Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO PEJANOVIĆ, DOPISNI ČLAN ANUBiH I PROFESOR EMERITUS FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Prijetnje ratom pucanj u prazno

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako ocjenjujete trilateralni sastanak šefova Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine održan u Mostaru 6. marta?
PEJANOVIĆ: Svaki dijalog šefova država u regionu ima pozitivan uticaj na mogućnost razvoja međudržavnih odnosa. Dijalog najviših zvaničnika između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine ima značajan uticaj ne samo na razvoj odnosa između ove tri države već i na razvoj regionalne saradnje između zemalja zapadnog Balkana. Ovo tim više što međudržavna saradnja zemalja u regiji postaje jedan od preduslova za članstvo zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji.

Trojni međudržavni samit u Mostaru nije imao unaprijed definisanu agendu pitanja za odlučivanje. Sveo se, kao i do sada, na opšta razmatranja. Izvjesna promjena je najavljena, a to je da će u međuvremenu, do sljedećeg sastanka šefova država, raditi ekspertni timovi koji će pripremiti prijedloge na stručnoj osnovi za rješavanje otvorenih pitanja. Tih otvorenih pitanja ima više – od regulisanja međusobnih granica do tretmana imovine po osnovu sukcesije između zemalja nasljednica SFRJ.

Pažnju zavređuje usvojeni Moratorijum o izbjegavanju političkih izjava o prošlosti. Valja sačekati hoće li se tako nešto poštovati.

MONITOR: Kakvo je bezbjednosno stanje u BiH?
PEJANOVIĆ: Bezbjednosno stanje u Bosni i Hercegovini je zadovoljavajuće po ocjeni Dragana Mektića, državnog ministra za sigurnost. To je odista tako. Političko i ekonomsko stanje je nešto drugo. Nezaposlenost je izašla na 40 odsto stanovništva koje nema osnovne egzistencijalne uslove za život. Vladajuće političke stranke su u stalnom političkom sukobljavanju. Nemaju konsensusa u donošenju zakona od kojih ovisi ispunjavanje uslova za reforme u približavanju BiH članstvu u Evropsku uniju.

Bliže se parlamentarni izbori, zakazani za oktobar 2018. godine. Neki stranački lideri u nedostatku pravih rezultata u ekonomskom razvoju posežu za nacionalističkom retorikom. U tome se upuštaju u sulude izjave u kojima prijete blokadama i ratom. Kad ne bi bilo ovlaštenja međunarodne zajednice za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, možda bi te prijetnje ratom dobijale na realnosti. One su 23 godine poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma pucanj u prazno i pokazatelj nemoći dijela vladajućih stranačkih elita da osiguraju napredak u socijalnom razvoju.

MONITOR: Da li je BiH opravdano označena u nekim krugovima kao evropski centar vehabizma i kao najopasnija tačka za prodor ekstremnog islamizma u Evropu?
PEJANOVIĆ: Još u vrijeme rata 1992-1995. postojale su propagandne aktivnosti iz mnogih centara da je BiH velika opasnost zato što u njoj žive muslimani i što su kao muslimani istovremeno islamski fundamentalisti. Na sreću patriotske i odbrambene snage BiH odbile su ovu vrstu optužbi. A na drugoj strani, upravo je bošnjačko (muslimansko) stanovništvo imalo masovno stradanje i genocid u Srebrenici od Karadžićevih ultranacionalista.

Bošnjaci kao narod u BiH vijekovima baštine međuvjersku i međuetničku toleranciju. Pripadaju miroljubivim narodima. To su gradili i izgradili na vrijednostima autohtonog islama u Bosni i Hercegovini od šesnaestog stoljeća do danas. I Bosni i Hercegovini, jednako kao i drugim zemljama, prijeti opasnost od ideologije Islamske države na Bliskom istoku. I građani i vlast BiH znaju da se bore protiv te opasnosti. Vehabijske skupine su od prije dvije godine stavljene pod kontrolu Islamske zajednice i državnih organa. Valja radi istorijske istine reći da je raniji reis Islamske zajednice Mustafa Cerić svojim odnosom omogućio prodor vehabizma u BiH. Od prije četiri godine novi reis Husein Kavazović zaustavio je širenje vehabizma u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Brojni analitičari smatraju da bi Predsjedništvo BiH sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem još više moglo ugroziti stabilnost BiH?
PEJANOVIĆ: Strahovanje analitičara da bi Dodik i Čović zajedno u ulozi članova Predsjedništva, ako budu izabrani na izborima 2018, radili na etničkoj podjeli i destrukciji državnih institucija BiH je opravdano. Oni su već i do sada sarađivali na onome što im je interes. Čović nije kritikovao Dodika kad zagovara secesiju Republike Srpske iz BiH i kad zagovara nemogućnost opstojnosti države BiH. Dodik podržava Čovića u naumu da hrvatski narod dobije entitet, ali bez prostiranja tog entiteta na dio Republike Srpske gdje žive Hrvati. Etno-nacionalne politike Dodika i Čovića u međusobnom sadejstvu mogu biti velika opasnost za nove etničke podjele, pa i sukobe u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Je li tačno da 99 odsto Srba u BiH želi samostalnu Republiku Srpsku?
PEJANOVIĆ: Oni koji zagovaraju secesiju Republike Srpske iz BiH, propagandno unaprijed instrumentaliziraju volju građana za secesiju. Pri tome izbjegavaju iznijeti istinu o mogućnosti i nemogućnosti izvođenja čina otcjepljenja u odnosu na odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ideja otcjepljenja RS služi jačanju pozicije nacionalističkih elita za dobijanje nove vlasti na izborima. Umjesto širenja iluzija o nezavisnosti RS za vladajuću strukturu RS, ma koje stranke bile na vlasti, bilo bi politički racionalnije i produktivnije aktivirati institucionalnu strukturu i autonomiju Republike Srpske za sopstveni socijalni i ekonomski razvoj i razvoj države Bosne i Hercegovine u cjelini.

MONITOR: Dodik se u posljednje četiri godine sastao sa Putinom najmanje šest puta, a Izetbegović sa Erdoganom desetak puta…
PEJANOVIĆ: Odista bilo je šest javnih susreta Milorada Dodika sa Putinom. Želili su te sastanke i Putin i Dodik. Putinu treba širenje uticaja na Balkanu, posebno na prostorima gdje žive Srbi. Na drugoj strani Dodiku susreti sa Putinom služe jačanju političke pozicije za održanje na vlasti. Inače, sastanci Dodika i Putina nisu donijeli očekivanu ekonomsku korist za Republiku Srpsku.

Velika je greška što diplomatija države BiH ne radi sistematski na razvoju međudržavnih odnosa: Ruske Federacije i Bosne i Hercegovine. Samo se na taj način može unaprijediti politička i privredna saradnja. Ministar za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose sa inostranstvom Mirko Šarović je pozitivan primjer iniciranja trgovine između Rusije i BiH u oblasti isporuke voća Rusiji iz BiH.

Bakir Izetbegović u kontinuitetu održava saradnju sa predsjednikom Turske Erdoganom po dva osnova: međudržavna i međustranačka saradnja. Ali i dalje ta saradnja nije osigurala šire ulaganje Turske u razvoj privrede BiH i posebno ne u obimu ulaganja koje Turska ima u Srbiji.

Dobro je da je nakon trilateralnog sastanka krajem 2017. godine Erdogana, Vučića i Izetbegovića odlučeno da Turska investira izgradnju autoceste: Beograd-Sarajevo.

MONITOR: Kakav je, po Vašem mišljenju, odnos Hrvatske, Srbije i međunarodne zajednice prema BiH?
PEJANOVIĆ: Odnosi Srbije i Hrvatske prema BiH još su opterećeni prošlošću. U prošlosti, uključujući i ratnu u vremenu 1992-1995. godina, iskazane su teritorijalne pretenzije prema BiH. One su vojnom silom ostvarivane. Počinjen je i ratni zločin i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Dejtonskim mirovnim sporazumom i Srbija i Hrvatska su dobile odgovornost za provođenje sporazuma i izgradnju mira. Pravo na specijalne odnose sa entitetima nije pravo na pretenzije već mogućnost za kulturološku i društvenu saradnju u izgradnji mira i postizanja napretka u socijalnom razvoju.

Aktuelne državne elite i u Srbiji i u Hrvatskoj nemaju valjano izgrađen državno-politički odnos prema BiH. Nerijetko pokazuju uplitanja u unutrašnje odnose u razvoju BiH. Ima mnogo pretpostavki da ove tri zemlje ravnopravno sarađuju. Te pretpostavke su sadržane u oblasti kulture, privrede, obrazovanja. I jedna i druga i treća zemlja u zajedničkoj saradnji mogu razviti projekte privrednog razvoja kao i nastupa na afričko-azijskom tržištu gdje su u prošlosti preduzeća iz ovih zemalja imala zapažen uspjeh. Nažalost, još se energija troši na efemerna pitanja u sferi nacionalnih odnosa.

Što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema BiH on je utemeljen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Poželjno je da aktivnost međunarodne zajednice bude intenzivnija u izgradnji mira i stabilnosti, te u pomaganju izvođenja reformi do postizanja članstva u EU i NATO savezu.

MONITOR: Kako je moguće ubrzati integraciju Bosne i Hercegovine u EU?
PEJANOVIĆ: Bez članstva svih zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji nema stabilnog mira ni u regiji ni u Evropskoj uniji. U tome posebno mjesto ima Bosna i Hercegovina. Ona je zemlja postsocijalističke tranzicije kao i druge zemlje zapadnog Balkana. Ali ona je i nešto drugo u odnosu na ostale zemlje. Ona je postkonfliktno društvo. Ubrzanje integracije BiH u Evropsku uniju javlja se kao istorijski projekt izgradnje i učvršćenja mira na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tom kontekstu integracija BiH u EU je primarno geopolitičko pitanje. Evropeizacija BiH, putem ubrzanja integracije u članstvo EU, osigurava ekonomski napredak i sigurnost – ne samo BiH, već cijelog regiona. Zbog toga je nužno podići moderaciju provođenja reformi za članstvo BiH u EU na nivo Visokog komesara EU za vanjsku politiku i sigurnost. Kako bi se prevenirali i zaustavili negativni geopolitički uticaji na društveni razvoj BiH, ubrzanje integracije treba da omogući prijem BiH u EU do 2026. godine jer BiH ne smije zaostajati u odnosu na druge zemlje regije.

Dok bude porican genocid, nema pomirenja

MONITOR: Kako gledate na to što je u regionu nacionalistički govor nadjačao govor o pomirenju?
PEJANOVIĆ: Vladajuće elite u regionu svoju vlast zasnivaju na etno politikama. U središtu tih politika je međuetničko nepovjerenje. Osnova za takvu politiku je tumačenje i glorifikacija prošlosti samo iz svog i jednostranog viđenja. Govor mržnje je instrument za stvaranje straha. Instrumentalizacija straha na etničkoj osnovi donosi izborne pobjede nacionalističkim liderima. Trebaće još mnogo vremena da se stanje straha i nepovjerenja u regiji mijenja. Pravi put da ta promjena nastane je ubrzanje integracije zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Sve dok se genocid nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, izveden snagama Vojske Republike Srpske, bude poricao, nije moguće razvijati šire povjerenje bošnjačkog i srpskog naroda u regionu. A izgradnja ovog povjerenja je najveći ulog za stabilnost mira u regionu zapadnog Balkana.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo