Povežite se sa nama

Uncategorized

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: BiH je talac međunarodne zajednice

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pošto ovaj razgovor započinjemo na dan 21. godišnjice (21. novembar) potpisivanja Dejtonskog sporazuma, onda i prvo pitanje za Vas – šta je taj sporazum donio BiH?
KAZAZ: Njegov kreator, američki diplomat Ričard Holbruk, davno je konstatirao da je Dejtonski sporazum zavezao BiH u ludačku košulju. Prevedana u bosanski referentni okvir ta metafora podrazumijeva da je u BiH tim sporazumom instalirana nedovršiva država i etnički podijeljeno društvo. To znači da je njime zaustavljen rat i iz oružanog prebačen u političko polje. Od njegovog potpisivanja do danas, u BiH traje stalna više ili manje prikrivena težnja nacionalističkih politika da dovrše svoje ratne ciljeve. Na drugoj strani, pod pritiskom međunarodne zajednice izgrađene su određene institucije koje su neke elemente dvoentitetski zasnovane vlasti prenijele na državnu razinu, ali to nije riješilo osnovnu krizu iz koje proističu sve druge – onu ustavnu. U BiH dvadeset i jednu godinu traje ustavna kriza, bez šanse da u budućnosti bude riješena. Otud je to država koja se zasad ne može raspasti, ali sve u njoj upućuje na to da tri vladajuća nacionalizma suštinski žele njen raspad, ali nemaju snage da ga izvedu.

MONITOR: Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko kaže da u BiH još postoje političke snage koje šire revizionističku interpretaciju Dejtona i pričaju o „pravnom nasilju” i „nametanju odluka”. Je li on u pravu?
KAZAZ: Njemu je još jedino ostalo da konstatuje, pa govori ono što svi vide. Ako je u pravu, a jeste, zašto onda ne pokrene mehanizme kojima bi se kaznilo antidejtonsko djelovanje. Ti su mehanizmi predviđeni Dejtonskim sporazumom. Činjenica da ih Incko ne može pokrenuti, posvjedočuje da je BiH talac sukoba u međunarodnoj zajednici na relacija zemlje NATO-a – Rusija. Bosanski separatizmi tako pronalaze svoje saveznike na međunardnom planu. Dodikov separatizam izravno je potpomognut Rusijom, a onaj hercegbosanskog tipa oslanja se na desničarske političke snage iz Evrope, dok se bošnjački nacionalizam snažno veže za Erdoganov režim u Turskoj. Tri nacionalizma kao tri unutrašnja neprijatelja BiH pronašli su svoje spoljnje saveznike. Ta njihova borba na prostoru BiH može trajati unedogled, sve do nekog budućnosnog velikog političkog preokreta u svijetu. A to samo potvrđuje koliko je ova država eksperiment međunarodne zajednice i njen talac.

MONITOR: Postoje li u BiH dvije političke realnosti: nastojanje da se država kreće ka Evropskoj uniji i druga – negativni trendovi koji su počeli u Republici Srpskoj, a sada se šire na Federaciju BiH?
KAZAZ: Nastojanje da se zemlja kreće ka EU je deklarativno i više iznuđeno od strane evropske administracije nego li je stvarni izraz domaće političke svijesti. Podsjećam da je tzv. Reformaska agenda kao zbir birokratskih načela došla iz EU nakon građanskih protesta iz 2014. No, ta agenda ne rješava suštinsku krizu zemlje, onu ustavnu, a omogućuje nekim domaćim političkim snagama da se predstave kao proevropske, iako su one suštinski antievropske. Uistinu u BiH se usvajaju neke reforme po evropskoj mjeri, ali istodobno se razbukatava politička kriza, a dva separtizma, Dodikov i Čovićev, stalno jačaju, dok Izetbegović radikalizira svoju politiku i čvrsto je veže za turskog autokratu Erdogana. Otud stvari nisu tako jednostvno podijeljeljene na dva bloka – proevropski i separatistički. Pogotovu, što u Federaciji BiH već nekoliko mjeseci praktično ne funkcionira parlament, a intenzivira se politički sukob između Izetbegovićeve SDA i Čovićevog HDZ-a.

MONITOR: Dodik je najavio da će Republika Srpska predložiti da joj se vrate ,,svih 83 nadležnosti, koje su prebačene na nivo BiH, redefinišu i dovedu u sklad s Dejtonskim mirovim sporazumom”. Šta bi to značilo za BiH?
KAZAZ: Vraćanje nadležnosti nije moguće, baš kao što je neostvariv i niz drugih Dodikovih ideja, ali on je uspio da provođenjem referenduma o Danu RS-a institucionalizira svoj secesionizam i učvrsti svoju atokratsku vlast. Istodobno, dodjeljujući priznanja osobama osuđenim za ratne zličine, Dodik iz nacionalizma ideološki klizi u više-manje otvoren simbolički fašizam Karadžićevog tipa. On više ne može nazad, a zadužio je do te mjere RS da je ona u ovom momenutu bez međunarodnih kredita finansijski neodrživa. Zato je njegov zahtjev za vraćanje nadležnosti RS-u nova stepenica u radikalizaciji politike, baš onako kako je referendum o Danu RS-a test za naredni koji će doći ako BiH bude pristupala NATO-u. Povratak nadležnosti RS-u blokirao bi potpuno zemlju i pokazao da je ona neodrživa, a to je dugoročni cilj Dodikove politike.

MONITOR: Dodik tvrdi da su visoki predstavnici, zaduženi da provode slovo Dejtonskog sporazuma, kršili međunarodno pravo i prenosili nadležnosti na nivo BiH…
KAZAZ: To je još jedna od retoričkih figura koje koristi banjalučki autokrat kako bi radikalizirao ovdašnju ustavnu krizu. Dejtonskim sporazumom predviđeno je prenošenje ovlasti sa nižih na više razine vlasti u BiH, pa je niz takvih promjena proveden uz saglasnost samog Dodika i njegove političke partije. Takava njegova današnja retorika nagovještava da je spreman na najgore, čak one poteze koji bi mogli prouzrokovati veliku društvenu tragediju, u slučaju da se protiv njega pokrenu sudski procesi za niz afera u koje je, prema pisanju medija, direktno ili indirektno upleten.

MONITOR: Pojačani su zahtjevi Hrvatske demokratske zajednice BiH za osnivanje trećeg entiteta?
KAZAZ: HDZ BiH nastavlja tuđmanovsku nacionalističku politiku, pa rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja vidi isključivo u podjeli BiH na tri entiteta. Odrekavši se mogućnosti da Hrvati u BiH budu ravnopravni na cijelom teritoriju zemlje, HDZ ih je u RS-u prepustio na milost i nemilost Dodikovom režimu, a predsjednik HDZ-a Dragan Čović je sklopio savez sa Dodikom. Udruženi, ta dva političara su ustavnu krizu sa razine Dejtonskog prenijeli na razinu Vašingtonskog sporazuma, kojim je 1994. godine zaustavljen rat između Hrvata i Bošnjaka i formirana Federacija BiH. Na taj način oni su otvorili hrvatsko – bošnjački politički sukob i omogućili zahtjeve za preustroj Federacije BiH. Takva Čovićeva politika je kratkovida, jer da bi se riješilo tzv. hrvatsko nacionalno pitanje neophodna je saglasnost bošnjačkih političkih partija. Ne treba tu zaboraviti ni veliku odgovornost bošnjačkih lidera, prije svih Zlatka Lagumdžije, Harisa Silajdžića i Bakira Izetbegovića, kojima je bilo milo da na različite načine majoriziraju Hrvate u federalnim institucijama. Ali, treći entitet nije moguć bez ozbiljnijeg političkog potresa, pa možda i rata, te se on nameće kao još jedna nacionalistička ideologema koja sprečava da se nacionalna ravnopravnost u BiH ostvari u institucijama sistema, a ne nacionalnim zaposjedanjem teritorija. Takvih institucionalnih aranažmana je bezbroj, a nije potrebna velika pravna imaginacija da se oni ugrade u ustavna rješenja zemlje. Kao i drugi lideri u BiH i Čović proizvodi politički sukob da bi što duže ostao na vlasti.

MONITOR: Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić kaže da Herceg-Bosna danas živi u mnogim zakonima i preduzećima i kao pravna i politička činjenica…
KAZAZ: Ratni fašizmi su privlačni svim nacionalistima u BiH, zato su ratni zločinci proglašeni nacionalnim svecima, a koncentracioni logori, masovni zločini i silovanja velikim nacionalnim pobjedama. Ljubićev fašizam je otud tipičan za današnje stanje političkih vrijednosti u BiH.

MONITOR: Vi tvrdite da je turkofilija premrežila bošnjački mentalni prostor; da bošnjačke tobožnje elite u horskom navijanju za Erdogana narod drže u mentalnom ropstvu….
KAZAZ: Turčenje Bošnjaka u BiH otpočeo Alija Izetbegović, a svoju kulminaciju doživljava danas dok njegov sin Bakir uzvikuje da je Erdogan naš lider. Time je potpuno prekodiran bošnjački politički identitet koji je nastao u procesu deosmanizacije Bošnjaka u 19. stoljeću. Arhaizacija i getoizacija bošnjačkog političkog i kulturnog identiteta praćena je izrazitom turkofilijom, a glavni SDA-ov sedmičnik Stav finansiran je turskim novcem i donosi priloge u kojima se veliča truski autokrat Erdogan. To vezivanje Izetbegovića za Erodgana proizvodi dugoročnu štetu za bošnjačku politiku, koja nije sposobna, baš zbog svog nacionalizma, prozvesti novu viziju multietničke BiH. A to znači da se srpskom i hrvatskom sepratizmu u dugoročnom destruiranju BiH pridružio bošnjački nacionalizam sa svojom neobegovskom logikom vladanja i prisvajanja društvenog bogatstva.

MONITOR: Kako biste ukratko opisali ono što se dešava u regionu, prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, i kako se to reflektuje na BiH?
KAZAZ: Hrvatska je pobjednica građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije, a Srbija jedinom svojom pobjedom smatra stvaranje RS-a. To znači da je stvarni poraz doživjela BiH iako je rat u njoj bio bez pobjednika.Oba ova bosanska susjeda, pak, vide u BiH neku vrstu svoga plijena, a Dejtonski sporazum im omogućuje direktno petljanje u bosanske unutrašnje odnose. Ni gorih susjeda, ni jadnije zemlje.

Zemlja odgođenog rata

MONITOR: Da li je blizu kraj multietničke BiH i da li je opet u njoj moguć rat?
KAZAZ: BiH je već odavno od negdašnje multietničke postala troetnička zemlja, a međuetničke granice u simboličkom prostoru su jače nego bilo gdje drugo na svijetu. Imaginiranje nacionalnog drugog kao svepovijesnog neprijetalja prozivelo je fobične vizije budućnosti, te rezultiralo militarizacijom nacionalnih identiteta. To su oni dubinski procesi koji se ne vide, a militantna politička retorika računa na njih kao osnovu svoje budućnosti. Otud nije pitanje da li je rat moguć, nego kada će neko imati dovoljno snage i šanse da ga pokrene. Za sada, vojna nemoć i nedostatk novca za rat održava militantni mir, ali BiH je bez sumnje zemlja odgođenog rata. Ono što pruža nadu da do njega neće doći jeste saznanje da u njemu ne bi bilo sigurnog pobjednika. I to je jedni argument protiv rata. Reklo bi se premalo, ali ne treba potcjenjivati snagu takvog argumenta.

Obrazovati nacionaliste

MONITOR: Šta bi trebalo uraditi da BiH postane moderna, ozbiljna država koja radi za dobrobit svih svojih građana?
KAZAZ: Najjednostvanije rečeno, prekodirati političku logiku koja smatra da se nacionalno pitanje rješava teritorijalizacijom, a ne institucionalizacijom nacija. Autodesktruktivni bosanski nacionalizmi ne vide tu mogućnost, a ona je bila suština moderne BiH, one titoističke koja je omogućila da bosanske nacije u njoj dostignu svoj historijski i civilizacijski maksimum. Takva BiH je neobnovljiva, baš kao što je neobnoviljv titoizam kao ideologija, ali to ne znači da neka institucionalna rješenja ne bi mogla biti obnovljena. No, da bi se to uradilo, nužno je da se nacionalisti obrazuju, a ne da održavanjem sukoba čuvaju vlast I bogate se na račun svojih nacija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo