Povežite se sa nama

INTERVJU

EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Gluma je način življenja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša diplomska predstava po tekstu slavnog Sema Šeparda ,,Ludi od ljubavi” izvodi se od februara na scenama crnogorskih pozorišta. Da li ovakva forma dramske produkcije može poslužiti kao dobar model za buduće slične (male) velike komade? ĆATOVIĆ: U predstavi ,,Ludi od ljubavi” scenografija i rekvizita su minimalističke, nema muzike, a igra se kamerno. Sve je vrlo realno, pa publika tih sat i pet minuta, koliko traje inscenacija, diše zajedno sa nama. Gledaju kao da se to događa sad, baš ovog časa i žive ili se pronalaze u tome što radimo. Naprosto ih se tiče! Radi se o komadu koji je aktuelan i danas. Ona nosi tragičnu porodičnu, ali i ljubavnu priču. Publika koja je veoma blizu nije opterećena nikakvim velikim stvarima, osim radnje koja se događa na sceni. Ne vodi se računa o scenografiji i svjetlu. Čuju savršeno svaki dodir… zvuk. Na taj način gluma izlazi u prvi plan. Za veoma kratko vrijeme morate držati publici pažnju i pokazati da je sve na vama, na glumcima. Potrebna je dobra koncentracija i mašta, tako da to svakako smatram za odličan model i dobro sazrijevanje glumca, igre i ovako koncipirane dramske forme.

MONITOR: U izuzetno uspješnoj predstavi Jagoša Markovića Lukrecija iliti Ždero, Gradskog pozorišta iz Podgorice, igrate naslovnu ulogu Džona. Da li je ovo potvrda da (ipak) mladi i talentovani glumci mogu postati dio ansambla bez veza i domaće (politikantske) kombinatorike u teatru?
ĆATOVIĆ: Rad mora izaći na vidjelo. Postojale ili ne postojale te kombinatorike, ja pažnju usmjeravam na kvalitet. Oni koji daju šansu nama koji smo tek počeli, vodiće računa da projekat iznese neko ko zaista dobro radi svoj posao. Da li te kombinatorike postoje ili ne, iskreno me ne zanima, ne obraćam pažnju, jer scena je mjesto na kojoj se sve vidi – tako da u tom slučaju nijesam opterećen tim stvarima. Moj stav je da ako neko stvarno vrijedi, ako trudom, radom, vaspitanjem i svim svojim bićem radi i živi za to nešto (ne govorim samo za ovo što zovete pozorište ili teatar) zaslužuje da se usavrašava i da bude podržan od strane svih onih za koje mislimo da mogu biti veza, vezica… kombinatorika. U suprotnom je to proces odmaganja pojedincu.

MONITOR: Za izuzetno mladi radni staž imate 12 premijera. Da li ste determinisali Vaš umjetničko -angažovani fokus – Beograd ili Menhetn?
ĆATOVIĆ: Nemam toliko iskustva da bih jasno mogao da vidim koji je to voz gdje ću da prikačim ovih 12 vagona. Želim se kvalitetno i permanentno baviti angažovanim teatrom. Volio bih da radim na svim kvalitetnim mjestima i projektima gdje ću oprobati svoje sposobnosti i unaprijediti i naučiti toliko toga novog. Nadam se da će mi se ukazati šansa na oba pomenuta mjesta, ali da bi to bilo na dostojnom nivou – treba dobro zasukati rukave. Ukoliko bi moje angažovanje zajedno sa timom uvaženih kolega moglo doprinijeti da se pozorište u Crnoj Gori podigne na još veći nivo, moja misija bi bila zaokružena.

MONITOR: Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je privilegija ili prokletstvo?
ĆATOVIĆ: Ovo je univerzalno pitanje. Da pitate nekog glumca u Berlinu, Kanu, Holivudu možda biste dobili konkretan i sažet odgovor. Razlog zbog kojeg se bavim ovim je što to iskreno volim i mislim da je poenta u davanju, a ne u uzimanju. Svi veliki umjetnici su živjeli na rubu egzistencije, vjerovatno zato što su više davali nego što su tražili ili čekali dobit od toga. To je apsolutna ljubav, dati sve i ne tražiti ništa zauzvrat. To je moj motiv od kojeg sam postao. To sam naučio kod Jagoša, Baneta, Marije, Vesne… kod onih koji podržavaju moj stav. Tako da bili u Crnoj Gori, ili Americi, Nju Delhiju postupaćete ovako: Koliko dati, a ne koliko će da vam se vrati.

MONITOR: Da li ste kao profesionalac-glumac oštećeni graničnikom našeg govornog područja ili planirate neki ambiciozniji potez u karijeri?
ĆATOVIĆ: Učimo dijelekte sa prostora bivše Jugoslavije, tako da makar kada je u pitanju taj prostor to ne predstavlja barijeru. Uz dobrog lektora radom se može sve postići. Kada je u pitanju neki strani jezik, stvar dobija težu dimenziju. U glumi govor sam po sebi predstavlja 70 – 80% zanata. Raditi, odnosno, u ovom slučaju, razmišljati na tuđem jeziku, zaista predstavlja problem. Nisam baš dobar poliglota, u tom smislu. Planiram da pođem u neke o tih država, da naučim jezik, kako ne bih razmišljao da mi to može predstavljati problem. To je nešto što već dugo godina planiram.

MONITOR: Završili ste glumu u klasi Branislava Popovića. Da li su mentori i dalje pratioci Vaše karijere ili ste za svoje angažovanje sami zaslužni?
ĆATOVIĆ: Sa profesorom Popovićem igram u nekoliko projekata, tako da nije samo moj mentor, već kolega i prijatelj. Kada vam prijatelji žele dobro, pustiće vas da sami gradite put i rješavate probleme – sazrijevajući. Takvi prijatelji će vas kritikovati, podržavati, a nikako odmagati, s naznakom da će uvijek biti sa strane ukoliko se ne snalazite kako spada. To je svakako razlog što se, i pored odličnog odnosa sa ostalim kolegama, osjećam nekako ušuškano kao da sam još na akademiji (jer sam skoro uvijek bio najmlađi u ekipi). Na kraju, ako sam odgovoran i vrijedan čovjek, ako prenosim ono što sam na akademiji naučio, njemu može biti samo drago, jer sam parče njegovog ogledala.

MONITOR: Glumiti znači igrati, imitirati, radovati se ili je u pitanju nešto sasvim drugo?
ĆATOVIC: Gluma je način življenja.

Sevdalinka kao mali roman

MONITOR: Bavite se sevdalinkom, izučavate sevdah, dio ste stvaralačkog tima koji kreira dokumentarnu priču o crnoj žuči. Čime se vodite i kojem tržištu je namijenjena ta raskošna priča?
ĆATOVIĆ: Sevdalinka ne može nikada biti nešto što će ličiti na hobi. Ako imate to interesovanje-senz, to znači da ste sa tim rođeni. To je naprosto u meni, oduvijek. Svaka sevdalinka je mali roman ili pripovijed. To je lijek za dušu. Ne opisuje samo to što je u korijenu njene rijeci sawda (arap.), a znači ŽUČ. Ona je za mene, kao i gluma – način života.

Takva ,,žuč” je ljubav, čežnja, radost, sjeta, putovanje, čekanje, rahatluk, uživanje u životu, bol i sve ono što život jeste. Iz ljubavi prema sevdalinki stvorila se ideja da sa svojim kreativnim timom napravim jedan koncept igrano-dokumentarne forme o sevdahu. Ta raskošna priča biće namijenjena svima koji je budu prepoznali ili koji se budu u njoj prepoznali; koji budu željeli upoznati emociju što tvori dug vijek i tradiciju. Što se tržišta tiče, biće dostupno svim državama koje su je s pažnjom njegovale, a kako ambiciozno pretendujemo HD rezoluciji, biće nas i u širem okruženju.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo