Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Nikolić bi mogao priznati Kosovo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Godinama ste „nadgledali” saradnju jugoslovenskih i srpskih vlasti sa Haškim tribunalom. Kako ocjenjujete rezultate posljednje vlade koju je predvodila DS, za vrijeme koje su isporučeni u haški pritvor Radovan Karadžić i Ratko Mladić? Da li je to moglo da se dogodi ranije i zašto se nije dogodilo?
KANDIĆ: Obojici se sudi, i to je zbog žrtava i sprečavanja novih zločina važno. Pošteno, nijedna vlada u Srbiji nije gledala na srpske optuženike kao na nepoželjne na svojoj teritoriji. Državne institucije su ih štitile na razne načine. Mladića je štitila Vojska SRJ, potom Vojska Srbije, potom lojalni oficiri, pa rodbina uz znanje i pomoć najviših predstavnika državnih institucija. Karadžić je držao javna predavanja, imao profesiju, išao u kafane – sve to ne bi mogao bez znanja i zaštite onih predstavnika državnih institucija, koji su odlučili o trajanju njegove slobode i trenutku predaje Haškom tribunalu. Sigurna sam da je malo onih koji su poverovali državnim institucijama Srbije da su i Karadžić i Mladić slučajno otkriveni, da su bili jako vešti u skrivanju. Sve vlasti u Srbiji su istog odnosa prema MKSJ: nikada niko nije javno govorio o zločinima za koje se terete optuženi, i kada su pod jakim pritiskom hapsili optužene, to su predstavljali kao tehničku stvar, koja nema veze sa genocidom i drugim teškim ratnim zločinima.

MONITOR: Šta vi mislite o zahtjevu tužioca Serža Bramerca da se ispita pozadina jatakovanja haškim bjeguncima?
KANDIĆ: Pitanje jataka je pitanje odgovornosti državnih institucija. Zbog toga Bramerc insistira na tome, ali istraga nikuda neće odvesti. Sve će se završiti na tome da su Mladić i Karadžić bili veoma vešti u skrivanju, i da su stalno izmiciali obaveštajnim službama.

MONITOR: Porodice žrtava zločina u Lovasu nezadovoljne su odmjerenim kaznama za taj zločin, a ovdašnje tužilaštvo je zadovoljno. Zastupali ste porodice žrtava ratnih zločina. Kako se one danas nose sa svojim gubicima, šta očekuju od državne pravde?
KANDIĆ: Suđenje za ratne zločine u Lovasu, u Hrvatskoj, je jedno od retkih suđenja o kojem porodice žrtava i lokalna vlast u Lovasu imaju dobro mišljenje. Postupak je vodila sudija Olivera Anđelković koja nije napravila nijedan propust, što su članovi porodica žrtava jako cenili. Suđenje je trajalo 4 godine i, za to vreme, porodice žrtava koje su pratile suđenje naučile su da prate rad sudija i tužilaca. Prilikom izricanja presude, oko 40 članova porodica i predstavnika vlasti Lovasa, hteli su aplauzom da iskažu podršku sudiji – neko je zapljeskao, onda je stao, i niko se nije usudio da aplaudira zbog neznanja da li je to u sudnici dopušteno. Nikada niko nije izrekao toliko teških reči na račun oficira JNA kao što je, s pravom, to uradila sudija Anđelković. Ona je njihovo svedočenje u sudnici nazvala sramnim. Nije štedela reči ni u odnosu na Tužilaštvo, podsećajući ga da su se u sudnici u svojstvu svedoka pojavili brojni oficiri i dobrovoljci kojima je mesto na optuženičkoj klupi. Vrlo je jasno rekla da je optužnica selektivna, da je Tužilaštvo zaštitilo visoke oficire. Normalno je da rodbina ima primedbe na visinu pojedinih zatvorskih kazni. Ni najviša zatvorska kazna, od 20 godina, koliko predviđa zakon, nije pravedna.

MONITOR: Imali ste veliki spor saTomislavom Nikolićem u vezi sa indicijama da je učestvovao u ratnom zločinu. On vas je zbog toga tužio. To odvajate od njegove sadašnje političke agende?
KANDIĆ: Nikolić nije moj politički izbor, ali je činjenica, koju svi moramo uvažavati, da je pobedio na regularnim izborima. Ja sam na početku izborne kampanje, kada su vladini mediji vodili kampanju za Borisa Tadića, na pitanje novinara šta mislim o Nikoliću, rekla da je Nikolić postao prihvatljiv za EU i da on više nije nepoželjni političar. Mediji su, u naslovima, objavili da sam ja za Nikolića, da je za mene politički prihvatljiv. Osim što Nikolića ne bih lično birala, iskreno, ne bih ni Tadića. On je teško razočarenje. Potpisao je sa SPS-om Deklaraciju o istorijskom pomirenju, kao da je ta stranka napravila prekid sa politikom Miloševića. Tokom izborne kampanje, Ivica Dačić je hapsio Albance iz političkog hira, pretio vraćanjem vojske na Kosovo, išao po savet kod diktatora Putina… Njega nam je ostavio Tadić.

MONITOR: A, Nikolić?
KANDIĆ: Predsednik Nikolić je koliko juče rekao da se neće pozdravljati sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem, jer je navodno optužen za zločine prema Srbima. Pri tom zaboravlja na svoju prošlost. Predsednik njegove stranke, SRS, je optužen za zločine protiv čovečnosti. Nikolić je okupio hiljade dobrovoljaca za rat u Hrvatskoj. Priču o Antinu, nisam ja izmislila. Ja sam javno rekla da ima informacija da je 1991. bio u Antinu, kada je ubijeno preko 50 Hrvata i da ima navoda da su neki stradali od njegove ruke. Pozvala sam se na informacije koje sam dobila od uglednog poslanika Skupštine Srbije i jednog bliskog saradnika premijera Đinđića, i na svedoka koji je u kancelariji FHP-a, a potom kod tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića, ispričao da je bio u Antinu, kada je sa dobrovoljcima došao Tomislav Nikolić, u oktobru 1991. Tvrdio je da su za večerom radikali tražili da Nikolić pokaže odnos prema Hrvatima, zbog čega su ga uputili na obližnju hrvatsku kuću, odakle su se, potom, čuli pucnjevi. Prema tom svedoku, Nikolić je dočekan sa čestitkama. Sutradan, prema navodima tog svedoka, iz te kuće su izneta tela starijeg bračnog para. Taj svedok je za svoje svedočenje na sudu tražio od tužioca Vukčevića da sa porodicom bude preseljen u treću zemlju, što mu tužilac u tom trenutku nije mogao garantovati. Nikolić me je tužio za klevetu. Suđenje se odvijalo pred Petim opštinskim sudom u Zemunu. Sud je pozvao tog svedoka, ali nije prihvatio moj predlog da se kao svedok sasluša tužilac za ratne zločine. Svedok se pojavio u zatvorskom odelu. Tvrdio je da me nikada nije video. Bila je to čudna situacija. U sudnici je bio svedok, T. Nikolić, njegov zastupnik, ja, bez branioca, i svedok, očito pripremljen. Opštinski sud je doneo odluku da sam počinila krivično delo klevete. Okružni sud u Beogradu je poništio presudu, vratio na ponovno suđenje ali je u međuvremenu predmet zastareo.

MONITOR: Je li ta priča okončana?
KANDIĆ: Predsednik Srbije treba da razjasni svoju vezu sa Antinom. Mediji u Hrvatskoj su danima, nakon njegovog izbora, pisali o žrtvama u Antinu i njegovoj umešanosti. S druge strane, ne treba zaboraviti da je portparol MUP-a Hrvatske 2005. godine, u vreme javne priče o Antinu, javno rekao da MUP nema podatke o umešanosti Nikolića u ubistva u Antinu. Ali činjenica je da 1991. godine MUP Hrvatske nije imao kontrolu nad teritorijom Antina, i da nema preživelih koji su očevici bilo kog ubistva u Antinu, tako da se dokazi o zločinima ne nalaze u Hrvatskoj nego u Srbiji. U tome bi mogao da pomogne predsednik Srbije, da naredi državnim organima da sprovedu istragu i identifikuju počinioce zločina. Ako tako postupi, on će steći poverenje i poštovanje javnosti u Hrvatskoj, a i u čitavom regionu. Što se tiče mene, ja prihvatam činjenice nezavisnog a ne političkog suda.

Predsednik Nikolić je nakon izbora rekao da ga ne obavezuju stavovi koje je zastupao u prošlosti, da je bitno šta govori kao predsednik države. Ja bih volela da on javno iskaže prekid sa svojom političkom delatnošću tokom ratova. Kako je tolerantno počeo kao predsednik Srbije, rekla bih, da bi on to mogao.

MONITOR: U Srbiju su stigle diplomatske delegacije od Hilari Klinton i tvrdi se da im nije cilj da utiču na sastav nove vlade već na politiku u vezi sa Kosovom. Kako gledate na perspektivu odnosa Srbije i Kosova?
KANDIĆ: Zbog Srba koji žive na Kosovu, Srbija treba da ima dobru saradnju sa kosovskim institucijama. Propuštene su godine, u ime odbrane teritorijalnih principa, koje su Srbiju dovele do međunarodne odluke o bombardovanju. Novi predsednik Srbije je najavio promenu odnosa. Rekao je da hoće formalni sastanak sa predsednicom Kosova. To će, i za Srbe i za Albance, biti veliki događaj. Ako bude dobrih odnosa, priznanje Kosova se može postaviti i u pozitivnom kontekstu – „u cilju boljeg života za Srbe”.

MONITOR: Od Tadića ste dobili podršku za REKOM inicijativu. Imate li neka očekivanja u okviru ove inicijative i od nove vlasti u Srbiji, čiji su predstavnici bili „dio problema” 90-ih?
KANDIĆ: Bojim se, kada je u pitanju Dačić, da se preigrao oponašnjem „Slobe”, i da od njega ne možemo očekivati kritičko preispitivanje Miloševićeve politike. Nikolić može da igra važnu ulogu u suočavanju s prošloću, upravo kao neko ko je doprineo srpskoj nacionalističkoj euforiji, koja je prerasla u nedela prema drugima.

Duboko verujem u potrebu za osnivanjem Regionalne komisije koja će sa baviti žrtvama i ratnim zločinima, imenovanjem svih žrtava, tako da ću podršku tražiti i od novog predsednika Srbije. Lično sam više očekivala od Borisa Tadića, u smislu jače podrške, ali on nije došao ni na promociju prve knjige Kosovske knjige pamćenja, posvećene svim žrtvama. Ta knjiga je do sada najveći argument zašto nam treba REKOM.

MONITOR: Kako ste doživjeli napade na inicijativu „glasanja belim listićima”?
KANDIĆ: Napad na „bele listiće” pretvorio se u napad na „neposlušne” intelektualce. Neposredno nakon proglašenja izbornog poraza Borisa Tadića, bilo je teških optužbi na račun Vesne Pešić – ispala je krivac za poraz Tadića i navodno ona je omogućila pobedu Nikolića. To je smešno, jer ona je samo postavila pitanje rezultata vlasti Borisa Tadića. Problem je u tome što se kod nas ne razgovara o rezultatima, a ona je na tome dobila jaku građansku podršku. Važno za novog predsednika je da zna da će morati javno da polaže račune o rezultatima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo