Povežite se sa nama

Uncategorized

VANJA JOVIĆEVIĆ, GLUMICA: Umjerenost i uvjerljivost

Objavljeno prije

na

Na 21. Jugoslovenskom pozorišnom festivalu Bez prevoda u Užicu nagradu Ardalion za najbolju mladu glumicu osvojila je Vanja Jovićević za ulogu knjeginje Zorke u predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta Šćeri moja Maje Todorović, u režiji Ane Vukotić. Vanji Jovićević je pripala i nagrada Politike Avdo Mujčinović.

,,Kreacija uloge kneginje Zorke predstavlja kompleksnu glumačku studiju koja uspješno prikazuje razvoj uloge od djevojčice do žene u jednoj izrazito patrijarhalnoj i neprijateljskoj sredini. Podjednako uvjerljiva u svom ženskom aktivizmu i borbi, kao i toplom odnosu prema ocu, glumica ostvaruje slojevitu i uverljivu karakterizaciju zadatog lika”, navodi se u obrazloženju žirija.

Nedavno je Vanja Jovićević dobila nagradu za najbolju žensku ulogu i u Nikšiću, na Međunarodnom festivalu glumca. Inače, drama Šćeri moja nagrađena je kao najbolja na konkursu Crnogorskog narodnog požorišta za savremeni domaći dramski tekst koji obuhvata feminističku dekonstrukciju istorijskih ličnosti. U predstavi, koja je premijerno izvedena na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorište u maju ove godine, igraju i Mirko Vlahović, Varja Đukić, Slavko Kalezić, Goran Vujović, Slobodan Marunović, Danilo Čelebić, Zoran Vujović, Mišo Obradović, Dušan Kovačević i Stevan Radusinović

MONITOR: Za početak bih volio da nam kažete o liku koji tumačite. Koliko Vam je bilo teško, jer je ovo Vaša prva uloga, da vjerno predstavite lik kneginje Zorke – od djevojčice do zrele žene?
JOVIĆEVIĆ: Uloga Zorke je jedan težak i kompleksan zadatak. Svaki segment njenog života je morao biti podjednako uvjerljiv, a pritom da ne dođe do pretjerivanja samo da bi se napravila razlika između nje kao djeteta i zrele žene, propratno uz sve unutarnje emocije koje nosi uloga. Ali strpljivo sam tražila dozu umjerenosti i uvjerljivosti, sopstveno osjećanje mjere i put do ostvarenja uloge. Uz svoj rad i pomoć rediteljke Ane Vukotić sam došla do željenog rezultata.

MONITOR: Dramski tekst Maje Todorović ,,Šćeri moja”, koji je nagrađen na konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta, je drama koja vješto kombinuje dokumentarne, usvojene istorijske narative i alternativnu, marginaliziranu žensku istoriju. Kakav je bio rad na predstavi – koliko ste istraživali samu Zorkinu ličnost, istorijske okolnosti?
JOVIĆEVIĆ: Ana mi je pružala potpunu podršku i slobodu da iznesem Zorku kako ja mislim da treba. Trebalo mi je vremena da se opustim, jer je opet to moja prva uloga, ali razumijevanje i povjerenje sa Anine strane je bilo ogromno i ja zaista pamtim ovaj proces kao predivan. Mi uglavnom iz situacija vidimo kakav je neko, tako da sam o Zorki mnogo istraživala, o njenim djelima i uopšte životu i sklopila jednu kompletnu arhivu nje kao žene koja je željela da vlada i dobročiniteljke koja je voljela svoj narod i pomagala mu.

MONITOR: Ovako važnu ulogu dobili ste tokom studija glume. Kakva je bila saradnja sa iskusnijim kolegama?
JOVIĆEVIĆ: Imala sam priliku da gledam ljude koji su dugo na sceni i da učim od njih. Razmazili su me i čuvali tokom cijelog procesa i drago mi je što sam sarađivala sa svima njima.

MONITOR: Je li velika obaveza kad glumica na početku karijere dobije za tako kratak period dvije nagrade?
JOVIĆEVIĆ: Nagrade koje sam dobila su jedan veliki motiv da nastavim dalje, da se trudim i radim, možda čak i više nego do sada, ako je to uopšte moguće. Gluma je sav moj svijet, nešto što zaokupira svu moju pažnju, nešto s čim liježem i budim se i uvijek ću se truditi da idem dalje i da ostvarim ono što se meni u tom trentku čini nemoguće.

MONITOR: Kako je izgledalo učenje, odnosno obrazovanje na akademiji? Što se najviše traži od glumca?
JOVIĆEVIĆ: Pored svih stvari koje učimo i za koje se obrazujemo kao budući glumci, ono što je najvažnije za nas je rad, red i disciplina. Uče nas da budemo profesionalci u svom poslu i tvrdim da u regionu Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju ima najbolje profesore.

MONITOR: Nedavno ste glumili i Šekspirovoj ,,Buri”, u režiji Dejana Projkovskog – potpuno drugačija uloga. Volio bih da mi kažete i o tom radu?
JOVIĆEVIĆ: Proces je bio i divan i težak. Ja sam dio ,,hora” koji u predstavi dočarava atmosferu na ostrvu i svi smo mnogo radili i trudili se da budemo i radimo kao jedan. Uz divan tim, na čelu sa rediteljem Dejanom mi smo to i ostvarili. Za sada imam vrlo poučna iskustva koja su mi pomogla da napredujem i kao čovjek i kao glumica i zahvalna sam na prilikama koje su mi pružene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo