Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Nikolić bi mogao priznati Kosovo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Godinama ste „nadgledali” saradnju jugoslovenskih i srpskih vlasti sa Haškim tribunalom. Kako ocjenjujete rezultate posljednje vlade koju je predvodila DS, za vrijeme koje su isporučeni u haški pritvor Radovan Karadžić i Ratko Mladić? Da li je to moglo da se dogodi ranije i zašto se nije dogodilo?
KANDIĆ: Obojici se sudi, i to je zbog žrtava i sprečavanja novih zločina važno. Pošteno, nijedna vlada u Srbiji nije gledala na srpske optuženike kao na nepoželjne na svojoj teritoriji. Državne institucije su ih štitile na razne načine. Mladića je štitila Vojska SRJ, potom Vojska Srbije, potom lojalni oficiri, pa rodbina uz znanje i pomoć najviših predstavnika državnih institucija. Karadžić je držao javna predavanja, imao profesiju, išao u kafane – sve to ne bi mogao bez znanja i zaštite onih predstavnika državnih institucija, koji su odlučili o trajanju njegove slobode i trenutku predaje Haškom tribunalu. Sigurna sam da je malo onih koji su poverovali državnim institucijama Srbije da su i Karadžić i Mladić slučajno otkriveni, da su bili jako vešti u skrivanju. Sve vlasti u Srbiji su istog odnosa prema MKSJ: nikada niko nije javno govorio o zločinima za koje se terete optuženi, i kada su pod jakim pritiskom hapsili optužene, to su predstavljali kao tehničku stvar, koja nema veze sa genocidom i drugim teškim ratnim zločinima.

MONITOR: Šta vi mislite o zahtjevu tužioca Serža Bramerca da se ispita pozadina jatakovanja haškim bjeguncima?
KANDIĆ: Pitanje jataka je pitanje odgovornosti državnih institucija. Zbog toga Bramerc insistira na tome, ali istraga nikuda neće odvesti. Sve će se završiti na tome da su Mladić i Karadžić bili veoma vešti u skrivanju, i da su stalno izmiciali obaveštajnim službama.

MONITOR: Porodice žrtava zločina u Lovasu nezadovoljne su odmjerenim kaznama za taj zločin, a ovdašnje tužilaštvo je zadovoljno. Zastupali ste porodice žrtava ratnih zločina. Kako se one danas nose sa svojim gubicima, šta očekuju od državne pravde?
KANDIĆ: Suđenje za ratne zločine u Lovasu, u Hrvatskoj, je jedno od retkih suđenja o kojem porodice žrtava i lokalna vlast u Lovasu imaju dobro mišljenje. Postupak je vodila sudija Olivera Anđelković koja nije napravila nijedan propust, što su članovi porodica žrtava jako cenili. Suđenje je trajalo 4 godine i, za to vreme, porodice žrtava koje su pratile suđenje naučile su da prate rad sudija i tužilaca. Prilikom izricanja presude, oko 40 članova porodica i predstavnika vlasti Lovasa, hteli su aplauzom da iskažu podršku sudiji – neko je zapljeskao, onda je stao, i niko se nije usudio da aplaudira zbog neznanja da li je to u sudnici dopušteno. Nikada niko nije izrekao toliko teških reči na račun oficira JNA kao što je, s pravom, to uradila sudija Anđelković. Ona je njihovo svedočenje u sudnici nazvala sramnim. Nije štedela reči ni u odnosu na Tužilaštvo, podsećajući ga da su se u sudnici u svojstvu svedoka pojavili brojni oficiri i dobrovoljci kojima je mesto na optuženičkoj klupi. Vrlo je jasno rekla da je optužnica selektivna, da je Tužilaštvo zaštitilo visoke oficire. Normalno je da rodbina ima primedbe na visinu pojedinih zatvorskih kazni. Ni najviša zatvorska kazna, od 20 godina, koliko predviđa zakon, nije pravedna.

MONITOR: Imali ste veliki spor saTomislavom Nikolićem u vezi sa indicijama da je učestvovao u ratnom zločinu. On vas je zbog toga tužio. To odvajate od njegove sadašnje političke agende?
KANDIĆ: Nikolić nije moj politički izbor, ali je činjenica, koju svi moramo uvažavati, da je pobedio na regularnim izborima. Ja sam na početku izborne kampanje, kada su vladini mediji vodili kampanju za Borisa Tadića, na pitanje novinara šta mislim o Nikoliću, rekla da je Nikolić postao prihvatljiv za EU i da on više nije nepoželjni političar. Mediji su, u naslovima, objavili da sam ja za Nikolića, da je za mene politički prihvatljiv. Osim što Nikolića ne bih lično birala, iskreno, ne bih ni Tadića. On je teško razočarenje. Potpisao je sa SPS-om Deklaraciju o istorijskom pomirenju, kao da je ta stranka napravila prekid sa politikom Miloševića. Tokom izborne kampanje, Ivica Dačić je hapsio Albance iz političkog hira, pretio vraćanjem vojske na Kosovo, išao po savet kod diktatora Putina… Njega nam je ostavio Tadić.

MONITOR: A, Nikolić?
KANDIĆ: Predsednik Nikolić je koliko juče rekao da se neće pozdravljati sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem, jer je navodno optužen za zločine prema Srbima. Pri tom zaboravlja na svoju prošlost. Predsednik njegove stranke, SRS, je optužen za zločine protiv čovečnosti. Nikolić je okupio hiljade dobrovoljaca za rat u Hrvatskoj. Priču o Antinu, nisam ja izmislila. Ja sam javno rekla da ima informacija da je 1991. bio u Antinu, kada je ubijeno preko 50 Hrvata i da ima navoda da su neki stradali od njegove ruke. Pozvala sam se na informacije koje sam dobila od uglednog poslanika Skupštine Srbije i jednog bliskog saradnika premijera Đinđića, i na svedoka koji je u kancelariji FHP-a, a potom kod tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića, ispričao da je bio u Antinu, kada je sa dobrovoljcima došao Tomislav Nikolić, u oktobru 1991. Tvrdio je da su za večerom radikali tražili da Nikolić pokaže odnos prema Hrvatima, zbog čega su ga uputili na obližnju hrvatsku kuću, odakle su se, potom, čuli pucnjevi. Prema tom svedoku, Nikolić je dočekan sa čestitkama. Sutradan, prema navodima tog svedoka, iz te kuće su izneta tela starijeg bračnog para. Taj svedok je za svoje svedočenje na sudu tražio od tužioca Vukčevića da sa porodicom bude preseljen u treću zemlju, što mu tužilac u tom trenutku nije mogao garantovati. Nikolić me je tužio za klevetu. Suđenje se odvijalo pred Petim opštinskim sudom u Zemunu. Sud je pozvao tog svedoka, ali nije prihvatio moj predlog da se kao svedok sasluša tužilac za ratne zločine. Svedok se pojavio u zatvorskom odelu. Tvrdio je da me nikada nije video. Bila je to čudna situacija. U sudnici je bio svedok, T. Nikolić, njegov zastupnik, ja, bez branioca, i svedok, očito pripremljen. Opštinski sud je doneo odluku da sam počinila krivično delo klevete. Okružni sud u Beogradu je poništio presudu, vratio na ponovno suđenje ali je u međuvremenu predmet zastareo.

MONITOR: Je li ta priča okončana?
KANDIĆ: Predsednik Srbije treba da razjasni svoju vezu sa Antinom. Mediji u Hrvatskoj su danima, nakon njegovog izbora, pisali o žrtvama u Antinu i njegovoj umešanosti. S druge strane, ne treba zaboraviti da je portparol MUP-a Hrvatske 2005. godine, u vreme javne priče o Antinu, javno rekao da MUP nema podatke o umešanosti Nikolića u ubistva u Antinu. Ali činjenica je da 1991. godine MUP Hrvatske nije imao kontrolu nad teritorijom Antina, i da nema preživelih koji su očevici bilo kog ubistva u Antinu, tako da se dokazi o zločinima ne nalaze u Hrvatskoj nego u Srbiji. U tome bi mogao da pomogne predsednik Srbije, da naredi državnim organima da sprovedu istragu i identifikuju počinioce zločina. Ako tako postupi, on će steći poverenje i poštovanje javnosti u Hrvatskoj, a i u čitavom regionu. Što se tiče mene, ja prihvatam činjenice nezavisnog a ne političkog suda.

Predsednik Nikolić je nakon izbora rekao da ga ne obavezuju stavovi koje je zastupao u prošlosti, da je bitno šta govori kao predsednik države. Ja bih volela da on javno iskaže prekid sa svojom političkom delatnošću tokom ratova. Kako je tolerantno počeo kao predsednik Srbije, rekla bih, da bi on to mogao.

MONITOR: U Srbiju su stigle diplomatske delegacije od Hilari Klinton i tvrdi se da im nije cilj da utiču na sastav nove vlade već na politiku u vezi sa Kosovom. Kako gledate na perspektivu odnosa Srbije i Kosova?
KANDIĆ: Zbog Srba koji žive na Kosovu, Srbija treba da ima dobru saradnju sa kosovskim institucijama. Propuštene su godine, u ime odbrane teritorijalnih principa, koje su Srbiju dovele do međunarodne odluke o bombardovanju. Novi predsednik Srbije je najavio promenu odnosa. Rekao je da hoće formalni sastanak sa predsednicom Kosova. To će, i za Srbe i za Albance, biti veliki događaj. Ako bude dobrih odnosa, priznanje Kosova se može postaviti i u pozitivnom kontekstu – „u cilju boljeg života za Srbe”.

MONITOR: Od Tadića ste dobili podršku za REKOM inicijativu. Imate li neka očekivanja u okviru ove inicijative i od nove vlasti u Srbiji, čiji su predstavnici bili „dio problema” 90-ih?
KANDIĆ: Bojim se, kada je u pitanju Dačić, da se preigrao oponašnjem „Slobe”, i da od njega ne možemo očekivati kritičko preispitivanje Miloševićeve politike. Nikolić može da igra važnu ulogu u suočavanju s prošloću, upravo kao neko ko je doprineo srpskoj nacionalističkoj euforiji, koja je prerasla u nedela prema drugima.

Duboko verujem u potrebu za osnivanjem Regionalne komisije koja će sa baviti žrtvama i ratnim zločinima, imenovanjem svih žrtava, tako da ću podršku tražiti i od novog predsednika Srbije. Lično sam više očekivala od Borisa Tadića, u smislu jače podrške, ali on nije došao ni na promociju prve knjige Kosovske knjige pamćenja, posvećene svim žrtvama. Ta knjiga je do sada najveći argument zašto nam treba REKOM.

MONITOR: Kako ste doživjeli napade na inicijativu „glasanja belim listićima”?
KANDIĆ: Napad na „bele listiće” pretvorio se u napad na „neposlušne” intelektualce. Neposredno nakon proglašenja izbornog poraza Borisa Tadića, bilo je teških optužbi na račun Vesne Pešić – ispala je krivac za poraz Tadića i navodno ona je omogućila pobedu Nikolića. To je smešno, jer ona je samo postavila pitanje rezultata vlasti Borisa Tadića. Problem je u tome što se kod nas ne razgovara o rezultatima, a ona je na tome dobila jaku građansku podršku. Važno za novog predsednika je da zna da će morati javno da polaže račune o rezultatima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo