Povežite se sa nama

SVIJET

ŠTA ČEKA GRČKU POSLIJE REFERNDUMA: Visoka cijena ponosa

Objavljeno prije

na

Grčka ima rok do kraja nedjelje da iznese ubjedljiv plan reformi, poručili su iz Brisela lideri zemalja članica eurozone u noći između utorka i srijede poslije drugog vanrednog samita za manje od dvije nedjelje posvećenog finansijskoj krizi u toj državi članici. Nekoliko sati kasnije, grčki premijer Aleksis Cipras je u govoru pred poslanicima Evropskog parlamenta zatražio pošten dogovor koji bi omogućio svojoj zemlji da ostane u eurozoni.

“Riješeni smo da se ne sukobljavamo sa Evropom već da se bavimo sistemom vlastite države i promijenimo mentalitet koji će nas i evrozonu vući nadolje,” kazao je premijer Cipras, uz odobravanje poslanika iz lijevih klupa EP. No, Cipras je bio izložen i kritici konzervativnih evropskih poslanika među kojima je najžešći bio šef Evropske narodne partije, njemački političar Manfred Veber, koji je premijeru poručio da mu aplaudiraju evropski ekstremisti, da je on “lažov” i da treba da “prestane da obmanjuje ljude.”

Govoreći pre Ciprasa predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker je poručio da Evropska unija želi i dalje Grčku u eurozoni i da u Briselu postoji spremnost na pregovore, ali je i do sada nezapamćenim rječnikom poručio kako EK ima detaljno razrađen scenario Grexita. “Imamo detaljno razrađen scenario pružanja humanitarne pomoći kako bismo poštovali dostojanstvo grčkog naroda. Imamo i scenario mogućeg dogovora,” rekao je Junker, još jednom optužujući Ciprasa da nije govorio istinu grčkom narodu uoči referenduma.

Predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk je priznao da je situacija krajnje ozbiljna i da samo nekoliko dana dijeli od mogućeg crnog scenarija. “Neuspjeh će značiti najgori mogući scenario, bankrot Grčke i nesolventnost bankovnog sistema,” rekao je Tusk i dodao da su “naivni oni koji misle da to neće imati teške posljedice najpre za Grčku”, ali i će to “pogoditi i Evropu, pored ostalog i u geopolitičkom smislu.”

Cipras je u EP djelovao smireno i relaksirano, mada su u Grčkoj, kako primjećuju zapadni mediji, banke zatvorene, povlačenje gotovine ograničeno na 60 eura dnevno, a privreda u padu. Došao je sa mandatom koji mu je dalo preko 60 odsto glasajućih Grka na referendum u nedjelju 5. jula koji su odbili teške uslove i muke koje su im nametnuli međunarodni kreditori.

Grci su rekli “ne” prije svega zahtjevima koji za pet godina nisu nigdje doveli nego su još više upropastili Grčku. Grci tačno znaju da to ne mogu platiti, što znači da to znaju i u EU. U EU se prije svega radi o političkom pitanju, jer Grčka ekonomski ne može ugroziti samu Uniju, odnosno eurozonu. Političari u EU strahuju šta će se desiti u Španiji, Portugaliji, Irskoj…

No, politika Brisela kojoj su Grci nisu željeli da se pokore, izgleda, sve više odbija i građane članica EU, ali i one koji bi da to postanu. Zato se širi shvatanje kako grčko odbijanje tjera svakog građanina EU da razmisli šta još postoji u toj zajednici što ga čini građaninom. Jer u EU ima sve više nefunkcionalnosti i arogancije, a ne zamjene za tjeskobu nacionalnih država.

Postavlja se i pitanje nastavka djelovanja vladajućeg predatorskog kapitalizma. U Sirizi postoji jaka lijeva platforma, u kojoj je puno veoma dobrih politekonomista. Oni baštine sindrom socijalne države u globalnom kapitalističkom poretku. Otuda je Siriza važna za Grčku, Evropu, pa i druge kontinente, prije svega Latinsku Ameriku i Afriku.

Ostaje pitanje šta u međuvremenu raditi sa EU, što je posebno traumatično za građane zemalja kandidata koji nešto očekuju oko 2020. Upravo zbog njih ne smije se pokrivati katastrofalna evropska politika, smatraju pojedini alaitičari iz EU.

Grci su na referendumu zadobili psihološko olakšanje i ne malu dozu istorijskog ponosa, ali je svima jasno da će cijena biti veoma visoka. Zbog glasnog “ne”, Grcima možda slijedi najteže – od mogućnog puča, pa do iscrpljivanja i gubljenja značaja Sirize. Ogoljeni su konflikti socijalni i politički, raskol između bogatih i siromašnih i između nepomirljivih protivnika u politici dovedeni do usijanja kampanjama za “da” ili “ne” uoči referenduma.

Šta god da uradi narednih dana, grčka vlada ne može očekivati ni brze ni lako postignute rezultate. U prvom obraćanju građanima poslije referenduma Cipras je ukazao da ishod izjašnjavanja nije ničija pobjeda. To je, ocjenjuje se, mudar potez, koji stvara bar retoričku podlogu za saradnju na državnoj ravni. Doprinos tome je, smatra se, i ostavka mnogo hvaljenog ili osporavanog ministra finansija Jorgosa Varufakisa.

EU, pak, ukoliko bi popustila Grčkoj, mogla bi da se suoči sa sličnim zahtjevima, smatra slovenački ekonomista Jože Mencinger. Na drugoj strani, ukoliko dogovor ne bi bio postignut, napravljena bi bila još veća šteta evropskoj monetarnoj uniji, kazao je Mercinger.

Odlučujuću odluku sada ima Evropska centralna banka (ECB). Dužnost ECB je da obezbijedi likvidnost grčkih banaka i daleko je najznačajnija za ono što će se u ovom trenutku dešavati u Grčkoj. Da li će se usuditi da ide protiv Grčke, teško je reći.

Ima pretpostavki da će zapadnoevropski politički lideri izvršiti pritisak na kreditore, tim prije što je dio kredita ECB i nekih drugih banaka pod direktnim uticajem državne vlasti. Proradiće politički interes Zapadne Evrope da ne izgubi Grčku, interes na koji je Cipras najviše i igrao. Da unovči interes Zapada da sačuva tu državu koja je, ne samo iz tradicionalnih evropskih razloga, nego i iz mnogih drugih geopolitičkih razloga, veoma bitna za Evropu.

S obzirom na previranja u Grčkoj nakon referenduma, i druge zemlje Evropske unije mogle bi da zahtijevaju kraj politike štednje. Čini se da je Španija tome posebno sklona. To nije samo zbog i teške ekonomske situacije u zemlji sa visokom stopom nezaposlenosti, već i pojave protestnog pokreta Podemos.

„To što se dešava u Grčkoj, neće se dogoditi u Španiji”, kaže premijer Marijano Rahoj, koji je u više navrata branio stroge mjere štednje koje je njegova vlada sprovodila u protekle četiri godine.

„Ne!” nametnutim mjerama štednje moglo bi da ide na ruku i onim Britancima, koji žele izlazak iz EU. Naime, poslije majske pobjede konzervativaca na izborima u Velikoj Britaniji, ponovo se na dnevnom redu našlo članstvo te zemlje u Uniji. Kako bi konačno skinuo s vrata evroskeptike u sopstvenim redovima, premijer Dejvid Kameron obećao je Britancima referendum. Oni bi 2017. trebalo da glasaju o tome da žele da ostanu u EU.

Mnogi u Velikoj Britaniji koji su stajali iza ideje o zajedničkoj Evropi, kažu da ih je način na koji su se evropske institucije ponašale prema Grčkoj, ponukao da odluče da na budućem referendumu glasaju za izlazak Velike Britanije iz EU.

 

Politička rok zvijezda

Janis Varufakis je vjerovatno bio jedan od najneobičnijih ministra finansija. Dugogodišnji profesor ekonomije u Velikoj Britaniji, Australiji, Grčkoj i SAD, poznat kao svjetski stručnjak za teoriju igara, uvijek je igrao po svojim pravilima i uglavnom izgledao kao politička rok zvijezda.

Ministar nikada nije nosio kravatu, a često je viđan s rancem na leđima. Na posljednjoj konferenciji za štampu se pojavio u majici bež boje sa kratkim rukavima. Nije koristio službeni automobil sa rotacionim svjetlima i sa policijskom pratnjom već je u jakni od kože njemačkih ovčara i kacigom vozio morocikl.

Dan poslije istorijskog referenduma na kome su Grci rekli „ne” mjerama štednje i ultimatumima kreditora, poslije još jednog trijumfa premijera Ciprasa, harizmatični, ali u Briselu omraženi Varufakis podnio je ostavku.

Odgovor zašto je Varufakis podnio ostavku se nazire u objašnjenju ostavke, koju je on objavio na svom blogu.

Na početku pregovora sa kreditorima u februaru, Varufakis je ocijenio kako „politički dunsteri u EU, neupućeni u sistemsku prirodu krize, nameću programe kojima, radi spasavanja ekonomija ponosnih evropskih nacija, na njih bacaju tepih-bombe”.

Uoči referendum Varufakis je otvorio dušu: „MMF treba da snosi krivičnu odgovornost za pogrešne procjene grčkog privrednog rasta”. „Brisel i „trojka” su teroristi koji Grcima pokušaju da nature strah”. „Grčka demokratija odlučila je da neće odumrijeti tempom koji joj nameću brutalni povjerioci, radije će izabrati gnjev” – arsenal je je otrovnih strijela koje je odapeo jedan od Zevsovih sinova.

U grčkim medijima ima najava da harizmatični stručnjak oštrog jezika ostaje Ciprasov savjetnik, ali iz senke.

Na novim pregovorima Varufakisa će zamijeniti Euklid Cakalotis. dosadašnji koordinator grčkog pregovaračkog tima u Briselu, glavni portparol Vlade u Atini za privredu i zamjenik ministra spoljnih poslova za međunarodne ekonomske odnose. Mediji predstavljaju Cakalotosa kao Varufakisovog saradnika.

Cakalotos važi za umjerenijeg člana ljevičarske partije Siriza i smatra se “mozgom” njene ekonomske politike.

 

Njemački lijek iscrpio pacijenta

Poslije njemačkog filozofa Jirgena Habermasa, američkiih ekonomista, nobelovaca Džozefa Štiglica i Pola Krugmana, pozIvom da prestane da zagovara mjere štednje za Grčku obratili su se kancelarki Merkel i poznati ekonomisti Tom Piketi i Džefri Saks. U otvorenom pismu za pariski Mond, londonski Gardijan i još neke listove, navode da je Grčkoj potrebno veliko smanjenje duga, kao dodatak reformama koje se traže od vlade u Atini. Ovi ekonomisti pozvali su Merkelovu da prekine da “na silu hrani” grčki narod “beskrajnim mjerama štednje”.

U pismu se navodi da “lijek koji su prepisali njemačko Ministarstvo finansija i Brisel iscrpio je pacijenta, nije izliječio bolest”, a sada od grčke vlade traži da “prisloni pištolj na sljepoočnicu i povuče okidač”. “Na žalost, metak neće ubiti samo budućnost Grčke u Evropi. Kolateralna šteta će biti ubistvo eurozone kao svetionika nade, demokratije i prosperiteta”, naveli su Piketi i Saks, profesori Ekonomskog fakulteta u Parizu, odnosno njujorškog Univerziteta Kolumbija.

S obzirom na to da se Merkelova smatra ključem u odluci da li će kreditori pristati na poziv Atine da ublaže uslove pomoći, ekonomisti su je pozvali da “razmotri korekciju kursa, kako bi izbjegla dalju katastrofu i omogućila Grčkoj da ostane u eurozoni”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO ZVECKANJE ORUŽJEM I ENERGENTIMA NA ISTOKU EVROPE: Ukrajina i Evropa na novim iskušenjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sprema li Rusija novi rat?

 

Dok se zima približava evropskom kontinentu,  politička i ekonomska situacija sve više podsjeća na jahače Apokalipse koji nose bolesti, nestašice, skupoću, prijetnje ratom… Druga je godina globalne pandemije Corona virusa sa novom serijom zaključavanja u jednom broju evropskih zemalja usljed porasta broja inficiranih i umrlih. Cijene pšenice na berzama su skočile gotovo duplo u zadnje dvije godine, dok je od ljetos cijena struje u Evropi u konstantom porastu. Od septembra je veleprodajna cijena električne energije skočila za 36 odsto u Njemačkoj, 48 odsto u Francuskoj i nevjerovatnih 260 odsto u Britaniji. Jedan od razloga za nevjerovatne skokove struje je neizvjesnost snadbijevanja Evrope prirodnim gasom. Oko 35 odsto evropskih zaliha dolazi iz Rusije, sa tendencijom porasta udjela kada/ako se pusti u rad kontroverzni Nord Stream 2 gasovod koji ide od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Spekulacije da li će Rusija isporučivati tražene količine i po kojoj cijeni (uključujući i političke ustupke Kremlju) direktno utiču na evropske berze. Tako je 6. oktobra cijena električne energije koja se dobija iz prirodnog gasa dostigla rekordnih 155 eura po megavatu, da bi isti dan ekpresno pala za 26 odsto (na 114 eura/MWh) nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio da će Rusija isporučivati veće količine gasa Evropi. U međuvremenu su krajem oktobra i početkom ovog mjeseca cijene opet porasle za 15 odsto nakon prijetnje bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da će zatvoriti tranzit gasa koji ide preko njegove teritorije zbog zapadnih sankcija njegovom režimu. Gomilanje ruskih trupa i tvrdnje o mogućoj novoj ruskoj invaziji na Ukrajinu podstiču strahove da bi dotok gasa i preko Ukrajine mogao isto biti doveden u pitanje.

Najnoviji udar na nestabilno energetsko tržište je nedavno došao iz Njemačke kada je obznanjeno da će početak rada gasovoda Nord Stream 2 morati sačekati makar proljeće iako su radovi na njemu završeni već u septembru. Navodno njemački regulator ne može izdati dozvolu za rad dok se projekat GASPROM-a potpuno ne harmonizira sa njemačkim i EU zakonima dok mnogi iza ove odluke vide pritisak Vašingtona, Londona i Pariza zbog Putinovih vojnih igara oko Ukrajine. Objava o odlaganju dozvole za rad gasovoda je momentalno izazvala skok cijene gasa od novih 17 odsto. Tako će, ukoliko ne bude novih promjena, Kremlj morati nastaviti tranzit gasa kroz sada neprijateljsku Ukrajinu sa kojom je maltene u ratnom stanju još od aneksije Krima i kasnije otvorene invazije na istočni dio Ukrajine 2014. godine. Projekat Nord Stream 2 mnogi kritičari vide kao plan da se Ukrajina kao značajna tranzitna ruta za ruski gas prema Zapadnoj Evropi potpuno zaobiđe i odsječe sa ciljem da se zemlja natjera natrag u rusku sferu uticaja. Zbog toga su firme koje su radile na projektu stavljene pod režim sankcija za vrijeme Trampove administracije a Njemačka trpjela velike kritike i optužbe da se maltene obnavlja zloglasni Ribentrop-Molotov pakt iz 1939. kojim je Istočna Evropa podijeljena u njemačku i sovjetsku interesnu sferu. I Berlin i Moskva odbacuju takve optužbe navodeći da je u pitanju strogo komercijalni projekat koji će osigurati nesmetanu isporuku gasa kroz međunarodne vode Baltičkog mora i da neće zavisiti od političkih dešavanja drugdje. Administracija predsjednika Bajdena je skinula sankcije sa projekta uz određene verbalne garancije njemačke vlade da se gasovod neće koristiti kao oruđe ruskog pritiska na Poljsku i Ukrajinu.

S druge strane situacija u neposrednom susjedstvu Rusije je sve samo ne stabilna. Nepredvidivi bjeloruski saveznik i predsjednik Lukašenko je nakon debakla na predsjedničkim izborima i otvorenoj krađi glasova u avgustu 2020. god. ozbiljno uzdrman i opstaje na vlasti isključivo zahvaljujući represivnom aparatu i podršci Kremlja. Organizovano dovođenje migranata iz Iraka i drugih bliskoistočnih i azijskih zemalja i liferovanje preko granica EU kako bi se osvetio za sankcije stvara glavobolje Moskvi jednako koliko i Briselu.

Međutim, Rusija za razliku od Bjelorusije koja je i dalje čvrsto u njenoj sferi ima sve manje uticaja na dešavanja u Ukrajini – mimo teritorija koje je osvojila u ratu 2014. godine i time odgurnula najveći dio ukrajinskog stanovništva od sebe. Evroatlantske integracije imaju ogromnu podršku ukrajinske javnosti, koliko god da izgleda daleko članstvo u EU i NATO. Vizna liberalizacija i lakše dobijanje radnih dozvola u EU su pomogli većem povezivanju sa Zapadom. Dobijanje tomosa o autokefalnosti ukrajinske crkve od strane Vaseljenske patrijaršije u Carigradu je zadalo snažan udarac mekom ruskom uticaju Moskve čija ukrajinska pravoslavna filijala postaje sve manja i potiskivana na margine društvenog uticaja.

S druge strane, Rusija se ne miri lako sa gubitkom posjeda i po drugi put je ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Za razliku od vojnih manevara koji su održani u aprilu ove godine po čijem okončanju su ruske trupe vraćene u svoje baze, sadašnji raspored ukazuje na promjene u geostrategiji. Naime, kompletna sibirska 41. Kombinovana armija sa štabom u Novosibirsku je premještena u Centralni vojni distrikt u Jeljniju, blizu bjeloruske granice da pokriva sektor koji je do sada pokrivala bjeloruska armija sa kojom Moskva ima zajedničku stratešku komandu. Trenutno se blizu ukrajinske granice nalazi 100 hiljada ruskih vojnika uz veliku podršku oklopnih i artiljerijsko- raketnih jedinica. Vojni analitičari na Zapadu smatraju da je raspoređivanje 41. armije između 6. armije Sjevernog vojnog distrikta sa sjedištem u Sankt Petersburgu i 20. armije stacionirane u Voronježu Rusija pojačala svoje ofanzivne kapacitete. Naime, u slučaju eskalacije 41. armija može biti iskorištena za napad na takozvani Suvalki Džep na teritoriji Poljske i Litvanije kojim je razdvojena ruska baltička enklava Kalinjingrad od ostatka zemlje. Takođe, 41. armija može biti upotrijebljena da napadne Ukrajinu sa sjevera preko teritorije Bjelorusije kako bi ugrozila ukrajinske jedinice na istoku koje stoje naspram separatističkih proruskih snaga u Donbasu i Lugansku i regularne ruske armije nagomilane u Rostovu na Donu. U slučaju da dođe do najgoreg procjenjuje se da bi glavni cilj ruskih snaga bio da ovladaju ukrajinskom obalom Azovskog mora i spoje se sa anektiranim Krimom. Ruski pokušaj zauzimanja luke Mariopolj je 2014. doživio vojni fijasko.

Dalje ukrajinsko udaljavanje od ruske interesne sfere i čvršće povezivanje sa NATO paktom stvara vidljivu nervozu u Kremlju i stoga pojedini zapadni analitičari pokazuju razumijevanje za ruske igre oko energenata i pritisaka na zvanični Kijev jer ne žele vojnu prijetnju u svome dvorištu kako je to nedavno formulisao ruski ministar odbrane Sergej Šojgu. Ruska strana navodi svoje argumente kao što je nedavna posjeta britanskog ministra odbrane koji je potpisao u Kijevu program modernizacije ukrajinske ratne mornarice i dogovorio prodaju nekoliko fregata. Projekat modernizacije mornarice je vrijedan 1,3 milijarde dolara a pregovara se i o modernizaciji kopnene vojske. U međuvremenu je predsjednik Bajden odobrio vojnu pomoć od 250 miliona dolara, prevashodno u vidu isporuke antitenkovskog sistema Javelin kojim bi ukrajinska vojska nadoknadila rusku nadmoć u oklopnim jedinicama. Britanski i američki ratni brodovi sve su češće prisutni u Crnom moru što Moskva ne dočekuje sa oduševljenjem.

Najveći trenutni podstrek ukrajinskom vojnom potencijalu je isporuka turkih bezpilotnih letilica Bayraktar T2B koji je izazvao pravu buru u Moskvi. Naime, turski dron T2B se pokazao kao pravi game changer u drugom jermensko-azerbejdžanskom ratu oko jermenske enklave Nagorno-Karabah. Turski dron (zajedno sa izraelskim borbenim dronom Harop) je odlučujuće uticao na ishod rata u kome su Jermeni opremljeni ruskim borbenim sistemima i tehnologijom (pretposljednje generacije) doživjeli teški poraz i koje je samo direktno posredovanje Moskve spasilo od krajiške kataklizme kao 1995. u Hrvatskoj. Turska i Ukrajina su čak najavile da će turski koncern Bayrak otvoriti i fabriku dronova u Ukrajini. Za sada ostaje sve na najavi jer je najosjetljivija tehnologija za T2B dron do sada bila isporučivana iz Kanade koja je najavila da više neće prodavati Turcima senzore za navođenje vatre i opremu za zaštitu od elektronskih dejstava.

Nedavno je T2B imao i prvu akciju na okupiranom istoku Ukrajine kada je nakon ruskog topovskog napada na ukrajinske položaje uništena ruska artiljerijska pozicija. Akcija drona je snimljena i odmah je dospjela i na Facebook. Sadašnji ruski protivavionski sistemi najvjerovatnije nemaju odgovor na napade ovakve vrste dronova što je pokazao i sukob u Nagorno-Karabahu.

Većina analitičara smatra da će Rusija maksimalno iskoristiti energetske poluge da izdejstvuje određene ustupke prije nego se odluči na vojnu varijantu bilo koje vrste. Do tada će berzanske igre sa strujom i hranom i zveckanje oružjem plaćati obični građani Evrope i Ruske Federacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PORUKE SAMITA EU – ZAPADNI BALKAN U SLOVENIJI: Decenija skuplja vijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

I nakon slovenačkog samita igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalim problemima imati snage na dugom i neizvjesnom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori

 

Slovenačko predsjedništvo Vijeća Evropske unije ove nedjelje bilo je domaćin sastanka čelnika 27 zemalja EU, Crne Gore, Bosne i Hercegovina, Srbije, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Na Brdu kod Kranja uz ova 33 predstavnika sastanku su prisustvovali Ursula von der Lejen iz Evropske komisije i Šarl Mišel iz Evropskog savjeta. Samit EU – Zapadni Balkan, treći u posljednje tri godine, središnji je događaj drugog slovenačkog predsjedavanja Vijećem EU. Predsjednica EK u susret ovom događaju najavila je da se radi o veoma važnom samitu. „Želimo poslati vrlo jasnu poruku da Zapadni Balkan pripada EU, da ih želimo u EU i da smo jedna evropska porodica. Mi dijelimo istu istoriju i iste vrijednosti, a ja duboko vjerujem da dijelimo i istu sudbinu”, poručila je ona.

Nakon neformalnog sastanka u utorak veče Mišel je naglasio da je EU spremna da mobiliše mnogo novca za podršku reformama u regionu Zapadnog Balkana. „Želimo bliže veze sa ovim zemljama i ovo će biti prilika za otvorenu razmjenu mišljenja kako bismo vidjeli šta bi mogli biti sljedeći koraci u procesu”, poručio je Mišel.

Mnogo je analitičara koji smatraju da EU ima više od jednog kompasa, te da se jednim samitom neće riješiti mnogo. Pozitivne poruke Lejenove, Mišela i premijera Slovenije Janeza Janše koji su se čuli nakon samita daju izvjesnu nadu da smo i mi dio Evrope.

Pozitivne poruke stigle su i sa drugih strana EU. Holandija spada u grupu država koje nijesu oduševljene proširenjem. Ipak, premijer Mark Rute na Brdu je pozvao na što bržu deblokadu pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, koje otežava Bugarska. „Nisam oduševljen što su pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom blokirani. Mislim da bismo ih trebali deblokirati što je prije moguće. Nadamo se da se to može dogoditi nakon izbora u Bugarskoj. U isto vrijeme moramo učiniti sve što možemo da se to dogodi“, rekao je Rute.

Premijer Španije Pedro Sančez se pojavio na sastanku u Sloveniji. Ovo je prvi put da jedan španski političar učestvuje na skupu gdje Kosovo ima ravnopravno učešće. Španija je jedna od država članica (uz Grčku, Rumuniju, Kipar i Slovačku) koje nisu priznale Kosovo.

„Balkan je dio Evrope, a Španija je predana evropskom proširenju i integraciji balkanskih zemalja u EU“, rekao je španski premijer. Na pitanje novinara je li mu neugodno sjedjeti za zajedničkim stolom sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem, Sančez je rekao da je potrebno učestvovati na svim takvim sastancima.

Janša je na zajedničkoj konferenciji nakon Samita izjavio da je ovaj događaj kamen temeljac daljih odnosa unutar Evrope zbog važnosti brojnih procesa koji bi trebalo da stvore jače veze između zemalja i eventualno dovedu do snažnije i proširene EU.

Podrška planovima EU stigla je i sa one strane Atlantika. Američki predsjednik Džo Bajden u razgovoru sa predsjednicom EK izrazio je snažnu podršku za nastavak pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana.

Mediji su objavili sadržaj Deklaracije u vezi sa regionalnom saradnjom.

„Potrebni su dalji, odlučni napori čelnika Zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obavezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na samitu u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njenom evropskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i preduzeća. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.

Partneri na Zapadnom Balkanu u objavljenom dokumentu ponavljaju svoju predanost evropskim vrijednostima i načelima te sprovođenju neophodnih reformi u interesu svog naroda.  To su riječi. Djela su drugo. Potpora EU Zapadnom Balkanu i dalje će biti povezana s opipljivim napretkom u vladavini prava i društveno-ekonomskim reformama.

Danima pred sastanak spekulisalo se o datumu pridruživanja. Nigdje se ne precizira kada bi se moglo desiti da Zapadni Balkan u cjelini ili pojedinačno bude dio EU. Iz Janšinog obraćanja moglo se zaključiti da će proces proširenja biti u fokusu u narednoj deceniji. Iz ove perspektive, put ka EU izgleda kao maraton.

Predsjedavajući predsjedništva BiH Željko Komšić komentarisao je vremenske rokove: „Mislim da mi generalno na Zapadnom Balkanu, nakon svega što smo imali priliku da vidimo u i oko EU, možemo imati jednu vrstu blagog optimizma. Slovenija je insistirala na tome što bi nama pogodavalo da se odredi vremenski rok za integraciju Zapadnog Balkana u EU i trebalo bi da bude 10 godina, međutim to nije usvojeno od drugih partnera“.

Janša je naveo da bi se buduća mapa Evrope mogla riješiti kroz tri procesa. Kako bi se sve uspješno okončalo, oni će morati da teku paralelno. Evropske institucije moraće se adaptirati; otvoreni konflikti moraće se sanirati, naročito Srbija– Kosovo i Sjeverna Makedonija–Bugarska. Treći proces uključuje pristupne pregovore koji se po Janšinom mišljenju moraju odvijati paralelno sa ostala dva.

„Potrebni su odlučni napori za podsticanje pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i za pronalaženje i sprovođenje konačnih, uključivih i obavezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja koja su ukorijenjena u nasljeđima iz prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom i utvrđenim principima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije i preostale slučajeve nestalih osoba i pitanja ratnih zločina“, stoji u Deklaraciji.

U Deklaraciji se navode i mnoge druge dvosmjerne obaveze, među kojima su i smjernice za provođenje Zelene agende za Zapadni Balkan.

Utvrđen je i značajan investicioni paket koji će u sljedećih sedam godina iznositi oko 30 milijardi eura za regiju, a koji se sastoji od 9 milijardi eura bespovratnih sredstava i 20 milijardi eura ulaganja.

Trebalo bi da susreti lidera EU i Zapadnog Balkana postanu tradicija i najvjerovatnije će se organizovati svake godine. Prošlogodišnji samit je održan u video-formatu zbog epidemiološke situacije. Prije toga se samit sa zemljama regiona održao u Sofiji. Bio je to prvi samit nakon 15 godina, kada je u Solunu, 2003. godine prvi put potvrđeno da su vrata EU otvorena za države Zapadnog Balkana.

Nakon samita na Brdu, češko predsjedavanje takođe namjerava da u drugoj polovini 2022. godine organizuje samit sa Zapadnim Balkanom u Pragu.

Ako sumiramo utiske slovenačkog samita, riječi koje su najčešće odzvanjale medijima, saopštenjima i završnom konferencijom bile su milijarde koje je EU već potrošila na Zapadni Balkan. Naravno, i planiranih 30 milijardi koje bi trebale imati ulogu pogonskog goriva na evropskom kursu. Između redova moglo se pročitati da se EU neće tako lako odreći ovolikog ulaganja. Ako milijarde imaju ulogu šargarepe, rastegljivi vremenski okvir koji se proteže do 2030. godine  predstavljaju štap. Naravno, ni 2030. ne mora biti krajnja granica.

I nakon slovenačkog samita, diplomatskih ljubaznosti i pozitivnih poruka iz EU, igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalnim problemima imati snage na dugom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori.

 

Balkanski putevi ka EU

Šest zemalja Zapadnog Balkana nalaze se u različitim fazama pristupa EU, a Crna Gora je otišla najdalje u pregovorima. Naša zemlja podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2008. Razgovori o pristupanju, koji su započeli 2012, nekako napreduju. Otvorena su 33 poglavlja, a tri su privremeno zatvorena. Najveće prepreke i dalje ostaju korupcija, organizovani kriminal, ekonomija… Nestabilna politička situacija dala je našem putu nekoliko skretanja. Neki, čitajući između redova poruka samita, smatraju da bi pravilnim potezima Crna Gora mogla postići puno za relativno kratko vrijeme i biti neka vrsta ohrabrenja za ostatak balkanskog konvoja. Pošto kočničara ovog procesa u Crnoj Gori ne nedostaje, mnogima EU izgleda kao tačka na horizontu.

I Srbija je formalno otvorila pristupne pregovore. Podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2009. Pristupni pregovori započeli su 2014. godine, ali su napetosti između Srbije i Kosova zakočile proces. Drugi problem je to što Srbija uspostavlja bliske veze sa Kinom i Rusijom uprkos upozorenjima sa Zapada o uticaju dvije sile u regiji.

Više izvora potvrdilo je da će se premijer Kosova sastati sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, u prisustvu odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona.

Sjeverna Makedonija podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2004. Iako je ispunila kriterijume za početak pregovora o pristupanju, Bugarska, koja je članica EU, se protivi njenom uključivanju zbog spora oko jezika i nacionalnog identiteta.

Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU 2009. godine, ali uprkos ispunjavanju svih zahtjeva EU, pregovori o članstvu još nisu počeli. Budući da su ponude Albanije i Sjeverne Makedonije povezane i da je za pokretanje pregovora o pridruživanju potrebno jednoglasno odobrenje svih država članica EU, Sofijin je veto prepreka i za Albaniju da krene naprijed. Prijave Albanije i Sjeverne Makedonije za članstvo u EU moraju se nastaviti zajedno, smatra Žozep Borel Visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost.

Bosna i Hercegovina se od 2003. smatra potencijalnim kandidatom za članstvo u EU za koje se prijavila 2016. godine. Prije samog samita stigle su poruke podrške BiH. Dan uoči Samita usvojena je Deklaracija Evropske narodne partije (EPP) u kojoj je naglašeno da se suverenitet i integritet svake zemlje Zapadnog Balkana moraju u potpunosti poštovati. Ovakav zaključak je naročito važan za BiH oko koje i u kojoj duhovi prošlosti ne miruju.

Biće zanimljivo vidjeti i šta će se u skorijoj budućnosti desiti sa platformom Otvoreni Balkan koju su pokrenuli Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Nakon samita brojni regionalni mediji zakjučili su da je ovaj plan doživio krah.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AVGANISTAN U CENTRU PAŽNJE: Kabulske enigme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere. Kakve? Niko ne zna

 

Opasnim požarima i ponovnom skoku broja zaraženih od COVID-19 primat u svjetskim medijima uzela su dešavanja u Avganistanu. Iz sata u sat stižu nove informacije iz zemlje u kojoj je Vlada podržavana od SAD-a i njihovih saveznika nestala u rekordnom roku.

Brojni politički analitičari smatraju da vlada Ašrafa Ganija nije razmontirana u par dana avgusta, već da je to proces koji je počeo još na pregovorima u katarskoj Dohi prošle godine kada je administracija Donalda Trampa preko svog predstavnika potpisala mirovni sporazum sa talibanima.

Sporazum koji je trebao da obezbijedi mir u toj zemlji predviđao je oslobađanje 5.000 talibana iz vladinih zatvora. Sa suprotne strane je obećano da talibani neće dozvoliti ekstremistima da koriste tlo Avganistana za planiranje napada protiv SAD i njihovih saveznika.

Povlačenje američkih trupa nakon dolaska Džo Bajdena na vlast donijelo je komešanja na avganistanskoj političkoj sceni koja, su imala samo jedan ishod. Onaj koji je viđen u nedjelji za nama.

Sada već bivši predsjednik Gani pobjegao je iz zemlje usred nadiranja talibana, a njegova administracija se raspala kao kula od karata. Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Prenatrpani avioni, panika, slavlje talibana… Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere.

Neobično je bilo gledati prvu zvaničnu pres konferenciju koju su ove nedjelje održale talibanske vođe. Na njoj su zagrantovali siguran prolaz onima koji žele napustiti Avganistan. „Islamski emirat neće se nikome osvetiti, nemamo zamjerki nikome. Oprostili smo svima onima koji su se borili protiv nas”, rekao je na prvoj pres konferenciji glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid. Novinarima pozvanim u medijski centar, koji je koristila bivša uprava, obznanjeno je da niko neće otići pred vrata onih koji su pomagali prethodnu vladu. Postoje i izvještaji koji govore upravo o sličnim scenarijima. Na istoj konferenciji moglo se čuti i nezgrapno obećanje da će se poštovati prava žena i da će privatnim medijima biti dopušteno da „ostanu nezavisni” ako „ne rade protiv nacionalnih vrijednosti”.

Bivši predsjednik nije siguran u ovakav razvoj događaja, pa je u posljednjoj poruci prije odlaska rekao da vjeruje da će nebrojeni patrioti postati mučenici i da će Kabul bio uništen. „Talibani su pobijedili i sada su odgovorni za čast, imovinu i samoočuvanje njihovih sunarodnika”, rekao je Gani.

Mediji navode različite brojke onih koji su poput Ganija podigli sidra i otišli u neizvjesnost svjetskih bespuća.

Oko 20.000 Avganistanaca biće dočekano u Velikoj Britaniji u narednim godinama otkrio je Boris Džonson i obećao da će do 5.000 stanovnika te zemlje već ove godine pronaći utočište u Britaniji. „Dugujemo zahvalnost svima onima koji su s nama radili na poboljšanju Avganistana u posljednjih 20 godina“, rekao je Džonson.

Humanitarni radnici regiona osvrnuli su se na situaciju i primijetili da će balkanska ruta i u budućnosti biti staza kojom će se kretati veliki broj izbjeglih iz ove azijske zemlje.

Internacionalni komitet za spašavanje (IRC), koji je aktivan u Avganistanu od osamdesetih godina prošlog vijeka, zabilježio je da u zemlji od 38.9 miliona stanovnika, preko 18 miliona treba humanitarnu pomoć. Po njihovom Indeksu ljudskog razvoja ova zemlja zauzima 169 od 189 mjesta. Prošle je godine predsjednik Gani rekao da 90 posto stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno.

UN-ova kancelarija za koordinaciju ljudskih poslova (OCHA) izvijestila je da je  ove godine gotovo 390.000 ljudi raseljeno zbog sukoba širom Avganistana. Zabilježen je veliki porast od maja. Mediji ovo povezuju sa akcijama povlačenja američke vojske iz ove zemlje koje su pokrenute tog mjeseca.

Vijeće UN-a za ljudska prava održaće posebnu sjednicu o situaciji u Avganistanu sljedeće nedjelje, a Ženevski forum sazvaće se 24. avgusta.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki rekla je novinarima kako je uprava trenutno usredsređena na proces evakuacije hiljada Amerikanaca i avganistanskih saveznika iz Kabula, prenio je AFP.

Veliki je broj stranih državljana, mahom vezanih za diplomatska predstavništva, koji čekaju na evakuaciju.

SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Indija i druge zemlje pokrenule su spasilačke misije za svoje građane, ali i avganistanske državljane koji pokušavaju pobjeći iz zemlje.

„Duboko sam tužan zbog činjenica sa kojima se sada suočavamo, ali ne žalim zbog svoje odluke da okončam američko ratovanje u Avganistanu“, naveo je američki predsjednik Džo Bajden. Po njemu brzi kraj avganistanske vlade pokazao je opravdanost njegove odluke da se okonča učešće američkih trupa u akcijama u toj zemlji. „Amerikanci ne mogu i ne treba da umiru i da se bore u ratu u kojem Avganistanci nisu spremni da se bore sami za sebe“, kazao je.

I Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, okrivio je brzi kolaps avganistanskih oružanih snaga neuspjehom vođstva u zemlji. Na njegove izjave može se nadovezati Bajdenova konstatacija: „Avganistanska vojska imala je 300.000 ljudi – više nego mnoge članice NATO – dali smo im svo oružje koje smo mogli, pružali smo im podršku iz vazduha, isplaćivali njihove zarade. Dali smo im svaku šansu, ali nismo im mogli dati volju za borbu“.

„Ovo je užasno vrijeme za našu zemlju. Mislim da svih ovih godina naša zemlja nije bila toliko ponižena”, rekao je bivši predsjednik Donald Tramp u emisiji Fox News. „Ne znam kako to nazvati – vojni  ili psihološki poraz.“

Rejting odobrenja predsjednika Bajdena pao je i dosegao najniži nivo do sada nakon što se avganistanska vlada koju podržava SAD srušila, navodi Reuters. Nacionalno ispitivanje javnog mnijenja, urađeno u ponedjeljak, pokazalo je da je 46% odraslih Amerikanaca odobrilo Bajdenov učinak na dužnosti, što je najniže zabilježeno u nedjeljnim ispitivanjima koja su započela kada je stupio na dužnost u januaru.

Naravno, ovo nije učinak samo jedne administracije. Od 2001. godine, za vrijeme četiri američka predsjednika, među kojima je i Tramp, SAD su potrošile 2,26 milijarde dolara u Avganistanu, izračunato je u sklopu projekta Costs of War na Univerzitetu Brown. Mnogi se slažu da je jedno od najvećih američkih „ulaganja“ rezultiralo ponižavajućim krajem najdužeg američkog rata.

Mediji prenose da je više od 144 milijarde dolara ušlo u Avganistan sa ciljem obnove, sa naznakom da je veći dio tog novca otišao u ruke privatnih izvođača i nevladinih organizacija. Njujork Tajms je još prije nekolike godine izvijestio da SAD ratuju na kredit, te da će oko 600 milijardi dolara biti potrošeno na kamate zajmodavcima do 2023. godine.

„Povlačenje iz Avganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048“, piše Nju Jorker.

U obuku i opremanje avganistanske vojske koja je trebala čvrstom rukom da drži zemlju pod kontrolom, uloženo je preko 80 milijardi dolara. I to je jedan od većih razloga što je svijet ostao začuđen brzinom kojom su državne snage položile oružje i prepustile zemlju Talibanima.

O ovakvim scenarijima je ipak bilo govora i u krugovima Stejt dipartmenta. Izvještaj SIGAR-a (tijela vlade SAD-a za nadgledanje rekonstrukcije Avganistana) iz 2017. o naporima SAD-a za obuku avganistanskih sigurnosnih snaga pokazalo je da su „politički ograničeni“ rokovi Vašingtona „dosljedno potcjenjivali otpornost avganistanske pobune“, dok su precjenjivali sposobnosti snaga avganistanske vlade. U njihovom izvještaju uočen je niz logističkih i tehničkih grešaka u protekle dvije decenije.

Posle debakla u Avganistanu raste pritisak i na njemačku vladu. Kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Hajko Mas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

„Gorak, dramatičan i strašan je razvoj događaja, posebno za ljude u Avganistanu“, naglasila je njemačka kancelarka. Mas se osvrnuo na talibansko munjevito osvajanje vlasti: „Nema šta da se uljepšava. Svi mi, njemačka vlada, tajne službe, međunarodna zajednica, svi smo pogrešno procijenili situaciju“.

NATO je u utorak upozorio da je zadržao vojnu moć za akcije iz daljine ukoliko talibani ugoste terorističke skupine. Stoltenberg je upozorio: „Oni koji sada preuzimaju vlast imaju odgovornost da osiguraju da se međunarodni teroristi ne vrate. Imamo mogućnosti udara terorističkih grupa iz daljine ako vidimo da se one ponovo pokušavaju uspostaviti i ako budu organizovali napade na saveznike u NATO-u i njihove zemlje”.

Od zemlje do zemlje, odmjerava se snaga novih struktura u Kabulu.

Ruski ambasador u Avganistanu Dmitrij Žirnov rekao je da je imao „konstruktivan” i „pozitivan” sastanak s visokim predstavnicima talibana u Kabulu koji je „bio posvećen isključivo sigurnosti ambasade“. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov rekao je da njegova zemlja podržava pokretanje nacionalnog dijaloga u Avganistanu sa učešćem svih političkih, etničkih i vjerskih snaga.

Turska optimistično gleda na poruke talibanskih predstavnika, a Kina je objavila da poštuje odluke avganistanskog naroda.

Dobar poznavalac prilika u Avganistanu Vinfrid Nahtvaj misli da talibane treba posmatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, prenosi DW. „Onda bi moglo da se odluči: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama avganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće da sprovedu svoju ideologiju“, zaključuje on.

Na prvom obraćanju novinarima, talibanski glasnogovornik je pričao i o emancipaciji Avganistana, te da će ovo biti drugačija era od one koju ljudi pamte s kraja prošlog vijeka. Londonski Gardijan pisao je o razlikama između ove zemlje danas i u vrijeme posljednje talibanske vlade. Kao slikovite primjere navodi: posljednjih 20 godina stopa smrtnosti dojenčadi pala je za pola. Gotovo nijedna djevojka nije išla u školu pod prvim talibanskim režimom, sada je pohađa svaka treća. Prije 15 godina manje od jedan od četiri stanovnika imao je pristup električnoj energiji. Sada ga imaju gotovo svi. To su neki od dometa koje je teško izbrisati, a za talibane bi vjerovatno bilo pogrešno i da pokušaju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo