Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL AVIJACIJE U PENZIJI: Posttraumatski sindrom trese region

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako objašnjavate bombaški napad na Ambasadu SAD u Podgorici s obzirom na to da se napadač kao vojnik borio protiv NATO bombardovanja?
GRAHOVAC: Ovaj nemili događaj ne treba posmatrati kroz političku ili bezbjednosnu vizuru počinioca tog događaja, nego kroz vizuru naše društvene zbilje i kroz vizuru stanja duha i zdravlja nacije. Naime, više od petnaest godina javno upozoravam da možemo očekivati još veće zlo nego što je ono ratno.

MONITOR: O čemu se radi?
GRAHOVAC: Zvanične politike zaraćenih strana na ex Yu prostoru su promovisale državne, političke i vojne ciljeve u kojima je „odbrana otadžbine” bila osnovna premisa tih politika. To je najkraći put da rđava politika prevari i zloupotrijebi svoje građane koji su imali dovoljno patriotizma i dovoljno odgovornosti da brane svoju domovinu. Pošto su politički, a zatim i ratni ciljevi svih zaraćenih strana bili identični, onda takvi ratovi nemaju svoj kraj sve do nečijeg istrebljenja. Intervencijom međunarodne zajednice ipak je nametnut mir, pa su svi, ili skoro svi, borci u tim ratovima bili zatečeni tim mirom, a onda su ti isti ostavljeni na društvenoj vjetrometini. Te iste rđave politike su postavile nove političke ciljeve – njihov opstanak na vlasti bez ikakvih političkih, moralnih ili pravnih skrupula.

MONITOR: Šta se tada dešava sa tim ratnicima?
GRAHOVAC: Određeni broj, prvenstveno iz komandne i obavještajno-bezbjednosne strukture, se zalijepio za te iste ratne partije i nastavio je svoj šićardžijski život, dok je većina njih kasno shvatila da su, pored toga što su prevareni i zloupotrijebljeni, još i te kako osramoćeni i osiromašeni. Iz takvog stanja nastaju masovne frustracije ljudi i razaranje njihove ličnosti u čijim glavama se neprekidno upoređuje ono što su do rata imali i šta više nemaju – i domovinu koju su „branili”, i imovinu koju su imali, i radno mjesto i zdravlje i … Danak tada počinje uzimati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ili „vijetnamski sindrom”, kako ga u narodu najčešće nazivaju.

MONITOR: Vi u Vašim analizama objašnjavate i kriminogenu dimenziju ratova na ex Yu prostoru?
GRAHOVAC: Jedna komisija OUN je još 1993. godine utvrdila da se u srpskim formacijama nalazi 46 kriminogenih grupa sa oko 40 000 pripadnika, među hrvatskim 13 takvih grupa sa 20 000 pripadnika, a među bošnjačko-muslimanskim 14 grupa sa 6000 pripadnika. Sve te grupe su bile u funkciji ratova koje su vodile te iste rđave vlasti. U nastavku rata te kriminogene grupe su se još više umnožile, a nakon nametnutog mira one su ostale uz te iste ratne partije koje (osim Slovenije i Makedonije) vladaju i dan danas. Sve to još više frustrira one građane koji su mislili da su bili u časnoj funkciji odbrane zemlje, a ispostavilo se da su svi oni i prevareni, i zloupotrijebljeni, i osramoćeni, i osiromašeni. Tada nastupa dramatično urušavanje ličnosti te urušavanje duha kako pojedinaca i grupa, tako i nacije kao cjeline.

MONITOR: Da li se ovaj slučaj u Podgrorici može okvalifikovati kao terorizam?
GRAHOVAC: Nikako, ovo je jedan od slučajeva kada frustrirani očajnik više kažnjava sebe samog nego li onog na koga je formalno posegnuo. Onaj ko ima terorističke namjere, prije sopstvenog samoubistva, učiniće sve da likvidira onoga na koga se politički usmjerio. Ovo je bilo samoubistvo uz skretanje pažnje javnosti na sopstveni očaj.

MONITOR: Neki mediji su prenijeli zaključak istražnih organa da je počinilac ovog djela slučajno aktivirao bombu koja ga je usmrtila?
GRAHOVAC: Takav zaključak je sporan zato što osoba koja ostavi oproštajno pismo sa kajanjem za ono što namjerava da uradi ne prekraćuje sebi život slučajno nego vrlo namjerno, dok onaj kojem je osnovna nakana da likvidira nekog drugog nikada unaprijed ne ostavlja poruke sa kajanjem. Takva osoba će možda iskazati kajanje za učinjeno, ali tek nakon sudske presude.

MONITOR: Dalibor Jauković je u oproštajnom pismu naveo da nije mogao da podnese ulazak Crne Gore u NATO. Šta Vi mislite – da li mu je to bio motiv da baci bombu na Ambasadu SAD?
GRAHOVAC: Postupke koje namjeravaju da urade očajnici to pokušavaju da pravdaju vulgarnim racionalizmom. Psihologija je to davno utvrdila. Ovo potvrđuje Jaukovićev postupak – bombu je bacio na ledinu u krugu Ambasade SAD, a onda je izvršio samoubistvo na drugoj ledini gdje takođe nije bilo drugih osoba. To pokazuje da on nije bio brutalni ubica što teroristi uvijek jesu, a ovo pokazuje i da njegov psihološki profil nije oskudijevao ljudskim vrlinama. Da je taj mladić imao zaposlenje dostojno Čovjeka, a što bi mu omogućilo da formira svoju porodicu, tvrdim da on ovo ne bi uradio.

MONITOR: Američka ambasada u Podgorici nema indicija da je napad dio neke produžene prijetnje, ali ipak se nameće pitanje kako će ovaj slučaj uticati na crnogorsko-američke odnose?
GRAHOVAC: Slažem se sa njihovom ocjenom ovog slučaja i tvrdim da ovaj događaj neće uticati na naše odnose.

MONITOR: Da li je naš region ugrožen od osoba koje se nalaze u stanju PTSP?
GRAHOVAC: Broj oboljelih od PTSP u našem regionu dramatično raste. To treba da zabrine prvenstveno ove vladajuće, jer se ne može predvidjeti ko sve može biti meta lica koja se nalaze u stanju PTSP. Može se čak veoma egzaktno dokazati da su od PTSP problema značajno ugrožene Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora, dok će tek nakon četiri-pet godina ovaj problem eskalirati na Kosovu.

Preko PTSP se nepogrešivo može dokazati da je rat u Hrvatskoj imao karakter kako onog odbrambenog tako i onog građanskog, pa čak i onog kriminogenog. No, o tome neki drugi put, jer to zahtijeva širu elaboraciju.

MONITOR: Šta država treba da preduzme da to spriječi i kako je moguće izliječiti jedno društvo, pa i crnogorsko, od PTSP-a?
GRAHOVAC: Tu postoji samo jedna efikasna formula, a u slučaju Crne Gore čak nije teško i dostižna. U državi u kojoj radno sposobni građani imaju zaposlenje dostojno Čovjeka, a penzioneri imaju penziju koja obezbjeđuje egzistenciju dostojnu Čovjeka, PTSP može biti lako savladan. Na ex Yu prostoru imamo latentan problem – ratne partije sa ljudima problematičnih biografija i dalje grčevito drže vlast, a njihova sprega sa ratnim i poratnim kriminogenim strukturama nikada nije prekinuta. Upravo to boli one normalne građane, pa čak i one koji nisu učestvovali u ratu i svi oni zajedno mogu biti žrtve PTSP. Naša zbilja je da se naše države i njihovi građani i dalje nalaze u produženom ratnom stanju, što i dalje generiše PTSP uzroke.

MONITOR: U medijima se potencira da je Jauković rođen u Srbiji, a u komentarima na društvenim mrežama navodi se da je eventualno bio Bošnjak ili Albanac odmah bi ga proglasili za teroristu i pripadnika neke terorističke organizacije iz islamskih zemalja?
GRAHOVAC: Nije mali broj onih koji ne barataju nekom materijom, a „analiziraju” i teferiče po društvenim mrežama o tako ozbiljnim pitanjima. To ukazuje da je i nekoga od tih „analitičara” zahvatio PTSP.

Problem je udaljen od pitanja gdje je rođen neki Srboljub, Hasan, Antun, Miljan ili Hašim. PTSP je naš veliki zajednički regionalni problem. Naše rđave vlasti ne uočavaju da se, osim ratnih uzroka i posljedica, zdravi dio populacije većinski iseljava, da rodbinski i partijski nepotizam obezbjeđuje lagodan život onim njihovim, a da je veliki procenat građana već zahvaćen PTSP i čije se reakcije nikada neće moći predvidjeti. Nepravde koje oni uočavaju uvode ih u sve teže stanje njihovog duhovnog i moralnog habitusa. Oni gube nadu, a beznađe građana je opasnije društveno stanje od bilo kakvog ratnog.

MONITOR: Gdje je izlaz?
GRAHOVAC: Promjena vlasti je prva mjera koja građanima otvara nadu u bolje sjutra, pa čak i ako ta nada ne bi bila dovoljno opravdana. Jedno je nepobitno – ovakve vlasti su i dovele građane u stanje beznađa. Dijagnoza, a time i terapija za ozdravljenje je neupitna – stalno smjenjivati svaku vlast. Tada se uzastopno otvaraju nadanja i na taj način ćemo jednom „natrčati” na onu pravu vlast.

Bezbjednosna situacija je veoma rizična

MONITOR: Kakva je bezbjednosna situacija u Crnoj Gori?
GRAHOVAC: Napad na Američku ambasadu niti je pogoršao niti je poboljšao bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori. Ta situacija je godinama latentna i veoma je rizična. Orgijanje kriminogenih struktura, eksplozije, upucavanja i podmetanja požara su postali svakodnevna zbilja. Gore od svega toga je što su građani na sve to utrnuli, pa sa takvim stanjem nebezbjednosti počinju da žive i zbog toga se više i ne bune. I vlast se saživjela sa takvim stanjem, pa kao papagaji neprekidno ponavljaju da je bezbjednosna situacija u državi stabilna. Pored onog partijskog i rodbinsko-kumovskog, eto još jednog preduslova za njihovo meteorsko napredovanje u državnoj hijerarhiji. Nikada još niko nije odgovarao i nikada niko nije smijenjen sa funkcije zbog velike nebzbjednosti građana Crne Gore. Iz toga je lako izvući zaključak – eskaliranje nebezbjednosti bi moglo biti nepredvidljivo, iznenadno i u još grubljem obliku svoga ispoljavanja.

MONITOR: Kako to razriješiti?
GRAHOVAC: Neprekidnom smjenom vlasti na svim nivoima!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo