Dok ovaj broj Monitora ide u štampu, u Skupštini Crne Gore traje rasprava o Vladinom prijedlogu zakona o autoputu. Nema dilema – glasačka mašina DPSDP, potpomognuta partnerima vladajuće koalicije iz manjinskih partija – izvršiće naređenje pristiglo iz Vlade i izglasati ovaj propis. Čim usvojeni zakon bude objavljen u Službenom listu, pohvalio se ministar Ivan Brajović, počinju da teku ugovoreni rokovi za početak gradnje dijela autoputa Bar-Boljare, odnosno njegove tzv. prioritetne dionice od Smokovca do Mateševa.
Rok izgradnje četiri godine. Investitor – Vlada Crne Gore platiće izvođaču – kineskoj kompaniji CRBC za taj posao 809,58 miliona eura. Tu negdje se završava popis činjenica koje su, i nakon parlamentarne rasprave, utvrđene precizno, tačno i dokumentovano. Ostalo je u magli.
U ovaj posao, nakon višegodišnje intenzivne pripreme, Crna Gora ulazi bez Glavnog projekta dionice čija bi gradnja, prema tvrdnjama glasnogovornika vlasti, trebalo da počne do februara naredne godine.
Ne zna se, dakle, kuda će ići put od Smokovca do Mateševa. Samo se pretpostavlja da će se buduća trasa, koliko god to bude moguće, primaći skijalištu na Jezerinama, kojim od 2007. godine gazduje Zoran Bećirović i njegovi, javnosti manje-više (ne)poznati, partneri. Od manje poznatih Rusa i Ukrajinaca, do braće Mila i Aca Đukanovića. To bi, čulo se u Parlamentu, mogao biti jedan od razloga zbog kojih se put koji treba da spoji Podgoricu i Kolašin (sa 50 na 800 metara nadmorske visine) penje na planinske obronke Bjelasice sve do 1100 metara iznad mora. Što ga, onda, čini jednom od, za gradnju, najtežih saobraćajnih dionica u Evropi.
Svakako ne i najtežom. Bez namjere da razočaramo sve spremne da potroše još 100 miliona našeg novca da bi budući drum makar u nečemu bio naj, naj, podsjetimo: autoput je prošao i ispod Lamanša i kroz Alpe.
Netačna je tvrdnja iz skupštinske rasprave da je Crna Gora ostala posljednja evropska zemlja bez autoputa. Prema podacima sa Vikipedije, od kojih neki zaista jesu stari i 7-8 godina, ni jedan metar autoputa nemaju: Letonija, Litvanija, Linheštajn, Luksemburg, Malta, Monako, Island… I ako većina zemalja sa ovog popisa ima neuporedivo bolje ekonomske parametre od Crne Gore.
Samo što se njima ne žuri koliko i nama.
Zato smo mi u izgradnju auto puta spremni da krenemo odričući se naplate PDV-a, carina, poreza doprinosa, najvećeg dijele akciza na naftu, pa čak i koncesija na kamen (praktično jedini domaći proizvod upotrebljiv u ovom poslu). Postoje računice prema kojima bi stvarna vrijednost planirane dionice autoputa, kada bi se računala njena puna cijena (bez garantovanih olakšica za Kineze i njihove ovdašnje partnere) bila skoro 50 odsto veća od prikazanih 810 miliona eura.
Da li je ta cijena realna, drugo je pitanje. Analitičar Emin Duraković kaže za Slobodnu Evropu da je u pitanju prenaduvan iznos. ,,Da je to preskupo govori i podatak da su prije šest godina rađene analize i utvrđeno da ta dionica treba da košta oko 620 miliona. Tada je građevinski materijal prosječno bio skuplji za 40 odsto nego danas a mi smo sada pristali na skoro 200 miliona veću cijenu. To nedvosmisleno otvara sumnju u regularnost ovog posla”, rekao je Duraković. Vladin tim je ostao pri tvrdnji da je u pitanju bila ,,najbolja ponuda”. Nisu objašnjavali zašto smo mi bili dužni da je prihvatimo. Uz opoziciju, problem da im povjeruje na riječ imao je i poslanik SDP Džavid Šabović. Što ne znači da stvari, na ovaj ili onaj način, neće postati jasnije dok se Vladin prijedlog konačno ne stavi na glasanje (ne zna se kada će to biti).
Crna Gora bi se mogla naći u prilici da u jednoj kategoriji bude naj. U onoj koja se tiče dužine gradnje puta Bar – Boljare. Ministar saobraćaja i njegovi saradnici su poslanicima jasno stavili do znanja da o preostale tri dionice autoputa oni imaju samo lijepe želje i mnoštvo nagađanja.
Ministar Brajović nije znao da kaže ni kada, ni kako će preostali put biti građen. Samo se ponadao da će, pošto su preostale etape jeftinije i lakše za gradnju, one biti izgrađene po modelu javo-privatnog partnerstva (onako kako se pokušala graditi i dionica Smokovac – Mateševo). Bude li zainteresovanih. U suprotnom, država će ići u nova zaduženja. Ponovo pod uslovom da bude zainteresovanih da nam pozajme još milijardu ili dvije.
Tako stižemo do, vjerovatno, najvažnijeg pitanja ove priče. Može li Crna Gora sebi da priušti zadovoljstvo da uz ovoliki novac (pozajmljen) uđe u projekat sa toliko nepoznatih.
Ostavimo po strani zadovoljstvo onih koji računaju da će odluku o početku gradnje moći politički naplatiti na nekim narednim (možda i vanrednim) izborima. I neskriveno raspoloženje i nestrpljenje ovdašnjih građevinskih kompanija, predvođenih Bemax-om čija višemilionski vrijedna mehanizacija, uredno postrojena u Zeti, čeka znak za početak radova na autoputu. Opozicija je ponovo bivšeg ministra i sadašnjeg savjetnika Milana Roćena pominjala kao suvlasnika te firme.
Da ne zaboravimo, profitiraće i vlasnici zemljišta koji su pogodili i kupili placeve na pravom mjestu –na trasi buduće dionice autoputa. O njima je Monitor već pisao – detaljno i često. Prisjetimo se na prostoru Bjelasice i Komova Aco Đukanović posjeduje preko 275 hiljada kvadrata, njegov sestrić Edin Kolarević 45.000, Dragan Brković 38 hiljada kvadrata.
Zato se vratimo na pitanje – možemo li vraćati uzeti kredit? Ili još preciznije: koliki je iznos koji moramo vraćati?
,,Godinama nam iz međunarodnih finansijskih institucija dolaze upiti – jesmo li dobro proučili fizibilnost tog projekta. Moj odgovor je bio: veoma dobro”, govorio je premijer Milo Đukanović. Nedavno, premijer kaže: ,,Pogledao sam dinamiku otplate po osnovu zaduženja za gradnju ove dionice…”. Pogledao? Da li to vama zvuči jednako kao i ,,veoma dobro proučio”. Premijer nastavlja: ,,Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40-50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”.
Neko neupućen može izvući zaključak da, nakon gradnje dionice Smokovac – Mateševo, Crna Gora više neće izdvajati novac za održavanje ostalih saobraćajnica – željezničkih i drumskih. Poslanici DPS-a i SDP-a neupućene zavaravaju tvrdnjom da se više neće putovati kroz Platije (zanimljiv bi bio podatak o broju vozila koja, zaobilazeći Sozinu, između Podgorice i mora putuju preko Paštrovačke gore). I ako to zanemarimo, kako razumjeti činjenicu da premijer govori o godišnjim ratama od 40-50 miliona dok Vladin tim u parlamentu iznosi računicu prema kojoj Crna Gora, sa kamatama, za 14 godina treba da vrati oko 1,06 milijardi eura ili oko 76 miliona godišnje. To je, kažu, zvanična Vladina procjena.
Konačno: kako znaju da je i ona tačna? Kineski kredit uzeli smo u dolarima (943,9 miliona dolara). I u dolarima ćemo ga vraćati. Uz godišnju kamatu od dva odsto, jednokratnu proviziju za obradu kredita od 0,25 odsto (oko dva miliona) i godišnju proviziju za angažovana sredstva (takođe 0,25 odsto) koju Vladini zvaničnici ne pominju.
Ne bude li nam odnos euro – dolar išao naruku, to se može pokazati kao omča o vratu Crne Gore. Prema aktuelnom kursu, Crna Gora će Kini, na ime odobrenog kredita (bez uračunatih kamata) vraćati oko 68 miliona godišnje. Nastavi li se trend slabljenja eura u odnosu na dolar, taj iznos može biti mnogo veći. Na primjer, dosegne li dolar rekordan kurs u odnosu na euro (sa početka 2002) rata istog kredita težiće više od 83 miliona eura. Desi li se suprotno, da euro ojača do rekorda iz 2008. bićemo na velikom dobitku pošto će se rata smanjiti na 42- 43 miliona. Tada bi problem mogao biti to što uzeti kredit u dolarima ne bi bio dovoljan za isplatu posla koji je ugovoren u eurima… Nepoznanica ne manjka. Zato se, praktično, na prste dvije ruke mogu izbrojati oni koji će od ovog posla, uskoro, imati velike koristi.
PUT GUSINJE – PODGORICA
Nedosanjan san
Završetak izgradnje puta od Gusinja i Plava do Podgorice, kroz Albaniju, ne treba očekivati još dvije godine i svako drugo obećanje crnogorskih vlasti nije realno i može biti politički motivisano.
Predsjednik Partije za Gusinje dr Rusmin Laličić objašnjava da su albanske vlasti tek prije dvije sedmice započele izgradnju dionice toga puta od mjesta Tamara do Vrmoše, unutar njihove teritorije, u dužini od 25 kilometara, s rokom završetka od 23 mjeseca.
„Albanija je završila dionicu od Han Hota do Tamare, i sada treba da nastavi dalje prema Vrmoši. To znači da Albanija ima još dvije godine da završi put koji bi istovremeno i mi koristili od Gusinja do Podgorice. Mi možemo priželjkivati da oni to završe prije, ali je to teško očekivati, ako im je rok još dvadeset tri mjeseca, a to je do jeseni 2016. godine”, kaže Laličić.
On objašnjava da Albanija to ostvaruje uz finansijsku podršku dvije evropske banke.Sa druge strane, crnogorske vlasti su završile izgradnju puta od Gusinja do Grnčara, i obećale da će brzo započeti i prilazni put od Dinoše do mjesta na kojem bi se, prema dogovoru dvije vlade, otvorio novi granični prijelaz, u mjestu Grabon ili Cijevna zatrijebačka, ali ovo drugo nikako i da realizuju.
„Iz takozvanih IPA fondova odobreno je oko milion i dvjesta hiljada eura Albaniji i Crnoj Gori da naprave zajednički granični prelaz i tri i po kilometra puta od tog prelaza do puta koji prave Albanci prema Vrmoši. To je trebalo odavno da bude završeno jer su pare uzete, a zašto nije, ja ne znam”, kaže predsjednik Partije za Gusinje.
Laličić dodaje da bi otvaranje graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj i tog prilaznog puta bilo dobro za početak, i da bi time mogao da otpočne da se koristi ovaj, za Gusinjce i Plavljane, značajan regionalni put.
„Iako još nije asfaltiran, zemljani put bi mogao da bude u upotrebi i prije nego ga Albanci do kraja završe. I sada ima dosta bajkera i stranaca koji terenskim vozilima prolaze tim putem, ali u nedostatku graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj, moraju ići praktično skoro do Skadra i graničnog prijelaza Božaj. Put od Gusinja do Podgorice, dolinom rijeke Cijevne, kroz Albaniju, generacije ljudi iz ovog kraja, kako u Plavu i Gusinju, tako i u dijaspori, sanjaju od davnina”, kaže Laličić.
Mogu li se, zaista, Gusinje i Plav konačno povezati s Podgoricom na pedeset kilometara, zaboravljenim putem kroz Albaniju, dolinom rijeke Cijevne? Lijepih želja za realizaciju tog projekta nije nikada falilo. Optimistička retorika se po običaju pojačavala proporcionalno s učestalošću izbornih ciklusa.
Gusinje, živopisna varoš koja je tek početkom ove godine izvojevala bitku za status opštine, nalazi se bukvalno u crnogorskom zapećku. Iz ovog gradića, u nedostatku saobraćajnica, može se samo nazad.
„Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo”, ima običaj da pola u šali, pola za ozbiljno, kaže Laličić.On vjeruje da je jedina i najbolja varijanta da se Podgorica približi Gusinju i Plavu, put preko Albanije. Taj put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena. Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja kažu da je karavanska trasa počinjala čak u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u Veneciji, na zapadu.
Ranije su i gusinjski iseljenici u Americi iskazali interesovanje da finansijski pomognu u rekonstrukciji ovoga puta. Dolazeći na ferije sa svih kontinenata, oni prelaze milje i okeane, ali uglavnom svi ističu kako im najteže od svega pada dionica od Podgorice do Gusinja. Neki od njih, bogatiji, da bi skratili taj dio puta, kupili su čak i helikoptere.
Gusinjani uzalud objašjavaju da za njih, kao i za čitavo Gornje Polimlje, više znači ovaj regionalni put od projektovanog autoputa preko Mateševa. Čak i da se autoput sjutra završi, oni bi, kako kažu, morali da se voze četrdeset kilometara do Andrijevice da bi se vezali na njega.
Na stranu što je autoput na dugom štapu, posebno izgradnja i završetak dionice koji bi prolazio kroz Andrijevicu. Laličić podsjeća da je put od Gusinja do Podgorice kroz Albaniju najbliža i najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva. U prilog tome govori podatak da su upravo tom trasom vjekovima unazad vodili karavanski putevi.
Gusinjani i Plavljani izražavaju nadu da će ovaj put, kada jednom konačno bude u funkciji, donijeti investicije i dovesti turiste, kako bi se valorizovala prirodna bogatstva i ljepote netaknutog dijela crnogorske prirode, jezerskih bisera i završetka Dinarida, odnosno albanskih Alpa, kako Albanci nazivaju planinski masiv Prokletija. Bog je ovaj kraj pogledao, ali je uzalud kada je od vlasti zaboravljen.
Žuta knjiga
FIDIC-ova žuta knjiga. Ko god je pratio raspravu u parlamentu uočio je – kad god bi ministru Brajoviću manjkalo argumenata, on bi se pozvao na žutu knjigu.
Evo o čemu se tu radi: FIDIC je skraćenica za Međunarodni savez inženjera konsultanata (Fédération internationale des ingénieursconseils) koji je osnovan 1913. godine sa sjedištem u Ženevi. Danas najveći svjetski finansijeri, odnosno investitori, poput Evropske investicione banke, Azijske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Njemačke razvojne banke, prilikom investiranja zahtijevaju primjenu FIDIC-ovih uslova ugovaranja.
Postoji, pišu stručnjaci, više vrsta FIDIC-ovih uslova ugovora. Ovi uslovi su podijeljeni u različitim knjigama od kojih su najznačajnije: Crvena knjiga, Žuta knjiga, Srebrna knjiga… Crvena knjiga se najčešće koristi. Predviđena je da se koristi za vođenje građevinskih i tehničkih radova kada tehničku dokumentaciju obezbjeđuje investitor. Žuta knjiga se obično koristi za izgradnju elektro i mašinskih postrojenja, ali i za objekte visokogradnje i niskogradnje. Ovdje tehničku dokumentaciju obezbjeđuje izvođač. Srebrna knjiga se koristi za izgradnju tehnoloških postrojenja ili elektrana, fabrika ili sličnih objekata. Reč je o projektima tipa ključ u ruke.
Potpis
Upadljivo je – ni na jednom od ugovora koji, u paketu, stvaraju preduslove za ,,najveću i najznačajniju investiciju u istoriji Crne Gore” nema potpisa premijera Mila Đukanovića.
Teško je vjerovati da je on imao važnijeg (državnog) posla od ovoga. Ipak. Dobri poznavaoci prilika u Vladi Crne Gore odavno ističu kako Đukanović nije od onih političara/biznismena koji voli pisane tragova svojih aranžmana. A zašto je to tako može nam postati jasnije ukoliko sagledamo makar dio najznačajnijih državnih poslova realizovanih pod njegovom komandom. Od Trebjese, Timora i EFT-e do Željezare, KAP-a i Elektroprivrede – beskonačno je dug popis poslova ,,decenije i stoljeća” koji su kompromitovani prije ili kasnije. Na drugoj strani, ono što je stvarno donosilo novac nije bilo zgodno javno pominjati. Od gazda Jezde i Ujedinjene svete krune, do Kalića, Keljmendija i Šarića.
A evo i podsjećanja na jedan od izuzetno rijetkih poslovnih aranžmana na koje je premijer Đukanović stavio svoj potpis. Mnogo je sličnosti između tog posla i aktuelnih priprema za izgradnju prioritetne dionice.
Uoči parlamentarnih izbora na kojima se tada jedinstvenom DPS-u suprotstavila koalicija Liberalnog saveza i Narodne stranke (Narodna sloga), 25. januara 1996. u Podgorici je potpisan Ugovor o koncesiji između Vlade Crne Gore i European Telekoma, konzorcijuma koji je bio vlasnik kompanije Pro Monte. Novoosnovani provajder mobilne telefonije tada je od Đukanovića dobio garncije za dvodecenijski monopol. U Ugovoru planiranom da važi do februara 2016. eksplicitno piše: ,,Republika (misli se na Crnu Goru) neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datuma stupanja na snagu ove Koncesije.” Đukanoviću i njegovim partnerima nije smetao važeći Ustav CG, u kome je pisalo da se ,,zabranjuje svaki akt i radnja kojima se stvara ili podstiče monopolski položaj i sprječava tržišno privređivanje”. Iz ProMontea su potpisniku ovih redova tada tvrdili da su njihovi advokati, svjesni problema, od Vlade dobili garancije da se crnogorski Ustav neće primjenjivati na ovaj Ugovor. Zaista, vrijeme im je dalo za pravo: Ustavni sud se nikada nije pozabavio ovim Ugovorom. Čak i kada su partneri iz Vlade i ProMontea bili u najvećoj svađi.
U momentu kada je skoro 70 hiljada korisnika mobilne telefonije na račun ProMonte-a uplaćivalo četiri miliona maraka mjesečno (početak 2000.) čelnici kompanije su Vladu i Telekom optužili “za ilegalnu dodjelu još jedne licence za mrežu mobilne telefonije”. I iz Telekoma su optuživali Pro Monte da su ,,pokušali da korumpiraju vlast u Crnoj Gori i Telekomu da bi radili mimo propisa”. Problemi su riješeni vansudskim poravnanjem na koje je potpis, u ime Vlade Crne Gore, stavio takođe Đukanović – ali Vojin, tadašnji ministar privrede.
Pouka je ostala.
Zoran RADULOVIĆ
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice