Povežite se sa nama

MONITORING

Avione za špijune KOS-a

Objavljeno prije

na

Šest odličnih aviona super-galeb G-4, sa resursom upotrebe od najmanje pet godina, ustupili smo Srbiji sporazumom koji su ministri odbrane Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila u Beogradu. Zauzvrat će Crna Gora dobiti manje od četvrtine akcija Ministarstva odbrane Srbije u Prvom prvoborcu (propala hercegnovska firma; pod sumnjom da je na nju bačila oko “stečajna mafija”), zatim geodetske dokumente, polovni uređaj za noćno letjenje helikoptera i gomilu od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea”. Ranije je pominjano kako ćemo dobiti i izvjesne “partizanske zastave”. Crna Gora, po osnovu “vojne sukcesije”, nema obavezu da svoje naoružanje poklanja bilo kome. Ustavnom poveljom SCG je bilo precizirano da je imovina SRJ, uključujući i vojnu, na teritoriji država članica, imovina država članica po teritorijalnom principu. Monitor je zimus objavio – i niko nije demantovao – da je iz Crne Gore, uoči referenduma, izvučeno za Srbiju oko 100 prvoklasnih artiljerijskih oruđa.

Avioni 251. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile, iz matične jedinice na aerodromu Golubovci, prebazirani su uoči referenduma na aerodrom Kovin; nikada nijesu vraćeni, niti je njihov status postao tema “vojne sukcesije” sa Srbijom. Nepoznata je sudbina 58. bataljona iz Golubovaca sa vojno-radarskim sistemima. Iz Danilovgrada je 2005. evakuisan za Srbiju 60. samohodni puk protivvazdušne odbrane sa zemlja-vazduh raketama 2K12 KUB (SA-6),pripadajućim radarima i mehanizacijom.

DOSIJEI: A što je ministar Vučinić tačno pazario u Beogradu, navodno, nije znao ni dan kasnije. Odgovarajući 15. aprila na pitanje novinara da li su “personalna dosijea” u stvari dokumentacija bivšeg KOS-a, Vučinić je kazao da će “znati kada ih pročita”. Od 1945. u Crnoj Gori je KOS, među nepreglednom masom konfidenata – radnih ljudi, građana i poštenom inteligencijom – bio sinonim za svenarodnu ispovjedaonicu; poput UDBE, više dijagnoza, nego potreba. U međuvremenu, ministar Vučinić nije uspio da, posebnim zakonskim rješenjem, ustroji “novi KOS” (OBS – Obavještajno-bezbjednosnu službu) . “Vojna bezbjednost” je ostala pod ingerencijama ANB. Da li će “personalne dosije” čitati ministar Vučinić ili Duško Marković?

Koliko je poznato, Ministarstvo odbrane je preuzelo najveći dio dokumentacije nekadašnjeg 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (sukcesor KOS-a) u Podgorici, zatim Podgoričkog korpusa sa komandno-informacionim sistemom, arhiv komandi ratne mornarice u Kumboru i avio-baze na Golubovcima, kao i Uprave odbrane. Ali, najvažnija dokumentacija oduvijek je bila u Beogradu, gdje se devet decenija nalazila glavna vojna komanda.

“Sve ono što je sa naše strane iskazano kao interes, za potrebe lica koja su u Crnoj Gori a posjeduje Srbija, biće nam ustupljeno”, kazao je Vučinić. Broj od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea” približan je broju od oko 5.600 tužbi protiv Vučinićevog Ministarstva odbrane i još oko 400 sudskih predmeta zbog tužbi Ministarstva odbrane, uglavnom parničnih, po osnovu zahtjeva za isplatu materijalnih naknada bivših pripadnika oružanih snaga.

U Crnoj Gori se od JNA i iz nje preimenovanih ostataka nalazi tačno 2.977 vojnih penzionera. Njih od 2005. servisira Vlada Crne Gore, ali oni tvrde da ih zakidaju na penzijama. Vučinić je rekao da će “personalni dosijei” biti “interesantni za pripadnike crnogorske vojske, moguće za pripadnike nekadašnje vojske”.

Vojni “personalni dosijei” standarno sadrže generalije, podatke o školovanju, službi i službenim ocjenama, premještajima, unaprjeđenjima… zbog čega bi “personalni dosijei” bili interesantni za pripadnike VCG i “nekadašnje vojske” ukoliko sadrže samo standardne podatke a ne neke druge, daleko intrigantnije?

AVIONI: Komercijalni aspekt i “personalnih dosijea” iz Srbije procijenio je viceadmiral Dragan Samardžić, pa je 20. aprila izašao sa obračunom da je “vrijednost uređaja za noćno slijetanje i svih sredstava” pazarenih u Beogradu “1,8 milion eura”. Ispade da smo nešto i zaradili, jer smo, veli viceadmiral, Srbiji dali šest aviona za “1,73 milion eura”.

“Avionima svakim danom pada cijena”, primjetio je Samardžić. Tako crnogorski G-4 , sa pripadajućom opremom koja je data Srbiji, sada navodno, u najboljem slučaju, vrijede ispod 300.000 eura po komadu, iako su vazduhoplovni stručnjaci iz Srbije tvrdili da je njihova cijena najmanje 800.000 eura komad. Pa će u njihov remont uložiti oko milion eura po avionu, ukupno pet-šest miliona. Zašto će Srbija uložiti toliki novac u nešto što vrijedi samo “1,73 miliona eura”?!

Komandant srpske ratne avijacije, general Ranko Živak, nedavno je izjavio kako će ” G-4 biti zadržani; njihov vijek upotrebe jeste istekao 70-80 odsto, ali, pošto raspolažu sa dosta časovnog resursa-naleta, moguće je produžiti njihov vijek upotrebe i poslije 2020. godine”. Na nekadašnjim jugoslovenskim avionima ne insistiraju samo Srbi. I pored silnih pritisaka iz NATO da se odreknu četiri decenije starih aviona Mig-21, Hrvati ostaju pri odluci da će ih, kao veoma pouzdane i u ratu provjerene, koristiti do zadnjeg dana isteka resursa.

U Crnoj Gori, za javnost anonimni stratezi su 17 naslijeđenih G-4 izbrisali iz svih planova; računa se samo na helikoptere gazela, ali helikopter nije isto što i borbeni avion. Najpoznatiji globalni časopis za pitanja ratne avijacije Air Forces Intelligence objavio je prije par godina članak o crnogorskoj avijaciji pod naslovom Young But Experienced (u prijevodu: Mladi ali iskusni). Potenciran je kvalitet G-4 i crnogorskih pilota – među njima su i oni koji su se aprila 1999, mimo odluke pretpostavljenih, na avionima G-4 neopaženi privukli aerodromu Rinas kod Tirane i bombardovali prizemljene američke vazduhoplove – ali uzalud. Ni danas nije jasno na osnovu čije procjene je (prije usvajanja bilo kakvih zakonskih ili doktrinarnih dokumenata) već 2006. odlučeno da Crnoj Gori ne treba ratna avijacija.

U međuvremenu se tri puta mijenjala formacija VCG, dva puta je mijenjan Zakon o vojsci i Zakon o odbrani. Od četiri dokumenta odbrane po NATO standardu, još nijesu usvojeni glavni stručni dokumenti za reformu odbrane i razvoj oružanih snaga – Strategijski pregled odbrane i Plan odbrane. Ako oni nijesu usvojeni, ko je mogao procijeniti opravdanost postojanja crnogorske ratne avijacije?

SJEČA ORUŽJA: Sa avionima G-4 je počela praksa razvlačenja našeg naoružanja, koje vrijeđa i vojničku i nacionalnu čast. Još 2006. su, nakon remonta (platila ga država), dva G-4 ustupljena na trogodišnje besplatno korišćenje aero-klubu Naša krila iz Podgorice, čiji su osnivači policijski funkcioneri kao privatna lica. Ministar Vučinić je pravdao ovu donaciju tvrdnjom da avioni za VCG nijesu potrebni i da će se time “rasteretiti vojni budžet i doprinijeti afirmaciji sporta u Crnoj Gori”!

Onda je Avganistancima, da međusobno razrade “demokratske procese”, naš boleći ministar poklonio 1.600 pušaka i puškomitraljeza sa 250.000 metaka; Srbima borbene avione i simulator za trening pilota, pa Slovencima podmornicu, nudi isti poklon i Hrvatima. Da li to ministar Vučinić, na osnovu odluke Vlade Crne Gore, poklanjajući crnogorsko naoružanje povećava odbrambene sposobnosti VCG?!

U okviru programa MONDEM, koji finansiraju UNDP i OEBS, uz blagoslov Vlade i Ministarstva odbrane, od 2007. je kanibalizirana kompletna crnogorska protivvazdušna odbrana: 200 topova 30/2 mm, 1.500 raketa zemlja-vazduh Strijela-2M , protivavionski brodski topovi 57 mm, zemaljska PVO atriljerija od 40 mm, rakete SA-6 iz Danilovgrada niko ne pominje… Isječeno je i drugo crnogorsko naoružanje solidne vatrene i manevarske moći a da do danas nije nabavljena novo niti se nabavka najavljuje. Ničim izazvani, za sitne pare i tapšanje po ramenu od “NATO partnera”, uništili smo 61 tenk T-55, topove 130 mm N46, boforse 37mm, 290 ručnih bacača M57… ostalo je samo dvadesetak haubica D30 122mm.

Preko MONDEM-a su nas “donirali” da kanibaliziramo svoje vitalno naoružanje. Daleko skuplje uništenje nekoliko hiljada tona uistinu nepotrebnih minsko-eksplozivnih sredstava (čame po slabo obezbijeđenim skladištima) palo je na teret poreskih obveznika. Iz Ministarstva odbrane sliježu ramenima, nema para, tvrde kako će taj posao trajati još godinama. Ali, kada je u proljeće 2009. sklopljen ugovor na 2,5 miliona eura (nezvanična suma, objavljena u medijima – nije demantovana) sa američkom privatnom firmom MPRI radi obuke crnogorskih vojnika za ISAF misiju u Avganistan – pare nijesu bile problem.

KO ČUVA NEBO: Prema čl. 129 Ustava “Vojska brani nezavisnost, suverenost i državnu teritoriju Crne Gore”. Nakon odluke da nam ratna avijacija ne treba, samouništenja protivavionskih sistema i poklanjanjem G-4, VCG sada nije u stanju ni da simulira ustavnu obavezu odbrane vazdušnog prostora iznad Crne Gore. U Ministarstvu odbrane priznaju da, ni četiri godine od nezavisnosti, još ne znaju kakvu ćemo protivvazdušnu odbranu imati. U pogledu naše sposobnosti da branimo vazdušni prostor smo na nivou iz 1915. kada su austro-ugarski jeroplani neometano masakrirali civilno stanovništvo Cetinja.

Iz Ministarstva odbrane su nedavno saopštili kako odbrana našeg vazdušnog prostora uopšte neće ni biti razmatrana u prvom Strategijskom pregledu odbrane, koji nije ni završen, već će “vjerovatno biti predmet možda drugog ili trećeg” ili tek za desetak godina; možda!

NATO garantuje bezbjednost, samo za svoje članice, iznad 3.000 metara. Ali, ko će da čuva prostor do te visine – što je naša obaveza i ako sjutra budemo u NATO-u? Čak ni piloti NATO aviona nijesu 1999. smjeli da se iz “nabijajućeg” manevra obruše na ciljeve u Crnoj Gori. Plašeći se guste i na manjim visinama ubitačne protivvazdušne odbrane – iste one koju smo od 2007. kanibalizirali – morali su, po modelu pucaj-pa-bježi, da lansiraju projektile sa velikih visina i time umanjuju njihovu preciznost.

Ministarstvo odbrane i VCG nas od 2006. koštaju preko 200 miliona eura; dodatnih oko 90 miliona za vojsku dali smo od 2004. do 2006. za doba SCG. Neka druga država bi s tolikim novcem kupila eskadrilu američkih lovaca-bombardera F-16. Za naše oružane snage, međutim, nije pazaren niti jedan borbeni sistem. Među prvim nabavkama za “vojne potrebe” bila je kupovina džipova land kruzer od po 50.000 eura za ministra Bora Vučinića i načelnika Generalštaba VCG i 16 drugih putničkih vozila za njegove službenike van garnizona. Pa će sa njima da nas brane?

 

U Ministarstvu odbrane ćute

Ministarstvu odbrane (MO) Crne Gore dostavili smo pitanja na koja, do zaključenja broja (četvrtak poslije podne), nijesmo dobili odgovore.

– Ko je, kada i na osnovu kojeg dokumenta utvrdio da je ratna avijacija za Crnu Goru nepotrebna i samim tim da su G-4 za oružane snage Crne Gore “neperspektivni”?

– Koje je naše odgovorno lice potpisalo dokument da Crnoj Gori nije potrebna ratna avijacija, na osnovu čije procjene ili sugestije a da ni do danas nije ponuđena nikakva realna opcija odbrane vazdušnog prostora?

– Sada nemamo borbenu avjaciju, iako smo imali solidne avione i obučene pilote. Da li je u MO Crne Gore, odnosno Vladi Crne Gore, bilo razmišljanja da će se, poklanjanjem aviona G-4 Srbiji za gomilu papira, možda napraviti krivično djelo podrivanja odbrambene sposobnosti Crne Gore?

– Da li su G-4 poklonjeni da bi se platili računi Vile Crnogorka u Beogradu ili nečiji drugi računi u Srbiji?

– Ministar odbrane Srbije je kazao da šest crnogorskih G-4 imaju operativni resurs. Ispada da su G-4 itekako bili perspektivni. Njihova pojedinačna cijena nije ispod 800.000 eura. Zbog čega oni nijesu prodati već poklonjeni?

– U Crnoj Gori je 2006. bilo 17 aviona G-4. Šest su sada poklonjeni. Što je sa ostalima?

– Zbog čega je MO Crne Gore, za sitne pare u okviru programa MODEM, kanibaliziralo hiljade sredstva PVO ako Crna Gora ni sada nema usvojen Strategijski pregled odbrane i državnu strategiju odbrane vazdušnog prostora?

– I sada: ko obezbjeđuje crnogorsko nebo na visinama do i preko 3.000 metara?

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo