Povežite se sa nama

Uncategorized

TJERANJE PRAVDE PO CRNOGORSKIM SUDOVIMA: Sudanija u nerazumnom roku

Objavljeno prije

na

Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica često se hvali da su crnogorski sudovi efikasni, zasipajući javnost procentima o pravovremeno okončanim sudskim procesima.

Pravnici kažu da je suđenje u razumnom roku jedan od aspekata pravičnosti. Ono podrazumijeva poštovanje standarda Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Razuman rok suđenja je način na koji se štiti ljudsko dostojanstvo, istakao je i ministar pravde Zoran Pažin na konferenciji Dužina trajanja postupka – pravo na pravično suđenje, koja je održana krajem juna ove godine.

Kako pojedini sudovi poštuju razumni rok suđenja svjedoče i tri naredna slučaja.

IZUZET CIJELI SUD: Porodica Stijepović iz Žabljaka vodi sudski spor još od 2008. godine. Spor je započet pred Osnovnim sudom u Žabljaku zato što se sedmoro braće nije složilo oko prodaje nasljeđa.

,,Tri ročišta su protekla na utvrđivanju valjanosti punomoćja datog u Osnovnom sudu u Podgorici, pa je na kraju tužilac, bolesna žena od 82 godine, morala da dođe u Osnovni sud u Žabljaku da potvrdi da je dala punomoćje pred sudom u Podgorici. Problem punomoćja je izmislio postupajući sudija poslije šest godina suđenja i četiri donesene odluke po žalbi viših sudova, te odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda”, kaže u razgovoru za Monitor jedan od učesnika tog sudskog procesa Darko Stijepović.

Pet ročišta je održao sudija Osnovnog suda u Žabljaku da bi utvrđivao validnost punomoćja izdatih od ovlašćenih organa Sjedinjenih Američkih Država. Tri ročišta su održana da se utvrdi validnost punomoćja koje je izdao sud u Čačku.

Ovi sudski sporovi su mnogo koštali tužitelje i novca i vremena. Uz to, dvoje tužitelja nije doživjelo kraj suđenja, kao ni advokat koji je angažovan na početku sudskog procesa. Troje tužitelja je sada u devedesetim i osamdesetim godinama, pa maratonski sudski proces nastavljaju sinovi i unuci. U međuvremenu penzionisano je pet službenika i jedan sudija Osnovnog suda u Žabljaku.

,,Sve ovo dovoljno govori o ispraznom hvalisanju predsjednika Sudskog savjeta Mladena Vukčevića i predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice o ažurnosti i kvalitetu crnogorskog pravosuđa”, kaže Stijepović.

Vrhovni državni tužilac obavijestio je Stijepoviće da je proslijedio predmet Specijalnom državnom tužiocu.

,,Kad je u pitanju sumnja na korupciju u pravosuđu onda to mora da istražuje samo Specijalni tužilac za organizovani kriminal. Ovakva optužba i prihvatanje istrage od strane tako visokog organa u Crnoj Gori do sada nije zabilježena”, kaže Stijepović.

Viši sud iz Bijelog Polja je, prema dokumentaciji koju su nam dostavili Stijepovići, ukazao sudiji da se postupak ne smije prekidati ako ima šest tužilaca pa jedan umre. Postupak se nastavlja sa ostalih pet. Sudija je uprkos tome prekidao postupak dva puta. Drugi put čak šest mjeseci. Isti sudija je, poslije četiri godine suđenja, odbacio tužbu kao neurednu iako je tužba kao uredna prošla kontrole Višeg suda, Vrhovnog suda, Ustavnog suda i ponovo Vrhovnog suda. I još jedan apsurd.

,,Viši sud u Bijelom Polju je izuzeo Osnovni sud u Žabljaku iz suđenja i naš predmet je ustupljen Osnovnom sudu u Pljevljima, što nije zabilježeno u istoriji crnogorskog pravosuđa”, kaže Stijepović.

Stijepovići se nakon ulaska ove sudanije u desetu godinu pitaju da li je to razuman rok ili besuđe.

OD RISNA DO CETINJA: Kotorska firma Alseir Properties prije osam godina počela je u Risnu da gradi dvije zgrade na prostoru koji je pod zaštitom države i UNESKO-a iako je građevinsku dozvolu, koju je izdao kotorski Sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove, sedam puta poništavao Upravni sud Crne Gore i jednom Ministarstvo za uređenje prostora i zaštitu životne sredine. Zbog toga, ni kriva ni dužna, ispašta porodica Jovović.

Prije sedam godina, Monitor je o tome već pisao, ispred njihove kuće stigli su bageri da pripremaju teren za podizanje zgrada, čiji su investitori Rusi. Kada je saznala o čemu se radi, Marija Jovović se obratila nadležnim službama, ali njene žalbe bile su uzaludne. Sve do današnjeg dana.

,,Kuća, čiji je dio sagrađen još 1487. godine i u čijem se sklopu nalaze turska kula i bunar iz rimskog perioda, potpuno je zaklonjena dvjema zgradama, tako da sada imamo samo pogled u – nebo! Bunar, nekada pun žive pitke vode, presušio je, jer je tok prirodnog izvora poremećen i voda izbija iz soba tako da moja porodica nema ni elementarnih uslova za normalan život “, objašnjava Marija Jovović. ,,Godinama trpimo nepravdu, uzaludno pokušavajući da privolimo opštinske službe da ispoštuju sudske presude”.

Marija kaže da joj je dosuđena i odšteta, ali pošto se radi o stranim državljanima koji su gradili pomenute zgrade ko zna da li će je i kada naplatiti.

Upravni sud Crne Gore je posljednji put krajem 2012. godine usvojio tužbu Marije Jovović protiv firme Alseir Properties. Tužbom je poništeno rješenje glavnog administratora Opštine Kotor. Ni to sudsko rješenje nije bilo od pomoći porodici Jovović.

Jovovići su se obraćali i Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Kotoru, pošto im se kuća nalazi na prostoru koji je pod zaštitom UNESKO-a i države Crne Gore.

„Išla sam čak i u Zadar da iz tamošnjeg arhiva pribavim dokumenta o starosti kuće, odnosno zašto je pod zaštitom države, ali ni to mi nije pomoglo. Godinu dana uzvraćali su na moje zahtjeve praznim obećanjima i na tome se sve završilo”, kaže Marija.

Prije dvije godine podnijela je i krivičnu prijavu protiv Sekretarijata za urbanizam iz Kotora. Ni od toga nije bilo pomoći.

Već tri godine ,,slučaj Jovović” nalazi se u Osnovnom sudu na Cetinju, nakon odluke Vrhovnog suda da rastereti osnovne sudove od nagomilanih predmeta. Od tada sa te adrese Marija Jovović nije dobila nikakvu vijest kada će se neki od tamošnjih sudija smilovati da bar nastavi ovaj sudski proces.

PRITUŽBE ZA GINISA: Porodica Jelić iz Herceg Novog vodi sudski spor sa komšijom Milovanom Puticom još od 2007. godine zbog toga što je Putica bez odgovarajuće dozvole dogradio kuću na udaljenosti od svega pola metra od kuće Jelića.

,,Sa lokalnom upravom razmijenio sam oko pedeset akata, a sa državnom administracijom oko 190, što je za Ginisovu knjigu rekorda. Investitor je inače iz Londona, a po potrebi iz okoline Trebinja, Herceg Novog i Beograda”, kaže Rihard Jelić, dodajući da ima 88 godina i da nije siguran da će sa ovakvim sudovima i inspekcijama doživjeti pravdu.

Prvo je porodica Jelić uložila žalbu kada je komšiji Sekretarijat za prostorno planiranje i izgradnju odobrio proširenje kuće, jer to nije bilo u saglasnosti sa odobrenim projektom. Žalbu usvaja glavni administrator Opštine Herceg Novi i poništava dozvolu. No, žali se i Putica, ali Jelići uspijevaju da ponište i drugu i treću dozvolu. Potom podnose krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu Herceg Novi zbog zloupotrebe službenog položaja protiv savjetnika i sekretara Sekretarijata za urbanizam, koji su potpisali dozvole. Prijava podnesena u februaru prošle godine završila je kod Vrhovnog državnog tužilaštva, a zatim kod Specijalnog državnog tužioca, gdje se i danas nalazi.

Pošto je komšija nastavio nelegalnu gradnju, Jelići podnose prijavu građevinskoj inspekciji u Podgorici, uvjereni da će ona staviti tačku na ovo bezakonje. I zaista Putica dobija rješenje o rušenju nelegalne gradnje, a gradilište je zapečaćeno. No, i pored toga objekat je završen i useljen. Putica je tužio Upravnom sudu i građevinsku inspekciju koja je donijela rješenje o rušenju zgrade, ali tužba mu je odbijena kao neosnovana.

,,Sve tužbe i žalbe su mu odbijene, ali dobio je na vremenu i gradio”, kaže Rihard Jelić, stavljajući nam na uvid brdo dokumentacije koja potvrđuje njegove navode.

I dok se Jelić žalio i sa nadležnim tužiocima, sudijama i komisijama dopisivao trošeći živce i novce Putica je zidao. A ko je za sve to odgovoran, kao za ostala dva navedena slučaja, teško će se saznati ako istjerivanje pravde bude teklo ovim tempom.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo