Povežite se sa nama

INTERVJU

Svijetla u daljini

Objavljeno prije

na

Profesorka književnosti Božena Jelušić jedna je od autora programa medijske pismenosti, kao izbornog predmeta u crnogorskim gimnazijama opšteg smjera. Medijska pismenost već više od 20 godina jedan je od nezaobilaznih predmeta u zemljama zapadne demokratije, a sve više i jugoistočne Evrope. Suština je da učenici dobiju svojevrsni „čip”, kaže, koji se aktivira u susretu s medijskim tekstom. Riječ je o pet ključnih koncepata medijske pismenosti: ko je napisao/konstruisao ovu poruku; koje je kreativne tehnike koristio da privuče moju pažnju; kako ovu istu poruku različiti ljudi mogu doživjeti na različite načine; koje mi se vrijednosti i životni stilovi porukom nameću ili se iz nje izostavljaju; najzad, zbog čega se poruka šalje, pošto znamo da je većina medijskih poruka formulisana tako da ostvari profit i/ili moć. MONITOR: Koje vještine razvijate i kakvim se strategijama koristite u ovakvom opismenjavanju?
JELUŠIĆ: Pošto su učenicima iskustveno najbliži mediji u vlastitoj državi, dnevne novine, časopisi, televizijski i radijski programi, to su oni nezaobilazno nastavno sredstvo. Neopterećeni lekcijama klasičnog tipa, mnogi učenici su superiorniji od nastavnika kada su u pitanju nove računarske tehnologije, i to im daje dodatni podstrek da osjete da mogu uspostaviti dijalog jednakih. Na času je gotovo nemoguće dati negativnu ocjenu, tako da to rasterećuje i nastavnika. Nastavni materijali se prosljeđuju mejlom, a časovi su otvoreni i često im prisustvuju i oni koji nijesu odabrali ovaj predmet. Važno je ohrabriti učenike da što više sami snimaju, pišu i uređuju medijske tekstove, kako bi ovladali izražajnim jezikom pojedinog medija. A kad jednom iskuse na koji način mogu konstruisati istinu koju žele da predstave, lako im je da kasnije prepoznaju manipulaciju i propagandu u sopstvenom medijskom okruženju.

MONITOR: Šta po Vama znači medijski pismena osoba?
JELUŠIĆ: U današnje vrijeme pismenost nije potpuna ako ne sadrži i komponentu medijske pismenosti. Mi smo, inače, na prostoru bivše Jugoslavije jezivo iskusili jednostavnu istinu koja važi u takozvanom globalnom selu: da onaj ko drži moć i vlast, ko kontroliše javna glasila, ko ima povlašćen pristup informacijama i ko poznaje tehnike ubjeđivanja, taj može da ubijedi bilo koga da misli, vjeruje i uradi bilo šta. Naravno, od javnih glasila se oduvijek očekivalo da budu realistično ogledalo društva, ali je praksa prečesto potvrđivala da nije moguće stvoriti medije koji neće biti ekspoziture centara novčane i političke moći. Zbog toga se i traga za što boljim zakonskim rješenjima (na primjer u Njemačkoj, Americi, Italiji) i dodirnim tačkama između civilnog društva i države. Svakako da značajan doprinos tim nastojanjima daje i nastava medijske pismenosti na svim školskim nivoima. Zamislite da ste devedesetih godina prošlog vijeka na našem prostoru imali predmet koji vam otkriva kako se „istina” (osobito istorijska) zapravo konstruiše, kako se vodi rat u jeziku, kako određeni ugao kamere kazuje drugačiju priču od drugog ugla. Očigledno je da će s publikom koja je obučena da prepozna manipulaciju i mediji morati da se potrude: ili da budu što objektivniji, ili da „umjetnost” manipulacije dovedu do savršenstva. Bojim se da je u pitanju vječiti rat bez pobjednika, ali su s medijskom pismenošću snage civilnog društva u nešto ravnopravnijem položaju.

MONITOR: Da li su đaci cetinjske gimnazije, poučeni surovošću života, naučili te lekcije unaprijed? Kakvu poruku odašilju ovi borci za svoje mjesto pod ovakvom, medijskom kapom vlastodržaca?
JELUŠIĆ: Mislim da je na to manje uticala surovost života a više to što i naši gimnazijalci ipak pripadaju takozvanoj Y-generaciji. Mladi koji dolaze smatraju se do sada najškolovanijom generacijom, ali ne u klasičnom, već u tehnološkom smislu. Oni umiju svoje zahtjeve da saopšte u „televizičnoj” formi; da ih kratko i jasno formulišu (izvježbani SMS porukama); znaju kako da prezentiraju upravo ono što žele (tome ih je naučio Facebook); mnogima je web sve češći izvor vijesti (a ne državni mediji); u „mreži” su gotovo 24 sata; čitaju i kreiraju blogove, pa im više ne možete servirati „istinu”. Lako su preuzeli iste mehanizme kojima se inače mediji služe i krenuli u kampanju. Zato se meni ni u jednom trenutku nije učinilo da su u pitanju političke igre, iako će se potraga za takvim „motivima” vjerovatno nastaviti. Mi, njihovi nastavnici i roditelji, pripadamo takozvanoj X (ili Baby Boom) generaciji, koja je stasavala od šezdesetih do početka osamdesetih prošlog vijeka. X-generacija je u daleko većoj mjeri „potkupljena” udobnošću, pa stoga tolerantnija na nepotizam i uzimanje nezarađenog. Rekla bih da je „medijska kapa” koju imamo u Crnoj Gori najzad postala mala za glavu Y-generacije.

MONITOR: Kako doživljavate crnogorsku mas-medijsku prezentaciju? Može li se postići da se izmanipulisana slika stvarnosti dovede u početni položaj. Da konačno progovori istina?
JELUŠIĆ: Dovoljno je uporediti tri dnevna lista u Crnoj Gori da se stekne vrlo precizna slika o tome kako mediji, često naivno i do bola predvidljivo, konstruišu stvarnost. Činjenica da je većina medijskih poruka formulisana tako da ostvari profit i/ili moć gotovo je do vulgarnosti ogoljena. Još uvijek se dnevne novine čitaju iz sopstvene nacionalne (često i nacionalističke) busije ili iz potrebe za senzacionalizmom. Baš kao u onoj anegdoti: „znam da lažeš, ali te je lijepo čuti”. Civilno društvo je još daleko, ali pristiže i drugačija generacija čitalaca, iako ne smatram da ima baš dovoljno razloga za optimizam.

MONITOR: Šta Vaši učenici misle o svemu tome? Imaju li želju promijeniti takav nebeski svod svog odrastanja ili su prepušteni letargiji, kao njihovi roditelji?
JELUŠIĆ: Facebook je prošle godine poslužio učenicima kao sredstvo za pritisak na institucije vezano za eksternu maturu. Bila sam svjedok svađe đaka oko vrste muzike koju žele da slušaju na maturskoj večeri i jasnog otklona od primitivizma kojim su nas zasipale devedesete. Gimnazijalci nijesu letargični, ali se plašim da će to kratko potrajati (dovoljno je pogledati samo par godina starije studente). Najzad, ako se zapitamo zbog čega se cetinjski gimnazijalci nijesu uplašili gubitka godine, zar nije jasno da su u međuvremenu shvatili da društveni prestiž i bogatstvo najčešće nijesu u uzročnoj vezi ni s obrazovanjem ni s profesionalizmom.

MONITOR: Poštuju vas kao oštru kritizerku našeg nimalo reprezentativnog socio-miljea. Koliko je opasno u ovakvim vremenima biti takav-otvoren, direktan i častan? Vrijedi li sve to tolikog rizika?
JELUŠIĆ: Ne mislim da je to odveć rizično, ukoliko ne zakoračite u određene interesne sfere. Ja, pak, imam posao koji većina ne želi, a još manje platu koju za to primam. Pretpostavljam da sam u našim socio-ekonomskim okolnostima prilično „neozbiljan igrač”, koji ne umije da se „ostvari”, pa je stoga suštinski bezopasan.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo