Povežite se sa nama

INTERVJU

Užas je dirigovan iz Beograda

Objavljeno prije

na

Sagovornica Monitora među onim je sve rjeđim predvodnicima NVO scene u Srbiji, koji su nastavili da zadaju glavobolje i svim novim vlastima nakon 2000. godine, što i jeste posao NVO i u sređenijim i pravednijim državama. MONITOR: Da li su, po Vama, u Srbiji i zemljama ex-yu, van EU, izgrađeni zadovoljavajući pravni okviri za uvjerljivu vladavinu prava i modernu pravnu državu?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Mogu da govorim o Srbiji. Na žalost, taj zadovoljavajući pravni okvir još ne postoji. Mislim da je osnovni problem u Ustavu Srbije koji će se sve više pokazivati kao najviši pravni akt koji bitno ograničava uspostavljanje moderne pravne države i vladavine prava. Ustav je na neki način zacementirao političke partije kao nosioce suvereniteta, pa su u takvoj situaciji i zakoni koji se usvajuju najčešće posledica partijskih nagodbi oko uskih interesa, a ne rezultat jedne dobro promišljene strategije u cilju stvaranja moderne pravne države. Zakoni su često međusobno neusklađeni, često jedan drugom protivreče ili se čak uzajamno isključuju, neki se, opet, uopšte ne primenjuju, neki se i donose da se ne bi primenjivali. To stvara priličnu pravnu nesigurnost, pa se ne može ni govoriti o vladavini prava.

MONITOR: Ima li u tome bitnijih razlika između njih?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Naravno da postoje bitne razlike, jer u Hrvatskoj i Crnoj Gori postoji jasan cilj, a to je ulazak u EU, o čemu vlada i praktično apsolutni društveni konsenzus. Mada ne znam dovoljno o zakonima koji su usvojeni u bivšim yu republikama, i laiku je vidljivo da je Hrvatska u procesu približavanja evropskim integracijama umnogome izmenila svoje zakonodavstvo i još uvek usvaja potrebne zakone. Osim toga, u Hrvatskoj su prevedene desetine hiljada stranica evropskih propisa s kojima valja uskladiti domaće, a nije samo od simboličkog značaja činjenica da se ministarstvo inostranih poslova zvanično zove Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija.
Čini mi se da se i Crna Gora već niz godina energično angažuje na tom polju. U svakom slučaju, vidljivo je da se ubrzano modernizuje i da ne pokazuje nikakve znakove ambivalencije u odnosu na evroatlantske integracije, što svakako mora da znači i usvajanje zakona koji omogućavaju vladavinu prava. Makedonija je pre bezmalo četiri godine stekla status kandidata za članstvo. Najzad, u BiH je situacija teška, jer još nije uspostavljen ni pravni okvir za normalno funkcionisanje BiH kao države.

MONITOR: Da li je tema ljudskih prava sišla s agende SAD i EU kao prioritetna i ustupila mjesto drugim temama kao što su energija, ekologija i multilateralnost u međunarodnim odnosima, kako tvrde neki analitičari i insajderski poznavaoci najnovijih globalnih političkih težnji, kao što je i naš bivši šef diplomatije i sadašnji visoki funkcioner OEBS-a Goran Svilanović?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa, ne baš, ali se menja sadržina onoga što se podrazumeva pod ljudskim pravima. Mi smo navikli da ljudska prava identifikujemo samo s ugroženim političkim pravima u represivnim i totalitarnim režimima, ali ljudska prava su i ekonomska i socijalna prava. Nesporna je i činjenica da će ona, bar u ovom našem delu sveta – ne govorim o Burmi, Iranu ili Africi, gde i dalje dolazi do masovnih povreda elementarnih ljudskih i građanskih prava – sve više izbijati u prvi plan. Ta ljudskih prava iz tzv. „prve generacije” – građanska i politička prava – su, bar na deklarativnom nivou priznata u svim zemljama bivše Jugoslavije i opšteprihvaćena kao standard. Ona se povremeno i povređuju ali ne više tako masovno kao u vreme Miloševića. U skladu sa savremenim razvojem u okruženju i, posebno, neminovnošću usvajanja evropskih standarda i vrednosti, fokus interesovanja se premešta na socijalna prava, ekologiju, prava potrošača i korisnika svih vrsta usluga, posebno, na primer, na zaštitu prava pacijenata ili korisnika finansijskih usluga.

MONITOR: Kao pravnica i šefica jedne ekspertske NVO, kako tumačite ovo što se događa oko Dejtonskog sporazuma. Jedni tvrde da su neke njegove odredbe uveliko prevaziđene, a drugi da ga se bez izmjena treba pridržavati?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Dejtonski sporazum s aneksima je, pre svega, mirovni sporazum, čiji je cilj bio i omogućavanje funkcionisanja BiH uz poštovanje volje sva tri naroda, što, ukratko, znači da se nijedna odluka ne može doneti bez saglasnosti svih. U praksi se, međutim, pokazalo da taj konsenzus isključuje donošenje bilo kakve odluke koja bi omogućila normalno funkcionisanje BiH kao države i u tom smislu bi dejtonski ustav BiH morao da se promeni. Kad se ima u vidu komplikovana situacija s ustavnim ustrojstvom BiH: centralizovana Republika Srpska, kantonalna Federacija s prezumpcijom nadležnosti kantona u odnosu na Federaciju, distrikti s posebnim nadležnostima, a zatim i BiH, pa Visoki predstavnik MZ sa svojim ovlašćenjima, jasno je da se nešto mora uraditi. Htela bih da podsetim i na ono što izaziva priličnu moralnu nelagodu: kako je nastala Republika Srpska, što, ipak, predstavlja izvesno uprošćavanje jedne prilično komplikovane situacije. Po meni, najveći problem je činjenica da Dejtonski sporazum nije ostvaren u najvažnijem delu, a to je povratak izbeglica na teritorije odakle su prognani, a to bi značilo da RS više ne bi bila maltene etnički čista. Ako najvažniji deo Dejtonskog sporazuma, a to je povratak koji bi omogućio multietničnost, nije ostvaren, očigledno je da Dejtonski sporazum mora da se menja, jer ispada da je on ostvaren samo u delu koji zadovoljava RS.

MONITOR:Vjerujete li u zajedničku budućnost naroda u BIH bez nekog novog Ričarda Holbruka?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Na žalost, dosta sam skeptična jer dosta putujem po BiH, ali bih volela da se desi nešto, da se uradi nešto bitno i da me budući događaji demantuju.

MONITOR: Desimir Tošić je u svojim tekstovima o srpskom nacionalnom pitanju tvrdio da su, između dva rata, Srbi u djelovima Jugoslavije izvan Srbije, predstavljali najveću smetnju rješavanju nacionalnih pitanja tadašnjih naroda u Kraljevini, pa i svog. Da li je već možda suvišno učiti se na greškama?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pre svega, ne znam koliko je Desimir Tošić u pravu. Mi smo danas skloni da svu krivicu prebacujemo na prekodrinske Srbe. Meni se čini da iskustvo poslednjeg rata govori upravo suprotno: užas je dirigovan iz Beograda.

MONITOR: Nedavno ste izgubili, pred Vrhovnim sudom, sudski spor s Aleksandrom Tijanićem. Hoćete li se žaliti sudu u Strazburu i ima li najnoviji Zakon o informisanju nekakvog „subjektivnog” uticaja na tu presudu?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Nismo ga baš izgubili: svih šest postupaka koje je generalni direktor RTS-a vodio protiv YUCOM i mene, izgubio je. A tada je Vrhovni sud, da bi mu malo „učinio” i kako ne bi ispao totalni luzer, doneo tu besmislenu odluku kojom je u autorskom sporu presudio da nemamo pravo da ga citiramo bez njegove saglasnosti jer naši citati po njegovom stavu menjaju opšti smisao njegovih dela. Vrhovni sud je, verovatno, onako pilićarski, računao: direktor RTS je tražio ukupno 17 miliona dinara odštete, a samo u autorskom sporu 8,5 miliona, pa neće valjda ovi nevladini da se deru ako mu dosudimo bednih 200 hiljada dinara. I tu je pogrešio, naravno da ćemo da se deremo jer je ta odluka opasan presedan. Dobili smo neviđenu podršku niza stranaka, nevladinih organizacija, udruženja, međunarodnih organizacija. Do Strazbura ima vremena. Za sada smo Vrhovnom sudu podneli zahtev za reviziju te apsurdne, ali i opasne odluke, kao i zahtev predsednici VSS da sazove Opštu sednicu, Sednicu parničnog odelenja i Odelenja sudske prakse, gde bi VSS jasno i javno izašao sa stavom da li se zabrana citiranja odnosi samo na YUCOM i mene ili je stav VSS da je od sada pa nadalje zabranjeno citiranje u Srbiji. Za sada sve miruje. Niko se ne oglašava, pa ni izvršni organi. Mi smo Vrhovnom sudu ponudili spas da izmeni tu glupu odluku i da se dalje ne bruka.

MONITOR: Šta mislite o reizboru sudija i reorganizaciji sudova u Srbiji, što su neka strukovna udruženja žestoko napadala, tvrdeći da je to više politička lustracija i smišljeno haotizovanje pravosuđa?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Ja sam za lustraciju u pravosuđu i žao mi je što to nije urađeno odmah posle oktobra 2000. Mogućnost da ova reforma završi ipak nije gora varijanta od ostavljanja sudova onakvim kakvi jesu. Ako ste imali priliku da se „sudite” u Srbiji znate o čemu govorim. Ja sam, uostalom, više od 15 godina radila kao stručni saradnik u Privrednom i Vrhovnom sudu, i mogu na osnovu sopstvenog iskustva da tvrdim da su sudije u Srbiji nedovoljno obrazovane, ne govore jezike, pišu nepismene presude onim nakaradnim iskrivljenim pravničkim jezikom, i više su čitači prava nego tumači, više su šalterski službenici, nego sudije od integriteta. O podaništvu da ne govorim. Da preskočimo ono: „ima izuzetaka”. Naravno da ih ima, ali je to ovde nebitno. Da, reizbor je početak rešenja.

MONITOR: Posebno ste pratili suđenja za organizovani kriminal. Kako procjenjujete doprinos aktuelnog ministra policije i njegovog Ministarstva u raskrinkavanju međunarodnih i međubalkanskih „zločinačkih udruženja”?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa, dosta mi je teško da ovo izgovorim, ali aktuelni ministar policije pokazao se boljim od svojih prethodnika. Trudi se, što je razumljivo, s obzirom na to da je on izgleda jedini u Srbiji koji to nije proglasio javno, ali se ponaša kao da jeste, oko diskontinuiteta s Miloševićem i njegovim SPS-om.

MONITOR: Znate li nešto više od javnosti o obećanoj istrazi pozadine ubistva premijera Zorana Đinđića?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Od toga nema ništa. Pa zar bilo ko može nešto da očekuje od večitog v.d. tužioca Slobodana Radovanovića.

MONITOR: Ubistva novinara u Srbiji nijesu se, za razliku od postupaka za druga krivična djela, pomakla od predistražnih radnji. U čemu je stvar?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Stvar je u kontinuitetu DB-a i BIA. Dok se ne dekonstruišu tajne službe, neće ni biti istraga za ubistva novinara koja su dirigovana iz određenih centara.

MONITOR: Vjerujete li državi da ne zna gdje se kriju Ratko Mladić i Goran Hadžić?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Znala je sigurno, a da li i sada zna ne usuđujem se da tvrdim. U svakom slučaju, ja zaista verujem da hoće da izruče Mladića, ali nisam sasvim sigurna da li ga ne izručuju jer ne znaju gde je ili zbog bezbednosnih razloga. Ne znam.

MONITOR: Da li, po Vama, ima nekog pravno ili, pak, politički racionalnog manevra u ponašanju Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Na žalost, Milošević i Šešelj su pokazali da Haški tribunal sasvim lako može da se iskoristi kao politička pozornica i da se pozornost skrene sa zločina. Paradoks je da ovakvo ponašanje upravo dokazuje da HT nije politički sud, jer da je politički, oni bi lako izašli na kraj s onima koji ga politički zloupotrebljavaju. Ovako, HT uporno vraća na pravnu proceduru koju ovi optuženici ne poštuju i dobijaju političke poene kod javnosti koja ih i inače podržava. Što se tiče Karadžića, on ima još jedan rezon: to je kupovina vremena – odugovlačenje i čekanje da HT završi sa radom, jer da bi HT produžio svoj mandat morala bi da postoji nova odluka SB UN, što je teško očekivati.

MONITOR: Da li biste se, poslije svih iskustava, ponovo odvažili da napravite knjigu-dosije, na primjer o Biljani Plavšić koja je nedavno u srpskoj javnosti dočekana bez riječi podsjećanja na ono što je radila i govorila?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Naravno da bih, ali Biljana Plavšić ne bi bila visoko na listi prioriteta jer je ona osuđena za zločine protiv čovečnosti i nije amnestirana od zločina koje je izvršila, tako da, bez obzira na pomilovanje od daljeg izvršavanja kazne, ona je završena priča. Ona je zločinka. Tu više nema šta da se dokazuje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo