Povežite se sa nama

SVIJET

AZILANTI I IMIGRANTI U POTRAZI ZA SPASOM: Svuda zidovi

Objavljeno prije

na

Mađarska je suspendovala evropska pravila o azilu, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije (MUP) je dok se na granici sa Makedonijom kod Preševa gomilaju imigranti, poručilo kako neće dozvoliti krijumčarenje ljudi i štitiće državnu granicu. U Makedoniji je ombudsman poručio da su u toj zemlji nehumani uslovi u prihvatnim centrima za migrante, a iz Turske stiže vesti da je šest ilegalnih migranata iz Sirije izgubilo život u brodolomu u blizini obale te zemlje.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki-mun je pozvao Evropu da pokaže više solidarnosti u rješavanju imigrantske krize. Za to vrijeme se Balkanom širi strah od nove krize izazvane talasom imigranata iz ratom zahvaćenih Bliskog istoka, Severne Afrike I Centralne Azije i mogućeg podizanja novih zidova, 25 godina pošto je onaj u Berlinu srušen da bi počelo ostvarenje sna o jedinstvenoj Evropi.

Objašnjavajući zašto je Mađarska suspendovala pravila EU o azilu, prema kojima ova država mora da preuzme izbjeglice koje su prvo ušle na njenu teritoriju, a potom otišle u neku drugu zemlju, portparol vlade u Budimpešti je kazao kako je ,,domaći sistem za azilante preopterećen i najopterećeniji je među članicama Evropske unije koje su pogođene ilegalnom imigracijom”. Pravila o azilu, poznata kao Dablinska regulativa, sastavljena su početkom 1990-ih i nima je definisano da osobe a koja žele utočište moraju to da zatraže u zemlji u koju su prvo ušle.

Odluka vlade u Budimpešti je usljedila pošto je od početka godine više od 60.000 imigranata ušlo je u Mađarsku na ilegalne načine. Uz poziv za hitno sazivanje regionalne konferencije, u Srbiji navode kako druge zemlje u okruženju ne čuvaju svoju granicu, i da je najveći problem Makedonija koja se graniči sa Grčkom i Bugarskom iz koje dolaze azilanti. Dogovorena zajednička patrola na granici između Srbije i Makedonije jer, prema zvaničnicima u Beogradu, makedonska policija nema kapacite da to riješi sama.

Iz MUP Makedonije odgovaraju kako sprovode mere pojačane bezbjednosti na južnoj granici prema Grčkoj iz koje oko hiljadu ljudi dnevno ilegalno pokuša da uđe.

Većina migranta ni u Makedoniji ni u Srbiji ne traže azil. Za razliku od Srbije, Makedonija je prošle nedjelje po hitnom postupku izmijenila zakonsku regulativu koja se odnosi na tražioce azila i migrante. Ilegalni imigranti će imati rok od 72 sata da podnesu azil u Makedoniji ili da napuste zemlju. Moći će da koriste javni prevoz, uključujući vozove, autobuse ili taksi, koji makedonska vlada do sada nije dozvoljavala, pa su mnogi migranti pješice ili biciklom prelazili put od 200 kilometara do granice sa Srbijom, odakle pokušavaju ući u neku zemlju, članicu EU.

Putevi izbjeglica su uobičajeni – preko Bugarske ili Turske i Grčke stižu do Makedonije i Srbije, a odatle gledaju da stignu do Mađarske. Većina ljudi dolazi iz područja na kojima se vode ratovi, iz Sirije, Iraka i Avganistana. U zbjegu obolijevaju. „Tokom zime su ti ljudi najčešće imali promrzline ili gangrene”, kazala je medicinska radnica, „ali i probleme sa organima za disanje, bronhitisom, upalama grla i gripom, a tu su i problemi sa varenjem, jer se hrana koju jedu stalno mijenja… od hodanja imaju bolove u zglobovima, leđima i kostima.” Neki bolovi su prouzrokovani i policijskim zlostavljanjem. Mladi Avganistanac je rekao: „U Mađarskoj su nas tukli i vratili su nas u Srbiju. Srpska policija nam je uzela novac. Gdje god smo došli, bilo je problema”.

Međunarodnim dokumentima su sve zemlje regiona obavezne da imigrantima pruže neku vrstu zbrinjavanja, bez obzira da li su oni tražioci azila ili nisu.

Situaciju je dodatno komplikovala najava iz Mađarske da će zbog problema sa migrantima, podići zid duž granice sa Srbijom. Mađarska će izgraditi četiri metra visoku ogradu uz granicu sa Srbijom kako bi spriječila talas ilegalnih imigranata, izjavio je šef diplomatije Peter Sijarto. ,,Radi se o granici dugoj 175 kilometar, a ministar unutrašnjih poslova dobio je naređenje da to odradi”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić je prokomentarisao da je šokiran takvom najavom iz Mađarske i poručio da rješenje nije u podizanju zidova, posebno zato što Srbija nije kriva za problem migranata. ,,Srbija je samo tranzitna zemlja, oni nisu ušli kroz Srbiju, već teritoriju EU, kroz Bugarsku i Grčku”, primijetio je Vučić.

Jovan Komšić, politikolog iz Novog Sada kaže da je ovaj mađarski korak velika proba za Evropu na kojem se može spotaknuti ideja na kojoj počiva zajednica evropskih država. ,,Nažalost, to što se dešava u Mađarskoj jeste nešto ekstremniji slučaj, ali nije usamljen, kada je reč o trendovima koji zahvataju populaciju u evropskim državama, koja na krizu odgovara strahovima. Mađarska ima desničarsku koalicionu vladu koja pokušava da socijalne probleme rešava nekom vrstom populizma. U deo populizma spada i ova ideja ‘tvrđave Evrope’. Vidimo da se Italija i Francuska spore oko broja imigranata koje mogu da prime, ” kaže Komšić. „Ako krenu ti trendovi, plašim se da će zadovoljni biti jedino najkonzervativniji delovi našeg kontinenta, a to su anti-Evropljani i ksenofobi”.

U EU, iako državama članicama prepuštaju da same uređuju pitanje granica, ne gledaju blagonaklono na potez mađarskih vlasti. „Ne podržavamo podizanje ograda u Evropi”, reakcija je iz Evropske komisije (EK) pošto su mađarske vlasti objelodanile plan kojim namjeravaju da spriječe dolazak migranata iz Srbije.

Nataša Bertod, portparolka EK za pravne i unutrašnje poslove, kaže da mađarske vlasti nisu kontaktirale Komisiju u vezi sa odlukom o podizanju ograde. ,,Mjere koje primjenjuju članice EU u upravljanju granicama i suočavanju sa prilivom migranata moraju biti usklađeni sa zakonodavstvom EU i međunarodnim obavezama uključujući tu i obavezu poštovanja ljudskih prava migranata, osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita… Nedavno smo sušili zidove u Evropi ne bi trebalo ponovo da ih podižemo”, rekla je predstavnica EK.

No Laslo Torockaj, gradonačelnik pograničnog mjesta Aštohaloma, kaže da u potpunosti podržava podizanje ograde duž granice sa Srbijom. Toročkaj, ekstremni desničar, se žali da izbjeglice ostavljaju za sobom, plastične kese, flaše, prazne kutije cigareta i da zbog izbjeglica u Aštohaloma više ne dolaze turisti ni investitori. U Ašothalomu patroliraju šumom pripadnici samoproglašenih jedinica „narodne odbrane”.

U poslednjem izvještaju Amnesti internešenala se navodi da je 50 miliona izbjeglica najveći broj od kraja Drugog svjetskog rata i to uprkos rastu budžeta za međunarodnu saradnju i razvojnu pomoć. Nije siromaštvo jedini ni najveći razlog za zbjegove – nego ratovi i terorizam. Stoga razvojna pomoć ne može da zamijeni diplomatiju.

Evropa mora naći zajedničku humanitarnu izbjegličku politiku. Pod znak pitanja se stavlja šengenski prostor bez granica. Mateo Salvini, šef italijanske desničarske stranke Lega Nord, već u maju je zatražio da se van snage stave odredbe o bezgraničnom režimu s obzirom na izbjeglički talas i opasnost od džihadista, skrivenih među izbjeglicama.

Hoće li se Šengen održati ili propasti, zavisi od kvaliteta kontrola na spoljnim granicama Unije. Ukoliko samo jedna država svoj posao ne odradi ozbiljno, sve druge članice Šengena snose posledice. Nemačka političarka Monika Holmeier smatra da bi spoljne granice EU trebalo ,,masivno kontrolisati”. Osim toga, EK bi državama članicama trebalo da da više prostora za odlučivanje.

No, za to bi bile potrebne ,,promjene u Šengenskom sistemu”. Ukoliko EK ne izađe u susret onda će se, uvjerena je Holmeier, ,,članice po tim pitanjima oprostiti od Evropske unije” i stvari riješiti između sebe.

U međuvremenu će EU preduzeti vojne mere protiv bandi koje krijumčare ljude na sjeveru Afrike. Vojna misija koja je upravo pokrenuta predstavlja tek prvu fazu. U drugoj i trećoj fazi će morati da pronađu brodove koji krijumčare ljude da ih eventualno unište, i u libijskim teritorijalnim vodama, pa i na kopnu. Za to je neophodan mandat UN ili pristanak libijske vlade.

Procjenjuje se da preko Libije dolazi oko 80 odsto izbjeglica, a u zemlji vlada anarhija. Evropljani skloni cinizmu žale za Gadafijem, koji je, dok je bio na čelu libijske države, uzimao novac od Evropljana da bi sprečavao izbjeglice da prema Evropi krenu preko Libije.

Za mandat UN potrebna je saglasnost Rusije. Brisel je produžio sankcije Rusiji pa je teško povjerovati da bi Moskva učinila diplomatsku uslugu EU. Ostaje da se pokuša uspostavljanje saradnje sa Libijom, državom koja ne funkcioniše.

Dakle, neće uskoro biti sprovedene druga i treća faza plana koje obuhvataju mere protiv krijumčara. Masovni beg iz Afrike i sa Bliskog istoka će se nastaviti.

To znači da zemlje na Zapadnom Balkanu moraju da se pripreme za novi talas migranata.

Zakazalo milosrđe

Bežeći od rata i razaranja, veliki broj azilanta koji se u Srbiji često promrzli i gladni nadaju putu ka boljoj budućnosti nisu se susreli sa milosrđem vjerskih zajednica. U Komesarijatu za izbjeglice potvrđuju da Srpska pravoslavna crkva, kao ni Katolička do sada nisu nudili materijalnu pomoć tražiocima azila. „ Najaktivnija Islamska vjerska zajednica i da oni kontinuirano podržavaju tražioce azila, oni donose i hranu i odjeću”, rekao je portparol Komesarijata za izbjeglice i migracije Ivan Mišković. U ovom slučaju , humanost se kosi sa propisima i zakonima, budući da je riječ o pomoći ljudima koji nelegalno borave na teritoriji Srbije. „Ne možete zanemariti ljudski aspekt, ali istovremeno ne možete prenebregnuti činjenicu da vi pomažete nekome ko je izvršio prekršaj ili možda čak krivično delo”, navodi Vladimir Petronijević iz Grupe 484, nevladine ogranizacije koja se bavi problemima migranata. Protođakon SPC Ljubomir Ranković smatra ,,da postoji nekakva barijera u društvu, u javnom životu, da su migrant, kamen u cipeli. Narod u Banji Koviljači je čak organizovao i demonstracije. Prosto je stvorena predstava o njima kao nepoželjnima, koji su tu došli na nelegalan način i da su nekakav teret, i državi”, kaže Ranković. Protesta nije bilo samo u Banji Koviljači već, izuzev Sjenice i Tutina, i u svim drugim mjestima na samu najavu mogućnosti da bi tu mogli biti smješteni azilanati. U Obrenovcu je jedna od za njih predviđenih baraka zapaljena.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima, o ilegalnim naseljima na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek

 

Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.

Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.

Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.

Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.

U  međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…

SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.

Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.

Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.

Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.

Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji  pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.

Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.

On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.

Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.

Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima,  i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.

Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.

Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.

Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.

Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru  u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.

U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.

Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.

Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.

Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.

Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVE MAPE PREKRAJANJA BALKANA: Umjetnost (ne)postojanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema medijskim izvještajima „non-paper“ dokument koji je Janez Janša navodno poslao predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“

 

Ovoga jula Slovenija preuzma predsjedavanje Evropskom unijom. Da li će njeno predsjedavanje proći u tonu onoga što smo posljednjih dana dana mogli čitati na portalima, prije svega iz Slovenije i BiH, znaćemo za nekoliko mjeseci.   Sigurno je: odaslate su strašne poruke. Različiti akteri ih tumače na različite načine. A šta se desilo?

Bosanski, a potom slovenački i mediji regiona prenijeli su vijest o navodnom postojanju non-paper izvještaja koji je slovenački premijer Janez Janša adresirao na Brisel.

Prema medijskim izvještajima, ovaj dokument koji je navodno poslat predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu, je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“.

Prema portalima ovaj neformalni dokument govori o promjeni granica na zapadnom Balkanu, između ostalog o raspadu dejtonske BiH, stvaranju velike Srbije, Hrvatske i Albanije, ali i o promjenama granica Crne Gore, sjeverne Makedonije i Kosova. Ima i onih, koji poput slovenačkog novinara Mirka Majera smatraju da je priča oko dokumenta nastala u kuhinji obavještajnih službi. Slično nastupa i sam Janša.

Slobodna Bosna prenijela je i „detalje“ po kojima se za rješavanje kosovskog pitanja predlaže razmjena teritorija koja je bila osnova pregovora između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i bivšeg predsjednika Kosova Hašima Tačija. Predviđa se mogućnost otcjepljenja Republike Srpske, pripajanje dijelova Crne Gore i Sjeverne Makedonije s albanskom većinom u Albaniji, i priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Plan ima i rezervnu varijantu – da se formiraju tri nacionalne republike u Bosni i Hercegovini.

Janša je putem Twittera negirao postojanje dokumenta i istakao da Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i perspektivu EU zemalja zapadnog Balkana, a da se ovakvim pisanjima pokušava osujetiti njen cilj.

Stvari postaju izuzetno opasne, ali i mutne. Mišelova kancelarija je navodno potvrdila prijem dokumenta novinaru slovenačkog Dela da bi kasnije negirala njegovo postojanje. Da li postoji dokument, sada je već manje važno, jer je očigledno da ideje koje bi se mogle naći u nekom takvom izvještaju postoje u glavama mnogih, i to ne samo regionalnih nacionalista, već i onih sa briselskih adresa.

Slovenački premijer, navode portali iz neimenovanih izvora, nije usamljen u svojim naporima da prekraja granice. Navodno podršku ima u političarima Mađarske, Hrvatske i Poljske, a zeleno svjetlo planu bi navodno dale i Austrija i Francuska.

Glasnogovornik Evropske unije Peter Stano izjavio je da je stav Brisela po pitanju eventualnih promjena granica na Zapadnom Balkanu nepromijenjen. I jasan.

„Ništa ne bi trebalo mijenjati kada su u pitanju granice na Zapadnom Balkanu. Treba raditi na regionalnom pomirenju i saradnji, što je i logika evrointegracionog procesa. Sva otvorena pitanja među državama treba rješavati u procesu koji ne zalazi u opasne teritorije, a koji se oslanja na zakone i principe EU”, rekao je on na redovnoj konferenciji za medije u Briselu.

Po njemu, Evropska komisija nema zvanične informacije o prispjeću, niti sadržaju non papera.

„Ideje koje se predlažu u navodnom non-paperu kojeg je u Brisel uputio slovenački premijer Janez Janša, nisu ni nove, a nisu ni Janšine. On je iskorišten od većih igrača da ih prezentira budući da Slovenija od jula predsjedava Evropskom unijom.“ Ovo je u razgovoru za srbijansku Novu TV rekao Balša Božović, nekadašnji blizak saradnik bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, a odnedavno predsjedavajući Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije. „Zalagati se za takvo rješenje situacije u regiji, znači, sasvim sigurno, novi rat, teži i krvaviji od onog 90-ih godina, koji bi zahvatio sve države, uključujući i Sloveniju. Ako neko misli da se podjela, odnosno prestanak postojanja Bosne i Hercegovine i Crne Gore može izvesti bez rata, taj se grdno vara“, upozorio je Božović. On je rekao da se ovakve ideje oslanjaju na politiku Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, ideju preseljenja naroda, entičkog „čišćenja“.

Politički analitičar Davor Đenero za All Jazeeru je izjavio da je skandalozna vijest o tome da unutar institucija EU navodno kruži neslužbeni dokument u kojem se iznosi prijedlog da bi prostor Balkana trebalo preurediti i to  tako da se pusti na volju konceptima „velikih država”, a da se zemlje poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ostave na milost i nemilost velikodržavnim nacionalizmima.

Po njemu eventualno postojanje ovakvog dokumenta ima i vrijednosnu dimenziju koja se tiče unutrašnjih odnosa Unije, ali i geopolitički aspekt, koji govori o uticaju onih snaga koje sistemski nastoje podrivati Uniju.

Iz Ambasade SAD-a u BiH su za klix.ba rekli da ne žele spekulisati o navodnim izjavama slovenačkih zvaničnika i istakli da je stav SAD-a o ovom pitanju dobro poznat i ostaje nepromijenjen. „Mi smo privrženi principima Dejtona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Što se tiče statusa BiH, tu nisu bitna mišljenja o njemu, nego činjenice i međunarodno pravo. Teritorijalni integritet i suverenitet BiH garantovani su Dejtonskim mirovnim sporazumom“, kazali su iz Službe za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH i posebno precizirali da ni Dejton, ni Ustav BiH ne daju pravo na otcjepljenje nijednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(Ne)postojanje izvještaja je pokrenulo niz reakcija, među kojima je i poziv Željka Komšića slovenačkoj ambasadorki u BiH Zorici Bukinac na razgovor u Predsjedništvu  BiH.

Regionalna televizija N1 izvijestila je da je Bukinac u razgovoru istakla da se slovenačka politika prema BiH nije promijenila te da Slovenija podržava evropski put BiH.

U međuvremenu na Tviteru osviću nove mape Balkana. Premijer Slovenije Janez Janša na svom je nalogu objavio mapu podjele država zapadnog Balkana po etničkim linijama i napisao: „Lažna karta koju po Balkanu širi mreža Drage Kosa i Tanje Fajon.“ Na to mu je nedvosmisleno odgovorila Fajon, koja je članica Evropskog parlamenta ispred slovenačkih Socijaldemokrata. „Lažete Janša! Jako štetno i neodgovorno prema Sloveniji, njenim državljanima i jugoistoku regije.“

Opozicija u Sloveniji traži odgovore od Janše i predsjednika Boruta Pahora o „prekrajanju granica“ na Zapadnom Balkanu. Janša im je odgovorio. Naravno, na Tviteru: „Rado ćemo razgovarati o ne-dokumentu na ne-sjednici, ali mora ga sazvati ne-stranka. Socijaldemokrate su potpuno podivljale. Bez ideja, programa, koncepata, vođstva – samo histerija koju čak i izvoze.“

Radi šire i tačnije slike, valja se vratiti mjesec dana unatrag. Milorad Dodik je još u martu pominjao neimenovanog političara koji je pitao o mogućnosti mirnog razlaza BiH. Identitet ovog političara otkrili su druga dva člana predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Oni su za medije potvrdili da je slovenački predsjednik Borut Pahor tokom martovske posjete Sarajevu pitao da li se „mogu mirno razići u BiH.“ Na ovo pitanje obojica su slovenskom predsjedniku odgovorili kako od mirnog raspada BiH, nema ništa. Dodik je i prije par dana, kao i tada, potvrdio kako vjeruje u tu mogućnost. „Uporno smo u iščekivanju trenutka kada ćemo mirni razlaz učiniti realnim“, kazao je Dodik na konferenciji za novinare trinaestog aprila u Istočnom Sarajevu.

„Svakome u Evropi ko zamišlja da će mirnom podjelom BiH završiti raspad Jugoslavije, treba poručiti da je taj raspad završen i da se poigravanje granicama u regionu ne može završiti mirno i bez ozbiljnih posljedica po čitavu Evropu“, rekao je za slovenski list Delo prije par dana Željko Komšić. „Što se tiče pitanja predsjednika Republike Slovenije o mogućnosti mirnog razlaza Bosne i Hercegovine, mogu potvrditi da je predsjednik ovo pitanje izrazio, ali to nisam shvatio kao njegov stav, već kao neku vrstu zabrinutosti“, rekao je Komšić.

Dodik je ovih dana produbio jaz: „Pomenuti razgovor s Pahorom, koji je spomenuo gospodin Komšić, nije jedini na kojem mi pričamo na taj način. I toga je sve više”. Dodik je optužio Komšića da je htio da unaprijed obeshrabri sve one koji pričaju na temu razlaza. „Još misle da će to biti tabu tema o kojoj ne smije niko da progovori” – rekao je Dodik.

Da je pitanje o razlazu na sastanku slovenačkog predsjednika i trojice članova predsjedništva BiH bilo u drugačijem duhu potvrđuju i u saopštenju iz Pahorovog kabineta. U njemu stoji da je Pahor zagovornik BiH, njenog teritorijalnog integriteta, evropske perspektive i mirnog razvoja, te da želi da ona što prije postane članica EU.

„Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja je i postavio pitanje za sagovornike, sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kada je početkom marta posjetio Sarajevo”, rekao je.

Iz kabineta navode da je na sličnu temu Pahor govorio u svom obraćanju Parlamentu Republike Sjeverne Makedonije 25. septembra 2020. „Ako nema proširenja, teza da raspad bivše Jugoslavije još nije gotov i da je neophodno uspostaviti etničke granice umjesto postojećih polako će zavladati u ovom regionu. Iz istorijskog iskustva znamo da je vrlo malo šansi da se takav proces odvija na miran način bez sukoba koji bi takođe mogli ugroziti sigurnost i stabilnost u jugoistočnoj Evropi uopšte”, govorio je tada Pahor.

Ideje, riječi, djela… Očigledno je da ideje o novim mapama postoje. Bez obzira da li su riječi stavljene na non-paper ili neki drugi izvještaj i odaslate gdje su trebale biti odaslane, ostale su izgovorene. I materijalizovale ideju koja će zauvijek ostati u javnom prostoru. A vrijeme?  Iz iskustva znamo da ono nije uspjelo okruniti „velike balkanske ideje“. Sada, više nego ikada, treba povesti računa da nakon ideja i riječi na red ne dođu djela. Na našim prostorima tanka je linija između djela i nedjela kada su razgraničenja u pitanju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo