak i rana koje zadaje čemer čelanja; zar smo zbilja nekada bili dovoljno smjeli, koliko god neznatni snagom, da zaštitimo one koje volimo, da svojim životom zaštitimo sebe od drugih, druge od sebe, slabije od jačih; zar je zaista nekada bilo ljudi na čiji obraz se nije niko usudio udariti a da ga ne stigne pravedna kazna; jesu li zaista svoj čist obraz imali svi, živi i mrtvi, i čuvali ga kao što kopno živih što bdije nad okeanom onih koji su otišli, onih koje pamtimo znajući da su sa nama, uvijek i sada, kao što su i rojevi pčela tu i kada su prekriti sniježnim smetovima i kao što su rojevi pahuljica tu u julskoj žegi, negdje tamo na drugoj strani svijeta i da će se vratiti kao što će se vratiti laste u svoja gnijezda koja su nama povjerili na čuvanje;
zar su nekada stvarno pjevači pjevali, zar su ljudi rađe sebi oko vadili nego drugome obraz ukaljali, uvjereni da je gonjeni bolji od gonitelja, da čovjek ne može sebe gore uniziti nego kada ponižava drugog, ni veće zlo učiniti nego udariti drugom na obraz; zar su uistinu nekada postojale kuće pod čijim krovovima su živjeli ljudi koji su strijepili da ne bi, makar slučajno, nehotice, gestom ili pogotovo, gnusnom riječi, ponizili drugoga, povrijedili nekome ono što voli, oskrnavili mu vjeru u Njega i riječ kojom je On obavezao sve ljude; zar je nekada zbilja ljudima bila znana ta riječ, zar su stvarno smatrali da sebi ne smiju dopustiti da drugima povrijede čast, ni drugima dozvoliti da povrijede njihovu čast!?
Ili smo mi to sve sanjali?
Pa se više ne možemo ničega sjetiti, od kada smo porušili gnijezda koja su nam laste povjerile, kada su otišle na drugu stranu svijeta, od kada smo zaboravili da se najgore obeščastio i narugao sebi onaj koji se izruguje časti drugih.
U cijelom opusu Vilijema Šekspira najduža riječ glasi honorificabilitudinitatibus i odnosi se na ,,čast”, pojam koji je temelj cijelog njegovog antropološkog univerzuma. U svijetu u kom je vrijeđanje časti promovisano u standard slobode, čak i Šekspir mora da ćuti, jer od 27 slova te riječi nije ostalo više ni jedno.
Ferid MUHIĆ