Reski prasak slomljenih suhih grančica pod neujednačenim koracima najavljivao je već dvadesetak minuta njihovo približavanje. Njihanje krošnji lijeski otkrivalo je pravac i brzinu kretanja. Ipak, još se nije moglo utvrditi ni ko su, ni koliko ih je. Pojaviše se kroz prorijeđeni šumarak drijena, blizu dugog grebena koji se, kao oštrica usječena u plavet neba, pružao kilometrima prema jugoistoku. Trojica. Išli su strminom, koso naviše. Kad se dohvatiše samog grebena, obraslog sočnom planinskom travom po kojoj se prosulo prvo livadsko cvijeće kao trunje sa zvijezda, jedan od njih kliknu:
– Jesam li vam rekao!? Pogledajte koliko ovdje ima jorgovana! I to pravog, divljeg, planinskog jorgovana a ne onog koji svako može ubrati u svom dvorištu ili kupiti u cvjećarnici!
Bili su to sasvim mladi momci, najviše sedamanest-osamnaest godina, žilavi i čvrsti. Ipak, lica i odjeća bili su sasvim gradski, dok su od opreme za planinu donekle odgovarale samo njihove patike. Onaj koji se toliko obradovao žbunovima divljeg jorgovana u punom cvatu, bio je po svoj prilici najmlađi. Već dvije godine izlazio je sam u planinu, i u gimnaziji u kojoj su sva trojica bili učenici, važio je kao najbolji poznavalac okolnih planina. Dvojica njegovih saputnika, godinu ili dvije stariji od njega, srdačno ga pohvališe što ih je doveo na pravo mjesto. Trenutak kasnije već su užurbano brali mirisni jorgovan. Nije prošlo ni pola sata a svaki od njih je držao u rukama veliki buket, bolje reći – pravi naramak divljeg jorgovana.
– Sada treba trčati da uhvatimo autobus u jedanaest! Ako ga propustimo,
možemo mirno ostati da spavamo sa ovim jorgovanom do ponedeljka. To je rekao momak plavih očiju i kose boje žita.
– A koja je ura? – upita treći momak crne kose, finih crta lica.
– ,,Pinson”, 17 rubisa, – odgovori plavooki, pa odmah dodade: Šalim se, deset i četiri minuta. Ovih devet kilometara moraćemo sve trkom!
Putem koji je vijugao pokraj rijeke na dnu strme klisure, podiže se oblak prašine. Bio je to redovni autobus u jedanaest: prvi, poslednji i jedini autobus koji je ovaj zabačeni kraj radnim danom spajao sa gradom. Bio je petak i vozač i kondukter krenuli su deset minuta ranije. Već su se dogovarali o tome kako da provedu dva dana u gradu, do ponedeljka, pa su bili nestrpljivi da zabava počne. Pri samom izlasku iz klisure, ugledaše s desne strane kako paralelno sa autobusom nizbrdicom strelovito trči nekakav momak, nešto viče i maše rukama. U autobusu je bilo svega nekoliko putnika – ljudi koji odavno ništa ne čekaju i nikuda ne žure.
Autobus zastade u pravom oblaku zlatne prašine prosijane kroz sito podnevnog sunca. Onaj najmlađi od tri berača divljeg jorgovana, sav u znoju i bez daha, otvori vrata autobusa. Da, treba da pričekaju! Još dva njegova druga? I oni trče? Ali on je najbrži? Ne, pa onda kako je stigao prvi? Šta, bacio je svoj jorgovan da bi mogao brže trčati? Kakav jorgovan? Za drugarice? On je prvi ugledao autobus i shvatio da je naišao desetak minuta ranije? Kako? Jedan od njih ima sat? Aha, ,,Pinson”, 17 rubisa! Šta je sad to?
Desetak minuta kasnije dotrčali su i drugovi berača koji je bacio svoj buket divljeg jorgovana, da bi stigao autobus koji je krenuo deset minuta ranije nego obično. Pred gimnazijom su podijelili preostali jorgovan u tri jednaka buketa.
Isto veče, dok je šetao sa svojom simpatijom iz razreda, vitkom djevojkom prijatnog glasa, onaj najmlađi momak pogleda na sjeverozapad u pravcu dalekih planina na kojima je jutros brao jorogovan i uzimajući njenu ruku u svoju, reče:
– Ako se uzmemo, pa ja nekada odem od kuće a ne kažem ti ni gdje idem,
ni kada ću doći, znaj da neću poći da kupim kutiju cigara. Otići ću da ti naberem divljeg jorgovana. Mislim da pravi čovjek za svoju dragu treba cijelog života ostati berač divljeg jorgovana!
– Volila bih da zauvijek budeš moj berač divljeg jorgovana! Reče djevojka i uzvrati nježnim stiskom ruke.
Ferid MUHIĆ
p
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice