Povežite se sa nama

MONITORING

Avione za špijune KOS-a

Objavljeno prije

na

Šest odličnih aviona super-galeb G-4, sa resursom upotrebe od najmanje pet godina, ustupili smo Srbiji sporazumom koji su ministri odbrane Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila u Beogradu. Zauzvrat će Crna Gora dobiti manje od četvrtine akcija Ministarstva odbrane Srbije u Prvom prvoborcu (propala hercegnovska firma; pod sumnjom da je na nju bačila oko “stečajna mafija”), zatim geodetske dokumente, polovni uređaj za noćno letjenje helikoptera i gomilu od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea”. Ranije je pominjano kako ćemo dobiti i izvjesne “partizanske zastave”. Crna Gora, po osnovu “vojne sukcesije”, nema obavezu da svoje naoružanje poklanja bilo kome. Ustavnom poveljom SCG je bilo precizirano da je imovina SRJ, uključujući i vojnu, na teritoriji država članica, imovina država članica po teritorijalnom principu. Monitor je zimus objavio – i niko nije demantovao – da je iz Crne Gore, uoči referenduma, izvučeno za Srbiju oko 100 prvoklasnih artiljerijskih oruđa.

Avioni 251. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile, iz matične jedinice na aerodromu Golubovci, prebazirani su uoči referenduma na aerodrom Kovin; nikada nijesu vraćeni, niti je njihov status postao tema “vojne sukcesije” sa Srbijom. Nepoznata je sudbina 58. bataljona iz Golubovaca sa vojno-radarskim sistemima. Iz Danilovgrada je 2005. evakuisan za Srbiju 60. samohodni puk protivvazdušne odbrane sa zemlja-vazduh raketama 2K12 KUB (SA-6),pripadajućim radarima i mehanizacijom.

DOSIJEI: A što je ministar Vučinić tačno pazario u Beogradu, navodno, nije znao ni dan kasnije. Odgovarajući 15. aprila na pitanje novinara da li su “personalna dosijea” u stvari dokumentacija bivšeg KOS-a, Vučinić je kazao da će “znati kada ih pročita”. Od 1945. u Crnoj Gori je KOS, među nepreglednom masom konfidenata – radnih ljudi, građana i poštenom inteligencijom – bio sinonim za svenarodnu ispovjedaonicu; poput UDBE, više dijagnoza, nego potreba. U međuvremenu, ministar Vučinić nije uspio da, posebnim zakonskim rješenjem, ustroji “novi KOS” (OBS – Obavještajno-bezbjednosnu službu) . “Vojna bezbjednost” je ostala pod ingerencijama ANB. Da li će “personalne dosije” čitati ministar Vučinić ili Duško Marković?

Koliko je poznato, Ministarstvo odbrane je preuzelo najveći dio dokumentacije nekadašnjeg 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (sukcesor KOS-a) u Podgorici, zatim Podgoričkog korpusa sa komandno-informacionim sistemom, arhiv komandi ratne mornarice u Kumboru i avio-baze na Golubovcima, kao i Uprave odbrane. Ali, najvažnija dokumentacija oduvijek je bila u Beogradu, gdje se devet decenija nalazila glavna vojna komanda.

“Sve ono što je sa naše strane iskazano kao interes, za potrebe lica koja su u Crnoj Gori a posjeduje Srbija, biće nam ustupljeno”, kazao je Vučinić. Broj od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea” približan je broju od oko 5.600 tužbi protiv Vučinićevog Ministarstva odbrane i još oko 400 sudskih predmeta zbog tužbi Ministarstva odbrane, uglavnom parničnih, po osnovu zahtjeva za isplatu materijalnih naknada bivših pripadnika oružanih snaga.

U Crnoj Gori se od JNA i iz nje preimenovanih ostataka nalazi tačno 2.977 vojnih penzionera. Njih od 2005. servisira Vlada Crne Gore, ali oni tvrde da ih zakidaju na penzijama. Vučinić je rekao da će “personalni dosijei” biti “interesantni za pripadnike crnogorske vojske, moguće za pripadnike nekadašnje vojske”.

Vojni “personalni dosijei” standarno sadrže generalije, podatke o školovanju, službi i službenim ocjenama, premještajima, unaprjeđenjima… zbog čega bi “personalni dosijei” bili interesantni za pripadnike VCG i “nekadašnje vojske” ukoliko sadrže samo standardne podatke a ne neke druge, daleko intrigantnije?

AVIONI: Komercijalni aspekt i “personalnih dosijea” iz Srbije procijenio je viceadmiral Dragan Samardžić, pa je 20. aprila izašao sa obračunom da je “vrijednost uređaja za noćno slijetanje i svih sredstava” pazarenih u Beogradu “1,8 milion eura”. Ispade da smo nešto i zaradili, jer smo, veli viceadmiral, Srbiji dali šest aviona za “1,73 milion eura”.

“Avionima svakim danom pada cijena”, primjetio je Samardžić. Tako crnogorski G-4 , sa pripadajućom opremom koja je data Srbiji, sada navodno, u najboljem slučaju, vrijede ispod 300.000 eura po komadu, iako su vazduhoplovni stručnjaci iz Srbije tvrdili da je njihova cijena najmanje 800.000 eura komad. Pa će u njihov remont uložiti oko milion eura po avionu, ukupno pet-šest miliona. Zašto će Srbija uložiti toliki novac u nešto što vrijedi samo “1,73 miliona eura”?!

Komandant srpske ratne avijacije, general Ranko Živak, nedavno je izjavio kako će ” G-4 biti zadržani; njihov vijek upotrebe jeste istekao 70-80 odsto, ali, pošto raspolažu sa dosta časovnog resursa-naleta, moguće je produžiti njihov vijek upotrebe i poslije 2020. godine”. Na nekadašnjim jugoslovenskim avionima ne insistiraju samo Srbi. I pored silnih pritisaka iz NATO da se odreknu četiri decenije starih aviona Mig-21, Hrvati ostaju pri odluci da će ih, kao veoma pouzdane i u ratu provjerene, koristiti do zadnjeg dana isteka resursa.

U Crnoj Gori, za javnost anonimni stratezi su 17 naslijeđenih G-4 izbrisali iz svih planova; računa se samo na helikoptere gazela, ali helikopter nije isto što i borbeni avion. Najpoznatiji globalni časopis za pitanja ratne avijacije Air Forces Intelligence objavio je prije par godina članak o crnogorskoj avijaciji pod naslovom Young But Experienced (u prijevodu: Mladi ali iskusni). Potenciran je kvalitet G-4 i crnogorskih pilota – među njima su i oni koji su se aprila 1999, mimo odluke pretpostavljenih, na avionima G-4 neopaženi privukli aerodromu Rinas kod Tirane i bombardovali prizemljene američke vazduhoplove – ali uzalud. Ni danas nije jasno na osnovu čije procjene je (prije usvajanja bilo kakvih zakonskih ili doktrinarnih dokumenata) već 2006. odlučeno da Crnoj Gori ne treba ratna avijacija.

U međuvremenu se tri puta mijenjala formacija VCG, dva puta je mijenjan Zakon o vojsci i Zakon o odbrani. Od četiri dokumenta odbrane po NATO standardu, još nijesu usvojeni glavni stručni dokumenti za reformu odbrane i razvoj oružanih snaga – Strategijski pregled odbrane i Plan odbrane. Ako oni nijesu usvojeni, ko je mogao procijeniti opravdanost postojanja crnogorske ratne avijacije?

SJEČA ORUŽJA: Sa avionima G-4 je počela praksa razvlačenja našeg naoružanja, koje vrijeđa i vojničku i nacionalnu čast. Još 2006. su, nakon remonta (platila ga država), dva G-4 ustupljena na trogodišnje besplatno korišćenje aero-klubu Naša krila iz Podgorice, čiji su osnivači policijski funkcioneri kao privatna lica. Ministar Vučinić je pravdao ovu donaciju tvrdnjom da avioni za VCG nijesu potrebni i da će se time “rasteretiti vojni budžet i doprinijeti afirmaciji sporta u Crnoj Gori”!

Onda je Avganistancima, da međusobno razrade “demokratske procese”, naš boleći ministar poklonio 1.600 pušaka i puškomitraljeza sa 250.000 metaka; Srbima borbene avione i simulator za trening pilota, pa Slovencima podmornicu, nudi isti poklon i Hrvatima. Da li to ministar Vučinić, na osnovu odluke Vlade Crne Gore, poklanjajući crnogorsko naoružanje povećava odbrambene sposobnosti VCG?!

U okviru programa MONDEM, koji finansiraju UNDP i OEBS, uz blagoslov Vlade i Ministarstva odbrane, od 2007. je kanibalizirana kompletna crnogorska protivvazdušna odbrana: 200 topova 30/2 mm, 1.500 raketa zemlja-vazduh Strijela-2M , protivavionski brodski topovi 57 mm, zemaljska PVO atriljerija od 40 mm, rakete SA-6 iz Danilovgrada niko ne pominje… Isječeno je i drugo crnogorsko naoružanje solidne vatrene i manevarske moći a da do danas nije nabavljena novo niti se nabavka najavljuje. Ničim izazvani, za sitne pare i tapšanje po ramenu od “NATO partnera”, uništili smo 61 tenk T-55, topove 130 mm N46, boforse 37mm, 290 ručnih bacača M57… ostalo je samo dvadesetak haubica D30 122mm.

Preko MONDEM-a su nas “donirali” da kanibaliziramo svoje vitalno naoružanje. Daleko skuplje uništenje nekoliko hiljada tona uistinu nepotrebnih minsko-eksplozivnih sredstava (čame po slabo obezbijeđenim skladištima) palo je na teret poreskih obveznika. Iz Ministarstva odbrane sliježu ramenima, nema para, tvrde kako će taj posao trajati još godinama. Ali, kada je u proljeće 2009. sklopljen ugovor na 2,5 miliona eura (nezvanična suma, objavljena u medijima – nije demantovana) sa američkom privatnom firmom MPRI radi obuke crnogorskih vojnika za ISAF misiju u Avganistan – pare nijesu bile problem.

KO ČUVA NEBO: Prema čl. 129 Ustava “Vojska brani nezavisnost, suverenost i državnu teritoriju Crne Gore”. Nakon odluke da nam ratna avijacija ne treba, samouništenja protivavionskih sistema i poklanjanjem G-4, VCG sada nije u stanju ni da simulira ustavnu obavezu odbrane vazdušnog prostora iznad Crne Gore. U Ministarstvu odbrane priznaju da, ni četiri godine od nezavisnosti, još ne znaju kakvu ćemo protivvazdušnu odbranu imati. U pogledu naše sposobnosti da branimo vazdušni prostor smo na nivou iz 1915. kada su austro-ugarski jeroplani neometano masakrirali civilno stanovništvo Cetinja.

Iz Ministarstva odbrane su nedavno saopštili kako odbrana našeg vazdušnog prostora uopšte neće ni biti razmatrana u prvom Strategijskom pregledu odbrane, koji nije ni završen, već će “vjerovatno biti predmet možda drugog ili trećeg” ili tek za desetak godina; možda!

NATO garantuje bezbjednost, samo za svoje članice, iznad 3.000 metara. Ali, ko će da čuva prostor do te visine – što je naša obaveza i ako sjutra budemo u NATO-u? Čak ni piloti NATO aviona nijesu 1999. smjeli da se iz “nabijajućeg” manevra obruše na ciljeve u Crnoj Gori. Plašeći se guste i na manjim visinama ubitačne protivvazdušne odbrane – iste one koju smo od 2007. kanibalizirali – morali su, po modelu pucaj-pa-bježi, da lansiraju projektile sa velikih visina i time umanjuju njihovu preciznost.

Ministarstvo odbrane i VCG nas od 2006. koštaju preko 200 miliona eura; dodatnih oko 90 miliona za vojsku dali smo od 2004. do 2006. za doba SCG. Neka druga država bi s tolikim novcem kupila eskadrilu američkih lovaca-bombardera F-16. Za naše oružane snage, međutim, nije pazaren niti jedan borbeni sistem. Među prvim nabavkama za “vojne potrebe” bila je kupovina džipova land kruzer od po 50.000 eura za ministra Bora Vučinića i načelnika Generalštaba VCG i 16 drugih putničkih vozila za njegove službenike van garnizona. Pa će sa njima da nas brane?

 

U Ministarstvu odbrane ćute

Ministarstvu odbrane (MO) Crne Gore dostavili smo pitanja na koja, do zaključenja broja (četvrtak poslije podne), nijesmo dobili odgovore.

– Ko je, kada i na osnovu kojeg dokumenta utvrdio da je ratna avijacija za Crnu Goru nepotrebna i samim tim da su G-4 za oružane snage Crne Gore “neperspektivni”?

– Koje je naše odgovorno lice potpisalo dokument da Crnoj Gori nije potrebna ratna avijacija, na osnovu čije procjene ili sugestije a da ni do danas nije ponuđena nikakva realna opcija odbrane vazdušnog prostora?

– Sada nemamo borbenu avjaciju, iako smo imali solidne avione i obučene pilote. Da li je u MO Crne Gore, odnosno Vladi Crne Gore, bilo razmišljanja da će se, poklanjanjem aviona G-4 Srbiji za gomilu papira, možda napraviti krivično djelo podrivanja odbrambene sposobnosti Crne Gore?

– Da li su G-4 poklonjeni da bi se platili računi Vile Crnogorka u Beogradu ili nečiji drugi računi u Srbiji?

– Ministar odbrane Srbije je kazao da šest crnogorskih G-4 imaju operativni resurs. Ispada da su G-4 itekako bili perspektivni. Njihova pojedinačna cijena nije ispod 800.000 eura. Zbog čega oni nijesu prodati već poklonjeni?

– U Crnoj Gori je 2006. bilo 17 aviona G-4. Šest su sada poklonjeni. Što je sa ostalima?

– Zbog čega je MO Crne Gore, za sitne pare u okviru programa MODEM, kanibaliziralo hiljade sredstva PVO ako Crna Gora ni sada nema usvojen Strategijski pregled odbrane i državnu strategiju odbrane vazdušnog prostora?

– I sada: ko obezbjeđuje crnogorsko nebo na visinama do i preko 3.000 metara?

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VODA ZA PIĆE, MAREZA I VELJE BRDO: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi– preko 100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom

U subotu su iz Vodovoda Podgorica obavijestili građane da voda sa Mareze nije za piće. Kako nedjeljom ne rade prodavnice, građani Podgorice su u nedjelju ispraznili zalihe vode benzinskih pumpi.

Podgoričani su navikli da čim kiša zaređa vodu ne smiju piti. Tokom prošle godine nije bila ispravna za piće tokom januara, oktobra i novembra. Prije ove restrikcije, ove godine nije bila za piće ni početkom januara.

Prošlog decembra počelo je čišćenje kanala Mareza. Mediji su tada izvještavali da će se riješiti dugogodišnji problem zamućenja vode, te da će nevolje sa pijaćom vodom postati prošlost. Kada su radovi završeni, iz Vodovoda su objavili da je kanal, nakon više od dvije decenije, ponovo prohodan cijelom dužinom od oko 8,5 kilometara. Takođe, saopštili su  da se očekuje pozitivan efekat čišćenja na pojavu mutnoće vode, ali da će precizni podaci biti dostupni tek nakon dužeg perioda praćenja i detaljnije analize.

Praćenje je pokazalo zamućenost i u novembru, pa je ove sedmice  direktor Vodovoda Aleksandar Nišavić izjavio je da je kanal nakon čišćenja bio bez problema sa zamućenjem čak i tokom obilnih padavina u februaru i martu, ali da je sada ponovo bilo prepreka u kanalu. On je za Radio Crne Gore kazao da su ga nesavjesni pojedinci i firme ponovo zatrpavali ili u njemu odlagali građevinski materijal.

Objasnio je i da je kanal nedavno ponovo očišćen: „Nadležne inspekcije rade svoj posao, ali nisu u mogućnosti da 24 časa nadziru kanal koji je dužine oko 8 kilometara i na taj način preventivno spriječe neke nedozvoljene radnje“, naglašava Nišavić. Prevedeno, kad nema preventive ima zamućenja jer čišćenje samo po sebi očigledno nije dovoljno.

U međuvremenu je Srđan Perić, predsjednik Skupštine Glavnog grada Podgorice i lidera Pokreta Preokret, Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih odgovornih lica zbog osnova sumnje na ugrožavanje i moguće zagađivanje podgoričkog vodoizvorišta Mareza usljed aktivnosti povezanih sa projektom Velje brdo.

Podsjetimo, svečano otvaranje radova na Veljem brdu upriličeno je krajem marta, da bi početkom ovog mjeseca iz Vlade obavijestili da se radovi na pristupnom bulevaru nastavljaju.

,,Zanimljivo je što je kanal Mareze očišćen i stvorene su pretpostavke da nema zamućenja vode sa vodoizvorišta Mareza po tom osnovu, a u međuvremenu se radi na gradnji bulevara na Veljem brdu. To je dodatan motiv da se do kraja ispita zbog čega je došlo do zamućenja vode za piće”, izjavio je Perić.

On je u prijavi naveo da su povod javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo, kao i upozorenja o mogućoj hidrogeološkoj povezanosti tog područja sa vodoizvorištem Mareza. Navodi  da preliminarna hidrogeološka studija koju je naručilo Ministarstvo javnih radova, a izradila kompanija ,,Geoprojekt”, ukazuje na mogućnost direktne hidrauličke veze između djelova karstno-pukotinske izdani na području Veljeg brda i izvorišta Mareza.

„Podnošenje krivične prijave je zapravo institicuionalna zaštita kroz pitanje da li radovi koji se izvode na Veljem brdu mogu naškoditi vodoizvorištu Mareza. Podsjetiću da sam u samoj prijavi naznačio, citiram: ‘Ne tvrdim da je navedeno zamućenje neposredno izazvano radovima na Veljem brdu, niti unaprijed pripisujem krivičnu odgovornost određenim licima. Međutim, imajući u vidu dokumentovanu mogućnost hidrogeološke povezanosti, nedovršena istraživanja i značaj Mareze za javno vodosnabdijevanje, smatram da postoje razlozi da nadležno tužilaštvo ispita sve okolnosti i utvrdi da li je došlo do protivpravnog ugrožavanja izvorišta’“, objašnjava on za Monitor.

Perić kaže da bismo, da vlast nije zarobljena u principu samovolje, kao reakciju nadležnih dobili nedvosmileno obrazložen odgovor, a ne salvu ličnih uvreda i političkih optužbi. „ Da naglasim, krivičnu prijavu sam podnio na osnovu navoda iz preliminarne hidrogeološke studije, a saslušao sam i ozbiljnu zabrinutosti univerzitetskih profesora da može da postoji hidraulička veza između gradnje na lokaciji na Veljem Brdu i Mareze, Dakle, povod za prijavu predstavljaju javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo“.

„Jedna ravan je ta što vlast ima problem da vodi racionalan dijalog, ali ona mnogo značajnija je da se ovdje radi o pitanju potencijalne ugroženosti izvorišta koje je ključno za vodosnabidjevanje Podgorice, a to iziskuje trezven pristup – a ne politikansku odbranu megaprojekta i prejudiciranje šta će biti konačna riječ struke“, zaključuje on. Perić za Monitor najavljuje i dopunu krivične prijave: „Trenutno provjeravam dodatne materijale koji bi mogli ukazivati na nove činjenice ili sadržati nove dokaze u vezi sa ovim slučajem, tako da je izvjesno da ću podnijeti i dopunu“.

Po prijavi, direktor Vodovoda Nišević je izjavio da se trenutno zamućenje ne može dovesti u vezu sa aktivnostima na Veljem brdu i da je jasno da ono što utiče na mutnoću jesu obilne padavine tokom jesenjih i zimskim mjeseci.

Ove sedmice je i Maša Knežević (iz GP Vodovod) za TV Podgorica izjavila da ovo preduzeće ne raspolaže podacima koji ukazuju na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. ,,Prema našim saznanjima, radovi i aktivnosti na Veljem brdu su počeli mnogo ranije nego što smo imali pojavu zamućenja koja je bila uslovljena obilnim padavinama sad u novembru mjesecu“, rekla je Knežević.

Ipak, mogućnost hidrogeološke povezanosti između Veljeg Brda i Mareze nije nepoznata, poručuje Knežević: ,,Podgorički Vodovod je kao i šira javnost upoznata sa preliminarnom hidrogeološkom studijom koja upućuje na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. Međutim, aktivnosti su i dalje u toku, traju, nakon što se okončaju moći ćemo sa sigurnošću da govorimo na ovu temi da li postoji moguća veza između Veljeg Brda i vodoizvorišta Mareza“, navela je ona.

Perić je u krivičnoj prijavi predložio tužilaštvu da ispita brojne nepoznanice oko Veljeg brda i mogućeg uticaja na Marezu. Da se utvrdi da li su radovi povezani sa projektom Velje brdo započeti i izvođeni uz prethodno pribavljanje svih zakonom propisanih vodnih uslova, saglasnosti, dozvola i potrebnih stručnih analiza, te da li su nadležna lica bila upoznata sa mogućom direktnom hidrogeološkom vezom Veljeg brda i Mareze.

Tužilaštvu je predloženo i da pribavi kompletnu hidrogeološku dokumentaciju, uključujući preliminarnu i detaljnu studiju, ugovore, projektne zadatke i izvještaje o sprovedenim istraživanjima. Kao i da se pribavi stručno vještačenje rezultata mjerenja mutnoće i kvaliteta vode na Marezi, uključujući podatke prije i tokom izvođenja radova. Te da se utvrdi postoji li uzročno-posljedična veza između građevinskih aktivnosti i eventualnog pogoršanja kvaliteta vode.

Da se ispita da li su preduzete sve propisane mjere zaštite izvorišta od slučajnog ili namjernog zagađenja, kao i da se utvrdi eventualnu odgovornost izvođača, odgovornih lica kod investitora i drugih odgovornih lica u nadležnim institucijama.

,,S obzirom na značaj Mareze za javno zdravlje i bezbjednost vodosnabdijevanja Podgorice, predlažem hitno postupanje i preduzimanje mjera radi očuvanja svih relevantnih materijalnih i tehničkih dokaza”, napisao je Perić u prijavi.

,,Agencija za zaštitu životne sredine izdala je dvije dozvole Ministarstvu javnih radova, kojima je omogućena izgradnja Bulevara Velje brdo, uz obavezu poštovanja propisanih mjera. Zato se sada nameće sasvim logično pitanje – hoće li gospodin Perić podnijeti krivičnu prijavu i protiv Agencije, kao i svih onih koji su učestvovali u izdavanju dozvola?”, saopštila je Anđela Mićović, predsjednica Kluba odbornika Pokreta Evropa sad (PES) u Skupštini Glavnog grada. Uzgred optužujući Perića za opstrukciju i saradnju sa DPS-om.

Iz Vodovoda su najavili da je ,,u toku raspisivanje tendera za određena hidrogeološka istraživanja samog izvorišta i neposredne okoline, kako bi utvrdili odakle dolaze vode na sami izvor“, kazao je Nišavić.

Najavio je  da će narednih nedjelja biti sproveden manji pilot-projekat i ugrađeni filteri za prečišćavanje vode i uklanjanje čestica mutnoće. On se nada da će to biti rješenje, ali kao trajno naveo je izgradnju postrojenja: „Ali isto nije isplativo, jer je njegova vrijednost preko 20 miliona eura, dok sa druge strane imamo mutnoću koja je negdje na nedjelju-dvije dana godišnje, tako da je ovo rješenje za sada neisplativo“, istakao je direktor Vodovoda.

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi –100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STVARNOST, MITOMANIJA I POLITIČKO ORUĐE: Banalizacija Njegoša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio – veliki pjesnik 19. vijeka

 

 

Dan pred Njegošev praznik rođenja, Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku, predložio je da se novi Dan vojske slavi 28. jula u znak sjećanja na bitku na Vučijem dolu. Sadašnji datum 7. oktobar obilježava pobjedu dukljanskog kneza Stefana Vojislava nad vizantijskom vojskom i njenim saveznicima – Raškom, Bosnom i Zahumljem. Ovom pobjedom je učvršćena nezavisnost Duklje i njene dinastije Vojisavljević koja će vladati zemljom do kraja 12. stoljeća. Tada je Duklja, tj. sadašnja Crna Gora bila dominantno rimokatolička.

Stefanov sin i nasljednik, kralj Mihailo I, kao i unuk Bodin, jasno su se okrenuli Rimu i zapadnom (latinskom) obredu, što je kulminiralo dobijanjem kraljevske krune od pape Grgura VII (1077.) i uzdizanjem Barske biskupije na nivo nadbiskupije. Da li ovaj dio istorije Crne Gore smeta Bečiću, koji rado voli biti viđen na liturgijama u prisustvu mitropolita crnogorsko primorskog, ostaje za nagađanje. Međutim, vidljiva su nastojanja Demokrata (koji su kao partija proizašli iz Socijalističke narodne partije a ona opet iz nekad jedinstvenog DPS-a) da se u svakom kontekstu stavlja naglasak na njegoševsko-petrovićku istoriju i meko prosrpsko viđenje Crne Gore.

Bečić je, odgovarajući na poslaničko pitanje u Skupštini, rekao da se oko prijedloga saglasio s ministrom odbrane (iz njegovih Demokrata) i načelnikom Generalštaba te da su „na slatkim mukama kad se treba opredijeliti koju bitku izabrati kao dan kada će se proslavljati Dan Vojske“. On je naglasio da je bitka na Vučijem dolu uz koju ide i bitka na Fundini, nešto što je trasiralo put ka međunarodnom priznanju zemlje na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Dan kasnije oglasio se i Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić upozorenjem da se najavljenom promjenom datuma „Turska locira kao dežurni neprijatelj“. Istog (neradnog Njegoševog) dana, Fejziću je odgovorio ministar odbrane Dragan Krapović osporivši „ozbiljnost poređenja današnje moderne Turske i Otomanskog carstva…to bi nasmijalo i dijete u osnovnoj školi“. U roku manje od jednog sata Fejzić je odgovorio Krapoviću da je „najiskrenije skrenuo pažnju…donijeli smo onu rezoluciju o Jasenovcu i baš nam je ‘olakšala’ put ka EU… država nije igračka“.

To nije bilo sve. Na Njegošev dan je u rožajskoj gimnaziji organizovan kreativni zadatak učenika i nastavnika o životu i književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša. Objava o tome je zasmetala nekada visokom funkcioneru Bošnjačke stranke (BS) Adnanu Muhoviću. „Ako ovo dozvolimo rožajskoj gimnaziji, bolje da kao narod ne postojimo“ napisao je Muhović na Facebook-u i tražio da se Bošnjačko vijeće i stranka uključe i „ne dozvole ovu sramotu“. Dan poslije, u subotu, Muhović je pozvan u policiju po nalogu tužilaštva radi objašnjenja objave. Muhović je rekao da je branio svoj narod i islam „od islamofobnog djela Gorskog vijenca“ uz zaključak napisan velikim slovima da „mi ne moramo da volimo Njegoṣ̌a! Je l’ vam to jasno?!“.

Izjavu policiji dao je i rožajski imam Elmaz Kurtagić zbog svoje propovijedi u petak 13. novembra. Na propovjedi se Kurtagić osvrnuo na isti događaj u gimnaziji rekavši da je „žalosno je što se ovakve stvari dešavaju u našem društvu…posebno je žalosno što naše djevojke oblače crnogorske narodne nošnje i da se ponose s njom“. Tada je Kurtagić napravio usporedbu rekavši  „zamislite da Jevreji… imaju čas posvećen Adolfu Hitleru…A upravo nešto slično dešava se kod nas – Njegoš na času“.

U policiji je imam rekao da mu nije bilo ni „u podsvijesti da upoređuje Njegoša sa određenim narodom – nacijom kojoj je on pripadao” i da je njegova izjava istrgnuta iz konteksta. Fokus njegove besjede je „bilo Njegoševo književno djelo“ koje vrijeđa pripadnike Islama.

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio –  veliki pjesnik 19. stoljeća. Poslanički klub Demokrata stoji iza sadašnjeg zakona u Skupštini, kojim je 13. novembar proglašen za Njegošev dan – crnogorski praznik kulture. Koliko je Demokratama zaista do kulture se za sada se ne može vidjeti.

Među radikalnijim elementima s bošnjačke strane je, još u doba Titove Jugoslavije, bilo onih kojima je smetalo čitanje Njegoša u školama i koji su Njegošev Gorski vijenac smatrali genocidnim i islamofobnim, te tražili ograničavanje njegovog opusa. S velikosrpske strane Njegoš je nebrojeno puta služio kao političko oruđe i nadahnuće za „istragu poturica“ (koja je dokazano istorijska fikcija) i svih onih koji stoje na putu njihove megalomanske državne ideje. Vrijedno je napomenuti da je kult Njegoša (onakvog kakvim ga percipiraju velikosrbi) veoma izražen u BiH entitetu Republika Srpska (RS) stvorenom oružanom agresijom režima Slobodana Miloševića i njegovih marioneta Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Završnica rata je donijela i genocid nad Bošnjacima u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.

Danas veliki broj obrazovnih institucija u RS-u nosi ime Petra Petrovića Njegoša –  osnovne škole u Banja Luci, Bileći, Berkovićima, Istočnom Sarajevu, Tesliću, Velikoj Obarskoj, Maslovarima. Srednjoškolski centri u Šekovićima i Čajničima takođe nose ime crnogorskog vladike. Možda je najupečatljiviji Orden Njegoša u tri reda, ustanovljen 1993. godine na prijedlog prvog predsjednika RS-a i kasnije pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Jedan od prvih nosilaca (1994. godine) je i pokojni crnogorsko primorski mitropolit Amfilohije Radović.

Amfilohije će kasnije, kao pravoslavni vladika pokušati progurati kanonizaciju Njegoša kao sveca na arhijerskom saboru SPC 19. maja 2013. godine. Dva dana ranije je na svečanoj liturgiji u Cetinjskom manastiru unio ikonu sa Njegoševim likom nazvavši ga Svetim Petrom Drugim Lovćenskim Tajnovidcem. Ustanovio je i datum za njegovo praznovanje na nivou svoje Mitropolije. Amfilohije je tvrdio da ideja Njegoša kao sveca ima uporište u Ruskoj crkvi, navodeći da je moskovski KGB patrijarh Kiril Gunđajev neposredno prije SPC Sabora poslao patrijarhu Irineju ikonu sa Njegoševim likom. Većina episkopa na Saboru SPC nije podržala prijedlog.

Amfilohije je kasnije izjavio da „većina u Saboru još nije u stanju da shvati Njegoša“. Nejasno je na osnovu kojih kanonskih i drugi normi mitropolit Amfilohije je shvatio Njegoša kao sveca. Ima jako malo ili nimalo dokaza da je Petar II uopšte bio dogmatski hrišćanin a kamoli svetac. U memoarima austrijskog kapetana Fridriha Oreškovića bliskog Vladici Radu citiraju se Njegoševe riječi „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“ zapisao je Orešković. I drugi izvori slično pišu.

Na Njegoša, tj. predstavu koju su imali o njemu, nisu se ugledali samo nacionalisti. Njegoš je bio uzor i balkanskim autokratama poput Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Od  dolaska na crnogorski tron krajem 1830. godine on je radio na zavođenju jake centralne vlasti i formiranju državnih institucija koje su više  bile privatnog karaktera i  kojima su upravljali članovi uže porodice.

Sa stvaranjem ondašnje crnogorske državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Petar II. Porodica Đukanović je samo nastavljač „svijetle tradicije“. Novi glavarski/tajkunski sloj je Njegošu bio bezrezervno odan. U zamjenu, nova bogataška klasa i njihove porodice dobili su privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Sam Njegoš je donekle držao distancu od direktnog prljanja. Pa je na vrh državnog kartela postavio brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu s inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu i tranzit soli i drugih strateških proizvoda uvezenih s Primorja. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno, u odnosu na siromaštvo ogromnog dijela naroda. Njegošev brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem. Paralele i usporedbe s braćom Đukanović i Vučić teško je izbjeći.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Njegošev otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Njegošev ujak i komandant Gvardije je bio na još lošijem glasu od Toma Petrovića. Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase”.

Očigledno je da ranije priče Demokrata da se treba okrenuti životnim temama i ne vraćati u istoriju ne važe kada je u pitanju njihov politički dobitak. Ostaje da se vidi da li je u viziji Bečića i njegove partije Crna Gora građanska i evropska zemlja ili je, sada, zgodnije ponovo dijeliti narod, podastirući pred njega njegoševske vrijednosti. One stvarne književne, ali i mitske s tajkunsko mafijaškim elementima.

Možda će tako lakše ostati na vlasti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo