Povežite se sa nama

SVIJET

BITKA ZA RESURSE: Nezajažljivost i oskudica

Objavljeno prije

na

Sve veća borba za resurse mogla bi dovesti do pravnih sporova i društvenih previranja, upozoreno je nedаvno u izvještaju Ujedinjenih nacija. Kаo budući generatori kriza posebno su navedeni voda i energija.

U izvještaju je nаvedeno kаko se očekuje rast globalnih potreba za energijom za više od 33 odsto do 2035. godine. U tom rastu će dvije nаjmnogoljudije države nа svijetu Nаrodnа Republikа Kina i Indija, kao i zemlje Bliskog istoka učestovati sa 60 odsto.

U ovom trenutku je više od 1,3 milijarde ljudi bez električne energije, a oko 2,6 milijardi za kuvanje koriste čvrsta goriva, uglavnom drvo i druge vrste biomase. Do 2035. se očekuje, pored ostalih resursa, rast potreba za električnom energijom za oko 70 odsto. Ogromni rast potreba za energentima, posebno električnom energijom, dovešće do ogromnog pritiska na već ograničene zalihe vode, ocijenjeno je u izveštaju UN.

Na tešku situaciju sa energentima u svijetu posebno u Evropi, skrenula je pažnju kriza u Ukrajini. Više od trećine gasa koji se potroši u Evropi dolazi iz Rusije a veliki dio ovog energenta isporučuje se preko ukrajinskih gasovoda.

Ukoliko kriza eskalira i Rusija zaustavi dotok gasa, kako će se to odraziti na evropske zemlje? ,,Evropsku uniju to neće tako snažno pogoditi”, smatra Jonas Grec iz Istraživačkog centra za bezbjednosnu politiku u Cirihu. ,,Pojedine zemlje kao što su Mađarska ili Bugarska vjerovatno će biti teže pogođene nego zapadna Evropa, gdje su rezervoari još uvijek oko 60 odsto puni gasa. To znači da je osigurano snabdijevanje za neka četiri mjeseca. “

Valja uzeti u obzir i da je potrošnja gasa bila relativno niska, zbog blage zime u Evropi. „Osim toga, postoji višak ponude na međunarodnim tržištima”, kaže Klaudija Kemfert iz Njemačkog instituta za privredna istraživanja. „Ali, dugoročno gledano, Evropa nije dovoljno pripremljena da uvozi trećinu gasa iz drugih izvora. To se naročito odnosi na zemlje južne Evrope, koje uvoze veoma velike količine gasa iz Rusije”, kazala je Kemfertova.

U slučaju da gasovodi u Ukrajini budu blokirani, zemni gas iz Rusije bi mogao da se isporučuje i peko gasovoda Sjeverni tok, koji vodi ispod dna Baltičkog mora. Kapaciteti ovog gasovoda još nisu sasvim iskorišćeni. Trenutno najveći dio gasa prolazi kroz Bjelorusiju i Poljsku.

Ukoliko Rusija odluči da prekine sa isporukama u potpunosti, ovaj energent bi mogao da se u Evropu doprema u tečnom stanju, u tankerima sa Bliskog istoka. Međutim, u Njemačkoj nema odgovorajućih postrojenja na kome takvi tankeri mogu da se istovare na podesan način. U slučaju da venitili ostanu zatvoreni na duži rok, kupci imaju i mogućnost da se preorijentišu na druge gasovode, na primjer one iz Alžira ili Norveške.

Još jedna mogućnost je gas iz Irana, ali u zapadnim medijima pišu da je za to neophodno veće otvaranje ove zemlje prema svijetu.

Zvanični stav Evropske komisije (EK) i njemačke vlade je da snabdijevanje gasom u Evropskoj uniji nije ugroženo krizom u Ukrajini. „Trenutno nema razloga za uznemirenost”, kaže komesar EU za energetiku Ginter Etiger.

Obustavljanje isporuka ruskog gasa za Evropu nije vjrovatno i zato što je ta zemlja u velikoj mjeri zavisna od isporuke energije u Evropu, tumači Klaudija Kemfert. „Oko 60 odsto državnih prihoda Rusije dolaze od prodaje nafte, gasa i kamenog uglja. Veliki dio toga su kupci iz Evrope. Tako bi Rusija sjekla granu na kojoj sjedi”, primetila je ona.

Kako se ukazuje u zapadnim medijima, Gasprom je veoma važna alatka predsjednika Rusije Vladimira Putina u spoljnoj politici. Problemi za ovu firmu značili bi probleme za Putina. Stručnjaci podsjećaju da trgovina između EU i Rusije vrijedi stotine milijardi eura godišnje.

Ukrajina bi u slučaju spora oko gasa morala da se suoči sa velikim izazovima. Evropska komisija razmatra pomoć toj zemlji kod plaćanja računa za gas. Pored toga, već postoje planovi da Ukrajina bude snabdjevana gasom iz Slovačke.

Kakva su razmišljanja o budućoj energetskoj politici u EU možda najbolje govori diskusija pokrenuta u Njemačkoj. Prema proračunima Radne grupe za energetski bilans, kvota uvoza energenata je prošle godine povećana i iznosi 71 odsto.

Daleko najvažniji snabdijevač energijom je Rusija: 38 odsto uvoza prirodnog gasa, 35 odsto od ukupnog uvoza nafte i 25 odsto uvoza uglja dolazi iz te zemlje. Prema njemačkim medijima, pogodne alternative nisu na vidiku.

Samo 15 odsto potrošnje gasa Njemačka može da pokrije sopstvenom proizvodnjom. Veliki dio potrebnog gasa se uvozi iz Norveške i Holandije. Na kraće vrijeme, ove dvije zemlje bi mogle da povećaju izvoz, ali dugoročno, njihove rezerve se bliže kraju, procjenjuju stručnjaci.

Kao alternativa dolazi u obzir uvoz ohlađenog tečnog gasa tankerima, iz Alžira, Katara i Sjedinjenih Američkih Država. Međutim u lukama SAD nema postrojenja za utovar tečnog gasa, a u Njemačkoj nema odgovarajućih stanica za istovar.

Ukoliko se ništa ne promijeni, Njemačka će za 15 godina biti potpuno zavisna od uvoza gasa. Zato je ponovo aktuelna proizvodnja gasa frakingom: koktelom od vode i hemijskih materija gas se izvlači iz velikih dubina zemlje. Međutim, ova tehnologija nosi sa sobom potencijalni veliki rizik, upozoravaju ekolozi. Osim toga, odavno je odlučeno da od 2018. Njemačka više neće proizvoditi kameni ugalj. Njemačka ima zalihe koje bi uz sadašnji tempo proizvodnje mogle da traju još najmanje 200 godina.

Njemačka je, takođe, poslije havarije u nuklearki u Fukušimi, odlučila da do 2022. zaustavi svih 17 nuklearnih elektrana. Postavlja se pitanje kako onda snabdijeti potrošače, prije svega izvozno orijentisanu privredu dovoljnim količinama energije?

Njemačko-ruske veze u oblasti energetike nisu samo zasnovane na zavisnosti Njemačke od uvoza iz te zemlje. Ruski Gasprom i velika njemačka firma iz oblasti energetike i tehnologije Vinteršal dogovorili su prije nekoliko mjeseci značajnu razmjenu akcija: Gasprom dobija njemačko skladištenje gasa, plus trgovinski kapacitet filijale Vinteršala, dok ova kompanija dobija dio sibirskih gasnih polja.

Gasprom i Vinteršal dijele njemački gasovod Gascade dug oko 2.400 km. U Saveznom ministarstvu za privredu izgleda da nema prigovora na to što je faktički njemačka rezerva gasa za hitne situacije – indirektno pod kontrolom ruske države, primetila je njemačka medijska kuća Dojče vele.

Amerika kao Saudijska Arabija

Krimska kriza podgrijava diskusije o energetskoj politici i u SAD. Najveća privredna sila svijeta, veliki potrošač energije, sada hoće da bude veliki isporučilac. Predsednik Barak Obama je nedavno poručio: „Mi smo Saudijska Arabija prirodnog gasa”. „Imamo ga mnogo”.

Američki procvat sa gasom, pomoću novih, takozvanih freking-tehnologija, širi ne samo toplotu u pećima, već i samopouzdanje. SAD žele da već 2020, ospore zemljama proizvođačima nafte i gasa sa Bliskog istoka poziciju energetskog lidera.

Izglede da će Amerikanci ubuduće više da proizvode nafte i prirodnog gasa, nego što će da troše, mnogi u američkom Kongresu vide kao šansu za pariranje Putinu. Gorivo kao oružje za novi Hladni rat – takva razmišljanja posebno intenzivira kriza u Ukrajini, prije svega u taboru opozicione Republikanske stranke.

SAD još ne izvoze gas, ali kompanija kao što je ExxonMobil, već duže vremena vrši pritisak na Obaminu administraciju da konačno odobri izdavanje potrebnih dozvola za izgradnju izvoznog terminala. U tome je podržava sve više republikanaca. „Predsjednik bi morao odmah da odobri izvoz gasa”, zahtijevao je nedavno Džon Brener, predsjedavajući Predstavničkog doma Kongresa SAD.

Šefica vašingtonskog odsjeka njemačke fondacije Bertelsman Anete Hojzer samtra da „ponuda Amerikanca, prije svega republikanaca, da se počne sa izvozom gasa iz Amerike u Evropu, posebno Njemačku, prvenstveno treba shvatiti političko-strateški”. To bi bio jasan signal Kremlju i Putinu da je transatlantska alijansa po tom pitanju složna.

No, kako primjećuju zapadni mediji, ako administracija SAD i odobri zahtjeve, realizacija takvih izvoznih planova ka Evropi ostaje daleki cilj. Hojzer kaže da su se Amerikanci ugovorima dugoročno obavezali da će gas prvenstveno da izvoze u Aziju, prije svega u Južnu Koreju, Japan i Indiju.

Prema Dojče Weleu pitanjem evropske energetske politike intenzivno se bavi bivši američki ambasador u Ukrajini Karlos Paskal. Taj diplomata je od 2011. angažovan u Stejt departmentu koji ima Odbor za energetske rezerve. Zadatak Odbora jeste da pomogne zemljama u kojima se događaju demokratske promjene, kao što je trenutno Ukrajina, da se otrgnu od stiska dominantnih snabdjevača energijom.

Paskal kaže da su on i Odbor u protekle tri godine već pomogli Ukrajini da za jednu trećinu smanji zavisnost od ruskog gasa – na 60 procenata. Druge istočnoevropske zemlje Paskalov Odbor je povezao sa novim, afričkim snabdjevačima energije.

Pred sličnim izazovima biće i Njemačka, vjeruje Anete Hojzer. „Nezavisno od dnevno aktuelnih događaja, kao što je pitanje rješenja krize na Krimu, jasno je da će energetska politika Evrope i dalje biti jedan od glavnih prioriteta”, dodaje Hojser. „U budućnosti bi Evropljani, a prije svega Njemci, morali da se upitaju: da li gas ili naftu žele da primaju od Rusa ili Amerikanaca?”

Južni tok

Pojedine države Evrope ne vide alternative ruskom gasu – njih sedam se uzda u izgradnju Južnog toka. Dosad je bilo planirano da gasovod Južni tok – koji bi dopremao gas iz Rusije u Bugarsku, Srbiju, Hrvatsku, Mađarsku, Sloveniju, Italiju i Austriju trasom ispod Crnog mora – počne da radi 2015, bar u prvoj fazi.

Međutim, EK je u decembru 2013. objavila da je za EU taj projekat protivzakonit jer bilateralni ugovori koje je Rusija sklapala sa svakom zemljom ponaosob nisu u skladu s energetskim propisima EU. Posle ruske aneksije Krima, EU još više pojačava politički pritisak kako bi zaustavila Južni tok.

Evropski parlament usvojio je prošle nedelje neobavezujuću rezoluciju u kojoj je pozvao da se odustane od tog projekta. Bugarski mediji prenijeli su da je predsjednik EK Žoze Manuel Barozo rekao bugarskim zvaničnicima na sastanku iza zatvorenih vrata da moraju da zaustave Južni tok.

Međutim, prošle nedjelje bugarski ministar ekonomije i energetike objavio je da će projekat Južni tok napredovati prema planu. Odnosi EU i Rusije jesu zahladnijeli, ali Bugarska namjerava da ove godine započne izgradnju Južnog toga, rekao je ministar Dragomir Stojnev. Priča se ovde vjerovatno neće završiti.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINSKA DRAMA: NATO aktivira snage za brzo reagovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se kriza u Ukrajini, i eventualni sukob, odraziti na ekonomiju i stabilonost drugih zemalja

 

U srijedu je generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg na press konferenciji izjavio da je Alijansa spremna u veoma kratkom vremenu aktivirati Snage za brzi odgovor- NRF, koje su osnovane 2014. godine nakon prve ruske agresije na Ukrajinu. Te  jedinice pod francuskom komandom se mogu poslati u zonu borbenih dejstava za nekoliko dana. Snage se sastoje od jedne kopnene brigade sa podrškom avijacije, mornarice i specijalnih jedinica koje broje pet hiljada vojnika. U sklopu „sistema za munjevito pojačanje“ se nalaze još dvije kopnene brigade koje podižu broj NRF snaga na oko 30 hiljada. Ranije je američki predsjednik Džozef Bajden stavio 8,5 hiljada vojnika u stanje „visoke borbene pripravnosti“ koji se mogu brzo rasporediti u najugroženije NATO članice uz granicu sa Ruskom Federacijom.

Analitičari smatraju ove poteze kao indikator da zapadne obavještajne agencije računaju da se eventualni rat u Ukrajini može preliti na Poljsku i Baltik ukoliko Moskva, u slučaju eskalacije, krene da napravi kopnenu vezu sa svojom enklavom Kalinjingrad na Baltiku. Pojas od 65km dubine na teritoriji Poljske i Litvanije poznat kao Suvalki Džep dijeli Kalinjingrad od proruske Bjelorusije i sa vojničke tačke je veoma težak za odbranu u slučaju unakrsnog napada ruske armije koja je nedavno ušla i u Bjelorusiju radi zajedničkih manevara od 10. do 20. februara. Osvajanje Suvalkija bi kopneno odsjeklo baltičke države od ostatka Alijanse.

NATO je nekoliko puta naglasio da neće slati trupe u  Ukrajinu ali da će braniti svoje članice. U međuvremenu je američka administracija odobrila još jedan paket od 250 miliona dolara vojne pomoći čime se ukupna američka vojna pomoć Ukrajini popela na 2,7 milijardi dolara. Pomoć Ukrajini šalju i baltičke zemlje, Poljska, Francuska, Britanija i druge manje zemlje. Izuzetak je Njemačka koja pokušava blokirati vojnu pomoć i razbiti zajednički nastup EU po pitanju novih sankcija Rusiji u slučaju nove agresije. Prva žrtva zveckanja oružjem je nedavno postao komandant njemačke ratne mornarice kontra-admiral Kej-Akim Šonbah. On je podnio ostavku nakon izjava u Indiji da ruski predsjednik Vladimir Putin ne želi da zgrabi djeliće ukrajinske teritorije i da ih inkorporira u Rusiju već da „ono što on zaista želi je poštovanje i tako mi Boga, odavanje poštovanja nekom malo košta ili ne košta ništa… i on (Putin) ga vjerovatno zaslužuje“. U isto vrijeme je premijer najbogatije njemačke države Bavarske Markus Soder izjavio da je Rusija „težak partner, ali ne i neprijatelj Evrope“ kao i da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu niti bi trebalo uvoditi oštre sankcije niti bi gasovod Nord Stream 2 trebalo da bude doveden u pitanje. Cijene energenata u Njemačkoj su u odnosu na decembar 2020. godine skočile 69 odsto.

I novi socijaldemokratski savezni kancelar je  tražio od zapadnih saveznika, i na užas koalicionih partnera, da iz eventualno novih sankcija Rusiji bude izuzet energetski sektor jer bi sankcije naudile njemačkoj privredi i zatražio je „kvalifikovani novi početak“ u odnosima sa Kremljom.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA, DANI STRAHA I NEIZVJESNOSTI: U vrtlogu geopolitičkih interesa velikih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera

 

Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi  Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.

Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.

Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.

Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.

Sadašnja vlada, koju predvodi socijaldemokrata Olaf Šolc, je koaliciona i liberali (FDP) i Zeleni ne dijele sa socijaldemokratama afinitete prema Putinovim zahtjevima. Zapadni analitičari smatraju da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu prva posljedica rata će biti pad vlade Šolca i pravljenje velike koalicije sa hrišćanskim demokratama (CDU i bavarski CSU) koji takođe gledaju blagonaklono na Putinove želje, navodno zbog rivalstva sa Amerikom i Britanijom i zbog istorijskih aranžmana sa Moskvom.

S druge strane, u ovom momentu na ukrajinskim granicama i okupiranim i anektiranim oblastima se nalazi 130.000 vojnika i još 35.000 vojnika „narodnih republika“ Donjetsk i Luhansk, od kojih su većina ruski državljani i plaćenici paravojnih privatnih korporacija pod kontrolom Kremlja, kako bi se kamufliralo prisustvo regularne ruske armije. Od prije nekoliko dana osoblje ruske ambasade u Kijevu je svedeno na minimum dok su ukrajinski vladini portali doživjeli snažan cyber napad za koji se vjeruje da je orkestriran od ruske strane.

U svom autorskom tekstu od 12. jula 2021. godine predsjednik Putin je jasno artikulirao stanovište da su Rusi i Ukrajinci jedan jedinstven narod koji ima zajedničku prošlost i da im treba biti i zajednička budućnost. Gubitak ruske vlasti nad Kijevom 2014. godine kroz Majdanske proteste i pad proruske kleptokratske vlade predsjednika Viktora Janukoviča je teško pao Moskvi. Nakon toga je uslijedila aneksija Krima i agresija na istok zemlje koja je imala vrlo ograničen uspjeh zahvaljujući neočekivano jakom otporu ukrajinske armije. Činom otvorene agresije na vjerski i etnički vrlo sličan Rusima ukrajinski narod Moskva je do tada podijeljenju naciju (po pitanju jezika, crkvene pripadnosti i evropskih intergracija) odlučujuće gurnula u zagrljaj prozapadnim stremljenjima. Od tada ogromna većina Ukrajinaca želi članstvo u EU i NATO-u što za Kremlj predstavlja noćnu moru. Takođe, do tada odvojene, dvije ukrajinske pravoslavne crkve su se ujedinile zajedno sa djelovima ruske crkve u Ukrajini i dobile priznanje Majke Crkve u Carigradu – Vaseljenske patrijaršije čime je cementiran civilizacijski raskol između Kijeva i Moskve. Podrška crkvi pod kontrolom Kremlja je pala na ispod 20 odsto ukupnog stanovništva, što je stvorilo veliku nervozu u Moskvi i pokrenulo pravljenje paralelne pravoslavne raskolničke crkve na globalnom nivou.

Ruski zvaničnici su nekoliko puta najavili da Ukrajina u NATO paktu nije opcija za njih i da će na svaki način tražiti da se granice NATO pakta pomjere što dalje od njenih i granica Bjelorusije (čiji režim je nakon pokradenih predsjedničkih izbora opstao isključivo zahvaljujući ruskoj podršci). Moskva je tražila nedavno od Sjedinjenih Država pismene garancije da Ukrajina nikada neće biti primljena u NATO kao i da NATO povuče svoje efektive i baze na granice od prije 1997. godine kada su primljene nove članice u istočnoj Evropi, što bi značilo da nove članice, prije svega Poljska i baltičke zemlje (Litvanija, Letonija i Estonija) budu bez savezničke podrške iako su formalno u Alijansi. Moskva nije našla za shodno da se uopšte obrati pomenutim zemljama i raspravi sa njima sve navodne zabrinutosti za „rusku bezbjednost“.

Dosad vođeni razgovori između Putina i Bajdena, kao i pregovori američkih i ruskih diplomata u Ženevi nisu dali rezultate. Na dan kada ovaj broj Monitora izlazi u štampu sastaće se šefovo diplomatija Antoni Blinken i Sergej Lavrov da pokušaju smiriti tenzije. U srijedu je američki predsjednik Džo Bajden u intervjuu medijima priznao da je vrlo moguć „manji upad“ ruskih snaga u Ukrajinu ali da ako Rusija krene u pravu invaziju, onda će „slijediti ozbiljne sankcije“. Naredni dani i mjeseci će pokazati da li su duhovi Minhenskog sporazuma i Pakta Ribentrop-Molotov u boci ili su pušteni uz moguće nesagledive posljedice.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo