Povežite se sa nama

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Emocionalna kuga fašizma

Objavljeno prije

na

stasa

Mnogi su ovih dana zabrinuti za budućnost Srbije, a time i regiona Zapadnog Balkana. Šta mogu biti pravi razlozi za brigu i najveći problemi, razgovarali smo sa jednom od najupornijih antiratnih aktivistkinja Stašom Zajović, koja se danas posebno angažuje na antimilitarističkoj politici i borbi za ljudsko pravo na rad i život od rada. MONITOR: Žene u politici, s malo izuzetaka, nijesu pokazale zadovoljavajuću autonomiju i političku nezavisnost?
ZAJOVIĆ: Jedan od zakona tranzicione demokratije jeste da se poštuje ta kvota od 30 odsto žena na izbornim listama i da se uvedu razni mehanizmi rodne ravnopravnosti, što jeste važno ali u primeni pokazuje prazninu i čak i besmislenost. Ne samo tih mehnizama, već potpuna besmislenost i nevažnost tog pravila u primeni, način na koji države to posmatraju. Ali globalno uzev to nam daje upražnjavanje moći na isti patrijarhalni, tradicionalni način. Jer zapravo na pozicijama moći nalaze se bilo koje žene koje uglavnom ispunjavaju partijske ili tzv.državno-nacionalne interese, ali pra svega to su žene s partijskim mandatom u državama partitokratije a to nema nikakve veze s problemima, potrebama a pogotovo ne sa željama onih u čije ime se nastupa.To je jedna čista upotreba-zloupotreba moći. Da ne govorimo koliko je to strano alternativnom pojmu moći. Moći kao deljivosti resursa znanja.

MONITOR: To su žene koje preuzimaju muške modele političke dominacije?
ZAJOVIĆ: Najgori patrijarhalni, više malograđanski stil dominacije. To se pokazuje kao jedna kozmetička stvar u politici, jedna šminka, potpuna samo u ispunjavanju forme koja nikako ne menja sadržaj i upražnjavanje moći te mnoge žene odvraća od učešća u političkoj i uopšte javnoj sferi i čini da se učešćem žena u takvim stvarima, kao što je mehanizam kvote, ne može ništa promeniti. Činjenica je da je na čitavom prostoru bivše Jugoslavije slično iskustvo. Setimo se samo učešća žena u politici Šešeljeve SRS…

MONITOR: Sa sve kletvama, u kvazitradicionalnom ključu.
ZAJOVIĆ: Ne samo tradicionalnom, ima raznih uloga koje oličavaju najgora patrijarhalna svojstva, prisustvo žena kao ratnih huškačica, krajnje militaristički i nacionalistički nastrojenih, žena koje nemaju nikakvu humanističku ulogu ili svojstvo. I to je nastalo u fašizmu kao način prisustva žena na političkoj sceni. Preko takvih žena se širila, kako bi rekla Virdžinija Vulf, ,,emocionalna kuga fašizma” i nekako je to degradacija svih žena a ne samo feministkinja, pacifistkinja, antifašistkinja i to nas dovodi do toga da solidarnost nema nikakve veze s biološkom pripadnošću rodu, u ovom slučaju ženskom, to je jedan veoma ozbiljan proces koji podrazumeva vrednosti, principe, a ne smo emocije i nekakvo zajedničko iskustvo našeg roda.

MONITOR: Žene na čelu NVO u bivšoj Jugoslaviji, istakle su se po sukobu s političkim fašizmom, ali su ostale neprihvaćene i od reformskih vlada i relativno neuspješne na političkoj sceni. Otkud to?
ZAJOVIĆ: Pa to je toliko puta rečeno da su sve antiratne inicijative i pokrete na prostoru ex-yu, a u Srbiji u apsolutnom iznosu, predvodile žene. Ne samo feminističke organizacije već sve organizacije za ljudska prava, osnivale su žene…To pokazuje jednu ogromnu snagu, ali i to da su one bile mete napada i raznih formi represije, demonizacije, stigmatizacije pa čak i velike mržnje, ne zato što su slabe već zato što su jake i one su prosto, da pomenem samo one koje nisu među živima i prema kojima imam najdublje poštovanje i divljenje za hrabrost, doslednost i ogromnu strast u borbi, Biljana Kovačević Vučo, Biljana Jovanović,Vera Marković, Neda Božinović, Jelena Šantić i manje poznate aktivistkinje iz manjih gradova, Nevena Kostić,Gordana Stojiljković, sve od reda hrabre žene koje su bile demonizovane ne samo zato što su žene već zbog toga što su zastupale određene vrednosti i principe i što su ustale protiv „svojih”.

MONITOR: Koliko su te ženske grupe učestvovale u svjetskim akcijama „Okupiraj”, koje su počele na Vol Stritu?
ZAJOVIĆ: U SAD učestvuju mnoge naše prijateljice, mi posebno kontaktiramo sa Pink koud. Sve Žene u crnom u Evropi aktivne su u tome, u toj borbi protiv kapitalističke eksploatacije, a ne samo protiv patrijarhata.

MONITOR: Pa i patrijarhat je jedan model dominacije.
ZAJOVIĆ: Jeste.Tu je borba protiv militarizma, konzumerizma, solidarnost s eksploatisanim radnicama i zajedništvo sa socijalnim pokretima. Nedavno sam bila u Španiji gde smo imali sastanak evropske mreže Žena u crnom i svakodnevno smo išle na proteste. One su imale dnevni spisak radničkih pobuna i kao građanke aktivistkinje osećaju se odgovornima da budu svuda prisutne i da svoj gnev pridruže gnevu onih koji su na trgovima. Nije lako brzo pronalaziti odgovore na sve te probleme, ali se gradi jedna drugačija, vanparlamentarna politika koja nema veze s klasičnim institucijama moći…

MONITOR: Da li je tu riječ o osvježavanju anarhističke ideje o direktnoj demokratiji?
ZAJOVIĆ: Oni ne smatraju da je bitna ta institucionalna vlast koja se okrenula protiv interesa najvećeg broja stanovništva, za razliku od onog što se dešava po trgovima. Predstavnička demokratija, kako kažu meni bliski ljudi iz zapadne Evrope, nešto je drugo od demokratije na trgovima koja je naše „radno mesto”, kako kažu moji prijatelji Škartovci.To jeste jedno mesto utopije koje ne daje brze odgovore ali je to prostor za neophodno izražavanje nemira. To je ta Evropa koja je meni bliska, Evropa građanki i građana, Evropa društvenih pokreta, a ne Evropa briselskih institucija, NATO pakta, već Evropa odozdo, ona koja je u stvari bila s nama najsolidarnija. Da nije bilo te alternativne, drugačije Evrope, mi ne bismo mogli da toliki broj mladića-dezertera spasemo u ratovima 90-ih. Ta Evropa nam je pomogla, a nisu nam pomogle evropske institucije. Jer, uprkos rezoluciji Evropskog parlamenta iz 1994. o pružanju azila dezerterima iz SFRJ, oni su se skoro oglušili o tu svoju rezoluciju, da nije bilo antimilitarističkih pokreta u nekim zemljama ne bi bilo izdejstvovano ni dobijanje političkog azila za te mladiće. Oni, u stvari, nisu bili prihvaćeni od evropskih institucija. Kao što danas ne bi bili dobro viđeni dezerteri iz raznih krajeva planete jer oni u stvari pokreću preispitivanje militarističke politike i njene mašinerije.

MONITOR: I Dobrica Ćosić u svojoj novoj knjizi „Bosanski rat” pominje da je na međunarodnim konferencijama predlagao demilitarizaciju Balkana. Šta bi to bilo: da imate malu vojsku ili nikakvu, već da vas čuva NATO?
ZAJOVIĆ: Ne znam šta je Ćosić mislio. Ali militarizacija ima više nivoa, ona nije vezana jedino za oružane snage.Vrlo je bitno demilitarizovati obrazovni sistem koji stalno proizvodi neprijatelje. Jer su takvi oblici militarizma, kao i onaj u medijima i civilnim institucijama, mnogo opasniji.

MONITOR: Kako vi onda ocjenjujete incident s himnom srpske Žandarmerije koja izgleda kao zakletva neke zavjereničke grupe, neke „Crne ruke”?
ZAJOVIĆ: To je još jedan dokaz da prošlost nikada nije ni otišla. Šta mi imamo da se vraćamo u 90-e kada mi u njima još živimo. Jedna politička ekipa koja je otišla s vlasti pokušala je da dizajnira Srbiju kao zemlju koja nije imala nedavnu ratnu prošlost, a ova koja dolazi kao zemlju u permanentnim sukobima s raznoraznim neprijateljima.

MONITOR: A kako vi razumijete zaklinjanje budućeg premijera Ivice Dačića da Srbiju neće vraćati u devedesete?
ZAJOVIĆ: Pa nije se on vratio u devedesete, njega je Boris Tadić tamo vratio deklaracijom o pomirenju 2008. Oni su se pomirili i vratili u devedesete.Tadić je Dačića tako abolirao. Sve je, dakle, već ranije urađeno i dolazak Dačićeve ekipe na vlast je samo jedna razgolićena slika Srbije, bez šminke i perja. To pokazuje kakva je bila suština i prethodne vlasti, a forma su ovi evropski standardi i tzv. ispunjavanje obaveza tih standarda.

MONITOR: Šta ako uskoro propadne novi EU dobitnički trend?
ZAJOVIĆ: Pa nismo mi toliko geostrateški više značajni. To je pitanje vezano za vojne baze. Osnovno je pitanje Kosova i priznavanje jedne realnosti.

MONITOR:U septembru će Kosovo biti proglašeno nezavisnim bez nadgledanja. Pa i Kosovo ima vojnu bazu?
ZAJOVIĆ: Meni je ovo pitanje jasno: mora se priznati realnost na Kosovu a to je da je 100 odsto Albanaca na Kosovu podržalo njegovu nezavisnost i da ne želi da živi u sastavu države Srbije. Nakon institucionalnog aparthejda, nasilja i terora.Teško da bi nešto drugo moglo da se učini.To je bitno. A mi bi trebalo da vidimo šta kao civilna društva možemo da učinimo. Iako znamo da bi se radi geostrateških interesa mogli žrtvovati i mir, i stabilnost i pravda. Pa ne misle sigurno moje drugarice iz Avganistana da je NATO pakt oslobodilačka vojska? I one ustaju istovremeno protiv talibanskog terora i protiv okupacionih snaga NATO pakta. Ali nas kao građanke obavezuje da prvo vidimo šta je naš militarizam ovde uradio.

Briga o drugima

MONITOR: Interesantno je da proteste u Crnoj Gori, izrazito „muškoj” političkoj sredini, predvodi jedna mlada žena Vanja Ćalović?
ZAJOVIĆ: Crna Gora već 20 godina ima jako prisustvo žena antiratnih aktivistkinja. Ljupka Kovačević, Ermina Dabižanović, žene iz Anime, Sabina Talović iz Pljevalja i druge iz Nikšića, Podgorice, Cetinja…One pripadaju toj našoj zajednici odgovornih i osetljivih žena, koje nikada nisu zaboravile ono najvažnije a to je briga o drugima kao politički izbor. Prvo se brinuti o onima kojima su zlo i nepravda naneti u naše ime, u ime tzv. viših istorijskih ciljeva, a tek onda o svojima. Tu dolazi do nekakvog „preokretanja” principa, sve je suprotno principu krvi i tla, sve je vrednosno opredeljeno. To smo gradile zajedno i sa ženam sa čitavog prostora bivše Jugoslavije.

Izrael

MONITOR: Da li sada postoji neka aktivnost Žena u crnom Izraela u vezi s političkim rješavanjem krize oko priznavanja palestinske države?
ZAJOVIĆ: U Izraelu ima dosta inicijativa, postoji i Ženska mirovna koalicija koja okuplja žene iz različitih mirovnih organizacija, ali Žene u crnom u Izraelu mnogo su manje prisutne na javnoj sceni. Njihova glavna akcija je „Stop okupaciji”, gde i one kao i mi ustaju protiv terora, nasilja i nepravdi koje proizvode njihov režim protiv Palestinaca, rade mnogo s Palestinkama, rade redovni monitoring kršenja ljudskih prava Palestinki…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo