Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL AVIJACIJE U PENZIJI Na pragu smo političke eksplozije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije šest godina u intervjuu za Monitor pozvali ste predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića da podnese ostavku… GRAHOVAC: Potencirao sam problem organizovanog kriminala i korupcije, kao najveću prijetnju Crnoj Gori i naveo konkretne primjere, kao i neke nosioce tih problema iz vrha vlasti. Prozvao sam Svetozara Marovića, Vukašina Maraša i Vujanovića. A predsjednik DPS-a Milo Đukanović, sa predizbornog skupa u Baru, samouvjereno je poručivao: „Neka to general i dokaže!”. Fasovao sam i sud i harangu.

MONITOR: Vaš tadašnji šef, predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić, Vujanoviću se javno izvinio?
GRAHOVAC: Vjerujem da obojica žale – jedan što nije poslušao i podnio ostavku, a drugi što se izvinio, iako pretpostavljam da je to uradio iz principijelnih razloga. Ali, želim naglasiti da, pored mnogih kritika koje sam uputio Vujanoviću, on zrelije od drugih crnogorskih političara prepoznaje vrednovanje antifašizma, kao temeljne evropske vrijednosti.

MONITOR: Znači li to da se od tada malo šta promijenilo?
GRAHOVAC: Mnogo šta se promijenilo. Podsjetiću na moje otvoreno pismo Maroviću, kada je, kao predsjednik SCG, pucao od jedrina političke moći i moći funkcija koje je obavljao. Savjetovao sam mu da podnese ostavku na sve funkcije i vrati se u „malo misto”, jer će mu jednog dana svi oni zajedno suditi. Nije poslušao i on danas predstavlja politički leš, koji štreca od svega što šušne. Zato što me nije poslušao ima kajanje, a od svojih pajtaša ima smrtni strah. Zamislite kakav bi bio kvalitet života Vujanovića da je tada poslušao savjet i podnio ostavku. Siguran sam da bi mu se mnogo šta sa prethodnih funkcija zaboravilo, za koje će iz ovakve pozicije u budućnosti zasigurno odgovarati.

MONITOR: Šta se još promijenilo?
GRAHOVAC: O korupciji i organizovanom kriminalu, kao gorućem problemu Crne Gore, danas govori cjelokupno crnogorsko društvo. Na to upozoravaju i zvaničnici međunarodne politike. Samo vladajuća elita, u grčevitom strahu, osporava korupciju i organizovani kriminal u Crnoj Gori.

MONITOR: A Đukanović?
GRAHOVAC: Na njegov javni poziv da dokažem to što govorim, formirao sam predmet o organizovanom kriminalu i korupciji i dostavio ga nadležnim državim organima. Osim jedne izjave koju sam dao u državnom tužilaštvu, ne usuđuju se da ga procesuiraju. Znaju da će taj predmet lančano otvarati mnoge druge, za njih još nepovoljnije.

MONITOR: Čekaju da zastari
GRAHOVAC: Ne vrijedi im čekati. Javno ih podsjećam na predmet i uvijek dodam po jednu novu činjenicu, pa mu rok zastare nanovo teče. Nije daleko dan kada će mnogi od njih sjesti na optuženičku klupu. Koristim i ovu priliku da predmet ažuriram novom činjenicom. Krivičnu odgovornost iz tog predmeta će imati i gospođa Vesna Medenica, jer je, po tada važećim zakonima, bila dužna da zaštiti državnu imovinu, a što ona, i nakon javnog upozorenja, nije uradila. Za protivzakonitu prodaju vojne imovine, siguran sam, mnogi će odgovarati.

MONITOR: Ovih dana ste oštro reagovali na Đukanovićev intervju beogradskom listu Vreme?
GRAHOVAC: Intervju Đukanovića zaprepastio me je. Đukanović je „raspakovan” kao niko do sada.

MONITOR: Šta Vas je zaprepastilo?
GRAHOVAC: Prvo, evidentno je da Đukanović svaku kritiku prema njemu i njegovoj partiji poistovjećuje sa zlonamjernim napadom na Crnu Goru, čime otvoreno Crnu Goru identifikuje sa sobom i svojom partijom. Drugo, importni Crnogorci (kako ih naziva) u Srbiji, po njemu, predstavljaju remetilački faktor odnosa između Srbije i Crne Gore, a posebno one koje građani Srbije izaberu na neku dužnost. Ova poruka ima monstruoznu dubinu. Znači li to da građanska Srbija ne treba da prihvati Crnogorce kao svoje građane, a kamoli da se usudi da ih bira na neku funkciju; znači li to poruku Srbima u Crnoj Gori, u izbornom pogledu, da su oni importni; zar nijesu crnogorsko blago svi Srbi u Crnoj Gori koji ljube svoju državu Crnu Goru, a ponosni su na svoje srpsko porijeklo? Ovo je godinama bio opasan rekvizit i srpskih i crnogorskih neofašista. A DPS upravo to koristi kao sredstvo manipulacija i zavađa; znači li to ohrabrenje srpskim neofašistima u Srbiji da pojačaju svoj animozitet prema Crnogorcima u Srbiji; a da li Đukanović (i još mnogi drugi u Crnoj Gori) zna koga zapravo Crna Gora ima u Srbiji? Ima biser i blago kojim se svaka država, koja ih je rodila, može ponositi, a to su intelektualci iz različitih oblasti koji Srbiju doživljavaju kao svoju državu, a koji se ponose svojim crnogorskim porijeklom. Posebno duboku ranu nanio je brojnom potomstvu koloniziranih Crnogoraca u Srbiji, koji se ponose svojim crnogorskim porijeklom. Đukanović niti jednom riječju nije pomenuo suštinski problem između Srbije i Crne Gore. To je crnogorska mafija, koja ordinira za potrebe određenih klanova u Crnoj Gori. Neki politički krugovi u Srbiji to tolerišu iz istih klanovskih razloga, a neki zbog takozvanih „viših ciljeva”, prvenstveno onih političkih – velikodržavnih.

MONITOR: Izrekli ste stroge ocjene i o Đukanovićevom jeziku.
GRAHOVAC: Nevladin sektor, analitičare, političare i medije, koji imaju kritičke stavove prema njegovoj politici, on naziva gnusobama i strvinarima. Vrlo perfidno to, od strvinara i gnusoba prema njemu, prevodi u gnusobe i strvinare prema Crnoj Gori. A vođu jedne parlamentarne stranke, iza koga stoje desetine hiljada birača Crne Gore, naziva vagabundom. Nevjerovatno!

MONITOR: To je govor mržnje.
GRAHOVAC: Naravno, iako će DPS, tj. ANB medijske pelene, a koje su, inače, inkubator crnogorskog neofašizma, kritiku govora mržnje, na njima svojstven način, proglasiti govorom mržnje.

MONITOR: Vi najavljujete kraj vlasti DPS-a?
GRAHOVAC: To je neminovnost. U pitanju je proces koji se otvorio i nezaustavljiv je. Proces je toliko nabrekao zato što je godinama gušen. Ne treba biti previše pametan, pa proces modelovati. Ljudi DPS vlasti su, u službi velikosrpskog nacionalističkog projekta direktno učestvovali u rušenju prethodne države. Neke partije i njihovi članovi su bili dio Miloševićeve zločinačke politike, koja je proizvela više ratova sa teškim zločinima. Na teritoriji Crne Gore je počinjeno više ratnih zločina. Pogubnom politikom su izazvane međunarodne ekonomske sankcije, koje su imale tragične posljedice po stanovništvo. Sve to izrodilo je šverc kao državni projekat, koji je proizveo i duhovni i moralni genocid nacije. To je proizvelo mafijaški teror sa primjesama političkog terorizma. Za sve nabrojano još niko nije odgovarao. Na pragu smo političke, društvene i socijalne eksplozije, zbog čega je proces nezaustavljiv. Eksploziju je potrebno preduhitriti.

MONITOR: Kako dalje?
GRAHOVAC: Dolaze bolji dani. EU i SAD su konačno shvatile da je Zapadni Balkan geopolitička zamka i da se za evropski tumor mora pronaći lijek. Zbog toga će države Zapadnog Balkana ubrzano ići u evropske integracije. Građani ne smiju nasjedati na podvalu pojedinih političara što zasluge za integracije sebi pripisuju upravo one partije koje su i proizvele balkanski tumor. Mi u integracije idemo, a počinioci zločina i teških krivičnih djela, te partije koje su vršile vlast, idu na odgovornost. Sada je najvažnije očuvati zdravo tkivo u svim partijama da ono ne postane kolateralna šteta.

MONITOR: Zar je to moguće?
GRAHOVAC: Jeste. Sa DPS-om danas mogu zajedno ići samo politički nezreli ili kriminalom metastazirani. Moj višegodišnji stav je – zdravo tkivo u DPS-u treba spašavati da bi bilo sačuvano od kolektivne sramote.

MONITOR: Kako?
GRAHOVAC: Demokratsku partiju socijalista ne može spasiti Demokratska partija socijalista. Formula za spašavanje zdravog tkiva DPS-a je: „Na izbore svi, za DPS niko!”. U toj formuli je sadržan najveći interes zdravog tkiva DPS-a.

MONITOR: Računate li na neke oblike odmazde nakon smjene vlasti?
GRAHOVAC: Prethodno izrečeno je brana svakoj vrsti odmazde. U Crnoj Gori stasavaju novi politički subjekti. Pozitivni. Oni politiku zasnivaju na političkoj platformi: hitne promjene, NE sa nacionalistima, NE sa lopovima, u EU bez alternative, u NATO bez alternative, regionalno povezivanje bez alternative, NE odmazdi i revanšizmu i na kraju – snaga institucija, kao garant slobode i demokratije, bez alternative.

MONITOR: Ako pristalice DPS-a ne poslušaju ovakve savjete?
GRAHOVAC: Onda neka očekuju svrgavanje u kome će brutalnost biti osnovna karakteristika njihovih međusobnih obračuna.

MONITOR: Kako komentarišete ovako grčevitu borbu nad policijom i ANB?
GRAHOVAC: Biografije političara i članova različitih klanova su njihov najveći problem, a pisana svjedočanstva se nalaze u tim institucijama, iako ih već godinama i uništavaju i prepariraju. Duplikati dokumenata se nalaze u raznim depoima. Iako toga nijesu svjesni, upravo im je to uvod u svrgavanje.

Đukanović je branio Pavkovića

MONITOR: „Istraživački strvinari” su, kako kaže Đukanović u intervjuu Vremenu, spregnuti sa obavještajno-bezbjednosnim službama, kao važnom polugom velikosrpskog državnog nacionalizma?
GRAHOVAC: Bojim se da su sve te službe, koje on navodi, prvenstveno bile servis DPS-a. Sve vojne i državne službe i Srbije i Crne Gore su još orkestar sa istim dirigentom, koji svira za potrebe nečijih geopolitičkih ciljeva. Naime, 24. juna 2002. godine, na sjednici VSO, Vojislav Koštunica se čitav dan preganjao sa Đukanovićem oko smjene generala Pavkovića. U dokumentima stoji Đukanovićev čvrst stav da ne postoji nijedan razlog za smjenu Pavkovića. Mogu li građani Crne Gore da ovo danas i zamisle?! Drugo, na moje insistiranje, kroz institucije sistema i javno, da se simbol KGB-ovske službe na našim prostorima general Krga smijeni, u njegovu odsudnu odbranu javno su ustali svi DPS-ovi funkcioneri, uključujući i tada mlađanog Igora Lukšića. Iako je Krga 2005. godine otišao u starosnu penziju i dalje smo se javno preganjali sve do 2007. godine, kada su SAD (u zvaničnoj noti Srbiji u 11 tačaka, u tački sedam), tražile hapšenje Krge. DPS funkcioneri su se tada trenutno ućutali. I treći primjer. Dvijehiljadetreće bio sam uporan da se za načelnika vojne službe bezbjednosti ne postavi pukovnik Momir Stojanović, inače i lijeva i desna ruka generala Pavkovića sa Kosova. Odlukom VSO, u kome je Crna Gora imala preimućstvo 2:1, on je na tu dužnost postavljen, a nakon toga protivzakonito unaprijeđen u generala. Ako je neko preveliki korisnik raznih službi u regionu, onda je to DPS Crne Gore.

Na ivici ambisa

MONITOR: Imate li kakvih olakšica za Đukanovića?
GRAHOVAC: Crna Gora je politički, društveno i ekonomski na ivici ambisa. U takvo stanje je dovedena prvenstveno politikom DPS-a, čime je najveća odgovornost na Đukanoviću. Sada nije prioritet utvrđivati ko je koliko oteo. Sada treba spašavati Crnu Goru, a to je jedino moguće odlaskom DPS sa vlasti. A kada se bude utvrđivala odgovornost Đukanovića, braniću sve njegove postupke koje ocjenjujem i viteškim i državnički mudrim, a koji građanima nijesu dovoljno poznati. Ne samo da ću ga braniti, nego ću ga u mnogo čemu i odbraniti, upravo od onih koji će, radi sopstvenog spašavanja, na njega kidisati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo