Nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, a odgovorni se i dalje ne prepoznaju

Trinaest života, trinaest svjetova, ugašeno je u zastrašujućem zločinu na Cetinju. Usnula su i dva dječaka, ostavljajući grad i Crnu Goru u bolu, pred tragedijom decenijama, kocku po kocku, popločanom. Beznađem i neodgovornošću. Dok nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, odgovorni se i dalje ne prepoznaju.

Već drugog januara bivši višedecenijski Šef svega postojećeg pozvao je novu vlast na odgovornost. Primijetio je da se društvo nalazi u stanju duboke krize i „ugrožene bezbjednosti svakog građanina, svakog djeteta“. Primijetio je i „nesnađenost“ policije. „Odgovornost je višestruka, i mora u najkraćem roku biti utvrđena i personalizovana”, kazao je. Svoju dionicu odgovornosti za tragediju Cetinja, nije prepoznao.

Zatvorene fabrike, koje su u sve užase siromaštva gurnule hiljade tamošnjih porodica, dok su se Đukanović i njegovi dobro snalazili. Obod,Košuta, zbog kojih se u potrazi za poslom na Cetinje dolazilo iz drugih krajeva zemlje, nijesu preživjeli Đukanovićeve ,,ekonomske reforme”. Cetinju je ostalo da živi od istorije. Prečesto od viška istorije. Ne tako davno, Đukanovićeva policija prebijala je cetinjske mladiće zbog nošenja crnogorskih zastava kojima se on kasnije ogrnuo. Danas je nosi, kao da je izmislio.

Đukanović ne može biti vjerodostojan kritičar. Ali, isto tako, ne može biti ni vječni izgovor novoj vlasti. Koja evo odbija bilo kakvu odgovornost za stvaranje novog kruga beznađa i neodgovrnosti i za ubijanje nade da će suštinski demontirati Đukanovićev sistem.

Nakon masovnog ubistva u Medovini prije dvije godine, nije urađeno ništa. Odgovornost za tadašnji neuspjeh bezbjednosnog sistema nije utvrđena. Devet policajaca ovog prvog januara čuvalo je grad. Lutali su izgubljeni Cetinjem. Da opkole ubicu moralo je da dođe dvije stotine policajaca iz Podgorice. Skoro pa isto puta koliki je broj policajaca na Cetinju, smjenjivani su šefovi Uprave policije tokom proteklih nekoliko godina, u beskrajnim političkim borbama za kontrolu bezbjednosnog sektora. Reforme, depolitizacija i profesionalizacija su na čekanju. Kao i ekonomski oporavak.

Vlast danas pozive na odgovornost doživljava kao uvredu. Demokrate iz čijih je redova ministar unutrašnjih poslova, etiketiraju studente i građane koji protestuju i traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora. Optužuju ih da iza njih stoje kriminalne grupe, Lazović, Bemax. Love ko se od njih slikao s Đukanovićem, kače po društvenim mrežama, bave se istragama profila po instagramu. Ratuju saopštenjima i sa dokazanim Đukanovićevim kritičarima, kad im zamjere nedolično ponašanje. Rat sa kritičarima,uzgred, Đukanovićeva je specijalnost.

Ministar policije Danilo Šaranović pred kamerama zdušno odbacuje krivicu. Kao da je iko razuman očekivao da će baš on na Cetinju spriječiti masakr. Političku odgovornost zbog stanja u bezbjednosnom sektoru ne osjeća jer kaže ima dobre namjere, da ga očisti od mafije. Ostavku kao moralnu odgovornost definiše kao stradanje nevinih. Ne shvatajući da je ostavka kao čin moralne odgovornosti čin saosjećanja sa bolom Cetinja, sa stradanjem trinaest nevinih. Konstituisanje nove prakse. Baš ta ostavka napravila bi razliku u odnosu na Đukanovića i njegov sistem, na kojoj uporno i bez valjanog pokrića insistiraju nove vlasti. Bila bi to pozivnica za ulazak u drugačiji svijet, trenutak prekinutog niza neodgovornosti.

Kad ovaj broj Monitora bude u prodaji, održaće se hitna sjednica lokalne skupštine na kojoj se sve tačke dnevnog reda odnose na odgovornost državne vlasti u bezbjednosnom sektoru. Koju treba tražiti. Ali, sa vlastitom odgovornošću za cetinjsku dramu dužne su se suočiti i cetinjske vlasti.

Cetinje je simbol i to mora ostati. U ljudskom svijetu život bez simbola, znači život bez orijentira. Cetinje je uzdah ljepote. Ali i grad realnosti običnih ljudskih života. Malo mjesto, osiromašeno, iscrpljeno, stanica na putu prema moru. Nazapošljena omladina. Obračuni kriminalnih klanova.

Zjap između simbioličkog i realnog je ogroman. I bolan. Za Cetinjane i za sve nas. Ta bolnost traži odgovornost. Ostavke bilo čije neće riješiti nevolje ni Cetinja ni Crne Gore. One će poslati poruku da te nevolje postoje. U dramatičnim dimenzijama. Traže suočavanje. Koje, i kad jednom otpočne, niti će trajati kratko, niti će biti bezbolno.

Milena PEROVIĆ

Ovih dana je nemoguće ne vidjeti da oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje, u različitim granama vlasti, zakone prihvataju samo onda kad se podudaraju sa njihovim interesima. To je osnovno, drevno načelo  funkcionisanja mafije

Četiri godine od pada DPS-a, Crnom Gorom teku dva paralelna svijeta. Međusobno nespojiva.  Vođa nije više na vlasti, hapse se policijski i državni službenici organizovani kao mafija, osvojen IBAR,  otvorena tri poglavlja na putu za EU.  Istovremeno, trijumf mafijaških pravila vladanja. Otvoren. Lako vidljiv.

Dvije slike. Prva –  Ustavni sud. Sva silna  tumačenja Ustava  o penzionisanju sudija Ustavnog suda  i dušebrižništvo vlasti i opozicije nad Ustavom, svode se  na svirepu borbu za kontrolu sudske grane moći.  Imamo i novi momenat. Sudije Ustavnog suda koje su brujale da je Ustav pogažen kada je predsjednica tog suda  obavijestila Skupštinu da su troje sudija stekli uslove za penzionisanje mimo većinskog stava sudija koje su smatrale da nijesu, ove nedelje uputili su predsjedniku države neobično saopštenje. Na sjednici na kojoj su glasali o tome da li je sudija Branimir Šćepanović ispunio uslove za penziju, troje sudija smatralo je da nije, a dvoje da jeste.  Na kraju su donijeli „jednoglasnu odluku“ da će obavijestiti predsjednika države Jakova Milatovića da može raspisati oglas da se Šćepanovićevo mjesto popunu.  Iako većina misli da nije za penziju. Mislim, šta?

“Uvažavajući Vaše obraćanje Ustavnom sudu, obavještavamo Vas da su, uprkos različitim stavovima sudija u pogledu datuma nastupanja razloga za prestanak funkcije sudiji Budimiru Šćepanoviću, svih pet sudija saglasni da su se stekli uslovi za raspisivanje javnog poziva za izbor sudije Ustavnog suda Crne Gore”, naveli su.  U prevodu –  uprkos većinskom i pri tom vrlo spornom stavu da sudija Šćepanović nije za penziju, nakon političkih urnebesa, složili su se da ipak jeste.  Ne zbog toga što su konačno promijenili pravni stav, nego po principu –  kako jači  kaže.

Nemoguće je ovih dana ne vidjeti da oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje, u različitim granama vlasti, zakone prihvataju samo onda kad se podudaraju sa njihovim interesima. To je osnovno, drevno načelo  funkcionisanja mafije.

Slika druga. Predsjednik države i premijer su  krajem sedmice iza zatvorenih vrata dogovorili još ne znamo šta. Znamo da je Spajić pošao da „izbavi Milatovića iz zagrljaja DPS-a“.  Nakon četiri sata, razišli su se kao ilegalci. Kao da rade za tajnu organizaciju. Premijer izašao na zadnji izlaz.  Dani prolaze, a oni, kao da su se zakleli na omertu a ne javnosti – ni riječ. Ni tvit. Ma,  ni ono nezvanično, iz trbuha medija bliskih jednom ili drugom.

Javnost  – ništa.  Toliko priviknuta da politički stalež  vlada u svom ili nečijem,  a ne u našem interesu, niko da pomene da bi premijer i predsjednik morali saopštiti, detaljno,  da ne ostave prostor za nagađanja, o čemu su razgovarali. To nije stvar  dobre volje, već državnička obaveza. Posebno jer su na dnevom redu, po logici zbivanja,  trebali  imati  i teme koje potresaju društvo –  Ustavni sud i formiranje vlasti u Podgorici. Uz evropsku priču zbog koje su se  ranije zarekli da će se pomiriti.

Pošto su se izgleda zakleli i na omertu, još jedno drevno mafijaško pravilo  vladanja,  javnost je prinuđena da čita znake. Da bi se suprostavili pravilima omerte kada ih praktikuju zvaničnici, mediji  i civilni sektor imaju pravo i obavezu da razotkrivaju tajnu i da spekulišu, da bi donosioce odluka  natjerali da pregovore o onome što je interes javnosti. Da  im ne dozvole da omalovažavaju  društvo.

Prvi znak: Milatović, baš kad se činilo  da će PzPG  kom je blizak, formirati vlast sa DPS-om i partnerima, tvitne da „budućnost Podgorice i Crne Gore treba pronaći kroz jačanje dijaloga i međusobnog razumijevanja između političkih subjekata i aktera građanskog centra – ideje koju je na prethodnim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima predvodio jedinstveni PES”. Zdravko Krivokapić  zadovoljan. Pregovori Milatovićevih struktura sa DPS-om prekinuti, počeli sa blokom iz vlasti. Crna Gora u mentalnom haosu. Isto će biti i ako se  kojim slučajem jezičak  u posljednjem trenu opet nagne na drugu stranu. Kod nas se ne vodi dijalog, uz poštovanje principa,  nego odmjeravaju snage.  Drevno mafijaško pravilo.

Počelo je s jedinstvenim depeesom. Davno. Nacionalizam, šverc, zbratimljeno podzemlje i nadzemlje. Omerta.  Dvije hiljade dvadeset četvrta odlazi. Nepotizam, partijsko zapošljavanje, partijski sudovi, administracija koja je pojela budžet,  podjele, tenzije. Sve je tu, sve pod sjenkom svijetle evropske budućnosti. I, omerta, naravno.

Milena PEROVIĆ

Valja odraditi još  samo 27 otvorenih poglavlja, i naši će  moći da kažu kako smo uradili što je do nas. Projektovani cilj ostaje ulazak u EU do kraja 2028.  Sada, kad i Milan Knežević zanosno  gura u tom pravcu, biće mnogo lakše. Ni Ustavni sud više nije smetnja. Na pacifikaciji medija i NVO sektora intenzivno se radi. Samo da Brisel ne čuje

Kao društvo zreli smo za neku vrstu modifikovanog stres-testa. Sjetićete se, riječ je o alatu kojim se provjerava otpornost finansijskih organizacija, najčešće banaka, na pretpostavljene nepovoljne događaje ili scenarija.Šta ako…? Samo što bi, u našem slučaju, trebalo postaviti pitanje: šta nakon?

Ovo je priča i za suze i za smijeh, pjevao je Đorđe Balašević o panonskom mornaru. A kao da je mislio na crnogorski parlament dok su poslanici većine (pre)sudili Ustavnom sudu. Njihove kolege iz opozicije uveličali su spektakl aktivirajuću dimnu bombu. Plavi dim u Plavom salonu. Potom su prekinuli i zasjedanje plenuma, ali je predsjednik parlamenta ugrabio da oposli to što mu je trebalo. Skupština je penzionisala makar jednu sutkinju Ustavnog suda. Sada je tamo projektovani rezultat 3:2 u korist vladajuće većine. Problem je što se u Ustavnom sudu igra do četiri (glasa). Ako se i to ne promijeni.

Sada je u toku javna rasprava na temu šta je sve bilo nezakonito u tim postupcima. Odnosno, da li je išta urađeno po redu i zakonu. Živopisnost te debate ništa ne opisuje bolje od toga da se Milan Knežević „ozbiljno zabrinuo za naš evropski put“. Pošto je, kaže, opozicija pokazala svoje antievropsko lice ponašajući se u maniru navijača-huligana. Jeste, to je onaj Milan Knežević što su mu sudili za napad na policajca (napad na službeno lice), pa za napad na kolege poslanike (nasilničko ponašanje). Da u ovaj red ne stavljamo suđenje za navodno učešće u tzv. državnom udaru. Sad je, eto, na evropskom putu. Blagoš Evropi.

Ministar prostornog planiranja i urbanizma odlučio je da je javna rasprava o izmjenama i dopunama Prostorno urbanističkog plana Podgorice završena. Ne zbog brojnih primjedbi koje su, sa svih strana, stigle u odnosu na sadržaj ponuđenog dokumenta. Nego tako. Građani ne pokazuju dovoljno razumijevanja za vizije zvaničnika izvršne vlasti i žurbu sa kojom su naumili ostvariti svoje naume. Dok im se zakon ne ispriječi na planiranom putu. Prave gužve i daju svakojake primjedbe. Tipa stari park je ljepši od nove višespratnice. Ili treba sačuvati dječja igrališta. Kao da današnjoj djeci pametni telefoni i društvene mreže nijesu dovoljne. Kome je do trčanja za loptom i plivanja u gradskom bazenu.

Priča o seksualnom uznemiravanju i njegovom zataškavanju od strane uprave podgoričke Gimnazije poprimila je neočekivan tok. Preko 60 profesora i profesorica iz te škole potpisalo je proglas kojim osuđuju „besprizornu medijsku kampanju čiji je cilj brutalan napad na školu i njenog rukovodioca“. Predsjednik opštine Pljevlja, Dario dogodine u prizrenu Vraneš javno se iščuđava što „uopšte dozvoljavamo da nekakve moralne nakaze i bijede, intelektualne olupine, razni magovi, daju sebi za pravo da dovode u pitanje dignitet jedne istinske intelektualke“. Srbofobi, podvukao je crtu Slaven Radunović. Sada čekamo da nadležna inspekcija i resorno Ministarstvo presude da li su zakazale institucije ili pojedinci. Ako se usude poslije svih izrečenih uvreda i najavljenih prijetnji.

Premijer je pronašao čovjeka od povjerenja, pa ga je, neku noć, proizveo u v.d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost. To što je bivši pomorac mu je velika prednost, objasnio nam je Spajić. Nedostatak bilo kakvog iskustva u sektoru bezbjednosti ali i u javnoj upravi uopšte, nije mana. Ni to što je poslaniku PES-a brat, a njegovom šefu kabineta kum. Priču o doskorašnjem dvojnom državljanstvu nije komentarisao. Pa i on je, do nedavno, bio (protivzakoniti) dvojni državljanin – i šta mu fali.

Lako je previdjeti: u petak su privremeno zatvorena tri poglavlja u pregovorima o pridruženju Crne Gore Evropskoj uniji. Vlast je obećavala, „do kraja godine“, deset zatvorenih poglavlja, kad se čas istine primicao, najavljivala četiri, a ova tri slavi kao istorijski uspjeh. Koji je, pomalo, ostao u sjenci pomenutih događaja. Valja odraditi još samo 27 otvorenih poglavlja, i naši će moći da kažu kako smo uradili što je bilo do nas. Projektovani cilj ostaje ulazak u EU do kraja 2028. godine. Sada, kad i Milan Knežević zanosno gura u tom pravcu biće mnogo lakše. Ni Ustavni sud više nije smetnja. Na pacifikaciji medija i NVO sektora intenzivno se radi. Samo da Brisel ne čuje. I da nas zdravlje posluži.

Zoran RADULOVIĆ