Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Nikolić bi mogao priznati Kosovo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Godinama ste „nadgledali” saradnju jugoslovenskih i srpskih vlasti sa Haškim tribunalom. Kako ocjenjujete rezultate posljednje vlade koju je predvodila DS, za vrijeme koje su isporučeni u haški pritvor Radovan Karadžić i Ratko Mladić? Da li je to moglo da se dogodi ranije i zašto se nije dogodilo?
KANDIĆ: Obojici se sudi, i to je zbog žrtava i sprečavanja novih zločina važno. Pošteno, nijedna vlada u Srbiji nije gledala na srpske optuženike kao na nepoželjne na svojoj teritoriji. Državne institucije su ih štitile na razne načine. Mladića je štitila Vojska SRJ, potom Vojska Srbije, potom lojalni oficiri, pa rodbina uz znanje i pomoć najviših predstavnika državnih institucija. Karadžić je držao javna predavanja, imao profesiju, išao u kafane – sve to ne bi mogao bez znanja i zaštite onih predstavnika državnih institucija, koji su odlučili o trajanju njegove slobode i trenutku predaje Haškom tribunalu. Sigurna sam da je malo onih koji su poverovali državnim institucijama Srbije da su i Karadžić i Mladić slučajno otkriveni, da su bili jako vešti u skrivanju. Sve vlasti u Srbiji su istog odnosa prema MKSJ: nikada niko nije javno govorio o zločinima za koje se terete optuženi, i kada su pod jakim pritiskom hapsili optužene, to su predstavljali kao tehničku stvar, koja nema veze sa genocidom i drugim teškim ratnim zločinima.

MONITOR: Šta vi mislite o zahtjevu tužioca Serža Bramerca da se ispita pozadina jatakovanja haškim bjeguncima?
KANDIĆ: Pitanje jataka je pitanje odgovornosti državnih institucija. Zbog toga Bramerc insistira na tome, ali istraga nikuda neće odvesti. Sve će se završiti na tome da su Mladić i Karadžić bili veoma vešti u skrivanju, i da su stalno izmiciali obaveštajnim službama.

MONITOR: Porodice žrtava zločina u Lovasu nezadovoljne su odmjerenim kaznama za taj zločin, a ovdašnje tužilaštvo je zadovoljno. Zastupali ste porodice žrtava ratnih zločina. Kako se one danas nose sa svojim gubicima, šta očekuju od državne pravde?
KANDIĆ: Suđenje za ratne zločine u Lovasu, u Hrvatskoj, je jedno od retkih suđenja o kojem porodice žrtava i lokalna vlast u Lovasu imaju dobro mišljenje. Postupak je vodila sudija Olivera Anđelković koja nije napravila nijedan propust, što su članovi porodica žrtava jako cenili. Suđenje je trajalo 4 godine i, za to vreme, porodice žrtava koje su pratile suđenje naučile su da prate rad sudija i tužilaca. Prilikom izricanja presude, oko 40 članova porodica i predstavnika vlasti Lovasa, hteli su aplauzom da iskažu podršku sudiji – neko je zapljeskao, onda je stao, i niko se nije usudio da aplaudira zbog neznanja da li je to u sudnici dopušteno. Nikada niko nije izrekao toliko teških reči na račun oficira JNA kao što je, s pravom, to uradila sudija Anđelković. Ona je njihovo svedočenje u sudnici nazvala sramnim. Nije štedela reči ni u odnosu na Tužilaštvo, podsećajući ga da su se u sudnici u svojstvu svedoka pojavili brojni oficiri i dobrovoljci kojima je mesto na optuženičkoj klupi. Vrlo je jasno rekla da je optužnica selektivna, da je Tužilaštvo zaštitilo visoke oficire. Normalno je da rodbina ima primedbe na visinu pojedinih zatvorskih kazni. Ni najviša zatvorska kazna, od 20 godina, koliko predviđa zakon, nije pravedna.

MONITOR: Imali ste veliki spor saTomislavom Nikolićem u vezi sa indicijama da je učestvovao u ratnom zločinu. On vas je zbog toga tužio. To odvajate od njegove sadašnje političke agende?
KANDIĆ: Nikolić nije moj politički izbor, ali je činjenica, koju svi moramo uvažavati, da je pobedio na regularnim izborima. Ja sam na početku izborne kampanje, kada su vladini mediji vodili kampanju za Borisa Tadića, na pitanje novinara šta mislim o Nikoliću, rekla da je Nikolić postao prihvatljiv za EU i da on više nije nepoželjni političar. Mediji su, u naslovima, objavili da sam ja za Nikolića, da je za mene politički prihvatljiv. Osim što Nikolića ne bih lično birala, iskreno, ne bih ni Tadića. On je teško razočarenje. Potpisao je sa SPS-om Deklaraciju o istorijskom pomirenju, kao da je ta stranka napravila prekid sa politikom Miloševića. Tokom izborne kampanje, Ivica Dačić je hapsio Albance iz političkog hira, pretio vraćanjem vojske na Kosovo, išao po savet kod diktatora Putina… Njega nam je ostavio Tadić.

MONITOR: A, Nikolić?
KANDIĆ: Predsednik Nikolić je koliko juče rekao da se neće pozdravljati sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem, jer je navodno optužen za zločine prema Srbima. Pri tom zaboravlja na svoju prošlost. Predsednik njegove stranke, SRS, je optužen za zločine protiv čovečnosti. Nikolić je okupio hiljade dobrovoljaca za rat u Hrvatskoj. Priču o Antinu, nisam ja izmislila. Ja sam javno rekla da ima informacija da je 1991. bio u Antinu, kada je ubijeno preko 50 Hrvata i da ima navoda da su neki stradali od njegove ruke. Pozvala sam se na informacije koje sam dobila od uglednog poslanika Skupštine Srbije i jednog bliskog saradnika premijera Đinđića, i na svedoka koji je u kancelariji FHP-a, a potom kod tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića, ispričao da je bio u Antinu, kada je sa dobrovoljcima došao Tomislav Nikolić, u oktobru 1991. Tvrdio je da su za večerom radikali tražili da Nikolić pokaže odnos prema Hrvatima, zbog čega su ga uputili na obližnju hrvatsku kuću, odakle su se, potom, čuli pucnjevi. Prema tom svedoku, Nikolić je dočekan sa čestitkama. Sutradan, prema navodima tog svedoka, iz te kuće su izneta tela starijeg bračnog para. Taj svedok je za svoje svedočenje na sudu tražio od tužioca Vukčevića da sa porodicom bude preseljen u treću zemlju, što mu tužilac u tom trenutku nije mogao garantovati. Nikolić me je tužio za klevetu. Suđenje se odvijalo pred Petim opštinskim sudom u Zemunu. Sud je pozvao tog svedoka, ali nije prihvatio moj predlog da se kao svedok sasluša tužilac za ratne zločine. Svedok se pojavio u zatvorskom odelu. Tvrdio je da me nikada nije video. Bila je to čudna situacija. U sudnici je bio svedok, T. Nikolić, njegov zastupnik, ja, bez branioca, i svedok, očito pripremljen. Opštinski sud je doneo odluku da sam počinila krivično delo klevete. Okružni sud u Beogradu je poništio presudu, vratio na ponovno suđenje ali je u međuvremenu predmet zastareo.

MONITOR: Je li ta priča okončana?
KANDIĆ: Predsednik Srbije treba da razjasni svoju vezu sa Antinom. Mediji u Hrvatskoj su danima, nakon njegovog izbora, pisali o žrtvama u Antinu i njegovoj umešanosti. S druge strane, ne treba zaboraviti da je portparol MUP-a Hrvatske 2005. godine, u vreme javne priče o Antinu, javno rekao da MUP nema podatke o umešanosti Nikolića u ubistva u Antinu. Ali činjenica je da 1991. godine MUP Hrvatske nije imao kontrolu nad teritorijom Antina, i da nema preživelih koji su očevici bilo kog ubistva u Antinu, tako da se dokazi o zločinima ne nalaze u Hrvatskoj nego u Srbiji. U tome bi mogao da pomogne predsednik Srbije, da naredi državnim organima da sprovedu istragu i identifikuju počinioce zločina. Ako tako postupi, on će steći poverenje i poštovanje javnosti u Hrvatskoj, a i u čitavom regionu. Što se tiče mene, ja prihvatam činjenice nezavisnog a ne političkog suda.

Predsednik Nikolić je nakon izbora rekao da ga ne obavezuju stavovi koje je zastupao u prošlosti, da je bitno šta govori kao predsednik države. Ja bih volela da on javno iskaže prekid sa svojom političkom delatnošću tokom ratova. Kako je tolerantno počeo kao predsednik Srbije, rekla bih, da bi on to mogao.

MONITOR: U Srbiju su stigle diplomatske delegacije od Hilari Klinton i tvrdi se da im nije cilj da utiču na sastav nove vlade već na politiku u vezi sa Kosovom. Kako gledate na perspektivu odnosa Srbije i Kosova?
KANDIĆ: Zbog Srba koji žive na Kosovu, Srbija treba da ima dobru saradnju sa kosovskim institucijama. Propuštene su godine, u ime odbrane teritorijalnih principa, koje su Srbiju dovele do međunarodne odluke o bombardovanju. Novi predsednik Srbije je najavio promenu odnosa. Rekao je da hoće formalni sastanak sa predsednicom Kosova. To će, i za Srbe i za Albance, biti veliki događaj. Ako bude dobrih odnosa, priznanje Kosova se može postaviti i u pozitivnom kontekstu – „u cilju boljeg života za Srbe”.

MONITOR: Od Tadića ste dobili podršku za REKOM inicijativu. Imate li neka očekivanja u okviru ove inicijative i od nove vlasti u Srbiji, čiji su predstavnici bili „dio problema” 90-ih?
KANDIĆ: Bojim se, kada je u pitanju Dačić, da se preigrao oponašnjem „Slobe”, i da od njega ne možemo očekivati kritičko preispitivanje Miloševićeve politike. Nikolić može da igra važnu ulogu u suočavanju s prošloću, upravo kao neko ko je doprineo srpskoj nacionalističkoj euforiji, koja je prerasla u nedela prema drugima.

Duboko verujem u potrebu za osnivanjem Regionalne komisije koja će sa baviti žrtvama i ratnim zločinima, imenovanjem svih žrtava, tako da ću podršku tražiti i od novog predsednika Srbije. Lično sam više očekivala od Borisa Tadića, u smislu jače podrške, ali on nije došao ni na promociju prve knjige Kosovske knjige pamćenja, posvećene svim žrtvama. Ta knjiga je do sada najveći argument zašto nam treba REKOM.

MONITOR: Kako ste doživjeli napade na inicijativu „glasanja belim listićima”?
KANDIĆ: Napad na „bele listiće” pretvorio se u napad na „neposlušne” intelektualce. Neposredno nakon proglašenja izbornog poraza Borisa Tadića, bilo je teških optužbi na račun Vesne Pešić – ispala je krivac za poraz Tadića i navodno ona je omogućila pobedu Nikolića. To je smešno, jer ona je samo postavila pitanje rezultata vlasti Borisa Tadića. Problem je u tome što se kod nas ne razgovara o rezultatima, a ona je na tome dobila jaku građansku podršku. Važno za novog predsednika je da zna da će morati javno da polaže račune o rezultatima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo