Šest odličnih aviona super-galeb G-4, sa resursom upotrebe od najmanje pet godina, ustupili smo Srbiji sporazumom koji su ministri odbrane Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila u Beogradu. Zauzvrat će Crna Gora dobiti manje od četvrtine akcija Ministarstva odbrane Srbije u Prvom prvoborcu (propala hercegnovska firma; pod sumnjom da je na nju bačila oko “stečajna mafija”), zatim geodetske dokumente, polovni uređaj za noćno letjenje helikoptera i gomilu od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea”. Ranije je pominjano kako ćemo dobiti i izvjesne “partizanske zastave”. Crna Gora, po osnovu “vojne sukcesije”, nema obavezu da svoje naoružanje poklanja bilo kome. Ustavnom poveljom SCG je bilo precizirano da je imovina SRJ, uključujući i vojnu, na teritoriji država članica, imovina država članica po teritorijalnom principu. Monitor je zimus objavio – i niko nije demantovao – da je iz Crne Gore, uoči referenduma, izvučeno za Srbiju oko 100 prvoklasnih artiljerijskih oruđa.

Avioni 251. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile, iz matične jedinice na aerodromu Golubovci, prebazirani su uoči referenduma na aerodrom Kovin; nikada nijesu vraćeni, niti je njihov status postao tema “vojne sukcesije” sa Srbijom. Nepoznata je sudbina 58. bataljona iz Golubovaca sa vojno-radarskim sistemima. Iz Danilovgrada je 2005. evakuisan za Srbiju 60. samohodni puk protivvazdušne odbrane sa zemlja-vazduh raketama 2K12 KUB (SA-6),pripadajućim radarima i mehanizacijom.

DOSIJEI: A što je ministar Vučinić tačno pazario u Beogradu, navodno, nije znao ni dan kasnije. Odgovarajući 15. aprila na pitanje novinara da li su “personalna dosijea” u stvari dokumentacija bivšeg KOS-a, Vučinić je kazao da će “znati kada ih pročita”. Od 1945. u Crnoj Gori je KOS, među nepreglednom masom konfidenata – radnih ljudi, građana i poštenom inteligencijom – bio sinonim za svenarodnu ispovjedaonicu; poput UDBE, više dijagnoza, nego potreba. U međuvremenu, ministar Vučinić nije uspio da, posebnim zakonskim rješenjem, ustroji “novi KOS” (OBS – Obavještajno-bezbjednosnu službu) . “Vojna bezbjednost” je ostala pod ingerencijama ANB. Da li će “personalne dosije” čitati ministar Vučinić ili Duško Marković?

Koliko je poznato, Ministarstvo odbrane je preuzelo najveći dio dokumentacije nekadašnjeg 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (sukcesor KOS-a) u Podgorici, zatim Podgoričkog korpusa sa komandno-informacionim sistemom, arhiv komandi ratne mornarice u Kumboru i avio-baze na Golubovcima, kao i Uprave odbrane. Ali, najvažnija dokumentacija oduvijek je bila u Beogradu, gdje se devet decenija nalazila glavna vojna komanda.

“Sve ono što je sa naše strane iskazano kao interes, za potrebe lica koja su u Crnoj Gori a posjeduje Srbija, biće nam ustupljeno”, kazao je Vučinić. Broj od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea” približan je broju od oko 5.600 tužbi protiv Vučinićevog Ministarstva odbrane i još oko 400 sudskih predmeta zbog tužbi Ministarstva odbrane, uglavnom parničnih, po osnovu zahtjeva za isplatu materijalnih naknada bivših pripadnika oružanih snaga.

U Crnoj Gori se od JNA i iz nje preimenovanih ostataka nalazi tačno 2.977 vojnih penzionera. Njih od 2005. servisira Vlada Crne Gore, ali oni tvrde da ih zakidaju na penzijama. Vučinić je rekao da će “personalni dosijei” biti “interesantni za pripadnike crnogorske vojske, moguće za pripadnike nekadašnje vojske”.

Vojni “personalni dosijei” standarno sadrže generalije, podatke o školovanju, službi i službenim ocjenama, premještajima, unaprjeđenjima… zbog čega bi “personalni dosijei” bili interesantni za pripadnike VCG i “nekadašnje vojske” ukoliko sadrže samo standardne podatke a ne neke druge, daleko intrigantnije?

AVIONI: Komercijalni aspekt i “personalnih dosijea” iz Srbije procijenio je viceadmiral Dragan Samardžić, pa je 20. aprila izašao sa obračunom da je “vrijednost uređaja za noćno slijetanje i svih sredstava” pazarenih u Beogradu “1,8 milion eura”. Ispade da smo nešto i zaradili, jer smo, veli viceadmiral, Srbiji dali šest aviona za “1,73 milion eura”.

“Avionima svakim danom pada cijena”, primjetio je Samardžić. Tako crnogorski G-4 , sa pripadajućom opremom koja je data Srbiji, sada navodno, u najboljem slučaju, vrijede ispod 300.000 eura po komadu, iako su vazduhoplovni stručnjaci iz Srbije tvrdili da je njihova cijena najmanje 800.000 eura komad. Pa će u njihov remont uložiti oko milion eura po avionu, ukupno pet-šest miliona. Zašto će Srbija uložiti toliki novac u nešto što vrijedi samo “1,73 miliona eura”?!

Komandant srpske ratne avijacije, general Ranko Živak, nedavno je izjavio kako će ” G-4 biti zadržani; njihov vijek upotrebe jeste istekao 70-80 odsto, ali, pošto raspolažu sa dosta časovnog resursa-naleta, moguće je produžiti njihov vijek upotrebe i poslije 2020. godine”. Na nekadašnjim jugoslovenskim avionima ne insistiraju samo Srbi. I pored silnih pritisaka iz NATO da se odreknu četiri decenije starih aviona Mig-21, Hrvati ostaju pri odluci da će ih, kao veoma pouzdane i u ratu provjerene, koristiti do zadnjeg dana isteka resursa.

U Crnoj Gori, za javnost anonimni stratezi su 17 naslijeđenih G-4 izbrisali iz svih planova; računa se samo na helikoptere gazela, ali helikopter nije isto što i borbeni avion. Najpoznatiji globalni časopis za pitanja ratne avijacije Air Forces Intelligence objavio je prije par godina članak o crnogorskoj avijaciji pod naslovom Young But Experienced (u prijevodu: Mladi ali iskusni). Potenciran je kvalitet G-4 i crnogorskih pilota – među njima su i oni koji su se aprila 1999, mimo odluke pretpostavljenih, na avionima G-4 neopaženi privukli aerodromu Rinas kod Tirane i bombardovali prizemljene američke vazduhoplove – ali uzalud. Ni danas nije jasno na osnovu čije procjene je (prije usvajanja bilo kakvih zakonskih ili doktrinarnih dokumenata) već 2006. odlučeno da Crnoj Gori ne treba ratna avijacija.

U međuvremenu se tri puta mijenjala formacija VCG, dva puta je mijenjan Zakon o vojsci i Zakon o odbrani. Od četiri dokumenta odbrane po NATO standardu, još nijesu usvojeni glavni stručni dokumenti za reformu odbrane i razvoj oružanih snaga – Strategijski pregled odbrane i Plan odbrane. Ako oni nijesu usvojeni, ko je mogao procijeniti opravdanost postojanja crnogorske ratne avijacije?

SJEČA ORUŽJA: Sa avionima G-4 je počela praksa razvlačenja našeg naoružanja, koje vrijeđa i vojničku i nacionalnu čast. Još 2006. su, nakon remonta (platila ga država), dva G-4 ustupljena na trogodišnje besplatno korišćenje aero-klubu Naša krila iz Podgorice, čiji su osnivači policijski funkcioneri kao privatna lica. Ministar Vučinić je pravdao ovu donaciju tvrdnjom da avioni za VCG nijesu potrebni i da će se time “rasteretiti vojni budžet i doprinijeti afirmaciji sporta u Crnoj Gori”!

Onda je Avganistancima, da međusobno razrade “demokratske procese”, naš boleći ministar poklonio 1.600 pušaka i puškomitraljeza sa 250.000 metaka; Srbima borbene avione i simulator za trening pilota, pa Slovencima podmornicu, nudi isti poklon i Hrvatima. Da li to ministar Vučinić, na osnovu odluke Vlade Crne Gore, poklanjajući crnogorsko naoružanje povećava odbrambene sposobnosti VCG?!

U okviru programa MONDEM, koji finansiraju UNDP i OEBS, uz blagoslov Vlade i Ministarstva odbrane, od 2007. je kanibalizirana kompletna crnogorska protivvazdušna odbrana: 200 topova 30/2 mm, 1.500 raketa zemlja-vazduh Strijela-2M , protivavionski brodski topovi 57 mm, zemaljska PVO atriljerija od 40 mm, rakete SA-6 iz Danilovgrada niko ne pominje… Isječeno je i drugo crnogorsko naoružanje solidne vatrene i manevarske moći a da do danas nije nabavljena novo niti se nabavka najavljuje. Ničim izazvani, za sitne pare i tapšanje po ramenu od “NATO partnera”, uništili smo 61 tenk T-55, topove 130 mm N46, boforse 37mm, 290 ručnih bacača M57… ostalo je samo dvadesetak haubica D30 122mm.

Preko MONDEM-a su nas “donirali” da kanibaliziramo svoje vitalno naoružanje. Daleko skuplje uništenje nekoliko hiljada tona uistinu nepotrebnih minsko-eksplozivnih sredstava (čame po slabo obezbijeđenim skladištima) palo je na teret poreskih obveznika. Iz Ministarstva odbrane sliježu ramenima, nema para, tvrde kako će taj posao trajati još godinama. Ali, kada je u proljeće 2009. sklopljen ugovor na 2,5 miliona eura (nezvanična suma, objavljena u medijima – nije demantovana) sa američkom privatnom firmom MPRI radi obuke crnogorskih vojnika za ISAF misiju u Avganistan – pare nijesu bile problem.

KO ČUVA NEBO: Prema čl. 129 Ustava “Vojska brani nezavisnost, suverenost i državnu teritoriju Crne Gore”. Nakon odluke da nam ratna avijacija ne treba, samouništenja protivavionskih sistema i poklanjanjem G-4, VCG sada nije u stanju ni da simulira ustavnu obavezu odbrane vazdušnog prostora iznad Crne Gore. U Ministarstvu odbrane priznaju da, ni četiri godine od nezavisnosti, još ne znaju kakvu ćemo protivvazdušnu odbranu imati. U pogledu naše sposobnosti da branimo vazdušni prostor smo na nivou iz 1915. kada su austro-ugarski jeroplani neometano masakrirali civilno stanovništvo Cetinja.

Iz Ministarstva odbrane su nedavno saopštili kako odbrana našeg vazdušnog prostora uopšte neće ni biti razmatrana u prvom Strategijskom pregledu odbrane, koji nije ni završen, već će “vjerovatno biti predmet možda drugog ili trećeg” ili tek za desetak godina; možda!

NATO garantuje bezbjednost, samo za svoje članice, iznad 3.000 metara. Ali, ko će da čuva prostor do te visine – što je naša obaveza i ako sjutra budemo u NATO-u? Čak ni piloti NATO aviona nijesu 1999. smjeli da se iz “nabijajućeg” manevra obruše na ciljeve u Crnoj Gori. Plašeći se guste i na manjim visinama ubitačne protivvazdušne odbrane – iste one koju smo od 2007. kanibalizirali – morali su, po modelu pucaj-pa-bježi, da lansiraju projektile sa velikih visina i time umanjuju njihovu preciznost.

Ministarstvo odbrane i VCG nas od 2006. koštaju preko 200 miliona eura; dodatnih oko 90 miliona za vojsku dali smo od 2004. do 2006. za doba SCG. Neka druga država bi s tolikim novcem kupila eskadrilu američkih lovaca-bombardera F-16. Za naše oružane snage, međutim, nije pazaren niti jedan borbeni sistem. Među prvim nabavkama za “vojne potrebe” bila je kupovina džipova land kruzer od po 50.000 eura za ministra Bora Vučinića i načelnika Generalštaba VCG i 16 drugih putničkih vozila za njegove službenike van garnizona. Pa će sa njima da nas brane?

U Ministarstvu odbrane ćute

Ministarstvu odbrane (MO) Crne Gore dostavili smo pitanja na koja, do zaključenja broja (četvrtak poslije podne), nijesmo dobili odgovore.

– Ko je, kada i na osnovu kojeg dokumenta utvrdio da je ratna avijacija za Crnu Goru nepotrebna i samim tim da su G-4 za oružane snage Crne Gore “neperspektivni”?

– Koje je naše odgovorno lice potpisalo dokument da Crnoj Gori nije potrebna ratna avijacija, na osnovu čije procjene ili sugestije a da ni do danas nije ponuđena nikakva realna opcija odbrane vazdušnog prostora?

– Sada nemamo borbenu avjaciju, iako smo imali solidne avione i obučene pilote. Da li je u MO Crne Gore, odnosno Vladi Crne Gore, bilo razmišljanja da će se, poklanjanjem aviona G-4 Srbiji za gomilu papira, možda napraviti krivično djelo podrivanja odbrambene sposobnosti Crne Gore?

– Da li su G-4 poklonjeni da bi se platili računi Vile Crnogorka u Beogradu ili nečiji drugi računi u Srbiji?

– Ministar odbrane Srbije je kazao da šest crnogorskih G-4 imaju operativni resurs. Ispada da su G-4 itekako bili perspektivni. Njihova pojedinačna cijena nije ispod 800.000 eura. Zbog čega oni nijesu prodati već poklonjeni?

– U Crnoj Gori je 2006. bilo 17 aviona G-4. Šest su sada poklonjeni. Što je sa ostalima?

– Zbog čega je MO Crne Gore, za sitne pare u okviru programa MODEM, kanibaliziralo hiljade sredstva PVO ako Crna Gora ni sada nema usvojen Strategijski pregled odbrane i državnu strategiju odbrane vazdušnog prostora?

– I sada: ko obezbjeđuje crnogorsko nebo na visinama do i preko 3.000 metara?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari