Povežite se sa nama

INTERVJU

Užas je dirigovan iz Beograda

Objavljeno prije

na

biljana-vuco

Sagovornica Monitora među onim je sve rjeđim predvodnicima NVO scene u Srbiji, koji su nastavili da zadaju glavobolje i svim novim vlastima nakon 2000. godine, što i jeste posao NVO i u sređenijim i pravednijim državama. MONITOR: Da li su, po Vama, u Srbiji i zemljama ex-yu, van EU, izgrađeni zadovoljavajući pravni okviri za uvjerljivu vladavinu prava i modernu pravnu državu?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Mogu da govorim o Srbiji. Na žalost, taj zadovoljavajući pravni okvir još ne postoji. Mislim da je osnovni problem u Ustavu Srbije koji će se sve više pokazivati kao najviši pravni akt koji bitno ograničava uspostavljanje moderne pravne države i vladavine prava. Ustav je na neki način zacementirao političke partije kao nosioce suvereniteta, pa su u takvoj situaciji i zakoni koji se usvajuju najčešće posledica partijskih nagodbi oko uskih interesa, a ne rezultat jedne dobro promišljene strategije u cilju stvaranja moderne pravne države. Zakoni su često međusobno neusklađeni, često jedan drugom protivreče ili se čak uzajamno isključuju, neki se, opet, uopšte ne primenjuju, neki se i donose da se ne bi primenjivali. To stvara priličnu pravnu nesigurnost, pa se ne može ni govoriti o vladavini prava.

MONITOR: Ima li u tome bitnijih razlika između njih?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Naravno da postoje bitne razlike, jer u Hrvatskoj i Crnoj Gori postoji jasan cilj, a to je ulazak u EU, o čemu vlada i praktično apsolutni društveni konsenzus. Mada ne znam dovoljno o zakonima koji su usvojeni u bivšim yu republikama, i laiku je vidljivo da je Hrvatska u procesu približavanja evropskim integracijama umnogome izmenila svoje zakonodavstvo i još uvek usvaja potrebne zakone. Osim toga, u Hrvatskoj su prevedene desetine hiljada stranica evropskih propisa s kojima valja uskladiti domaće, a nije samo od simboličkog značaja činjenica da se ministarstvo inostranih poslova zvanično zove Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija.
Čini mi se da se i Crna Gora već niz godina energično angažuje na tom polju. U svakom slučaju, vidljivo je da se ubrzano modernizuje i da ne pokazuje nikakve znakove ambivalencije u odnosu na evroatlantske integracije, što svakako mora da znači i usvajanje zakona koji omogućavaju vladavinu prava. Makedonija je pre bezmalo četiri godine stekla status kandidata za članstvo. Najzad, u BiH je situacija teška, jer još nije uspostavljen ni pravni okvir za normalno funkcionisanje BiH kao države.

MONITOR: Da li je tema ljudskih prava sišla s agende SAD i EU kao prioritetna i ustupila mjesto drugim temama kao što su energija, ekologija i multilateralnost u međunarodnim odnosima, kako tvrde neki analitičari i insajderski poznavaoci najnovijih globalnih političkih težnji, kao što je i naš bivši šef diplomatije i sadašnji visoki funkcioner OEBS-a Goran Svilanović?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa, ne baš, ali se menja sadržina onoga što se podrazumeva pod ljudskim pravima. Mi smo navikli da ljudska prava identifikujemo samo s ugroženim političkim pravima u represivnim i totalitarnim režimima, ali ljudska prava su i ekonomska i socijalna prava. Nesporna je i činjenica da će ona, bar u ovom našem delu sveta – ne govorim o Burmi, Iranu ili Africi, gde i dalje dolazi do masovnih povreda elementarnih ljudskih i građanskih prava – sve više izbijati u prvi plan. Ta ljudskih prava iz tzv. „prve generacije” – građanska i politička prava – su, bar na deklarativnom nivou priznata u svim zemljama bivše Jugoslavije i opšteprihvaćena kao standard. Ona se povremeno i povređuju ali ne više tako masovno kao u vreme Miloševića. U skladu sa savremenim razvojem u okruženju i, posebno, neminovnošću usvajanja evropskih standarda i vrednosti, fokus interesovanja se premešta na socijalna prava, ekologiju, prava potrošača i korisnika svih vrsta usluga, posebno, na primer, na zaštitu prava pacijenata ili korisnika finansijskih usluga.

MONITOR: Kao pravnica i šefica jedne ekspertske NVO, kako tumačite ovo što se događa oko Dejtonskog sporazuma. Jedni tvrde da su neke njegove odredbe uveliko prevaziđene, a drugi da ga se bez izmjena treba pridržavati?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Dejtonski sporazum s aneksima je, pre svega, mirovni sporazum, čiji je cilj bio i omogućavanje funkcionisanja BiH uz poštovanje volje sva tri naroda, što, ukratko, znači da se nijedna odluka ne može doneti bez saglasnosti svih. U praksi se, međutim, pokazalo da taj konsenzus isključuje donošenje bilo kakve odluke koja bi omogućila normalno funkcionisanje BiH kao države i u tom smislu bi dejtonski ustav BiH morao da se promeni. Kad se ima u vidu komplikovana situacija s ustavnim ustrojstvom BiH: centralizovana Republika Srpska, kantonalna Federacija s prezumpcijom nadležnosti kantona u odnosu na Federaciju, distrikti s posebnim nadležnostima, a zatim i BiH, pa Visoki predstavnik MZ sa svojim ovlašćenjima, jasno je da se nešto mora uraditi. Htela bih da podsetim i na ono što izaziva priličnu moralnu nelagodu: kako je nastala Republika Srpska, što, ipak, predstavlja izvesno uprošćavanje jedne prilično komplikovane situacije. Po meni, najveći problem je činjenica da Dejtonski sporazum nije ostvaren u najvažnijem delu, a to je povratak izbeglica na teritorije odakle su prognani, a to bi značilo da RS više ne bi bila maltene etnički čista. Ako najvažniji deo Dejtonskog sporazuma, a to je povratak koji bi omogućio multietničnost, nije ostvaren, očigledno je da Dejtonski sporazum mora da se menja, jer ispada da je on ostvaren samo u delu koji zadovoljava RS.

MONITOR:Vjerujete li u zajedničku budućnost naroda u BIH bez nekog novog Ričarda Holbruka?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Na žalost, dosta sam skeptična jer dosta putujem po BiH, ali bih volela da se desi nešto, da se uradi nešto bitno i da me budući događaji demantuju.

MONITOR: Desimir Tošić je u svojim tekstovima o srpskom nacionalnom pitanju tvrdio da su, između dva rata, Srbi u djelovima Jugoslavije izvan Srbije, predstavljali najveću smetnju rješavanju nacionalnih pitanja tadašnjih naroda u Kraljevini, pa i svog. Da li je već možda suvišno učiti se na greškama?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pre svega, ne znam koliko je Desimir Tošić u pravu. Mi smo danas skloni da svu krivicu prebacujemo na prekodrinske Srbe. Meni se čini da iskustvo poslednjeg rata govori upravo suprotno: užas je dirigovan iz Beograda.

MONITOR: Nedavno ste izgubili, pred Vrhovnim sudom, sudski spor s Aleksandrom Tijanićem. Hoćete li se žaliti sudu u Strazburu i ima li najnoviji Zakon o informisanju nekakvog „subjektivnog” uticaja na tu presudu?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Nismo ga baš izgubili: svih šest postupaka koje je generalni direktor RTS-a vodio protiv YUCOM i mene, izgubio je. A tada je Vrhovni sud, da bi mu malo „učinio” i kako ne bi ispao totalni luzer, doneo tu besmislenu odluku kojom je u autorskom sporu presudio da nemamo pravo da ga citiramo bez njegove saglasnosti jer naši citati po njegovom stavu menjaju opšti smisao njegovih dela. Vrhovni sud je, verovatno, onako pilićarski, računao: direktor RTS je tražio ukupno 17 miliona dinara odštete, a samo u autorskom sporu 8,5 miliona, pa neće valjda ovi nevladini da se deru ako mu dosudimo bednih 200 hiljada dinara. I tu je pogrešio, naravno da ćemo da se deremo jer je ta odluka opasan presedan. Dobili smo neviđenu podršku niza stranaka, nevladinih organizacija, udruženja, međunarodnih organizacija. Do Strazbura ima vremena. Za sada smo Vrhovnom sudu podneli zahtev za reviziju te apsurdne, ali i opasne odluke, kao i zahtev predsednici VSS da sazove Opštu sednicu, Sednicu parničnog odelenja i Odelenja sudske prakse, gde bi VSS jasno i javno izašao sa stavom da li se zabrana citiranja odnosi samo na YUCOM i mene ili je stav VSS da je od sada pa nadalje zabranjeno citiranje u Srbiji. Za sada sve miruje. Niko se ne oglašava, pa ni izvršni organi. Mi smo Vrhovnom sudu ponudili spas da izmeni tu glupu odluku i da se dalje ne bruka.

MONITOR: Šta mislite o reizboru sudija i reorganizaciji sudova u Srbiji, što su neka strukovna udruženja žestoko napadala, tvrdeći da je to više politička lustracija i smišljeno haotizovanje pravosuđa?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Ja sam za lustraciju u pravosuđu i žao mi je što to nije urađeno odmah posle oktobra 2000. Mogućnost da ova reforma završi ipak nije gora varijanta od ostavljanja sudova onakvim kakvi jesu. Ako ste imali priliku da se „sudite” u Srbiji znate o čemu govorim. Ja sam, uostalom, više od 15 godina radila kao stručni saradnik u Privrednom i Vrhovnom sudu, i mogu na osnovu sopstvenog iskustva da tvrdim da su sudije u Srbiji nedovoljno obrazovane, ne govore jezike, pišu nepismene presude onim nakaradnim iskrivljenim pravničkim jezikom, i više su čitači prava nego tumači, više su šalterski službenici, nego sudije od integriteta. O podaništvu da ne govorim. Da preskočimo ono: „ima izuzetaka”. Naravno da ih ima, ali je to ovde nebitno. Da, reizbor je početak rešenja.

MONITOR: Posebno ste pratili suđenja za organizovani kriminal. Kako procjenjujete doprinos aktuelnog ministra policije i njegovog Ministarstva u raskrinkavanju međunarodnih i međubalkanskih „zločinačkih udruženja”?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Pa, dosta mi je teško da ovo izgovorim, ali aktuelni ministar policije pokazao se boljim od svojih prethodnika. Trudi se, što je razumljivo, s obzirom na to da je on izgleda jedini u Srbiji koji to nije proglasio javno, ali se ponaša kao da jeste, oko diskontinuiteta s Miloševićem i njegovim SPS-om.

MONITOR: Znate li nešto više od javnosti o obećanoj istrazi pozadine ubistva premijera Zorana Đinđića?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Od toga nema ništa. Pa zar bilo ko može nešto da očekuje od večitog v.d. tužioca Slobodana Radovanovića.

MONITOR: Ubistva novinara u Srbiji nijesu se, za razliku od postupaka za druga krivična djela, pomakla od predistražnih radnji. U čemu je stvar?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Stvar je u kontinuitetu DB-a i BIA. Dok se ne dekonstruišu tajne službe, neće ni biti istraga za ubistva novinara koja su dirigovana iz određenih centara.

MONITOR: Vjerujete li državi da ne zna gdje se kriju Ratko Mladić i Goran Hadžić?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Znala je sigurno, a da li i sada zna ne usuđujem se da tvrdim. U svakom slučaju, ja zaista verujem da hoće da izruče Mladića, ali nisam sasvim sigurna da li ga ne izručuju jer ne znaju gde je ili zbog bezbednosnih razloga. Ne znam.

MONITOR: Da li, po Vama, ima nekog pravno ili, pak, politički racionalnog manevra u ponašanju Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Na žalost, Milošević i Šešelj su pokazali da Haški tribunal sasvim lako može da se iskoristi kao politička pozornica i da se pozornost skrene sa zločina. Paradoks je da ovakvo ponašanje upravo dokazuje da HT nije politički sud, jer da je politički, oni bi lako izašli na kraj s onima koji ga politički zloupotrebljavaju. Ovako, HT uporno vraća na pravnu proceduru koju ovi optuženici ne poštuju i dobijaju političke poene kod javnosti koja ih i inače podržava. Što se tiče Karadžića, on ima još jedan rezon: to je kupovina vremena – odugovlačenje i čekanje da HT završi sa radom, jer da bi HT produžio svoj mandat morala bi da postoji nova odluka SB UN, što je teško očekivati.

MONITOR: Da li biste se, poslije svih iskustava, ponovo odvažili da napravite knjigu-dosije, na primjer o Biljani Plavšić koja je nedavno u srpskoj javnosti dočekana bez riječi podsjećanja na ono što je radila i govorila?
KOVAČEVIĆ-VUČO: Naravno da bih, ali Biljana Plavšić ne bi bila visoko na listi prioriteta jer je ona osuđena za zločine protiv čovečnosti i nije amnestirana od zločina koje je izvršila, tako da, bez obzira na pomilovanje od daljeg izvršavanja kazne, ona je završena priča. Ona je zločinka. Tu više nema šta da se dokazuje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo