MONITOR: Nezvanično ste, prije nekoliko godina, bili kandidat za direktora Bezbednosno-informativne agencije Srbije. Da li je ova služba, faktički a ne samo promjenom imena i položaja u sistemu bezbjednosti, reformisana? DRAGIŠIĆ: Nije napravljena nikakva reforma. Posao obaveštajne službe je usmeren prema inostranstvu, ona bi trebalo da prikuplja informacije, pravi analize i na osnovu toga trebalo bi da se vodi politika zemlje. Ona bi trebalo da političkom vrhu zemlje omogući da vodi politiku u skladu sa relevantnim informacijama, da se odluke ne donose u mraku. Mi danas nemamo taj kapacitet BIA, a još veći problem je ta politička zloupotreba službe koja je sve manja, ali i sada postoji. Rade Bulatović je prvi smanjio taj politički uticaj, ali BIA se isključuje i iz svog posla što ne valja. Nedavno smo u Beogradu imali slučaj sa Paradom ponosa, kada su desničarske ekstremne grupe blokirale događaj. To je posao BIA – da prati takve organizacije i parapolitičke centre moći koji funkcionišu u ovom društvu, kakvi su planovi velikih sila prema Srbiji, kakvi su planovi susednih zemalja… Na koji bi način reagovali. Ove ekstremističke grupe ozbiljno ugrožavaju ustavni poredak. Oni su praktično uspeli da urade ono što su hteli. To je bio jedan eklatantan primer kako je BIA pala na kolena. Naravno, tu nije samo BIA kriva, krivo je, pre svega, političko rukovodstvo.
MONITOR: Kako da bezbjednjaci daju prednost struci, profesionalnom moralu i poštovanju ne samo domaćih već i međunarodnih propisa i konvencija, u jednom još uvijek vladajućem političkom haosu. Jer, i Ratko Mladić je bio školovani oficir. Govorim o jakom uticaju ideologija, političkih predrasuda u glavama profesionalaca. DRAGIŠIĆ: JNA je najveći poraz doživela 9. marta 1991. Tog dana uveče, JNA je postala paravojna formacija. U suštinskom smislu. Nije dovoljno da vi nosite oznake određene vojske i da se smatrate legalnim oružanim snagama. Onog trenutka kad prestanete da poštujete ustav i zakone po kojima ste formirani, postajete paravojna jedinica. Kada je JNA dopustila da je Milošević izvede na ulice protiv demonstranata 9. marta, ona je postala paravojna formacija. To je bio trenutak kada je vojska izgubila svaki kredibilitet.
MONITOR: Ali kako je JNA mogla da „zaštiti Jugoslaviju”? Posebno kada je došlo do međunarodnog priznavanja Slovenije, Hrvatske i BIH? DRAGIŠIĆ: Ja sam u junu 1991. dobio poziv za mobilizaciju i odazvao sam se. Od mog odlaska do demobilizacije, ideologiju smo promenili tri-četiri puta. Kao i ja i većina ljudi koji su tada bili u vojsci došli smo tu da bismo odbranili Jugoslaviju.
MONITOR: A od koga da je zaštitite – od unutrašnjih neprijatelja, od spoljnih? DRAGIŠIĆ: Od unutrašnjih neprijatelja. Bila je velika greška što nismo izašli na granice, razoružali TO Slovenije, paravojne formacije u Hrvatskoj, razoružali paravojne formacije u Kninu. To je JNA morala da uradi. A onda, nakon toga, ,,izvolite gospodo – izbori, donosite ustave, pa ako odlučite da se otcepite-bujrum!”. Prvo, vojska nije smela da se svrstava ni na jednu stranu, jer je to bila jugoslovenska vojska. Nije smela da stane na stranu Miloševića.
MONITOR: Ima li i danas sumnji na ozbiljan organizovan kriminal nalik onom iz 90-tih, ne samo u Srbiji već i regionu, Crnoj Gori? DRAGIŠIĆ: Organizovani kriminal je u ovom regionu odlično organizovan. Ja bih ga ovde nazvao ,,odlično organizovani kriminal”. Po organizovanom kriminalu ovaj je region ,,evropski lider”. Najvažniji indikator je uvek cena narkotika na ulici. U svakoj od dvadesetak uhapšenih grupa koje se u Srbiji hapse ima i četiri-pet pripadnika MUP-a, radnika državne uprave… Glavno obeležje organizovanog kriminala i jeste povezanost sa državnim strukturama.
MONITOR: Da li vam je neobična izjava ministra Dačića povodom akcije ,,Morava” – da je hapšenje više od 500 dilera samo ,,preventivna akcija” da bi se upozorili narko-bosovi? DRAGIŠIĆ: Pri tom je pušteno više od 400. To je sve vrlo neozbiljno.
MONITOR: Zanimljive su indicije o nekakvim planiranim atentatima. Kada je uhapšen Željko Milovanović, sada optuženi za ubistvo Iva Pukanića, kod njega je nađena profesionalna oprema obično korišćena za planiranje atentata. Aluzije su išle ka političkom i državnom vrhu Srbije. DRAGIŠIĆ: Svako ko ima mnogo velike pare je sa takvim idejama veoma opasan. Posebno, naravno, mafija. Ona može da iznajmi ,,najbolje” ubice, najobučenije ljude i ugrozi bilo koga, ako država ne reaguje adekvatno i ne otkrije na vreme planiranje atentata. Tako su naši političari realno ugroženi. Tu mislim na ceo region.
MONITOR: Osim onih koji su ,,patroni”? DRAGIŠIĆ: Osim onih kojima su mafijaši patroni. Jer, tu je odnos malo drugačiji. Nisu političari ti koji imaju takvu moć, moć imaju oni koji stoje iza njih. To je ,,sistem ohlokratije”, vladavine ološa. Bojim se da mi polako ulazimo u vladavinu ohlokratskih režima.
MONITOR: Ulazimo, a ne izlazimo? DRAGIŠIĆ: Milošević je bio šef kriminalcima, a bojim se da su danas nekim političarima kriminalci šefovi. I svako ko se mafiji nađe na putu je ozbiljno ugrožen. Država bi pre bilo kakvog ulaska u obračun sa organizovanim kriminalom morala da se dobro pripremi. Morala bi formirati posebne jedinice, a političari koji tu borbu vode, sudije, tužioci morali bi prvo da povedu računa o vlastitoj bezbednosti , da se iseku krtice unutar policije i bezbednosnih službi. Onda udarac mora biti brz, snažan i efikasan. To bi se moralo završiti za vrlo kratko vreme. I da kažem – vrlo surovo.
MONITOR: Glavni problem u slučaju ubistva Zorana Đinđića je što su bezbjednosne službe zakazale… DRAGIŠIĆ: Pa, nisu službe ,,zakazale”. One su odlično odradile: oni su uspeli da ubiju Đinđića. Ako se posmatra iz ugla ubica, oni su odlično radili. Ispred vlade su uspeli da ubiju premijera. Za njih, ima li većeg uspeha?
MONITOR: Bili su u svojoj staroj ulozi? DRAGIŠIĆ: Pa, služba je išla da ubije Đinđića. Pogledajte, društvo koje je Đinđića ubilo celo je primalo platu iz budžeta. A iz BIA su dolazila obaveštenja o njegovom kretanju. Đinđić u toj situaciji nije imao nikakve šanse.
MONITOR: Da li ste primjetili da je crnogorska policija vidljivo zaobiđena u aktuelnoj saradnji regionalnih i drugih policija? Da li je to možda zato što je ta policija ugroženija od strane organizovanog kriminala? Da li se nema povjerenja u policiju Crne Gore? DRAGIŠIĆ: Ovdašnja politička elita Crnogorcima još nije oprostila što su se odvojili, a postoji i sudar između terazijskih i cetinjskih Crnogoraca. Iz Beograda se još, po mom sudu, i prilično osnovano Crnoj Gori zamera i ponašanje prema Kosovu, prema najavljenoj razmeni ambasadora sa Prištinom… Beograd, pri tom, pomalo ,,pumpa mišiće” prema Crnoj Gori. Nije zgodno proterati britanskog ambasadora, ali može Anka Vojvodić… Ovde bi mnogi bili veoma srećni kada bi se crnogorskom rukovodstvu dokazala neka krivična dela. Ovde se piše da Milo Đukanović ne sme da izađe iz Crne Gore, da samo što nije uhapšen. U tom kontekstu je očekivano da saradnja dve policije nije onakva kakva bi trebalo da bude.
MONITOR: Kako procjenjujete regionalnu bezbjednost, s obzirom na krizu upravljanja u BiH. Miroslav Lajčak je odbio mogućnost eskalacije krize, a ipak primjećuje ,,porast frustracije” jer nedostaje, između ostalog, ,,pozitivna motivacija” kao što je Bijeli šengen u susjednim zemljama? DRAGIŠIĆ: Kako stvari stoje, bojim se da tamo neće biti u redu… Naravno, svaka politička kriza u sebi nosi određene bezbednosne rizike. Ti su rizici kada je Bosna u pitanju sve veći. Toga se ja pribojavam. Ono što je problem sa BiH je što se došlo u situaciju da se dalje ,,nema kud”. Od strane Silajdžića i nekih BiH političara imamo ideje o unitarnoj, visoko centralizovanoj državi, što je, praktički, nemoguće, a sa druge strane Dodikove najave referenduma o izdvajanju Republike Srpske. I jedni i drugi polaze od onoga – biću zadovoljan ako za auto dobijem tri hiljade evra, ali ću tražiti pet. Međutim, pre nego što ga prodam potučem se sa kupcem i razbijemo auto. Kada je u pitanju srpska strana bilo bi dobro da se izađe sa jasnom i održivom ponudom. Njen okvir bi trebalo da bude teritorijalni integritet BiH, jer bi sve drugo bilo jako nerealno. Ali u tom okviru insistirati na opstanku RS. Očekujem da će se, inače, na BiH opet lomiti interesi velikih sila, pre svega na liniji SAD-Evropa.
MONITOR: A Rusija? DRAGIŠIĆ: Rusija se neće time baviti, jer joj to u ovom trenutku nije prioritetno. Rusija će, kao i obično, imati principijelni stav kao o Kosovu i Metohiji – da prihvata sve o čemu se dogovore strane u sukobu .
MONITOR: Kako komentarišete dogovor sa Medvedevom o inicijativi za izradu strategije zajedničke evropske bezbjednosti? DRAGIŠIĆ: Ni u Rusiji niko ne zna tačno šta je to zajednička strategija evropske bezbednosti. Sam ministar Šojgu je rekao da ne zna. Ne verujem da je ta priča o novoj evropskoj bezbednosnoj strategiji nešto ozbiljno, jer da jeste ne bi se promovisala u Beogradu. Rusija igra svoje igre, ali to su igre velikih. A mi u njima možemo biti samo objekat.
MONITOR: A kakvi su interesi NATO na Balkanu? DRAGIŠIĆ: U NATO će ući i Crna Gora, i BiH, i Srbija. Mi ćemo ući kada nam to više ne bude važno. Sasvim je jasno da bi bilo jako dobro kada bi sve zemlje regiona ušle u NATO da oko toga ne bude nikakvog sukoba. Međutim, NATO je i organizacija koja od hladnog rata traži novi identitet. Mi smo se 1999. našli kao meta u NATO potrazi za identitetom. Vojno-politički savezi inače funkcionišu na principu postojanja zajedničkog neprijatelja.
Pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju. Slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju, a Crna Gora bi već odavno bila članica EU
MONITOR: Premijer Milojko Spajić kazao je ove sedmice u Briselu da ćemo sva poglavlja zatvoriti do kraja sledeće godine, a da kvalitet reformi ostaje “neupitan”. Posljednji Izvještaj EK govori da je ostalo poprilično posla kad je u pitanju vladavina prava i borba protiv korupcije. Je li premijer previše optimističan?
RADULOVIĆ: Premijer Spajić je previše puta davao izjave koje su se ubrzo pokazivale kao nerealne, neobjektivne, a nekada i svjesno obmanjujuće. Sjetimo se samo najava da će Vlada 2026. godine graditi više od deset dionica auto-puteva, da će čitavu Crnu Goru da premreže auto-putevi, priče o milijardama stranih investicija, obećanja porodicama stradalih u masakrima na Cetinju, obećanja odmah kada je izabran o ubrzanju reformi u pravosuđu, o formiranju specijalnog suda i specijalne policijske agencije u koju bi se transformisalo Specijalno policijsko odjeljenje, o donošenju zakona o vetingu i mnogih drugih.
Od izgradnje auto-puteva još nema ništa, milijarde stranih investicija niko još nije vidio, porodice stradalih na Cetinju i dalje čekaju pravdu i odgovore na pitanja ko će odgovarati za brojne propuste koji su doveli do ubistva 23 osobe, od čega je četvoro djece, reforma pravosuđa nedopustivo kasni, od specijalnog suda i specijalne policijske agencije nema ništa, propise o vetingu nemamo. Ali imamo političke progone i čistke koje, pod izgovorom vetinga, grubim zloupotrebama i kršenjem ljudskih prava i osnovnih sloboda sprovode Demokrate u bezbjednosnom sektoru, a premijer sve to nijemo posmatra. Zato premijerove izjave o broju poglavlja koje ćemo zatvoriti i o kvalitetu reformi treba u najmanju ruku uzeti sa rezervom jer broj i karakter neispunjenih obećanja ukazuje da se ne radi o pretjeranom optimizmu premijera, već o nečemu drugom što bi u svakoj uređenoj državi osobu diskvalifovalo od vršenja bilo koje javne funkcije.
MONITOR: Gdje je crnogorsko pravosuđe danas?
RADULOVIĆ: Nažalost, nije mnogo odmaklo od pozicije na kojoj je bilo kada je Crna Gora počela pregovore sa EU. Određeni pozitivni komentari iz Izvještaja EK i pomaci koji postoje u radu tužilaštva ne treba da zavaravaju jer, da budemo iskreni, slične komentare čitamo već 12 godina u više izvještaja. Da smo zaista uradili prave stvari po pitanju reforme pravosuđa, do sada bi imali pravnosnažne osuđujuće presude za organizovani kriminal i visoku korupciju i Crna Gora bi već odavno bila članica EU jer je za to bilo dovoljno vremena. Povremeni pozitivni iskoraci u radu pravosuđa nijesu dovoljni, jer očigledno još uvijek ne postoji dovoljno političke volje da Crna Gora dobije nezavisno i profesionalno pravosuđe. Takvo pravosuđe nije interes onih koji u Crnoj Gori imalu političku moć i koji odlučuju.
MONITOR: Brisel nas opet opominje da nemamo presuda za visoku korupciju. Ko je odgovoran ?
RADULOVIĆ: Razlozi za nedostatak pravnosnažnih presuda, odnosno neefikasnost pravosuđa su brojni. Počev od nedovoljnih kadrovskih, tehničkih i prostornih kapaciteta u kojima pravosuđe fukcioniše, neadekvatne primjene zakona od strane sudija, tolerisanje procesnih zloupotreba i nepoštovanje suda u nekim predmetima, loše i nepotpuno sprovedene istrage koje često dovode do toga da se glavni pretres pretvori u istragu, potvrđivanje optužnica koje su zasnovane na tako nepotpunim istragama bez valjane kontrole, neadekvatan pravni okvir koji je odavno trebalo unaprijediti. U najkraćem, odgovornost je na političarima kod kojih ne postoji stvarna politička volja da se obezbijede uslovi za profesionalno i nezavisno pravosuđe, ali i u pravosuđu koje nije spremno da u potpunosti i neselektivno primijeni zakon na te političare, posebno na one koji vrše vlast.
MONITOR: Ni nakon tri godine nije okončan proces protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i njenog sina Miloša. Predsjednik Viseg suda Zoran Radović smatra da nema prostora za ogovornost sutkinje koja je duze od dvije godine vodila slučaj. Vi mislite drugačije?
RADULOVIĆ: Mislim da je neprihvatljiv stav da nema prostora za utvrđivanje odgovornosti u slučaju u kome sud dvije i po godine nije preduzeo ništa da počne sa glavnim pretresom i u kome su se tolerisale brojne procesne zloupotrebe koje je javnost prepoznala kao svojevrsno izrugivanje pravosuđu. Činjenica da je nakon promjene sutkinje u ovom predmetu postupak počeo da se odvija u skladu sa zakonom, da je nova sutkinja počela da preduzima radnje koje su prvostepeni postupak za nešto više od pola godine dovele do samog kraja, upravo pokazuje da se mora provjeriti da li postoji odgovornost za potpunu pasivnost suda u prethodne dvije i po godine. Pri tome ne mislim samo na odgovornost tadašnje sutkinje u ovom predmetu jer teško je zamisliti da su se onakav intenzitet i trajanje zloupotreba mogle realizivati bez dogovora i sinhronizovanog djelovanja više aktera.
MONITOR: Odgovornost je izostala i nakon nasilja i izliva mržnje prema turskim državljanima na podgoričkim ulicama. Kako vidite postupanje policije i tužilaštva u tom slučaju?
RADULOVIĆ: Kao i u brojnim ranijim slučajevima, policija je napravila užasne propuste u ovom slučaju. A sujeta i nezaježljiva potreba da se sačuvaju funkcije bile se prepreka da se greške priznaju i odgovornost prihvati. Policija je u saradnji sa tužilaštvom morala da odmah obavi uviđaj i izuzme tragove koji bi bili predmet vještačenja i koji bi pomogli u pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja u događaju koji je prethodio nasilju i mržnji prema državljanima Turske. Umjesto toga, policija se pouzdala isključivo u izjavu oštećenog koji je bio jedan od aktera fizičkog obračuna, pa je onda video snimak sa lica mjesta pokazao da je policija lišila slobode lica koja u tom događaju nijesu ni učestvovala.
Ministar unutrašnjih poslova pošao je da „umiri“ okupljene građane sa navodima da u Crnoj Gori nema toliko državljana Turske koliko su neki političari mjesecima tvrdili da ih ima i tako „spremali teren“ za ono šta se desilo, iako je takve lažne izjave ministar više puta ranije prećutao. Na kraju, policija je obezbjeđivala nasilna okupljanja na kojima su se čuli govor mržnje i pozivi na nasilje, umjesto da takva okupljanje prekine i procesuira odgovorne. Takođe, brojni slučajevi napada na imovinu državljana Turske ostali su nerasvijetljeni i nakon svega slušamo za zdravi razum uvredljive i nepristojne izjave rukovodilaca u bezbjednosnom sektoru da propusta nije bilo.
MONITOR: A to što policija još nije oduzela od SPC spomenik Pavlu Đurišiću?
RADULOVIĆ: I to je jedan od niza slučajeva u kojima je policija napravila propuste. Umjesto da odmah oduzme predmet krivičnog djela, policija to nije uradila već je i u ovom slučaju obezbjeđivala izvršenje krivičnog djela. Ono što je uslijedilo kasnije sa pokušajima oduzimanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, njegovo skrivanje i otvoreno ponižavanje države i njenih institucija, pokazuje svu nefunkcionalnost policije i pravosuđa.
Uspostavljanje profesionalnih institucija podrazumijeva utvrđivanje odgovornosti prvenstveno kod rukovodstva bezbjednosnog sektora za propuste u ovom, ali i u drugim slučajevima, jer pored očigledne nesposobnosti, dovoljno je razloga za sumnju da se u nekim slučajevima radi i o zloupotrebi službenog položaja.
MONITOR: Tri specijalne izvjestiteljke UN uputile su pismo Vladi zbog medijskih napada Demokrata na vas i Teu Gorjanc Prelević, direktoricu HRA. Vlada nije odgovorila na to pismo u predvidjenom roku. Kako to komentarišete?
RADULOVIĆ: Mislim da je ovo prvi slučaj da su čak tri specijalne izvjestiteljke UN pisale Vladi i tražile objašnjenja za napade od strane Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na Teu Gorjanc Prelević i mene i informacije o tome šta je Vlada preduzela. Vlada ne samo da nije regovala na te napade i prijetnje, već je ignorisala i pismo specijalnih izvjestiteljki UN. Zabrinutost zbog takvih napada prethodno je saopštena dva puta i iz Delegacije EU u Podgorici i dva puta od strane predstavnika UN, ali i to je ostalo bez bilo kakve reakcije od strane Vlade.
Predstavnici Demokrata su u javnosti nastavili da svakoga ko im uputi bilo kakvu kritiku pokušaju javno da diskredituju, omalovaže i predstave kao saradnika kriminalnih klanova i bivšeg režima. Pravna država će jednom morati da reaguje na te napade. . Što prije dođe do te reakcije, to će biti bolje za sve građane i za državu Crnu Goru, a sigurno i za funkcionere Demokrata koji svakim danom sve više tonu u kriminalnu zonu.
Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana. Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Borićemo se. Nema nam druge.
Glumačka profesija često je više od posla – ona je odgovornost, istraživanje i oblik društvenog angažmana. To naročito važi kada oživljavate istorijske ličnosti čije ime i djelo i danas bude dileme i pitanja. Dragan Mićanović, jedan od najprepoznatljivijih glumaca regiona, koji je za ulogu u TV seriji Sablja nagrađen prestižnom AFA nagradom, upravo je takvu odgovornost preuzeo u seriji Sablja, tumačeći lik premijera, Zorana Đinđića.
U razgovoru za MONITOR, Mićanović otkriva koliko je to bio zahtjevan proces, kako doživljava odgovornost umjetnika u vremenu kada je kultura na ispitu i koliko ga inspiriše nova generacija mladih koja ne pristaje na kompromise starijih.
MONITOR: Kada živimo u svijetu u kojem je lako manipulisati istinom, kako doživljavate ovu priču i da li je ovakvo stvaralaštvo zadatak opomene za društvo?
MIĆANOVIĆ: Mislim da smo od starta znali da radimo jednu značajnu seriju.
Ne samo za nas u Beogradu i u Srbiji, nego i za ceo region. Iz razloga što je taj tragičan događaj 2003. godine promenio dosta stvari, ne samo kod nas, nego, moje duboko uverenje, i ceo region. Nažalost, usmerio ga u jednom pogrešnom pravcu. Neko mi je rekao da je istraživanje na Googlu, Zorana Đinđića, Sablje, uopšte tog perioda, za vreme emitovanja naše serije poraslo ne zna se koliko puta. Tako da je interesovanje bilo ogromno.
Meni je jako značajno što su mladi ljudi prepoznali značaj ove serije i ove teme. Čak i mladi ljudi koji nisu bili ni rođeni kada je Zoran Đinđić ubijen. Možda smo ih, ne razbudili, dosta su oni budni, i jako pametni i zreli za svoje godine, nego potakli da razmisle o tome zašto žive tako, zašto su njihovi životi i u ovoj sredini ovakvi kakvi jesu. Posledica ubistva Zorana Đinđića se oseća dan-danas i to jako puno. Sada možda čak i više nego kada smo snimali seriju.
MONITOR: Serija kao da je predosjetila da će nešto da se desi, da se promijeni. I kada pominjete mlade ljude, koliko je Vama značajno da oni reaguju, da ne pristaju na nešto na šta su starije generacije pristajale?
MIĆANOVIĆ: Ne mogu da dajem značaj seriji, da je sad pretvaram u nešto što nije imala ni nameru da bude. Ali neke stvari su činjenica. Činjenice da su nakon izbijanja studentskih demonstracija i blokada fakulteta, studenti osetili potrebu da zovu ne samo mene, nego još neke moje kolege, da dođu da pričaju. Oni su, na primer, organizovali gledanje dve epizode Sablje serije i da porazgovaramo malo sa svima. To su deca koja nisu rođena kada je ubijen Zoran Đinđić. Dakle, ta njihova potreba da razmenjuju iskustva, da saznaju možda nešto više o tom periodu, ja mislim, jako je značajna. I oni su toga svesni. Tako da, eto, serija je otišla mnogo dalje nego što smo mi očekivali.
MONITOR: Koja je bila vaša najveća dilema tokom građenja lika premijera Đinđića?
MIĆANOVIĆ: Kada imate sreću da radite sa hrabrim, mladim, rediteljima i pouzdanim partnerima, mnogo je lakše. Dileme moje su bile svakodnevne, ali uz dobru pripremu i probe, svaki sloj nesigurnosti je nestajao. Dan po dan, bio sam sve opušteniji i siguran da radimo nešto značajno
MONITOR: Kako vi danas doživljavate ulogu umjetnosti, kulture, posebno kada vidimo šta se dešava i sa Narodnim pozorištem. Koliko je važno da glumci govore?
MIĆANOVIĆ: Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana. Toliko sam tužan i nemam reči šta se događa. Kako tretiraju kulturu i umetnost u Beogradu i u Srbiji. Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Neće im proći. Narodno pozorište još nije otvoreno. Zatvorili su Narodno pozorište u Beogradu. S kojim pravom? Zašto? Na neku lažnu temu ugroženosti požara itd. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Nadam se. Borićemo se. Nema nam druge.
MONITOR: Kad vidite onda studente i tu mladost, da li ulivaju nadu?
MIĆANOVIĆ: Da, apsolutno. To je nešto što nisam ni očekivao da će se desiti. Jer mi smo svi mislili da je to generacija koja je zadubljena u svoje telefone, tablete, u nekom virtuelnom svetu i da ih ne zanima nešto preterano ni gde žive, ni kakvo je to društvo u kome žive, onda su nas sve tako iznenadili, kao kofu hladne vode su polili po nama i razbudili nas potpuno. Ne samo da su svesni toga gde žive, nego su svesni toga da ne žele da žive u takvim društvima. Žele jednostavno, žele bolje društvo za sebe, ali žele da ostanu ovde.
Da ovde stvaraju. A znaju da je to ugroženo. Vide da im je budućnost ugrožena. Imali smo i studentske demonstracije 90-ih. Tako se to ciklično ponavlja, ali koga ćemo podržati ako ne mladost ove zemlje?
MONITOR: Kada vi sada vidite sebe sa početka karijere, kada ste tek počinjali odnosno sanjali da budete glumci, šta biste poručili sebi iz ovih cipela i iz ove kože tom dječaku sa nekih desetak godina?
MIĆANOVIĆ: Da ne brine. Mislim, biće i uspona i padova, biće sreće i tuge i sve to je jednostavno život što nosi sa sobom, ali da se opusti i da uživa i da se bori za svoje mišljenje, svoje pravo da misli svojom glavom.
MONITOR: Gdje pronalazite motivaciju i inspiraciju, posebno kada je teško?
MIĆANOVIĆ: Mene priče zanimaju. Dobro napisana priča je meni uvek velika inspiracija da to ili postavim na scenu ili pred kameru, bilo serija, bilo film, ali to je ono što me ne popušta otkako sam počeo da se bavim svojim poslom. Dobra priča je osnova.
MONITOR: Koju priču priželjkujete da Vam se desi na sceni, na filmu?
MIĆANOVIĆ: Malo bi bilo bezobrazno s moje strane da pričam o željama, sad više dosta toga je prošlo, šta znači, ispunjene su mi razne želje, ali ja volim da pričam priče koje nas se tiču. I evo, imao sam sreće da prošle godine radim dva projekta koje ne samo da su me se ticala, i da su se ticala celog našeg regiona, nego su uspele da odu mnogo dalje u svet, a to je serija “Sablja” i kratki film “Čovek koji nije mogao da ćuti”. Takve priče i dalje mi donose radost i želju da ih delim sa publikom.
Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati saosjećajnost za nevolje i patnje drugih. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokratiji i sekularnosti
MONITOR: Napisali ste kako građani u BiH, uprkos etničkim i religijskim razlikama konstitutivnih naroda mogu naći zajednički interes u proživljenoj patnji, osjećaju gubitništva i u sličnom socijalnom stanju. Koliko im u tome pomažu ili odmažu moćni politički akteri?
BOJIĆ: Političarima nije stalo do pomirenja ljudi. Oni svakodnevno zavađaju ljude i destruiraju međuljudsko zajedništvo. Što manje pomirenja, to više koristi za političke oligarhe i njihove stranačke poslušnike. U etnički i religijski podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu, svađalačke politike služe da se manipulira ljudima i njihovim osjećajima. Uvećavaju se vlastita stradanja, a ignoriraju tuđa. Umanjuju se i ne priznaju vlastiti zločini, a apsolutiziraju zločini drugih. Ljudi bi trebali odbaciti takve politike, jer ih one raščovječuju i duhovno osiromašuju, ne dopuštaju im da izađu iz začaranog kruga neprijateljstava iz prošlosti. Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati suosjećajnost za nevolje i patnje drugih.
MONITOR: Kritični ste prema novokomponovanoj religioznosti na našem podneblju, uz istovremeni gubitak osjećaja za zajedništo i okretanje identitetskim pitanjima. Koliko su dominantne crkve odgovorne za to što se današnji vjernici prema Jevanđelju uglavnom odnose kao prema „supermarketu Božje riječi“?
BOJIĆ: Nove duhovnosti i novi duhovni pokreti u sebi sadržavaju mnoštvo nespojivoga. Žele biti moderni, a zastupaju retrogradne stavove. Žele se osloboditi okova službenih crkava, a onda funkcioniraju kao sekte s još manje slobode. Važna su im njihova individualna prava i slobode, ali bi ta ista prava i slobode uskratili drugima. Smatraju da su se produhovili, a onda zapadnu u materijalizam, nacionalizam i fundamentalizam. Puno polažu na emocije, a uglavnom su neosjetljivi za druge. Tvrde da su se obratili, a često su gori nego što su bili prije takozvanog obraćenja. Njima je askeza vlastiti užitak, a pobožne prakse hedonizam. Nemaju razumijevanja za socijalna pitanja, jer misle da su to ljevičarska zanovijetanja. Oni se vrte oko samih sebe, sebični su i samoživi, ne primijećuju druge. Često su lažljivi, licemjerni i isključivi. Odgovornost za duhovnost ljudi snose i crkve i vjerske zajednice. Mnogi vjerski službenici zatupljuju vlastite vjernike, potiču ih na mržnju prema suvremenom liberalnom svijetu, odnose se prema njima kao najamnici i tretiraju ih kao stado koje je tim poželjnije što manje misli, što je gluplje i zavodljivije.
MONITOR: Vi ste jedan od rijetkih teologa i pripadnika Katoličke crkve koji kritikuje „ pro life“ kampanje. Protiv ste nametanja konfesionalnih pravila sekularnim državama. Koliko je opasna sprega crkvenih i političkih interesa, posebno u postkomunističkim zemljama?
BOJIĆ: Ti pokreti, ne bez asistencije ili odobravanja Crkve, žele suvremena sekularna društva ponovno vratiti u prošlost i uspostaviti teokratska društva ondje gdje su u većini. Iskustva iz povijesti i sadašnja teokratska društva upozoravaju nas da su ona bešćutna, da zavode strah i progone ljude. Vjerske zajednice imaju pravo na vlastiti svjetonazor. To im pravo osigurava upravo sekularna država. Ali nitko nema pravo svoja uvjerenja nametati drugima. U tom slučaju nestaje sekularna država. Vjerska prava i slobode, kao uostalom i sva ljudska prava i slobode, imaju i svoje granice. Ne može se provoditi samovolja niti pozivajući se na vjerska prava i slobode maltretirati ljude po trgovima, ispred bolnica i na drugim javnim mjestima. Tu je zakazala država. Takvo što se ne smije tolerirati. Neograničena tolerancija dokida samu sebe. Kršćani bi trebali uvažavati toleranciju, ali i više od toga – iskazivati milosrđe i ljubav i protivnicima, neprijateljima, na što ih poziva Evanđelje. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokraciji i sekularnosti.
MONITOR: Papa Franjo je bio ostavio pečat na sve značajnije događaje i pojave u svijetu tokom svog pontifikata. Koliko će njegov legat uticati na misiju Katoličke crkve i politiku Sveta stolice?
BOJIĆ: Papa Franjo pokrenuo je mnoge dobre inicijative u Katoličkoj crkvi. Nadahnut Franjom Asiškim bio je okrenut odbačenim i perifernim ljudima, manjinama i migrantima, poštivao je etničke i religijske razlike. On se u tome nije vodio ovozemaljskom logikom, logikom moći, utjecaja, bogatstva ili dodvoravanja svijetu, nego logikom Isusovog Evanđelja. Bio je autentičan, dosljedan i empatičan čovjek. To isto je zahtijevao i od ljudi u Crkvi. Njegova je ostavština važna za Katoličku crkvu. Prema dosadašnjim nastupima, sadašnji papa Leon na svoj način nastavlja put pape Franje. Povratak na staro bio bi neka vrsta duhovnog i moralnog suicida.
MONITOR: Povodom jednog obraćanja Patrijarha Porfirija prilikom godišnjice bombardovanja, spočitali ste mu što ne govori o tome šta je bio povod za to. U jednom tekstu kažete da ništa ne može jedan narod uništiti tako kao njegove sopstvene laži. SPC se-kao i druge pravoslavne crkve, oslanja na etnofiletizam. Koliko to danas šteti ekumenskim principima koje podržavaju i neki klerici SPC?
BOJIĆ: Patrijarh Porfirije više se bavi političkim i nacionalnim pitanjima, nego pitanjima vjere i duhovnosti. Očigledno je da njega ekumenizam i međureligijski dijalog ne zanimaju. U suprotnom, drugačije bi govorio i drugačije bi postupao. Sramotno je njegovo držanje prema trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji. Umjesto da kao duhovni vođa naroda bude na strani mladih ljudi, da podrži njihovu čežnju za boljim društvom, za sigurnijom i sretnijom budućnošću, on podržava politiku koja srpsko društvo vraća u prošlost i koja je loša za ljude u toj zemlji. Kad treba govoriti o vjeri, on se miješa u politiku i nacionalna pitanja, a kad treba biti društveno odgovoran, zaklanja se iza svetih haljina i tobožnje duhovnosti i apolitičnosti. Tako se ponašaju nevjerodostojni i neodgovorni pastiri.
MONITOR: U Gazi se primirje teško održava. Rat ne prestaje ni u Ukrajini. EU se naoružava-a Donald Tramp se igra mirovne politike. Govorite o potrebi svijeta za mudrim i odgovornim političarima. Ima li takvih i gdje su?
BOJIĆ: Mislim da ima odgovornih političara, ali njihovi glasovi se ne čuju od buke nametljivih, militantnih i iskvarenih političara. Trenutno živimo u populizmu i autoritarizmu. U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sutra. Upravo danas kad suvremene tehnologije čovjeku pružaju mogućnost da uništava druge-pa i samog sebe, kad je toliko puno mržnji i ratova u svijetu, kad se zloupotrebljavaju politička i vojna moć, potrebni su mudri i odgovorni politički vođe. U suprotnom, čekaju nas nove strahote i novi užasi posvuda u svijetu.
MONITOR: Brine Vas porast desnog radikalizma koji opasno osnažuje i u zapadnim demokratijama. Danas je, po Vama, Tramp vođa svjetskog desnog radikalizma. On se hvali svojim mirovnim posredništvima. Koliko je Trampov „rijaliti“ desni populizam zavodljiv-a koliko zaista opasan?
BOJIĆ: Američki predsjednik Donald Tramp oličenje je politike bez smisla, empatije, vizije i odgovornosti. Taj čovjek je nepredvidljiv, nekonzistentan i nepouzdan. Od njega se može doslovno sve očekivati: i da perfidno zavađa ljude-i da ih tobože „nobelovski“ miri, i da ih brutalno kažnjava carinama, i da ih s osjećajem nadmoći nagrađuje. Taj hvalisavac ima visoko mišljenje o sebi i mnoštvo udvorica koji mu se dive diljem svijeta i koji ga pokušavaju oponašati. Riječ je o trgovcu i mešetaru, svodniku masa, o neobrazovanom, neprincipijelnom, vulgarnom, nekarakternom i bahatom čovjeku-koji, da upotrijebim biblijsku metaforu za nesavjesnog čovjeka, ne mari za ljude, a ni Boga se ne boji, iako se na njega često poziva. On zapravo samog sebe doživljava kao božanstvo. Kad god si netko od ljudi koji imaju veliku moć umisli da je „bog“, ne završi dobro za ljude. Trump je obesmislio politiku. Služi se lažima i prevarama, zastrašivanjima i ucjenama. Takvom čovjeku se ne može vjerovati.
Nacionalističke stranke žive u prošlosti, građanske ne uspijevaju artikulisati građanske ideje
MONITOR: Trideset je godina od prestanka rata, a slika političke scene u BiH je gotovo ista. Iako ne žive dobro, ljudi i dalje najveće povjerenje daju etnonacionalnim partijama. Čime biste to objasnili?
BOJIĆ: Mnogi ljudi ne shvaćaju da naslijeđeni identiteti kao što su etnička ili vjerska pripadnost nisu sve što čovjek ima. Čovjek može steći i druge identitete, pa i važnije od onih koje je naslijedio. U kolektivnim identitetima ima puno laži, zabluda i mitova i zato ih treba uvijek iznova propitivati i kritički reflektirati. Potrebno je više govoriti o čovjeku kao osobi, o njegovim individualnim pravima i slobodama. Važno je biti na distanci prema kolektivima kojima pripadamo kako ne bismo postali taoci kolektivnih zabluda. S druge strane, puno se manipulira s pojmom građanski. Imamo nominalno građanske stranke koje su u političkoj praksi nacionalističke, ili su-uz rijetke izuzetke, koruptivne kao i nacionalne. Zbog toga ljudi nemaju povjerenja ni u građanske stranke jer su se kompromitovale. Ovdašnji ljudi i narodi nisu sposobni za autorefleksiju, za suočavanje s realnošću, a još manje za plodne kompromise, prevladavanje podjela i nove životne i društvene alternative i perspektive. Dok nacionalističke stranke žive u okamenjenoj zlopamtilačkoj prošlosti, tradicionalizmu i epskom folkloru, građanske se stranke služe otrcanim frazama, patetitkom i moralizmom, i ne uspijevaju artikulirati građanske ideje, snažnije se zauzeti za prava individue kao osobe, za prava radnika, žena, djece, ugroženih i ranjivih članova društva, za društvenu pravdu i socijalno prijateljstvo.
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice