Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO PEJANOVIĆ, DOPISNI ČLAN ANUBiH I PROFESOR EMERITUS FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Prijetnje ratom pucanj u prazno

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako ocjenjujete trilateralni sastanak šefova Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine održan u Mostaru 6. marta?
PEJANOVIĆ: Svaki dijalog šefova država u regionu ima pozitivan uticaj na mogućnost razvoja međudržavnih odnosa. Dijalog najviših zvaničnika između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine ima značajan uticaj ne samo na razvoj odnosa između ove tri države već i na razvoj regionalne saradnje između zemalja zapadnog Balkana. Ovo tim više što međudržavna saradnja zemalja u regiji postaje jedan od preduslova za članstvo zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji.

Trojni međudržavni samit u Mostaru nije imao unaprijed definisanu agendu pitanja za odlučivanje. Sveo se, kao i do sada, na opšta razmatranja. Izvjesna promjena je najavljena, a to je da će u međuvremenu, do sljedećeg sastanka šefova država, raditi ekspertni timovi koji će pripremiti prijedloge na stručnoj osnovi za rješavanje otvorenih pitanja. Tih otvorenih pitanja ima više – od regulisanja međusobnih granica do tretmana imovine po osnovu sukcesije između zemalja nasljednica SFRJ.

Pažnju zavređuje usvojeni Moratorijum o izbjegavanju političkih izjava o prošlosti. Valja sačekati hoće li se tako nešto poštovati.

MONITOR: Kakvo je bezbjednosno stanje u BiH?
PEJANOVIĆ: Bezbjednosno stanje u Bosni i Hercegovini je zadovoljavajuće po ocjeni Dragana Mektića, državnog ministra za sigurnost. To je odista tako. Političko i ekonomsko stanje je nešto drugo. Nezaposlenost je izašla na 40 odsto stanovništva koje nema osnovne egzistencijalne uslove za život. Vladajuće političke stranke su u stalnom političkom sukobljavanju. Nemaju konsensusa u donošenju zakona od kojih ovisi ispunjavanje uslova za reforme u približavanju BiH članstvu u Evropsku uniju.

Bliže se parlamentarni izbori, zakazani za oktobar 2018. godine. Neki stranački lideri u nedostatku pravih rezultata u ekonomskom razvoju posežu za nacionalističkom retorikom. U tome se upuštaju u sulude izjave u kojima prijete blokadama i ratom. Kad ne bi bilo ovlaštenja međunarodne zajednice za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, možda bi te prijetnje ratom dobijale na realnosti. One su 23 godine poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma pucanj u prazno i pokazatelj nemoći dijela vladajućih stranačkih elita da osiguraju napredak u socijalnom razvoju.

MONITOR: Da li je BiH opravdano označena u nekim krugovima kao evropski centar vehabizma i kao najopasnija tačka za prodor ekstremnog islamizma u Evropu?
PEJANOVIĆ: Još u vrijeme rata 1992-1995. postojale su propagandne aktivnosti iz mnogih centara da je BiH velika opasnost zato što u njoj žive muslimani i što su kao muslimani istovremeno islamski fundamentalisti. Na sreću patriotske i odbrambene snage BiH odbile su ovu vrstu optužbi. A na drugoj strani, upravo je bošnjačko (muslimansko) stanovništvo imalo masovno stradanje i genocid u Srebrenici od Karadžićevih ultranacionalista.

Bošnjaci kao narod u BiH vijekovima baštine međuvjersku i međuetničku toleranciju. Pripadaju miroljubivim narodima. To su gradili i izgradili na vrijednostima autohtonog islama u Bosni i Hercegovini od šesnaestog stoljeća do danas. I Bosni i Hercegovini, jednako kao i drugim zemljama, prijeti opasnost od ideologije Islamske države na Bliskom istoku. I građani i vlast BiH znaju da se bore protiv te opasnosti. Vehabijske skupine su od prije dvije godine stavljene pod kontrolu Islamske zajednice i državnih organa. Valja radi istorijske istine reći da je raniji reis Islamske zajednice Mustafa Cerić svojim odnosom omogućio prodor vehabizma u BiH. Od prije četiri godine novi reis Husein Kavazović zaustavio je širenje vehabizma u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Brojni analitičari smatraju da bi Predsjedništvo BiH sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem još više moglo ugroziti stabilnost BiH?
PEJANOVIĆ: Strahovanje analitičara da bi Dodik i Čović zajedno u ulozi članova Predsjedništva, ako budu izabrani na izborima 2018, radili na etničkoj podjeli i destrukciji državnih institucija BiH je opravdano. Oni su već i do sada sarađivali na onome što im je interes. Čović nije kritikovao Dodika kad zagovara secesiju Republike Srpske iz BiH i kad zagovara nemogućnost opstojnosti države BiH. Dodik podržava Čovića u naumu da hrvatski narod dobije entitet, ali bez prostiranja tog entiteta na dio Republike Srpske gdje žive Hrvati. Etno-nacionalne politike Dodika i Čovića u međusobnom sadejstvu mogu biti velika opasnost za nove etničke podjele, pa i sukobe u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Je li tačno da 99 odsto Srba u BiH želi samostalnu Republiku Srpsku?
PEJANOVIĆ: Oni koji zagovaraju secesiju Republike Srpske iz BiH, propagandno unaprijed instrumentaliziraju volju građana za secesiju. Pri tome izbjegavaju iznijeti istinu o mogućnosti i nemogućnosti izvođenja čina otcjepljenja u odnosu na odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ideja otcjepljenja RS služi jačanju pozicije nacionalističkih elita za dobijanje nove vlasti na izborima. Umjesto širenja iluzija o nezavisnosti RS za vladajuću strukturu RS, ma koje stranke bile na vlasti, bilo bi politički racionalnije i produktivnije aktivirati institucionalnu strukturu i autonomiju Republike Srpske za sopstveni socijalni i ekonomski razvoj i razvoj države Bosne i Hercegovine u cjelini.

MONITOR: Dodik se u posljednje četiri godine sastao sa Putinom najmanje šest puta, a Izetbegović sa Erdoganom desetak puta…
PEJANOVIĆ: Odista bilo je šest javnih susreta Milorada Dodika sa Putinom. Želili su te sastanke i Putin i Dodik. Putinu treba širenje uticaja na Balkanu, posebno na prostorima gdje žive Srbi. Na drugoj strani Dodiku susreti sa Putinom služe jačanju političke pozicije za održanje na vlasti. Inače, sastanci Dodika i Putina nisu donijeli očekivanu ekonomsku korist za Republiku Srpsku.

Velika je greška što diplomatija države BiH ne radi sistematski na razvoju međudržavnih odnosa: Ruske Federacije i Bosne i Hercegovine. Samo se na taj način može unaprijediti politička i privredna saradnja. Ministar za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose sa inostranstvom Mirko Šarović je pozitivan primjer iniciranja trgovine između Rusije i BiH u oblasti isporuke voća Rusiji iz BiH.

Bakir Izetbegović u kontinuitetu održava saradnju sa predsjednikom Turske Erdoganom po dva osnova: međudržavna i međustranačka saradnja. Ali i dalje ta saradnja nije osigurala šire ulaganje Turske u razvoj privrede BiH i posebno ne u obimu ulaganja koje Turska ima u Srbiji.

Dobro je da je nakon trilateralnog sastanka krajem 2017. godine Erdogana, Vučića i Izetbegovića odlučeno da Turska investira izgradnju autoceste: Beograd-Sarajevo.

MONITOR: Kakav je, po Vašem mišljenju, odnos Hrvatske, Srbije i međunarodne zajednice prema BiH?
PEJANOVIĆ: Odnosi Srbije i Hrvatske prema BiH još su opterećeni prošlošću. U prošlosti, uključujući i ratnu u vremenu 1992-1995. godina, iskazane su teritorijalne pretenzije prema BiH. One su vojnom silom ostvarivane. Počinjen je i ratni zločin i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Dejtonskim mirovnim sporazumom i Srbija i Hrvatska su dobile odgovornost za provođenje sporazuma i izgradnju mira. Pravo na specijalne odnose sa entitetima nije pravo na pretenzije već mogućnost za kulturološku i društvenu saradnju u izgradnji mira i postizanja napretka u socijalnom razvoju.

Aktuelne državne elite i u Srbiji i u Hrvatskoj nemaju valjano izgrađen državno-politički odnos prema BiH. Nerijetko pokazuju uplitanja u unutrašnje odnose u razvoju BiH. Ima mnogo pretpostavki da ove tri zemlje ravnopravno sarađuju. Te pretpostavke su sadržane u oblasti kulture, privrede, obrazovanja. I jedna i druga i treća zemlja u zajedničkoj saradnji mogu razviti projekte privrednog razvoja kao i nastupa na afričko-azijskom tržištu gdje su u prošlosti preduzeća iz ovih zemalja imala zapažen uspjeh. Nažalost, još se energija troši na efemerna pitanja u sferi nacionalnih odnosa.

Što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema BiH on je utemeljen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Poželjno je da aktivnost međunarodne zajednice bude intenzivnija u izgradnji mira i stabilnosti, te u pomaganju izvođenja reformi do postizanja članstva u EU i NATO savezu.

MONITOR: Kako je moguće ubrzati integraciju Bosne i Hercegovine u EU?
PEJANOVIĆ: Bez članstva svih zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji nema stabilnog mira ni u regiji ni u Evropskoj uniji. U tome posebno mjesto ima Bosna i Hercegovina. Ona je zemlja postsocijalističke tranzicije kao i druge zemlje zapadnog Balkana. Ali ona je i nešto drugo u odnosu na ostale zemlje. Ona je postkonfliktno društvo. Ubrzanje integracije BiH u Evropsku uniju javlja se kao istorijski projekt izgradnje i učvršćenja mira na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tom kontekstu integracija BiH u EU je primarno geopolitičko pitanje. Evropeizacija BiH, putem ubrzanja integracije u članstvo EU, osigurava ekonomski napredak i sigurnost – ne samo BiH, već cijelog regiona. Zbog toga je nužno podići moderaciju provođenja reformi za članstvo BiH u EU na nivo Visokog komesara EU za vanjsku politiku i sigurnost. Kako bi se prevenirali i zaustavili negativni geopolitički uticaji na društveni razvoj BiH, ubrzanje integracije treba da omogući prijem BiH u EU do 2026. godine jer BiH ne smije zaostajati u odnosu na druge zemlje regije.

Dok bude porican genocid, nema pomirenja

MONITOR: Kako gledate na to što je u regionu nacionalistički govor nadjačao govor o pomirenju?
PEJANOVIĆ: Vladajuće elite u regionu svoju vlast zasnivaju na etno politikama. U središtu tih politika je međuetničko nepovjerenje. Osnova za takvu politiku je tumačenje i glorifikacija prošlosti samo iz svog i jednostranog viđenja. Govor mržnje je instrument za stvaranje straha. Instrumentalizacija straha na etničkoj osnovi donosi izborne pobjede nacionalističkim liderima. Trebaće još mnogo vremena da se stanje straha i nepovjerenja u regiji mijenja. Pravi put da ta promjena nastane je ubrzanje integracije zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Sve dok se genocid nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, izveden snagama Vojske Republike Srpske, bude poricao, nije moguće razvijati šire povjerenje bošnjačkog i srpskog naroda u regionu. A izgradnja ovog povjerenja je najveći ulog za stabilnost mira u regionu zapadnog Balkana.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo