Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA SIMIĆ, GLUMICA: Važno je da pozorište ima hrabrost i slobodu

Objavljeno prije

na

Još kao studentkinja Jelena Simić pokazala je raskošni talenat u predstavi nacionalnog teatra Antigona, gdje je tumačila glavnu ulogu. Skrenula je pažnju publike i u predstavi Gradskog pozorišta Lukrecija iliti Ždero. Diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi Branimira Popovića, a danas je članica ansambla Gradskog pozorišta. Tumačila je značajne uloge u mnogim predstavama, pa je na kraju 2017. dobila Godišnju nagradu matične kuće, ali i Ardaliona za mladog glumca na Festivalu Bez prevoda u Užicu. Glumila je i u nekoliko filmova. Tumači naslovnu ulogu u ostvarenju Iskra Gojka Berkuljana, koji je nedavno prikazan na FEST-u u Beogradu.

MONITOR: Film ,,Iskra”, u kojem tumačite glavnu ulogu, prikazan je na FEST-u a premijeru je imao na Filmskom festivalu u Herceg Novom. Iako je film niskobudžetni, mlada ekipa je pokazala raskošni talenat i umijeće, pa nam, za početak, kažeti kako je tekao rad na ovom filmu?
SIMIĆ: Riječ je o diplomskom filmu kolege Gojka Berkuljana, sa kojim sam sarađivala više puta tokom studija i uvijek je i rad i rezultat bio veoma dobar, pa mi je bilo drago sto sam u prilici da učestvujem i u stvaranju Iskre. Prvobitno je planirano da bude krakometražni, ali nakon nekog vremena Gojko i Ana Vujadinović su odlučili da dopišu scene, koje smo snimili nakon prilično duge pauze. Srećom, sve se dobro uklopilo i sad imamo dugometražni film na koji smo ponosni. Brojne prepreke u radu su prevaziđene i samim tim je i ovakav rezultat jos značajniji cijeloj ekipi.

MONITOR: Tumačite Iskru, novinarku koja nestaje tokom rada na rasvjetljavanju ubistva koje se davno desilo. Kažite nam o Iskri, a građenju lika… Koliko ste se pripremali i istraživali kako biste što vjerodostojnije iznijeli ovaj lik?
SIMIĆ: I ranije sam se, zbog sličnog zadatka informisala i čitala o istraživačkom novinarstvu, pa mi je to bilo korisno i kod pripremanja ove uloge. Uvijek me je zanimalo kako ti ljudi odluče da je tema kojom se bave vrijedna tolikog rizika i idu do kraja. Iskru, osim profesionalnih, pokreću i lični motivi, što dodatno komplikuje stvari.

MONITOR: Šta za vas znači da igrate u crnogorskom filmu, jer ste imali značajnu ulogu i u filmu ,,As pik” Draška Đurovića?
SIMIĆ: Svaka prilika da se radi na filmu je značajno iskustvo. Na akademiji smo uglavnom fokusirani na pozorišnu igru, pa nam, što se filma tiče, često nedostaje znanja i iskustva, što ne mora da bude prepreka, već motiv za dalji rad i sticanje potrebnog znanja. Nakon školovanja imala sam sreću da snimam, ali svjesni smo svi da se to kod nas rijetko dešava i da je prisutna gomila prepreka, manjka finansija, dobrih ideja, dobre organizacije… Glumci imaju ogromne pauze između prilika za snimanje, a to je ,,ispadanje iz kondicije”.

MONITOR: Krajem prošle godine održana je premijera predstave ,,Modro blago” u režiji Staše Koprivice u Gradskom pozorištu, čija ste članica ansambla. Komad je vrlo prijemčiv i uzbudljiv pa je na premijeri publika uživala – kako djeca, tako i stariji.
SIMIĆ: Stevan Koprivica je uradio veoma zanimljivu adaptaciju romana Dušana Kostića. Svaka proba sa Stašom je bila odlična, cijela ekipa je uživala u dobroj radnoj atmosferi i stvaranju i sada uživamo u igranju. Pokazalo se da se predstava dopada i djeci i odraslima, napokon imamo pozorišnu priču vezanu za naše prostore i to ima posebnu čar. Radnja je smješena u šezdesete godine, pa neki segmenti predstave posebno raduju odraslu publiku, koja pamti taj period. Predstava govori o prijateljstvu, pravim vrijednostima, mitovima i legendama vezanim za grad Herceg Novi, uz mali dodir čarolije.

MONITOR: Igrate u mnogim predstavama za djecu i omladinu, a zna se da nije lako pridobiti njihovu pažnju. Pomenuću samo neke – ,,Mi djeca sa stanice Zoo”, ,,Kinez”, „Romeo i Julija”, „Čarobnjak iz Oza”, „Mačak u čizmama”, „Snježana i sedam patuljaka”… Šta je najvažnije kad se glumi u predstavi za djecu i mlade?
SIMIĆ: Da se glumci daju bez rezerve. To isto treba da važi i za predstave za odrasle, ali u dječijim predstavama uvijek idemo i preko svojih ličnih i glumačkih granica, na to valjda tjera ta posebna energija mlade publike i hvala im na tome.

MONITOR: Nedavno ste dobili nagradu „Ardalion” za mladog glumca i nagradu Politike ,,Avdo Mujčinović” na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu ,,Bez prevoda” za ulogu u predstavi Zetskog doma „Dokle pogled seže”. Predstava je drugačija od većine – prvenstveno zbog načina na koji je nastao tekst, a i procesa rada. Kako je bilo raditi sa Arpadom Šilingom, jednim od najboljih evropskih reditelja, a i biti dio ekipe koja je radila predstavu?
SIMIĆ: Ta nagrada mi je bila veliko iznenađenje, jer ova predstava nekako više vuče da bude nagrađena za kolektivni nego za individualni rad. Tu igram nekoliko jednostavnih karaktera, predstavnika današnje omladine, koja ne zna kuda, kada, kako sa životom. U rad na njima uložila sam lična iskustva i stavove, pa mi je drago da se to prepoznalo kao nešto kvalitetno i korisno. Arpad nije bez razloga jedan od najvećih. Raditi sa njim je glumačka i lična privilegija. Rad je obilježila odlična pripremljenost cijele ekipe, odlična organizacija i motivacija kakvu nikad do tada nisam vidjela u nekom pozorišnom procesu. Izgleda da je ono što nas najviše tišti, zapravo najbolji pokretač. Reditelj je znao iz svih ozbiljnih tema kojih smo se dotakli da izvuče i dovoljno duhovitosti i šarma, da se i na sceni i u publici istovremeno smijemo i plačemo nad sopstvenim životinim okolnostima. Istakla bih i hrabrost Kraljevskog pozorišta Zetski dom što je odlučilo da ima ovakvu predstavu na repertoaru, koja oštro kritikuje stanje u nama i oko nas. Važno je da pozorište ima hrabrost i slobodu. Bez toga je manje – više beskorisno, svedeno na puku zabavu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo