Povežite se sa nama

Uncategorized

BERANE: POTRAGA ZA VLASNIKOM HOTELA JELOVICA: Rusu ni traga ni glasa

Objavljeno prije

na

Gdje je nestao ruski državljanin Nikolaj Šehovcov, koji je 2006. godine kupio hotel Jelovicu kod Berana? Kako to da već sedam godina nema nikakve informacije o ovom čovjeku, iako se hotel još vodi na njegovo ime? Da li je moguće da je „ugledni ruski investitor” možda pod lupom međunarodnog policijskog interesovanja?

Na ova i mnoga druga pitanja do danas nema zvaničnih odgovora. Neko vrijeme se spekulisalo da je još prije dolaska u Crnu Goru ovaj Rus bio pod međunarodnom potjernicom izdatom u Kazahstanu, pod oznakom „arest”.

Informacija o tome da za Šehovcovim postoji međunarodna potjernica, mogla se pronaći na Kazahstanskom informacionom portalu.

Taj portal je, naime, svojevremeno objavio priču o velikoj korupcionaškoj aferi u koju su bili upleteni najviši zvaničnici te države. Šehovcov se, navodno, nalazio na čelu firme Bonita inžinjering čiji je nezvanični vlasnik bila supruga jednog tamošnjeg političara.

Prema tom portalu, rukovodstvo kompanije Bonita inženjering razbježalo se iz Kazahstana još 2006. godine.

Da li je Nikolaja tada put doveo u Crnu Goru? Činjenica da je ovaj čovjek negdje baš u to vrijeme kupio hotel Jelovicu, na istoimenoj planini, dvadesetak kilometara od Berana, govori u prilog tome.

Hotel je kupio od nekada poznatog crnogorskog preduzimača Radomira Raičevića. Obećao je da će od ove planine, koja čini dio Bjelasice, napraviti crnogorski Zlatibor. Bilo je i tada čudno, ali se niko nije zapitao zašto se Nikolaj nastanio u usamljenom planinskom hotelu. Sa njim je bila i djevojka koju je predstavljao kao suprugu, Anželu, koje takođe nema od kada se Nikolaj izgubio. Već tada je bilo čudno i to što Nikolaj skoro dvije godine nije išao nigdje dalje od Berana.

Istina je da je tu stekao mnoga poznastava. Agilan, u stalnoj „borbenoj gotovosti”, s gojzericama na nogama i ruksakom na leđima, djelovao je uvijek spremno za akciju. Mnogi su povjerovali u njegove priče da će pored starog hotela izgraditi još čitav kompleks novih, žičare, uspinjače i sve što uz to ide.

Tek kada se krajem 2009. godine izgubio, iznenada kao što je i došao, počele su da kruže priče kako se on od nekoga krio u Crnoj Gori. Pričalo se, takođe, i da je u Beranama boravio ilegalno, i kako je trebalo da bude protjeran, ali da je uslijedila intervencija s visokih adresa „da se ne dira, jer je u pitanju investitor”.

Tome u prilog govori činjenica da je Nikolaju Vasiljeviču Šehovcovom pasoš, koji je pet godina ranije izdalo rusko ministarstvo inostranih poslova, istekao 4. februara 2009. godine. Nikolaju se trag izgubio krajem te godine, što znači da od februara 2009. nije mogao boraviti u Crnoj Gori, sve i da nije imao potjernicu.

Prodavac hotela Radomir Raičević danas tvrdi da mu ovaj „strateški investitor”, osim kapare, nikada nije dao ostatak novca, i zato je poveo sudski postupak za poništenje kupoprodajnog ugovora.

„Ja uporno pokušavam da uđem u trag tom čovjeku”, kaže Raičević za Monitor.

On dodaje da je preko svojih prijatelja u Rusiji i sam saznao da Nikolaja neko zbog nečega traži, i izražava uvjerenje da on nije otišao daleko, odnosno da bi još uvijek mogao biti u Crnoj Gori.

„Ako je tačna informacija da za njim postoji međunarodna potjernica, onda je to posao za policiju. Onda treba da ga traži policija, a ne ja. Šta treba da uradim, da ja raspišem potragu za njim”, dodaje Raičević, koji je stalno nastanjen i živi u Beogradu.

On se prisjeća kako je došlo do poznastva s Nikolajem, i šta je prethodilo prodaji hotela Jelovica.

„Najprije je došao u Srbiju s namjerom da kupi Rekreaturs, sa dvadesetak hotela, vrijednosti nekoliko stotina miliona. Tada je ministar za kapitalne investicije bio Velja Ilić. Meni ga je doveo zemljak Tihomir Petrić. Ugovorili smo posao vrijedan tri do četiri miliona eura. Šta sam ja tada mogao znati? Došao je kao mnogi drugi Rusi koji su stigli u Crnu Goru i Srbiju kupujući nekretnine”, priča Raičević.

Ovaj čovjek kaže kako je Šehovcova, za kojeg je mislio da je ozbiljan kupac, primio čak i u svoju kuću.

„Dao sam mu i vozača. I na kraju mu samo uz kaparu, na povjerenje, dok on navodno ne prebaci novac, omogućio da prevede imovinu na sebe. Ja sam mu pomogao da registruje preduzeće u Podgorici Jelovica banja doo. Poslije toga mi nikada nije isplatio ostatak novca”, tvrdi Raičević.

Za Nikolajem tragaju i desetine drugih Beranaca koji su u poslovanju s njim, dok je popravljana zgrada hotela, ostali kratkih rukava.

Ako je tačno to što je pisao Kazahstanski informacioni portal, onda su zrele prilike da crnogorski državni organi preispitaju poslovanje ovog čovjeka u Crnoj Gori, da mu se hotel Jelovica oduzme. Odavno su se, bez ikakve sumnje, stekli uslovi da se država umiješa u slučaj Šehovcov.

Hotel je u međuvremenu zatvoren. Nakon što je okončana agonija hotela Berane u gradu i Lokve na planini Cmiljevici, ostala je još samo crna mrlja vezana za hotel Jelovica.

Ako je ispravan i regularan, ako nije pod međunarodnom potjernicom, zašto se Rus ne javi. Ostali su mu imovina i neraščišćeni računi na sjeveru Crne Gore gdje je zalutao one godine kada je bila navalica ruskih investitora po našem primorju.

Ostao je i da propada neiskorišteni hotelski resurs na planini Jelovici, zajedno s misterijom gdje je nestao ruski investitor.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo