Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL AVIJACIJE U PENZIJI Na pragu smo političke eksplozije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije šest godina u intervjuu za Monitor pozvali ste predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića da podnese ostavku… GRAHOVAC: Potencirao sam problem organizovanog kriminala i korupcije, kao najveću prijetnju Crnoj Gori i naveo konkretne primjere, kao i neke nosioce tih problema iz vrha vlasti. Prozvao sam Svetozara Marovića, Vukašina Maraša i Vujanovića. A predsjednik DPS-a Milo Đukanović, sa predizbornog skupa u Baru, samouvjereno je poručivao: „Neka to general i dokaže!”. Fasovao sam i sud i harangu.

MONITOR: Vaš tadašnji šef, predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić, Vujanoviću se javno izvinio?
GRAHOVAC: Vjerujem da obojica žale – jedan što nije poslušao i podnio ostavku, a drugi što se izvinio, iako pretpostavljam da je to uradio iz principijelnih razloga. Ali, želim naglasiti da, pored mnogih kritika koje sam uputio Vujanoviću, on zrelije od drugih crnogorskih političara prepoznaje vrednovanje antifašizma, kao temeljne evropske vrijednosti.

MONITOR: Znači li to da se od tada malo šta promijenilo?
GRAHOVAC: Mnogo šta se promijenilo. Podsjetiću na moje otvoreno pismo Maroviću, kada je, kao predsjednik SCG, pucao od jedrina političke moći i moći funkcija koje je obavljao. Savjetovao sam mu da podnese ostavku na sve funkcije i vrati se u „malo misto”, jer će mu jednog dana svi oni zajedno suditi. Nije poslušao i on danas predstavlja politički leš, koji štreca od svega što šušne. Zato što me nije poslušao ima kajanje, a od svojih pajtaša ima smrtni strah. Zamislite kakav bi bio kvalitet života Vujanovića da je tada poslušao savjet i podnio ostavku. Siguran sam da bi mu se mnogo šta sa prethodnih funkcija zaboravilo, za koje će iz ovakve pozicije u budućnosti zasigurno odgovarati.

MONITOR: Šta se još promijenilo?
GRAHOVAC: O korupciji i organizovanom kriminalu, kao gorućem problemu Crne Gore, danas govori cjelokupno crnogorsko društvo. Na to upozoravaju i zvaničnici međunarodne politike. Samo vladajuća elita, u grčevitom strahu, osporava korupciju i organizovani kriminal u Crnoj Gori.

MONITOR: A Đukanović?
GRAHOVAC: Na njegov javni poziv da dokažem to što govorim, formirao sam predmet o organizovanom kriminalu i korupciji i dostavio ga nadležnim državim organima. Osim jedne izjave koju sam dao u državnom tužilaštvu, ne usuđuju se da ga procesuiraju. Znaju da će taj predmet lančano otvarati mnoge druge, za njih još nepovoljnije.

MONITOR: Čekaju da zastari
GRAHOVAC: Ne vrijedi im čekati. Javno ih podsjećam na predmet i uvijek dodam po jednu novu činjenicu, pa mu rok zastare nanovo teče. Nije daleko dan kada će mnogi od njih sjesti na optuženičku klupu. Koristim i ovu priliku da predmet ažuriram novom činjenicom. Krivičnu odgovornost iz tog predmeta će imati i gospođa Vesna Medenica, jer je, po tada važećim zakonima, bila dužna da zaštiti državnu imovinu, a što ona, i nakon javnog upozorenja, nije uradila. Za protivzakonitu prodaju vojne imovine, siguran sam, mnogi će odgovarati.

MONITOR: Ovih dana ste oštro reagovali na Đukanovićev intervju beogradskom listu Vreme?
GRAHOVAC: Intervju Đukanovića zaprepastio me je. Đukanović je „raspakovan” kao niko do sada.

MONITOR: Šta Vas je zaprepastilo?
GRAHOVAC: Prvo, evidentno je da Đukanović svaku kritiku prema njemu i njegovoj partiji poistovjećuje sa zlonamjernim napadom na Crnu Goru, čime otvoreno Crnu Goru identifikuje sa sobom i svojom partijom. Drugo, importni Crnogorci (kako ih naziva) u Srbiji, po njemu, predstavljaju remetilački faktor odnosa između Srbije i Crne Gore, a posebno one koje građani Srbije izaberu na neku dužnost. Ova poruka ima monstruoznu dubinu. Znači li to da građanska Srbija ne treba da prihvati Crnogorce kao svoje građane, a kamoli da se usudi da ih bira na neku funkciju; znači li to poruku Srbima u Crnoj Gori, u izbornom pogledu, da su oni importni; zar nijesu crnogorsko blago svi Srbi u Crnoj Gori koji ljube svoju državu Crnu Goru, a ponosni su na svoje srpsko porijeklo? Ovo je godinama bio opasan rekvizit i srpskih i crnogorskih neofašista. A DPS upravo to koristi kao sredstvo manipulacija i zavađa; znači li to ohrabrenje srpskim neofašistima u Srbiji da pojačaju svoj animozitet prema Crnogorcima u Srbiji; a da li Đukanović (i još mnogi drugi u Crnoj Gori) zna koga zapravo Crna Gora ima u Srbiji? Ima biser i blago kojim se svaka država, koja ih je rodila, može ponositi, a to su intelektualci iz različitih oblasti koji Srbiju doživljavaju kao svoju državu, a koji se ponose svojim crnogorskim porijeklom. Posebno duboku ranu nanio je brojnom potomstvu koloniziranih Crnogoraca u Srbiji, koji se ponose svojim crnogorskim porijeklom. Đukanović niti jednom riječju nije pomenuo suštinski problem između Srbije i Crne Gore. To je crnogorska mafija, koja ordinira za potrebe određenih klanova u Crnoj Gori. Neki politički krugovi u Srbiji to tolerišu iz istih klanovskih razloga, a neki zbog takozvanih „viših ciljeva”, prvenstveno onih političkih – velikodržavnih.

MONITOR: Izrekli ste stroge ocjene i o Đukanovićevom jeziku.
GRAHOVAC: Nevladin sektor, analitičare, političare i medije, koji imaju kritičke stavove prema njegovoj politici, on naziva gnusobama i strvinarima. Vrlo perfidno to, od strvinara i gnusoba prema njemu, prevodi u gnusobe i strvinare prema Crnoj Gori. A vođu jedne parlamentarne stranke, iza koga stoje desetine hiljada birača Crne Gore, naziva vagabundom. Nevjerovatno!

MONITOR: To je govor mržnje.
GRAHOVAC: Naravno, iako će DPS, tj. ANB medijske pelene, a koje su, inače, inkubator crnogorskog neofašizma, kritiku govora mržnje, na njima svojstven način, proglasiti govorom mržnje.

MONITOR: Vi najavljujete kraj vlasti DPS-a?
GRAHOVAC: To je neminovnost. U pitanju je proces koji se otvorio i nezaustavljiv je. Proces je toliko nabrekao zato što je godinama gušen. Ne treba biti previše pametan, pa proces modelovati. Ljudi DPS vlasti su, u službi velikosrpskog nacionalističkog projekta direktno učestvovali u rušenju prethodne države. Neke partije i njihovi članovi su bili dio Miloševićeve zločinačke politike, koja je proizvela više ratova sa teškim zločinima. Na teritoriji Crne Gore je počinjeno više ratnih zločina. Pogubnom politikom su izazvane međunarodne ekonomske sankcije, koje su imale tragične posljedice po stanovništvo. Sve to izrodilo je šverc kao državni projekat, koji je proizveo i duhovni i moralni genocid nacije. To je proizvelo mafijaški teror sa primjesama političkog terorizma. Za sve nabrojano još niko nije odgovarao. Na pragu smo političke, društvene i socijalne eksplozije, zbog čega je proces nezaustavljiv. Eksploziju je potrebno preduhitriti.

MONITOR: Kako dalje?
GRAHOVAC: Dolaze bolji dani. EU i SAD su konačno shvatile da je Zapadni Balkan geopolitička zamka i da se za evropski tumor mora pronaći lijek. Zbog toga će države Zapadnog Balkana ubrzano ići u evropske integracije. Građani ne smiju nasjedati na podvalu pojedinih političara što zasluge za integracije sebi pripisuju upravo one partije koje su i proizvele balkanski tumor. Mi u integracije idemo, a počinioci zločina i teških krivičnih djela, te partije koje su vršile vlast, idu na odgovornost. Sada je najvažnije očuvati zdravo tkivo u svim partijama da ono ne postane kolateralna šteta.

MONITOR: Zar je to moguće?
GRAHOVAC: Jeste. Sa DPS-om danas mogu zajedno ići samo politički nezreli ili kriminalom metastazirani. Moj višegodišnji stav je – zdravo tkivo u DPS-u treba spašavati da bi bilo sačuvano od kolektivne sramote.

MONITOR: Kako?
GRAHOVAC: Demokratsku partiju socijalista ne može spasiti Demokratska partija socijalista. Formula za spašavanje zdravog tkiva DPS-a je: „Na izbore svi, za DPS niko!”. U toj formuli je sadržan najveći interes zdravog tkiva DPS-a.

MONITOR: Računate li na neke oblike odmazde nakon smjene vlasti?
GRAHOVAC: Prethodno izrečeno je brana svakoj vrsti odmazde. U Crnoj Gori stasavaju novi politički subjekti. Pozitivni. Oni politiku zasnivaju na političkoj platformi: hitne promjene, NE sa nacionalistima, NE sa lopovima, u EU bez alternative, u NATO bez alternative, regionalno povezivanje bez alternative, NE odmazdi i revanšizmu i na kraju – snaga institucija, kao garant slobode i demokratije, bez alternative.

MONITOR: Ako pristalice DPS-a ne poslušaju ovakve savjete?
GRAHOVAC: Onda neka očekuju svrgavanje u kome će brutalnost biti osnovna karakteristika njihovih međusobnih obračuna.

MONITOR: Kako komentarišete ovako grčevitu borbu nad policijom i ANB?
GRAHOVAC: Biografije političara i članova različitih klanova su njihov najveći problem, a pisana svjedočanstva se nalaze u tim institucijama, iako ih već godinama i uništavaju i prepariraju. Duplikati dokumenata se nalaze u raznim depoima. Iako toga nijesu svjesni, upravo im je to uvod u svrgavanje.

Đukanović je branio Pavkovića

MONITOR: „Istraživački strvinari” su, kako kaže Đukanović u intervjuu Vremenu, spregnuti sa obavještajno-bezbjednosnim službama, kao važnom polugom velikosrpskog državnog nacionalizma?
GRAHOVAC: Bojim se da su sve te službe, koje on navodi, prvenstveno bile servis DPS-a. Sve vojne i državne službe i Srbije i Crne Gore su još orkestar sa istim dirigentom, koji svira za potrebe nečijih geopolitičkih ciljeva. Naime, 24. juna 2002. godine, na sjednici VSO, Vojislav Koštunica se čitav dan preganjao sa Đukanovićem oko smjene generala Pavkovića. U dokumentima stoji Đukanovićev čvrst stav da ne postoji nijedan razlog za smjenu Pavkovića. Mogu li građani Crne Gore da ovo danas i zamisle?! Drugo, na moje insistiranje, kroz institucije sistema i javno, da se simbol KGB-ovske službe na našim prostorima general Krga smijeni, u njegovu odsudnu odbranu javno su ustali svi DPS-ovi funkcioneri, uključujući i tada mlađanog Igora Lukšića. Iako je Krga 2005. godine otišao u starosnu penziju i dalje smo se javno preganjali sve do 2007. godine, kada su SAD (u zvaničnoj noti Srbiji u 11 tačaka, u tački sedam), tražile hapšenje Krge. DPS funkcioneri su se tada trenutno ućutali. I treći primjer. Dvijehiljadetreće bio sam uporan da se za načelnika vojne službe bezbjednosti ne postavi pukovnik Momir Stojanović, inače i lijeva i desna ruka generala Pavkovića sa Kosova. Odlukom VSO, u kome je Crna Gora imala preimućstvo 2:1, on je na tu dužnost postavljen, a nakon toga protivzakonito unaprijeđen u generala. Ako je neko preveliki korisnik raznih službi u regionu, onda je to DPS Crne Gore.

Na ivici ambisa

MONITOR: Imate li kakvih olakšica za Đukanovića?
GRAHOVAC: Crna Gora je politički, društveno i ekonomski na ivici ambisa. U takvo stanje je dovedena prvenstveno politikom DPS-a, čime je najveća odgovornost na Đukanoviću. Sada nije prioritet utvrđivati ko je koliko oteo. Sada treba spašavati Crnu Goru, a to je jedino moguće odlaskom DPS sa vlasti. A kada se bude utvrđivala odgovornost Đukanovića, braniću sve njegove postupke koje ocjenjujem i viteškim i državnički mudrim, a koji građanima nijesu dovoljno poznati. Ne samo da ću ga braniti, nego ću ga u mnogo čemu i odbraniti, upravo od onih koji će, radi sopstvenog spašavanja, na njega kidisati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo