Povežite se sa nama

Uncategorized

IGOR RAKOČEVIĆ, ULIČNI CRTAČ PORTERETA: Kredom zarađivao hljeb

Objavljeno prije

na

Kolašinac Igor Rakočević o sebi će reći samo da je nezaposleni samohrani otac. Teško ga je privoljeti da priča o onom što je pored toga. U rodni grad se često vraća, ali nikada ne ostaje dovoljno dugo da bi se navikao na sva ograničenja provincije i pomirio s rutinom. Putovanja koja je započeo još kao tinejdžer i dalje su mu opsesija. Činjenica da je vidio mnogo srećnijih mjesta za život, čini ga i cinikom i oštrim kritičarom falinki sistema, na koje su, kako kaže, svi oko njega pomalo oguglali. Sugrađani ga doživljavaju kao čudnog, a njegov konstantni bunt pripisuju ,,umjetničkim hirovima”. Međutim, malo njih zna da je Igor tokom minule dvije i po decenije nacrtao, kako tvrdi, 30.000 portreta. Tako je zarađivao za život, crtajući portrete po ulicama evropskih metropola.

Nikada nije, kaže, ni slutio da će živjeti od crtanja. Da ima talenta za likovnu umjetnost još u osnovnoj školi kazao mu je nastavnik Momir Bulatović. Među stotine umjetnika na ulici u pariskoj boemskoj četvrti Monmartru, natjerala ga je besparica, konkretno činjenica da nije imao da plati četvrti dan boravka u hotelu, čiji je vlasnik bio odlučan da zadrži mladićeve lične stvari dok ne dobije novac. Prije toga namjeravao je da postane vojnik Legije stranaca. O tom periodu i razlozima zbog čega mu se ta želje nije ostvarila ne želi da priča.

,,U Parizu sam se neplanirano našao. Namjeravao sam u Legiju stranaca. O razlozima, ne bih. Bile su to teške godine. U Legiji sam ostao svega dvije nedjelje, nijesam im se nešto dopao, platili su mi dnevnice, dali novac za kartu do Pariza i ‘ispisnicu’. Kada sam došao u Pariz, cijeli dan sam tražio jednog rođaka. On mi je dao nešto novca i nestao. Imao sam taman za tri dana u hotelu, za četvrti ne”, sjeća se Igor dana kad je započela njegova karijera uličnog crtača portreta.

Bez para i sam, na čuvenom pariskom brdu podsjetio se da umije da crta, ali da li je to dovoljno da zaradi, nije znao. Njegov talenat na Monmartru provjerio je i zemljak Drago Rnković, kojeg je slučajno sreo. Rnković je decenijama u Parizu dobro zarađivao crtajući, Dao mu je po komad bijele i crne krede i dva lista papira, koji su već s jedne strane bili iscrtani. Poslije duge šetnje po Pigalu, poznanstva s jednim Albancem, koji ga je častio ručak i pivo, Igor je nacrtao i prva dva portreta.

,,Pozajmio od jednog mladića pribor, nabasao na dvije Njemice, njemački sam za razliku od francuskog govorio i počeo da crtam. Mnogo sam se trudio. Tri sata mi je bilo potrebno za ta dva portreta, ali na kraju one su bile prezadovoljne, a ja još više kada su mi platile čak 150 maraka. Ostao sam na Monmartru i zarađivao dovoljno da sebi priuštim vrlo udoban život, boravak u hotelu, brojna poznanstva s predstavnicima tamošnjeg džet seta, poznatim ličnostima, umjetnicima, ali i još mnogo drugih zanimljivih ljudi, što mi je zaista obogatilo život na više načina”, sjeća se Igor svojih početaka u ,,gradu svjetlosti”.

Pored toga što su mu obezbijedili sigurnu egzistenciju, portreti su mu, kako kaže, spasili život. Sa 18 godina je otišao u inostranstvo, prvo u Švajcarsku, zatim u Njemačku i Švedsku, gdje je nekoliko puta bio ,,u pogrešnom društvu na pogrešnom mjestu”, pa ubrzo poznat i policiji i u sukobu za zakonom. I o tome ne priča rado i smatra taj dio života kratkim i neprijatnim epizodama, koje su mu se desile, kako kaže, neplanirano i nijesu bile u skladu s onim ,,za šta je rođen”.

,,Kada sam otkrio da od crtanja mogu dobro da živim, to mi je spasilo život ili bar pošteđelo načina života za koji niti sam rođen niti spreman. Mnogo sam zarađivao i upoznao lice i naličje života na ulici, među boemima, umjetnicima, poznatim ličnostima, bogatim ljudima, ali i onima koji jedva preživljavaju. Ubrzo sam stekao vještinu, pa sam portrete crtao brže i bolje. Portret košta od 30 do 50 eura i bilo kad da ‘izađem na ulicu’ mogu dnevno zaraditi od 150 do 300 eura”.

Ali, to nije bio dovoljan motiv da ga zadrži u Parizu, kojem se vraćao još nekoliko puta. Poslije toga crtao je i na ulicama Budimpešte, u Švajcarskoj je izlagao slike u prvoj evropskoj internet galeriji još 1997. godine, a u Beču imao izložbu fotografije. Kad ima pribor za crtanje, kaže, osjeća se kao da ima novac u džepu i nije važno u kojem je gradu. Nikad ne fali onih koji žele portret, a, naročito, tvrdi Igor, naručuju ih bogati ljudi.

,,Ne bih rekao da podilazim ljudima crtajući ih ‘lijepe’ i da je to razlog što me mnogi odaberu, iako je oko mene na desetine mojih kolega. Ja, jednostavno, na svakom licu vidim nešto lijepo. Ljudi osjete pozitivnu energiju. Često dok crtam čujem i njihove ispovijesti, sprijateljimo se. Ipak, nastupi zamor, neki umjetnici kažu, poslije 15.000 portreta neminovna je depresija”.

Zbog toga, ali i zbog ljubavi prema rodnom gradu, Igor je minulih nekoliko godina češće u Kolašinu. Bio je i turistički vodič. Poznavanje crnogorskih planina i pet svjetskih jezika čine ga uspješnim u tom poslu.

,,Navikao sam da sam zarađujem i živim od svog novca. Iako sam rastao u dobrostojećoj porodici, sa 16 godina zaradio sam prvi novac kopajući kanale u Kolašinu. Bio sam i konobar, električar, instalirao cijevi za vodu i gas, čak sam jedno vrijeme bio i bolničar. Kolašin volim, iako nije lagodno živjeti u njemu niti imam mnogo onih s kojim želim da provodim vrijeme. Moja davnašnja želja, koju nikako da realizujem je da organizujem radionice za talentovanu djecu. Nije za to niko imao sluha. Možda jednom, ipak, i to ostvarim”, nada se Igor.

Jednom će, tvrdi, svakako otići i u Australiju. Želja da vidi tu zemlju motivisala ga je i na prvo putovanje u inostranstvo, kao i na učenje engleskog jezika, kada je imao svega 13 godina. Smatra da je strast za putovanjima naslijedio od svog prađeda Boška Rakočevića, koji je početkom prošlog vijeka stigao do Aljaske, a telenat od ujaka svoje majke, koji je daleke 1936. godine nacrtao autoportret.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo