Povežite se sa nama

Uncategorized

TJERANJE PRAVDE PO CRNOGORSKIM SUDOVIMA: Sudanija u nerazumnom roku

Objavljeno prije

na

Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica često se hvali da su crnogorski sudovi efikasni, zasipajući javnost procentima o pravovremeno okončanim sudskim procesima.

Pravnici kažu da je suđenje u razumnom roku jedan od aspekata pravičnosti. Ono podrazumijeva poštovanje standarda Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Razuman rok suđenja je način na koji se štiti ljudsko dostojanstvo, istakao je i ministar pravde Zoran Pažin na konferenciji Dužina trajanja postupka – pravo na pravično suđenje, koja je održana krajem juna ove godine.

Kako pojedini sudovi poštuju razumni rok suđenja svjedoče i tri naredna slučaja.

IZUZET CIJELI SUD: Porodica Stijepović iz Žabljaka vodi sudski spor još od 2008. godine. Spor je započet pred Osnovnim sudom u Žabljaku zato što se sedmoro braće nije složilo oko prodaje nasljeđa.

,,Tri ročišta su protekla na utvrđivanju valjanosti punomoćja datog u Osnovnom sudu u Podgorici, pa je na kraju tužilac, bolesna žena od 82 godine, morala da dođe u Osnovni sud u Žabljaku da potvrdi da je dala punomoćje pred sudom u Podgorici. Problem punomoćja je izmislio postupajući sudija poslije šest godina suđenja i četiri donesene odluke po žalbi viših sudova, te odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda”, kaže u razgovoru za Monitor jedan od učesnika tog sudskog procesa Darko Stijepović.

Pet ročišta je održao sudija Osnovnog suda u Žabljaku da bi utvrđivao validnost punomoćja izdatih od ovlašćenih organa Sjedinjenih Američkih Država. Tri ročišta su održana da se utvrdi validnost punomoćja koje je izdao sud u Čačku.

Ovi sudski sporovi su mnogo koštali tužitelje i novca i vremena. Uz to, dvoje tužitelja nije doživjelo kraj suđenja, kao ni advokat koji je angažovan na početku sudskog procesa. Troje tužitelja je sada u devedesetim i osamdesetim godinama, pa maratonski sudski proces nastavljaju sinovi i unuci. U međuvremenu penzionisano je pet službenika i jedan sudija Osnovnog suda u Žabljaku.

,,Sve ovo dovoljno govori o ispraznom hvalisanju predsjednika Sudskog savjeta Mladena Vukčevića i predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice o ažurnosti i kvalitetu crnogorskog pravosuđa”, kaže Stijepović.

Vrhovni državni tužilac obavijestio je Stijepoviće da je proslijedio predmet Specijalnom državnom tužiocu.

,,Kad je u pitanju sumnja na korupciju u pravosuđu onda to mora da istražuje samo Specijalni tužilac za organizovani kriminal. Ovakva optužba i prihvatanje istrage od strane tako visokog organa u Crnoj Gori do sada nije zabilježena”, kaže Stijepović.

Viši sud iz Bijelog Polja je, prema dokumentaciji koju su nam dostavili Stijepovići, ukazao sudiji da se postupak ne smije prekidati ako ima šest tužilaca pa jedan umre. Postupak se nastavlja sa ostalih pet. Sudija je uprkos tome prekidao postupak dva puta. Drugi put čak šest mjeseci. Isti sudija je, poslije četiri godine suđenja, odbacio tužbu kao neurednu iako je tužba kao uredna prošla kontrole Višeg suda, Vrhovnog suda, Ustavnog suda i ponovo Vrhovnog suda. I još jedan apsurd.

,,Viši sud u Bijelom Polju je izuzeo Osnovni sud u Žabljaku iz suđenja i naš predmet je ustupljen Osnovnom sudu u Pljevljima, što nije zabilježeno u istoriji crnogorskog pravosuđa”, kaže Stijepović.

Stijepovići se nakon ulaska ove sudanije u desetu godinu pitaju da li je to razuman rok ili besuđe.

OD RISNA DO CETINJA: Kotorska firma Alseir Properties prije osam godina počela je u Risnu da gradi dvije zgrade na prostoru koji je pod zaštitom države i UNESKO-a iako je građevinsku dozvolu, koju je izdao kotorski Sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove, sedam puta poništavao Upravni sud Crne Gore i jednom Ministarstvo za uređenje prostora i zaštitu životne sredine. Zbog toga, ni kriva ni dužna, ispašta porodica Jovović.

Prije sedam godina, Monitor je o tome već pisao, ispred njihove kuće stigli su bageri da pripremaju teren za podizanje zgrada, čiji su investitori Rusi. Kada je saznala o čemu se radi, Marija Jovović se obratila nadležnim službama, ali njene žalbe bile su uzaludne. Sve do današnjeg dana.

,,Kuća, čiji je dio sagrađen još 1487. godine i u čijem se sklopu nalaze turska kula i bunar iz rimskog perioda, potpuno je zaklonjena dvjema zgradama, tako da sada imamo samo pogled u – nebo! Bunar, nekada pun žive pitke vode, presušio je, jer je tok prirodnog izvora poremećen i voda izbija iz soba tako da moja porodica nema ni elementarnih uslova za normalan život “, objašnjava Marija Jovović. ,,Godinama trpimo nepravdu, uzaludno pokušavajući da privolimo opštinske službe da ispoštuju sudske presude”.

Marija kaže da joj je dosuđena i odšteta, ali pošto se radi o stranim državljanima koji su gradili pomenute zgrade ko zna da li će je i kada naplatiti.

Upravni sud Crne Gore je posljednji put krajem 2012. godine usvojio tužbu Marije Jovović protiv firme Alseir Properties. Tužbom je poništeno rješenje glavnog administratora Opštine Kotor. Ni to sudsko rješenje nije bilo od pomoći porodici Jovović.

Jovovići su se obraćali i Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Kotoru, pošto im se kuća nalazi na prostoru koji je pod zaštitom UNESKO-a i države Crne Gore.

„Išla sam čak i u Zadar da iz tamošnjeg arhiva pribavim dokumenta o starosti kuće, odnosno zašto je pod zaštitom države, ali ni to mi nije pomoglo. Godinu dana uzvraćali su na moje zahtjeve praznim obećanjima i na tome se sve završilo”, kaže Marija.

Prije dvije godine podnijela je i krivičnu prijavu protiv Sekretarijata za urbanizam iz Kotora. Ni od toga nije bilo pomoći.

Već tri godine ,,slučaj Jovović” nalazi se u Osnovnom sudu na Cetinju, nakon odluke Vrhovnog suda da rastereti osnovne sudove od nagomilanih predmeta. Od tada sa te adrese Marija Jovović nije dobila nikakvu vijest kada će se neki od tamošnjih sudija smilovati da bar nastavi ovaj sudski proces.

PRITUŽBE ZA GINISA: Porodica Jelić iz Herceg Novog vodi sudski spor sa komšijom Milovanom Puticom još od 2007. godine zbog toga što je Putica bez odgovarajuće dozvole dogradio kuću na udaljenosti od svega pola metra od kuće Jelića.

,,Sa lokalnom upravom razmijenio sam oko pedeset akata, a sa državnom administracijom oko 190, što je za Ginisovu knjigu rekorda. Investitor je inače iz Londona, a po potrebi iz okoline Trebinja, Herceg Novog i Beograda”, kaže Rihard Jelić, dodajući da ima 88 godina i da nije siguran da će sa ovakvim sudovima i inspekcijama doživjeti pravdu.

Prvo je porodica Jelić uložila žalbu kada je komšiji Sekretarijat za prostorno planiranje i izgradnju odobrio proširenje kuće, jer to nije bilo u saglasnosti sa odobrenim projektom. Žalbu usvaja glavni administrator Opštine Herceg Novi i poništava dozvolu. No, žali se i Putica, ali Jelići uspijevaju da ponište i drugu i treću dozvolu. Potom podnose krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu Herceg Novi zbog zloupotrebe službenog položaja protiv savjetnika i sekretara Sekretarijata za urbanizam, koji su potpisali dozvole. Prijava podnesena u februaru prošle godine završila je kod Vrhovnog državnog tužilaštva, a zatim kod Specijalnog državnog tužioca, gdje se i danas nalazi.

Pošto je komšija nastavio nelegalnu gradnju, Jelići podnose prijavu građevinskoj inspekciji u Podgorici, uvjereni da će ona staviti tačku na ovo bezakonje. I zaista Putica dobija rješenje o rušenju nelegalne gradnje, a gradilište je zapečaćeno. No, i pored toga objekat je završen i useljen. Putica je tužio Upravnom sudu i građevinsku inspekciju koja je donijela rješenje o rušenju zgrade, ali tužba mu je odbijena kao neosnovana.

,,Sve tužbe i žalbe su mu odbijene, ali dobio je na vremenu i gradio”, kaže Rihard Jelić, stavljajući nam na uvid brdo dokumentacije koja potvrđuje njegove navode.

I dok se Jelić žalio i sa nadležnim tužiocima, sudijama i komisijama dopisivao trošeći živce i novce Putica je zidao. A ko je za sve to odgovoran, kao za ostala dva navedena slučaja, teško će se saznati ako istjerivanje pravde bude teklo ovim tempom.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo