Šest odličnih aviona super-galeb G-4, sa resursom upotrebe od najmanje pet godina, ustupili smo Srbiji sporazumom koji su ministri odbrane Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila u Beogradu. Zauzvrat će Crna Gora dobiti manje od četvrtine akcija Ministarstva odbrane Srbije u Prvom prvoborcu (propala hercegnovska firma; pod sumnjom da je na nju bačila oko “stečajna mafija”), zatim geodetske dokumente, polovni uređaj za noćno letjenje helikoptera i gomilu od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea”. Ranije je pominjano kako ćemo dobiti i izvjesne “partizanske zastave”. Crna Gora, po osnovu “vojne sukcesije”, nema obavezu da svoje naoružanje poklanja bilo kome. Ustavnom poveljom SCG je bilo precizirano da je imovina SRJ, uključujući i vojnu, na teritoriji država članica, imovina država članica po teritorijalnom principu. Monitor je zimus objavio – i niko nije demantovao – da je iz Crne Gore, uoči referenduma, izvučeno za Srbiju oko 100 prvoklasnih artiljerijskih oruđa.
Avioni 251. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile, iz matične jedinice na aerodromu Golubovci, prebazirani su uoči referenduma na aerodrom Kovin; nikada nijesu vraćeni, niti je njihov status postao tema “vojne sukcesije” sa Srbijom. Nepoznata je sudbina 58. bataljona iz Golubovaca sa vojno-radarskim sistemima. Iz Danilovgrada je 2005. evakuisan za Srbiju 60. samohodni puk protivvazdušne odbrane sa zemlja-vazduh raketama 2K12 KUB (SA-6),pripadajućim radarima i mehanizacijom.
DOSIJEI: A što je ministar Vučinić tačno pazario u Beogradu, navodno, nije znao ni dan kasnije. Odgovarajući 15. aprila na pitanje novinara da li su “personalna dosijea” u stvari dokumentacija bivšeg KOS-a, Vučinić je kazao da će “znati kada ih pročita”. Od 1945. u Crnoj Gori je KOS, među nepreglednom masom konfidenata – radnih ljudi, građana i poštenom inteligencijom – bio sinonim za svenarodnu ispovjedaonicu; poput UDBE, više dijagnoza, nego potreba. U međuvremenu, ministar Vučinić nije uspio da, posebnim zakonskim rješenjem, ustroji “novi KOS” (OBS – Obavještajno-bezbjednosnu službu) . “Vojna bezbjednost” je ostala pod ingerencijama ANB. Da li će “personalne dosije” čitati ministar Vučinić ili Duško Marković?
Koliko je poznato, Ministarstvo odbrane je preuzelo najveći dio dokumentacije nekadašnjeg 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (sukcesor KOS-a) u Podgorici, zatim Podgoričkog korpusa sa komandno-informacionim sistemom, arhiv komandi ratne mornarice u Kumboru i avio-baze na Golubovcima, kao i Uprave odbrane. Ali, najvažnija dokumentacija oduvijek je bila u Beogradu, gdje se devet decenija nalazila glavna vojna komanda.
“Sve ono što je sa naše strane iskazano kao interes, za potrebe lica koja su u Crnoj Gori a posjeduje Srbija, biće nam ustupljeno”, kazao je Vučinić. Broj od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea” približan je broju od oko 5.600 tužbi protiv Vučinićevog Ministarstva odbrane i još oko 400 sudskih predmeta zbog tužbi Ministarstva odbrane, uglavnom parničnih, po osnovu zahtjeva za isplatu materijalnih naknada bivših pripadnika oružanih snaga.
U Crnoj Gori se od JNA i iz nje preimenovanih ostataka nalazi tačno 2.977 vojnih penzionera. Njih od 2005. servisira Vlada Crne Gore, ali oni tvrde da ih zakidaju na penzijama. Vučinić je rekao da će “personalni dosijei” biti “interesantni za pripadnike crnogorske vojske, moguće za pripadnike nekadašnje vojske”.
Vojni “personalni dosijei” standarno sadrže generalije, podatke o školovanju, službi i službenim ocjenama, premještajima, unaprjeđenjima… zbog čega bi “personalni dosijei” bili interesantni za pripadnike VCG i “nekadašnje vojske” ukoliko sadrže samo standardne podatke a ne neke druge, daleko intrigantnije?
AVIONI: Komercijalni aspekt i “personalnih dosijea” iz Srbije procijenio je viceadmiral Dragan Samardžić, pa je 20. aprila izašao sa obračunom da je “vrijednost uređaja za noćno slijetanje i svih sredstava” pazarenih u Beogradu “1,8 milion eura”. Ispade da smo nešto i zaradili, jer smo, veli viceadmiral, Srbiji dali šest aviona za “1,73 milion eura”.
“Avionima svakim danom pada cijena”, primjetio je Samardžić. Tako crnogorski G-4 , sa pripadajućom opremom koja je data Srbiji, sada navodno, u najboljem slučaju, vrijede ispod 300.000 eura po komadu, iako su vazduhoplovni stručnjaci iz Srbije tvrdili da je njihova cijena najmanje 800.000 eura komad. Pa će u njihov remont uložiti oko milion eura po avionu, ukupno pet-šest miliona. Zašto će Srbija uložiti toliki novac u nešto što vrijedi samo “1,73 miliona eura”?!
Komandant srpske ratne avijacije, general Ranko Živak, nedavno je izjavio kako će ” G-4 biti zadržani; njihov vijek upotrebe jeste istekao 70-80 odsto, ali, pošto raspolažu sa dosta časovnog resursa-naleta, moguće je produžiti njihov vijek upotrebe i poslije 2020. godine”. Na nekadašnjim jugoslovenskim avionima ne insistiraju samo Srbi. I pored silnih pritisaka iz NATO da se odreknu četiri decenije starih aviona Mig-21, Hrvati ostaju pri odluci da će ih, kao veoma pouzdane i u ratu provjerene, koristiti do zadnjeg dana isteka resursa.
U Crnoj Gori, za javnost anonimni stratezi su 17 naslijeđenih G-4 izbrisali iz svih planova; računa se samo na helikoptere gazela, ali helikopter nije isto što i borbeni avion. Najpoznatiji globalni časopis za pitanja ratne avijacije Air Forces Intelligence objavio je prije par godina članak o crnogorskoj avijaciji pod naslovom Young But Experienced (u prijevodu: Mladi ali iskusni). Potenciran je kvalitet G-4 i crnogorskih pilota – među njima su i oni koji su se aprila 1999, mimo odluke pretpostavljenih, na avionima G-4 neopaženi privukli aerodromu Rinas kod Tirane i bombardovali prizemljene američke vazduhoplove – ali uzalud. Ni danas nije jasno na osnovu čije procjene je (prije usvajanja bilo kakvih zakonskih ili doktrinarnih dokumenata) već 2006. odlučeno da Crnoj Gori ne treba ratna avijacija.
U međuvremenu se tri puta mijenjala formacija VCG, dva puta je mijenjan Zakon o vojsci i Zakon o odbrani. Od četiri dokumenta odbrane po NATO standardu, još nijesu usvojeni glavni stručni dokumenti za reformu odbrane i razvoj oružanih snaga – Strategijski pregled odbrane i Plan odbrane. Ako oni nijesu usvojeni, ko je mogao procijeniti opravdanost postojanja crnogorske ratne avijacije?
SJEČA ORUŽJA: Sa avionima G-4 je počela praksa razvlačenja našeg naoružanja, koje vrijeđa i vojničku i nacionalnu čast. Još 2006. su, nakon remonta (platila ga država), dva G-4 ustupljena na trogodišnje besplatno korišćenje aero-klubu Naša krila iz Podgorice, čiji su osnivači policijski funkcioneri kao privatna lica. Ministar Vučinić je pravdao ovu donaciju tvrdnjom da avioni za VCG nijesu potrebni i da će se time “rasteretiti vojni budžet i doprinijeti afirmaciji sporta u Crnoj Gori”!
Onda je Avganistancima, da međusobno razrade “demokratske procese”, naš boleći ministar poklonio 1.600 pušaka i puškomitraljeza sa 250.000 metaka; Srbima borbene avione i simulator za trening pilota, pa Slovencima podmornicu, nudi isti poklon i Hrvatima. Da li to ministar Vučinić, na osnovu odluke Vlade Crne Gore, poklanjajući crnogorsko naoružanje povećava odbrambene sposobnosti VCG?!
U okviru programa MONDEM, koji finansiraju UNDP i OEBS, uz blagoslov Vlade i Ministarstva odbrane, od 2007. je kanibalizirana kompletna crnogorska protivvazdušna odbrana: 200 topova 30/2 mm, 1.500 raketa zemlja-vazduh Strijela-2M , protivavionski brodski topovi 57 mm, zemaljska PVO atriljerija od 40 mm, rakete SA-6 iz Danilovgrada niko ne pominje… Isječeno je i drugo crnogorsko naoružanje solidne vatrene i manevarske moći a da do danas nije nabavljena novo niti se nabavka najavljuje. Ničim izazvani, za sitne pare i tapšanje po ramenu od “NATO partnera”, uništili smo 61 tenk T-55, topove 130 mm N46, boforse 37mm, 290 ručnih bacača M57… ostalo je samo dvadesetak haubica D30 122mm.
Preko MONDEM-a su nas “donirali” da kanibaliziramo svoje vitalno naoružanje. Daleko skuplje uništenje nekoliko hiljada tona uistinu nepotrebnih minsko-eksplozivnih sredstava (čame po slabo obezbijeđenim skladištima) palo je na teret poreskih obveznika. Iz Ministarstva odbrane sliježu ramenima, nema para, tvrde kako će taj posao trajati još godinama. Ali, kada je u proljeće 2009. sklopljen ugovor na 2,5 miliona eura (nezvanična suma, objavljena u medijima – nije demantovana) sa američkom privatnom firmom MPRI radi obuke crnogorskih vojnika za ISAF misiju u Avganistan – pare nijesu bile problem.
KO ČUVA NEBO: Prema čl. 129 Ustava “Vojska brani nezavisnost, suverenost i državnu teritoriju Crne Gore”. Nakon odluke da nam ratna avijacija ne treba, samouništenja protivavionskih sistema i poklanjanjem G-4, VCG sada nije u stanju ni da simulira ustavnu obavezu odbrane vazdušnog prostora iznad Crne Gore. U Ministarstvu odbrane priznaju da, ni četiri godine od nezavisnosti, još ne znaju kakvu ćemo protivvazdušnu odbranu imati. U pogledu naše sposobnosti da branimo vazdušni prostor smo na nivou iz 1915. kada su austro-ugarski jeroplani neometano masakrirali civilno stanovništvo Cetinja.
Iz Ministarstva odbrane su nedavno saopštili kako odbrana našeg vazdušnog prostora uopšte neće ni biti razmatrana u prvom Strategijskom pregledu odbrane, koji nije ni završen, već će “vjerovatno biti predmet možda drugog ili trećeg” ili tek za desetak godina; možda!
NATO garantuje bezbjednost, samo za svoje članice, iznad 3.000 metara. Ali, ko će da čuva prostor do te visine – što je naša obaveza i ako sjutra budemo u NATO-u? Čak ni piloti NATO aviona nijesu 1999. smjeli da se iz “nabijajućeg” manevra obruše na ciljeve u Crnoj Gori. Plašeći se guste i na manjim visinama ubitačne protivvazdušne odbrane – iste one koju smo od 2007. kanibalizirali – morali su, po modelu pucaj-pa-bježi, da lansiraju projektile sa velikih visina i time umanjuju njihovu preciznost.
Ministarstvo odbrane i VCG nas od 2006. koštaju preko 200 miliona eura; dodatnih oko 90 miliona za vojsku dali smo od 2004. do 2006. za doba SCG. Neka druga država bi s tolikim novcem kupila eskadrilu američkih lovaca-bombardera F-16. Za naše oružane snage, međutim, nije pazaren niti jedan borbeni sistem. Među prvim nabavkama za “vojne potrebe” bila je kupovina džipova land kruzer od po 50.000 eura za ministra Bora Vučinića i načelnika Generalštaba VCG i 16 drugih putničkih vozila za njegove službenike van garnizona. Pa će sa njima da nas brane?
U Ministarstvu odbrane ćute
Ministarstvu odbrane (MO) Crne Gore dostavili smo pitanja na koja, do zaključenja broja (četvrtak poslije podne), nijesmo dobili odgovore.
– Ko je, kada i na osnovu kojeg dokumenta utvrdio da je ratna avijacija za Crnu Goru nepotrebna i samim tim da su G-4 za oružane snage Crne Gore “neperspektivni”?
– Koje je naše odgovorno lice potpisalo dokument da Crnoj Gori nije potrebna ratna avijacija, na osnovu čije procjene ili sugestije a da ni do danas nije ponuđena nikakva realna opcija odbrane vazdušnog prostora?
– Sada nemamo borbenu avjaciju, iako smo imali solidne avione i obučene pilote. Da li je u MO Crne Gore, odnosno Vladi Crne Gore, bilo razmišljanja da će se, poklanjanjem aviona G-4 Srbiji za gomilu papira, možda napraviti krivično djelo podrivanja odbrambene sposobnosti Crne Gore?
– Da li su G-4 poklonjeni da bi se platili računi Vile Crnogorka u Beogradu ili nečiji drugi računi u Srbiji?
– Ministar odbrane Srbije je kazao da šest crnogorskih G-4 imaju operativni resurs. Ispada da su G-4 itekako bili perspektivni. Njihova pojedinačna cijena nije ispod 800.000 eura. Zbog čega oni nijesu prodati već poklonjeni?
– U Crnoj Gori je 2006. bilo 17 aviona G-4. Šest su sada poklonjeni. Što je sa ostalima?
– Zbog čega je MO Crne Gore, za sitne pare u okviru programa MODEM, kanibaliziralo hiljade sredstva PVO ako Crna Gora ni sada nema usvojen Strategijski pregled odbrane i državnu strategiju odbrane vazdušnog prostora?
– I sada: ko obezbjeđuje crnogorsko nebo na visinama do i preko 3.000 metara?
Po presudi Višeg suda nema dokaza da su akteri afere Koverta prali novac. Očekivano. Korupcija nije našla svoje mjesto u optužnici SDT-a pod vođstvom Milivoja Katnića. Ostala je nepromijenjena i pod vođstvom Vladimira Novovića
Kontroverzni biznismen Duško Knežević, kontroverzni političar Slavoljub Migo Stijepović i petoro njihovih navodnih pomagača nepravosnažno su oslobođeni optužbi za kriminalno udruživanje i pranje novca u slučaju poznatom kao afera koverta. Eto nama još jedne kontroverze.
Vijeće Višeg suda koje predvodi sudija Nenad Vujanović u izrečenoj presudi konstatuje da nema dokaza da su optuženi izvršili krivična djela koja im je SDT stavila na teret, kao što nije dokazano ni da novac koji je Knežević predao Stijepoviću „za potrebe finansiranja kampanje DPS-a uoči izbora 2016. godine“ potiče iz nelegalnih izvora.
Takva presuda, saopštio je sudija Vujanović, ne dovodi u pitanje događaje za koje smo saznali nakon što je Knežević, u januaru 2019., objavio tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Stijepoviću, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Događaj su potvrdili i ostali akteri. Jedino je ostalo sporno koliko je novca bilo u koverti – skoro sto ili „samo“ nepunih pedeset hiljada eura (prema optužnici: 47.500).
Iz saopštene presude proizilazi da je problematična interpretacija tog događaja od strane SDT, odnosno to što je ono u aferi koverta prepoznalo krivična djela koja ne može dokazati, ili nijesu počinjena.
„Nesporno je utvrđeno da se radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije“, kazao je Vujanović podsjećajući da je DPS kažnjen za taj prekršaj od strane Agencije za sprječavanje korupcije. „Tada je to bio prekršaj, a 2020. godine je to postalo krivično djelo. U spisima nema dokaza da je Duško Knežević formirao kriminalnu organizaciju. Ne postoje dokazi da su ova lica članovi kriminalne organizacije. U tom smislu ne postoji ni konkretizovanje šta je bio cilj, koji su bili zadaci. Nema ničega od onoga što je u zakonu definisano i propisano, a što se odnosi na krivično djelo kriminalna organizacija…”.
Šta se onda desilo, odnosno, da li je pravda zadovoljena ovom nepravosnažnom oslobađajućom presudom? I, za mnoge, očekivanom.
Od kada je SDT, pod vođstvom tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, istragu o aferi Koverta usmjerilo u pravcu dokazivanja krivičnog djela pranje novca, stizala su upozorenja da će sudski epilog te priče biti oslobađajuća presuda. Sumnje je potkrijepilo i to što je Viši sud, u dva navrata, odbijao optužnicu SDT-a i obustavljao postupak protiv Stijepovića. Međutim, Apelacioni sud je u oba navrata prihvatao žalbe tužilaštva, pa je optužnica SDT-a, u neizmijenjenoj formi, konačno potvrđena u Višem sudu sredinom 2023. Treća sreća.
Katnića je, u međuvremenu, na mjestu glavnog specijalnog tužioca zamijenio Vladimir Novović (izabran u martu 2022.) ali je optužnica SDT-a ostala neizmijenjena. Uprkos brojnim primjedbama da afera koverta nije priča o pranju novca, niti je riječ samo o nezakonitom finansiranju političkih partija.
Afera Koverta je bila potvrda sumnji o postojanju tzv. visoke korupcije, odnosno, o nezakonitoj sprezi vlasti i privilegovanih tajkuna. Na našu štetu.
Sa jedne strane novac, sa druge pravo/mogućnost da se za male, ili nikakve, pare dođe do vlasništva nad Jadranskim sajmom u Budvi, bolnicom u Meljinama, hektarima zemljišta u zaleđu plaže Kamenovo, da se nesmetano varaju zapošljeni (Atlas TV) i poslovni partneri (Kaspija) a pljačkaju deponenti banaka koje je Knežević osnovao pa upropastio…
U Krivičnom zakoniku Crne Gore postoji (član 422) djelo koje se zove protivzakonit uticaj (trgovina uticajem). Njime se sankcioniše nuđenje/davanje ili zahtijevanje/primanje „nagrade ili druge koristi“ da se „izvrši službena radnja koja se ne bi smjela izvršiti ili da se ne izvrši službena radnja koja bi se morala izvršiti…“. Zakonodavac kao da je slikao poslovni odnos između Duška Kneževića i DPS-a (Mila Đukanovića).
Zašto to tužilaštvo nije prepoznalo? Čak ni nakon iskaza Duška Kneževića i Slavoljuba Stijepovića koji su, prilično nedvosmisleno, ukazivali da je snimkom ovjekovječena transakcija iz 2016. godine bila rutinski dio uspostavljenog poslovnog aranžmana.
„Prije svakih izbora Milo Đukanović okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji“, otkrio nam je Knežević iz Londona. „Imali smo dosta ličnih transakcija, mada su one bile podvedene pod partijske, ali ne znam gdje je novac završavao…“ Tokom suđenja, iznoseći svoju odbranu, bio je još precizniji: „Ovdje se ne radi o pranju para, već o reketu i iznudi poslovnog čovjeka. Dvadeset godina sam finansirao DPS. I ne samo ja, već još 100 privrednika u Crnoj Gori, ali niko nema petlju da to kaže.“
Slavoljub Stijepović je pokušao ostaviti utisak čovjeka koji nije shvatao o čemu se radi. Mislio je, kazao je na sudu, da je u pitanju donacija motivisana patriotskim i zavičajnim motivima. “Sada vidim da je Knežević to doživio kao biznis, kao šansu da pokuša da pridobije naklonost tadašnje vlasti.”
To što je Stijepović spoznao tek na suđenju, Đukanović nam je predočio pet godina ranije. Kao odgovor na Kneževićeve prozivke, tadašnji predsjednik države i vladajuće partije, ponudio je svoju interpretaciju ustaljenog odnosa DPS i njima lojalnih biznismena.
„To smo uvijek posmatrali kao dio interesa“, objasnio je Đukanović razgovore kojima je prisustvovao dva ili tri puta. „Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. U tim razgovorima nikada niko nije, a posebno ja nisam, pomenuo nikavu obavezu. A nisam ni pomislio da nekom propisujem koliko treba da finansira političku partiju. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.
Šta je ta interesna dobrovoljnost donosila finasijerima vladajuće partije? Podsjetimo se na jednom primjeru poslovanja Duška Kneževića sa državom (DPS vlastima).
Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekim detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je (Kneževićeva) Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci...”.
Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a)…
Ima i onih koji u svoj toj priči ne vide ništa sporno. „Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjavao je Milan Knežević, predsjednik DNP, abolirajući, unaprijed, svog prezimenjaka i komšiju iz Zete. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.
U SDT-u su im, eto, vjerovali. Pa im je optužnica pala na sudu. Afera koverta je, tako, ostala neraspečaćena. Da li i to ima veze sa Kneževićevom sklonošću da bude dobar sa vlastima, tek zavičajni romantizam, baš kao i interesna dobrovoljnost imaju svoju cijenu. Duško Knežević je tu lekciju davno savladao. A račun se, po pravilu, ispostavlja građanima.
Velika plaža je odavno urbanizovana i pokrivena planskom dokumentacijom na kojoj su radile četiri Vlade Crne Gore, od 2010. godine do danas. Svaki kvadrat neizgrađenog zaleđa Velike plaže, planovima višeg i nižeg reda dobio je svoju namjenu, urbanističke i ostale parametre neophodne za izgradnju turističkih kompleksa, hotela, vila, stambenih zona, apartmana, zona za sport i rekreaciju, sa posebno evidentiranim zonama pod zaštitom
Nijedan od velikih strateških projekata koji su do sada realizovani u Crnoj Gori nije izazvao toliko interesovanje i osporavanja u javnosti kao Sporazum Vlade premijera Milojka Spajića sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima o saradnji u oblasti turizma i nekretnina, koji je prepoznat kao projekat valorizacije Velike plaže u Ulcinju.
Ukoliko interesovanje investitora iz bogate zalivske zemlje bude usmjereno ka neizgrađenom prostoru Velike plaže, koje zauzima površinu od gotovo 20 miliona kvadrata, građani Ulcinja, lideri političkih partija, nevladine organizacije i ekološka udruženja ističu bojazan da se najjužnijem primorskom gradu sprema scenario nalik na Dubai, koji će zauvijek derogirati dragocjeni prirodni resurs duge pješčane plaže čiji značajan dio, oko šest miliona kvadrata, uživa neposrednu zaštitu kao spomenik prirode.
Velika plaža je međutim već odavno urbanizovana i pokrivena planskom dokumentacijom na kojoj su radile četiri Vlade Crne Gore, od 2010. godine do danas. Svaki kvadrat neizgrađenog zaleđa Velike plaže, planovima višeg i nižeg reda dobio je svoju namjenu, urbanističke i ostale parametre neophodne za izgradnju turističkih kompleksa, hotela, vila, stambenih zona, apartmana, zona za sport i rekreaciju, sa posebno evidentiranim zonama pod zaštitom.
Može se reći da Velika plaža spremno očekuje velikog investitora.
Na sajtu Ministarstva prostornog planiranja i državne imovine u Registru planske dokumentacije, može se vidjeti da Opština Ulcinj raspolaže sa tri niža planska dokumenta koja definišu turistički razvoj Velike plaže, koji su od ranije na snazi, koji su prošli predviđene procedure donošenja planova i javne rasprave.
Iznenađenje predstavlja podatak da su tim planovima na Velikoj plaži predviđeni objekti i do jedanaest spratova visine, mješoviti hotleski sadržaji ali i stambeni kompleksi. Urbanizovani su milioni kvadrata Velike plaže, ali se o tome ne govori.
Vlada Mila Đukanovića, donijela je 2010. godine planski dokument pod nazivom Državna studiju lokacije – „Turistički kompleks na Velikoj plaži – Postojeća hotelska grupacije, naseljska struktura, komunalno servisna i sportsko rekreativna zona – (Dio Sektora 66)“, koji obuhvata od 1,1 milion kvadrata.
U zoni planiranoj za gradnju hotela predviđena je spratnost objekata od 11 nadzemnih etaža. To je bila vizija izgradnje solitera na dijelu ulcinjske rivijere uporedo sa kolektivnim stambenim jezgrima sa maksimalnom spratnošću objekata stanovanja do tri sprata.
Plan nije realizovan jer tadašnja vlast nije uspjela obezbijediti investitora.
Velika plaža koja pripada Sektoru 66 obalnog područja, generalnim konceptom razvoja organizovana je u šest modula čija je namjena planovima višeg reda, Prostornim planom Crne Gore i PPPNOP, te PUP-om Opštine Ulcinj, određena kao zona ekskluzivnog turizma i turizma mješovite namjene.
Planirani kapaciteti po modulima predviđaju izgradnju oko 25.000 kreveta na Velikoj plaži u hotelima visoke spratnosti, kategorije od 3 – 5 zvjezdica.
Planskim dokumentima uređene su tri cjeline, dok je Državna studija lokacije za preostale tri u fazi pred usvajanje.
Đukanovićevu DSL zamijenila je Državna studija lokacije „Dio sektora 66 – postojeće hotelske grupacije i Modul I“- Velika plaža. Površina zahvata prvog dijela plaže na sjeverozapadu, iznosi 219,55 hektara.
Urbanistički parametri ovog planskog dokumenta koji se nalazi u registru važećih planova Opštine Ulcinj, katastrofalni su. U pojedinim zonama prostranog dijela Velike plaže namijenjenih turizmu predviđena je gadnja hotela i do 11 spratova ili 52 metra visine. Spratnost je definisana, zavisno od zone i namjene objekata od P+3, P+4, P+6, ili za objekte kulture od P+7, pa do višespratnica sa P+10 etaža.
O kakvom se betoniranju obalnog dijela Velike plaže radi govori podatak da planom predviđena ukupna bruto izgrađena površina iznosi 667,118 m2. Odluku o donošenju DSL potpisao je premijer Duško Marković 2018. godine.
Markovićeva vlada donijela je iste godine i Odluku o izradi DSL „Dio sektora 66 – Moduli IV i V“ – Velika plaža, koja tretira prostor od 3,5 miliona kvadrata ili 325 hektara kopna i 23,47 hektara površine pripadajućeg akvatorijuma.
U prvoj zoni parcela na središnjem dijelu Velike plaže planirane su višespratnice do sedam etaža. U drugom dijelu parcela predviđenih za izgradnju vila i objekata za stanovanje, dozvoljena spratnost je P+2.
„Zahvat DSL Sektor 66 modula IV i V je jedinstven neizgrađeni prirodni ambijent pješčanih plaža i dina, površina sa mediternskim biljem, borovim i mješovitim šumama, sa staništima autohtonih vrsta biljaka i ptica“, navodi se u tekstu DSL u kojoj obuhvat dijela Velike plaže pokrivene pijeskom iznosi oko šest hektara.
Oba navedena planska dokumenta imaju na raspolaganju oko 5,5 miliona kvadrata urbanizovanog zemljišta, na kome je duž obale predviđena gradnja solitera, niza višespratnica, stambenih kompleksa i „seoskih naselja zgusnute gradnje“. Planovi su donijeti prije šest godina, pa se postavlja pitanje za koga su ucrtavani soliteri na Velikoj plaži i kako to da su ponuđena rješenja dobila podršku.
U fazi pred donošenje je i treći planski dokument kojim se urbanizacija Velike plaže zaokružuje. Riječ je o DSL „Dio sektora 66 – moduli II, III i VI“, koji je prošao javnu raspravu. Odluku o izradi studije donijela je Vlada Zdravka Krivokapića u decembru 2022. Ugovor o izradi DSL za Veliku plažu sa planerima potpisuje se u aprilu 2024. odmah nakon formiranja 43. Vlade Dritana Abazovića.
Indikativno je da je posao izrade ovog planskog dokumenta, o čemu je Monitor već pisao, povjeren arhitekti-planeru Aleksandru Vučićeviću, autoru Prostornog plana „Beograd na vodi“, iza kojeg stoji Mohamed Alabar, crnogorskoj javnosti poznat kao mega investitor iz UAE. Isti planer koji je rukovodio izradom urbanističko-prostornog plana za kontroverzni projekat Beograd na vodi, angažovan je od strane Ministarstva uređenja prostora kojim je tada rukovodila ministarka Ana Novakovć Đurović.
DSL na čijoj izradi radi tim planera Mohameda Alabara, zahvata prostor od 10 miliona kvadrata. Plan predviđa izgradnju turističkih sadržaja sa oko 14 hiljada ležaja. Površina srednjih cjelina II i III iznosi 285 hektara dok modul VI zauzima površinu od 787 ha.
Ukupna bruto izgrađena površina objekata planirana je na 1,1 milion kvadrata. Od deset miliona kvadrata obuhvata DSL, na turističke sadržaje odnosi se oko 1,3 miliona m2. Ostalo su ugostiteljski, sportski i drugi sadržaji. Najveći dio prostora nalazi se pod zaštitom i na njemu nije predviđena izgradnja objekata.
Ova DSL koja je pripremljena u Beogradu predviđa manju spratnost u odnosu na druge. U turističkim zonama dozvoljene su najviše četiri etaže, dok je u zonama mješovitih sadržaja spratnost ograničena na dvije.
Zanimljivo je da su zainteresovani vlasnici zemljišta oko Velike plaže, tokom javne rasprave uložili zahtjeve koje su se uglavnom odnosili na povećanje spratnosti na pojedinim parcelama ili na promjenu namjene površina, u smislu da se poljoprivredno zemljište prenamjeni u zone za turizam.
CRNOGORSKI BIZNISMENI NA VELIKOJ PLAŽI:
Đukanovići, Radović, Burić, Rakčević…
Veći dio zemljišta u zaleđu Velike plaže u svojini je fizičkih lica i države Crne Gore. U prostoru koji se odnosi na razvojno područje ima značajan broj atraktivnih parcela na koje su uknjiženi poznati crnogorski biznismeni i njihove kompanije.
Jedan od većih zemljoposjednika na Velikoj plaži je Prva banka Aca Đukanovića, koja preko svog sajta prodaje parcelu površine 23.295 m2. Kompanija First real estate management, čiji je stopostotni osnivač Prva banka, posjeduje i UTU uslove za parcelu UP 122, koja se nalazi u zahvatu prvog modula, u blizini grupe postojećih hotela. U zoni je visokog turizma gdje je dozvoljena izgradnja hotela visine od 7 spratova. Na krajnjem jugu Velike plaže Prva banka posjeduje parcelu od 48.000 kvadrata.
Kompanija Vile Oliva, Žarka Rakčevića uknjižena je na parceli površine 63.000 m2 na jednoj od najatraktivnijih pozicija na plaži.
Firma biznismena Žarka Burića Pro Cons posjeduje više parcela ukupne površine 76.000 kvadrata.
Vlasnik Zetagradnje, biznismen Blagota Radović, sa partnerima u fondu ZIF Trend posjeduje preko 150.000 kvadrata zemljišta na ovoj vrijednoj lokaciji. Na velikoj plaži našla se i firma Capital Estate registrovana na Kipru, koja posjeduje oko 90.000 kvadrata. Ova firma posjeduje i veliku parcelu na pjeni od mora, u Bečićima.
Zemljišne parcele na velikoj plaži posjeduju i mnoge firme građana Ulcinja. Neke, poput firme Porta Rai Beachfront Hotel& Residences, oglašavaju putem društvenih mreža prodaju stanova unaprijed u budućem kondo hotelu.
Ukoliko Sporazumi sa UAE budu ratifikovani u parlamentu većinom glasova narodnih poslanika imaće snagu Lex specijalisa, međudržavnog ugovora, koji će po svojoj pravnoj snazi imati prvenstvo primjene u odnosu na opšte propise, zakone i podzakonska akta, u oblastima na koje se odnosi
Nije prošlo ni mjesec dana od kada se u Crnoj Gori pojavio jedan od najbogatijih svjetskih investitora, i to u ulozi zakupca nekoliko kupališta na ulcinjskoj Velikoj plaži, šeik Mohamed Alabar iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a u crnogorskoj Skupštini našli su se predlozi za donošenje zakona o potvrđivanju sporazuma o saradnji između Vlada Crne Gore i Emirata, vrijedni destine milijardi eura.
Vlada je 7. aprila dostavila Skupštini dva dokumenta na usvajanje. Predlog Zakona o potvrđivanju Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Predlog Zakona o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između Vlade Crne Gore i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Dvije Vlade potpisale su 28. marta ova dva sporazuma na svečanosti u predsjedničkoj palati u Abu Dabiju. Potpise na dokumenta stavili su crnogorski premijer Milojko Spajić i vicepremijer Vlade UAE i ministar spoljnih poslova šeik Abdulah Bin Zajed Al Nahjan, uz prisustvo predsjednika šeika Muhameda bin Zajeda Al Nahjana.
Najveće interesovanje javnosti i političkih partija ali i žestoko osporavanje izazvao je Sporazum o saradnji u oblasti turizma i nekretnina koji u svom prvom članu određuje dva strateška projekta od javnog značaja za koje su u Emiratima zainteresovani – razvoj projekta na crnogorskom primorju u vidu integrisanog razvoja turizma i nekretnina mješovite namjene i razvoj skijališta, odnosno jednog alpskog naselja na sjeveru države sa istim performansama.
Predlog Vlade o potvrđivanju Sporazuma o ulaganju u turizam i nekretnine u formi zakona, poziva se na navedeni Sporazum o ekonomskoj saradnji kao i na sporazum Vlade Crne Gore i Vlade UAE o promociji i recipročnoj zaštiti investicija iz 2012. godine.
Ukoliko Sporazumi sa UAE budu ratifikovani u parlamentu većinom glasova narodnih poslanika imaće snagu Lex specijalisa, međudržavnog ugovora, koji će po svojoj pravnoj snazi imati prvenstvo primjene u odnosu na opšte propise, zakone i podzakonska akta, u oblastima na koje se odnosi.
Za jednu od najvećih investicija Mohameda Alabara na Balkanu, izgradnju stambenog kompleksa Beograd na vodi, Skupština Srbije donijela je 2015. godine poseban zakon, Lex Specijalis za „Beograd na vodi“, kojim je utvrđen javni interes za ekspropijaciju nepokretnosti i izdavanje građevinske dozvole za realizaciju projekta na oko dva miliona kvadrata gradskog zemljišta.
Da bi obezbijedio što veću podršku Predloga Zakona o potvrđivaju Sporazuma, premijer Spajić obavio je razgovore sa predstavnicima parlamentarnih stranaka.
“Nakon konsultacija sa predstavnicima poslaničkih klubova Demokratske narodne patije, Nove srpske demokratije, Demokratske partije socijalista, prvi utisak je da imamo njihovu podršku. Bili su to jako konstruktivni razgovori. Prošle sedmice imali smo razgovore sa predstavnicima Pokreta Evropa sad, zatim sa Bošnjačkom strankom, pa sa SNP-om, Civisom, Demokratama, kazao je premijer.
Podršku Sporazumu zvanično su najavile PES, Bošnjačka stranka, SNP i Demokrate. Stranke koje se nisu izjasnile – DPS, Nova srpska demokratija i DNP, navode kako nisu protiv investicija, ali će se o Sporazumu sa UAE odrediti kasnije, kada se uklone određene nedoumice i kada Sporazumi dođu u skupštinsku proceduru.
Lider DNP Milan Knežević zatražio je od evropske komesarke za proširenje Marte Kos izjašnjenje da li su najavljena investicija, sporazumi, ratifikacija i ugovori, u skladu sa EU standardima i legislativom. Odlučili su da prije donošenja konačnog stava o Sporazumima konsultuju Brisel, jer ne žele da bilo koji problematičan projekat ugrozi evropski put Crne Gore.
Iz Građanskog pokreta URA saopštili su da neće ići na konsultacije kod premijera Spajića, jer nemaju svoju svrhu. Sporazumi se ne mogu mijenjati u Skupštini jer su već potpisani u formi koju ova stranka ne podržava. Ovakvi sporazumi otvaraju vrata mogućoj devastaciji i rasprodaji prirodnih resursa, poručili su iz te partije.
Premijer Spajić ističe kako je veoma zadovoljan razgovorima te da očekuje veću podršku u parlamentu od 41-og poslanika za međudržavne sporazume između Vlada Crne Gore i Emirata.
Najoštrije protivljenje ratifikaciji Sporazuma sa UAE stiglo je od predsjednika države Jakova Milatovića.
„Zbog Sporazuma sa UAE neko mora da snosi krivičnu odgovornost“, ocijenio je predsjednik.
On je kazao da Sporazum sa Emiratima koji se odnosi na turizam i izgradnju predstavlja kršenje zakona kao i Sporazuma o pridruživanju, te da treba postaviti pitanje krivične odgovornosti svih onih u državnoj administraciji koji su ga odobrili, svakog člana Vlade i poslanika u Skupštini koji budu glasali za Sporazum.
„Taj sporazum kao takav podrazumijeva ukidanje nekih važnih crnogorskih zakona i načelno je protivan Ustavu Crne Gore… Takođe je problematičan u kontekstu usaglašenosti sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju sa EU….Radi se o ključnim državnim interesima koji su u formi nezakonitog posla. Očekujem jasno izjašnjenje Evropske unije kada je u pitanju ova stvar. Ako EU kaže da je ovo u skladu sa njenom pravnom tekovinom, dajte da potpišemo 20 takvih sporazuma”, rekao je Milatović.
Odgovor je ubrzo stigao iz Ministarstva evropskih poslova koje je medijima dostavilo regovanje u kojem se navodi:
“Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima 28. marta 2025. godine, uključujući Sporazum o ekonomskoj saradnji i Sporazum o saradnji u oblastima turizma i razvoja nekretnina, u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa Evropskom unijom“, tvrde iz MEP-a.
„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, ne narušavaju principe transparentnosti i konkurencije, niti zaobilaze zakonom propisane procedure javnih nabavki, koje su već usklađene sa Direktivom 2014/24/EU. Njihova implementacija će biti u okvirima domaćeg zakonodavstva koje je u skladu sa pravnom tekovinom EU i podložno je nadzoru kako domaćih, tako i evropskih institucija“, navodi se u komentaru MEP na čijem je čelu ministarka Majda Gorčević.
Ratifikacijom Sporazuma premijer Vlade Crne Gore dobija velika ovlašćenja u sklapanju budućih ugovora sa bogatim investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Prema tekstu Sporazuma, buduće investitore-entitete bira Vlada UAE uz saglasnost Vlade Crne Gore. Izabrani investitor bira lokacije za razvoj svojih projekata, dostavlja pismo o namjerama i potpisuje ugovor sa Vladom.
Vlada se obavezuje da će obezbijediti zemljište, odnosno razvojno područje, “bez sprovođenja javnih nabavki, javnog tendera ili drugih procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine”, navedeno je u Sporazumu
Zakon o javnim nabavkama predviđa izuzeća za nabavke zasnovane na međudržavnim sporazumima i međunarodnim pravnim instrumentima, što je definisano članom 13 ovog Zakona, koji je u potpunosti usaglašen sa evropskim zakonodavstvom, naveli su ranije iz Vlade.
Premijer Spajić se brani i time da svaki ugovor, prije realizacije, mora doći pred poslanike na ocjenu i usvajanje. Tvrdi da prodaje državnog zemljišta neće biti, niti dugoročnog zakupa. „Najvjerovatniji model investiranja biće zajedničko ulaganje u kojem bi država ušla u suvlasništvo sa investitorom kojeg država UAE odabere“, saopštio je
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU4 sedmice