Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO PEJANOVIĆ, DOPISNI ČLAN ANUBiH I PROFESOR EMERITUS FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Prijetnje ratom pucanj u prazno

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako ocjenjujete trilateralni sastanak šefova Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine održan u Mostaru 6. marta?
PEJANOVIĆ: Svaki dijalog šefova država u regionu ima pozitivan uticaj na mogućnost razvoja međudržavnih odnosa. Dijalog najviših zvaničnika između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine ima značajan uticaj ne samo na razvoj odnosa između ove tri države već i na razvoj regionalne saradnje između zemalja zapadnog Balkana. Ovo tim više što međudržavna saradnja zemalja u regiji postaje jedan od preduslova za članstvo zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji.

Trojni međudržavni samit u Mostaru nije imao unaprijed definisanu agendu pitanja za odlučivanje. Sveo se, kao i do sada, na opšta razmatranja. Izvjesna promjena je najavljena, a to je da će u međuvremenu, do sljedećeg sastanka šefova država, raditi ekspertni timovi koji će pripremiti prijedloge na stručnoj osnovi za rješavanje otvorenih pitanja. Tih otvorenih pitanja ima više – od regulisanja međusobnih granica do tretmana imovine po osnovu sukcesije između zemalja nasljednica SFRJ.

Pažnju zavređuje usvojeni Moratorijum o izbjegavanju političkih izjava o prošlosti. Valja sačekati hoće li se tako nešto poštovati.

MONITOR: Kakvo je bezbjednosno stanje u BiH?
PEJANOVIĆ: Bezbjednosno stanje u Bosni i Hercegovini je zadovoljavajuće po ocjeni Dragana Mektića, državnog ministra za sigurnost. To je odista tako. Političko i ekonomsko stanje je nešto drugo. Nezaposlenost je izašla na 40 odsto stanovništva koje nema osnovne egzistencijalne uslove za život. Vladajuće političke stranke su u stalnom političkom sukobljavanju. Nemaju konsensusa u donošenju zakona od kojih ovisi ispunjavanje uslova za reforme u približavanju BiH članstvu u Evropsku uniju.

Bliže se parlamentarni izbori, zakazani za oktobar 2018. godine. Neki stranački lideri u nedostatku pravih rezultata u ekonomskom razvoju posežu za nacionalističkom retorikom. U tome se upuštaju u sulude izjave u kojima prijete blokadama i ratom. Kad ne bi bilo ovlaštenja međunarodne zajednice za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, možda bi te prijetnje ratom dobijale na realnosti. One su 23 godine poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma pucanj u prazno i pokazatelj nemoći dijela vladajućih stranačkih elita da osiguraju napredak u socijalnom razvoju.

MONITOR: Da li je BiH opravdano označena u nekim krugovima kao evropski centar vehabizma i kao najopasnija tačka za prodor ekstremnog islamizma u Evropu?
PEJANOVIĆ: Još u vrijeme rata 1992-1995. postojale su propagandne aktivnosti iz mnogih centara da je BiH velika opasnost zato što u njoj žive muslimani i što su kao muslimani istovremeno islamski fundamentalisti. Na sreću patriotske i odbrambene snage BiH odbile su ovu vrstu optužbi. A na drugoj strani, upravo je bošnjačko (muslimansko) stanovništvo imalo masovno stradanje i genocid u Srebrenici od Karadžićevih ultranacionalista.

Bošnjaci kao narod u BiH vijekovima baštine međuvjersku i međuetničku toleranciju. Pripadaju miroljubivim narodima. To su gradili i izgradili na vrijednostima autohtonog islama u Bosni i Hercegovini od šesnaestog stoljeća do danas. I Bosni i Hercegovini, jednako kao i drugim zemljama, prijeti opasnost od ideologije Islamske države na Bliskom istoku. I građani i vlast BiH znaju da se bore protiv te opasnosti. Vehabijske skupine su od prije dvije godine stavljene pod kontrolu Islamske zajednice i državnih organa. Valja radi istorijske istine reći da je raniji reis Islamske zajednice Mustafa Cerić svojim odnosom omogućio prodor vehabizma u BiH. Od prije četiri godine novi reis Husein Kavazović zaustavio je širenje vehabizma u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Brojni analitičari smatraju da bi Predsjedništvo BiH sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem još više moglo ugroziti stabilnost BiH?
PEJANOVIĆ: Strahovanje analitičara da bi Dodik i Čović zajedno u ulozi članova Predsjedništva, ako budu izabrani na izborima 2018, radili na etničkoj podjeli i destrukciji državnih institucija BiH je opravdano. Oni su već i do sada sarađivali na onome što im je interes. Čović nije kritikovao Dodika kad zagovara secesiju Republike Srpske iz BiH i kad zagovara nemogućnost opstojnosti države BiH. Dodik podržava Čovića u naumu da hrvatski narod dobije entitet, ali bez prostiranja tog entiteta na dio Republike Srpske gdje žive Hrvati. Etno-nacionalne politike Dodika i Čovića u međusobnom sadejstvu mogu biti velika opasnost za nove etničke podjele, pa i sukobe u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Je li tačno da 99 odsto Srba u BiH želi samostalnu Republiku Srpsku?
PEJANOVIĆ: Oni koji zagovaraju secesiju Republike Srpske iz BiH, propagandno unaprijed instrumentaliziraju volju građana za secesiju. Pri tome izbjegavaju iznijeti istinu o mogućnosti i nemogućnosti izvođenja čina otcjepljenja u odnosu na odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ideja otcjepljenja RS služi jačanju pozicije nacionalističkih elita za dobijanje nove vlasti na izborima. Umjesto širenja iluzija o nezavisnosti RS za vladajuću strukturu RS, ma koje stranke bile na vlasti, bilo bi politički racionalnije i produktivnije aktivirati institucionalnu strukturu i autonomiju Republike Srpske za sopstveni socijalni i ekonomski razvoj i razvoj države Bosne i Hercegovine u cjelini.

MONITOR: Dodik se u posljednje četiri godine sastao sa Putinom najmanje šest puta, a Izetbegović sa Erdoganom desetak puta…
PEJANOVIĆ: Odista bilo je šest javnih susreta Milorada Dodika sa Putinom. Želili su te sastanke i Putin i Dodik. Putinu treba širenje uticaja na Balkanu, posebno na prostorima gdje žive Srbi. Na drugoj strani Dodiku susreti sa Putinom služe jačanju političke pozicije za održanje na vlasti. Inače, sastanci Dodika i Putina nisu donijeli očekivanu ekonomsku korist za Republiku Srpsku.

Velika je greška što diplomatija države BiH ne radi sistematski na razvoju međudržavnih odnosa: Ruske Federacije i Bosne i Hercegovine. Samo se na taj način može unaprijediti politička i privredna saradnja. Ministar za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose sa inostranstvom Mirko Šarović je pozitivan primjer iniciranja trgovine između Rusije i BiH u oblasti isporuke voća Rusiji iz BiH.

Bakir Izetbegović u kontinuitetu održava saradnju sa predsjednikom Turske Erdoganom po dva osnova: međudržavna i međustranačka saradnja. Ali i dalje ta saradnja nije osigurala šire ulaganje Turske u razvoj privrede BiH i posebno ne u obimu ulaganja koje Turska ima u Srbiji.

Dobro je da je nakon trilateralnog sastanka krajem 2017. godine Erdogana, Vučića i Izetbegovića odlučeno da Turska investira izgradnju autoceste: Beograd-Sarajevo.

MONITOR: Kakav je, po Vašem mišljenju, odnos Hrvatske, Srbije i međunarodne zajednice prema BiH?
PEJANOVIĆ: Odnosi Srbije i Hrvatske prema BiH još su opterećeni prošlošću. U prošlosti, uključujući i ratnu u vremenu 1992-1995. godina, iskazane su teritorijalne pretenzije prema BiH. One su vojnom silom ostvarivane. Počinjen je i ratni zločin i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Dejtonskim mirovnim sporazumom i Srbija i Hrvatska su dobile odgovornost za provođenje sporazuma i izgradnju mira. Pravo na specijalne odnose sa entitetima nije pravo na pretenzije već mogućnost za kulturološku i društvenu saradnju u izgradnji mira i postizanja napretka u socijalnom razvoju.

Aktuelne državne elite i u Srbiji i u Hrvatskoj nemaju valjano izgrađen državno-politički odnos prema BiH. Nerijetko pokazuju uplitanja u unutrašnje odnose u razvoju BiH. Ima mnogo pretpostavki da ove tri zemlje ravnopravno sarađuju. Te pretpostavke su sadržane u oblasti kulture, privrede, obrazovanja. I jedna i druga i treća zemlja u zajedničkoj saradnji mogu razviti projekte privrednog razvoja kao i nastupa na afričko-azijskom tržištu gdje su u prošlosti preduzeća iz ovih zemalja imala zapažen uspjeh. Nažalost, još se energija troši na efemerna pitanja u sferi nacionalnih odnosa.

Što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema BiH on je utemeljen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Poželjno je da aktivnost međunarodne zajednice bude intenzivnija u izgradnji mira i stabilnosti, te u pomaganju izvođenja reformi do postizanja članstva u EU i NATO savezu.

MONITOR: Kako je moguće ubrzati integraciju Bosne i Hercegovine u EU?
PEJANOVIĆ: Bez članstva svih zemalja zapadnog Balkana u Evropskoj uniji nema stabilnog mira ni u regiji ni u Evropskoj uniji. U tome posebno mjesto ima Bosna i Hercegovina. Ona je zemlja postsocijalističke tranzicije kao i druge zemlje zapadnog Balkana. Ali ona je i nešto drugo u odnosu na ostale zemlje. Ona je postkonfliktno društvo. Ubrzanje integracije BiH u Evropsku uniju javlja se kao istorijski projekt izgradnje i učvršćenja mira na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tom kontekstu integracija BiH u EU je primarno geopolitičko pitanje. Evropeizacija BiH, putem ubrzanja integracije u članstvo EU, osigurava ekonomski napredak i sigurnost – ne samo BiH, već cijelog regiona. Zbog toga je nužno podići moderaciju provođenja reformi za članstvo BiH u EU na nivo Visokog komesara EU za vanjsku politiku i sigurnost. Kako bi se prevenirali i zaustavili negativni geopolitički uticaji na društveni razvoj BiH, ubrzanje integracije treba da omogući prijem BiH u EU do 2026. godine jer BiH ne smije zaostajati u odnosu na druge zemlje regije.

Dok bude porican genocid, nema pomirenja

MONITOR: Kako gledate na to što je u regionu nacionalistički govor nadjačao govor o pomirenju?
PEJANOVIĆ: Vladajuće elite u regionu svoju vlast zasnivaju na etno politikama. U središtu tih politika je međuetničko nepovjerenje. Osnova za takvu politiku je tumačenje i glorifikacija prošlosti samo iz svog i jednostranog viđenja. Govor mržnje je instrument za stvaranje straha. Instrumentalizacija straha na etničkoj osnovi donosi izborne pobjede nacionalističkim liderima. Trebaće još mnogo vremena da se stanje straha i nepovjerenja u regiji mijenja. Pravi put da ta promjena nastane je ubrzanje integracije zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Sve dok se genocid nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, izveden snagama Vojske Republike Srpske, bude poricao, nije moguće razvijati šire povjerenje bošnjačkog i srpskog naroda u regionu. A izgradnja ovog povjerenja je najveći ulog za stabilnost mira u regionu zapadnog Balkana.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

MONITOR:  Za sada samo URA insistira na ekspertskoj Vladi koja je dogovorena Sporazumom iz avgusta prošle godine  trojice lidera pobjedničkih lista. Šta bi značilo kršenje tog dogovora, i ulazak lidera parlamentarne većine u Vladu?

PERIĆ: Možda to nije bila zamisao na početku, ali sada je već jasno da je teza o ekspertskoj vladi zapravo brana da jedna koalicija uđe u Vladu na ministarskom nivou. Ne treba nikakva posebna elaboracija da to u praksi nije ekspertska Vlada i da njeni rezultati ne daju za pravo da se može tako karakterisati. Da je zaista espertska ona bi u hodu rješavala probleme, a ne gomilala nove.

Da je ona pokazala drugačiji stil upravljanja, da je pokrenula opštedruštveni dijalog, da nije ignorisala javnost – posebno stručnu, da je pružila jasan plan razvoja, tada bi njena pozicija bila snažnija. Takođe, da su premijer i ministri razumjeli da treba da ponude viziju i za nju obezbijede podršku – od parlamenta pa sve do najšire javnosti – tada bi stvari izvjesno bile drugačije.

Ovako samo isticanje modela koji nije dao rezultat je neuvjerljivo i očito pokazuje da je pozadina nešto drugo. Mislim da ta vrsta kalkulisanja dugoročno nikome ne donosi ništa.

MONITOR: Međunarodna afera Pandorini papiri podsjetila nas je na rezultate 30 godina vladavine DPS-a, odnosno Mila Đukanovića, ali i nedostatak nezavisnih institucija, kao što je tužilaštvo. Kolika je odgovornost nove parlamentarne većine za to što još čekamo na drugačije tužilaštvo?

PERIĆ: Koliko su institucije obesnažene govori podatak da krucijalne impulse u borbi protiv korupcije dobijamo iz civilnog sektora. To u ovom slučaju daje dodatni kredibilitet MANS-u, ali govori nam i koliko je naše ne samo pravosuđe, već cio državni aparat zapušten. Nova parlamentarna većina kao da se trudi da se uklopi u taj opšti utisak.

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”. Ovu agoniju koja je tek počela mogu da zaustave jedino građani stalnim zahtijevanjem da političari daju ideje i rješenja koja će sprovoditi. Ovo što  vidimo je gola inercija koja nas vodi ka novom tavorenju, uz novi momenat dodatno podijeljenog društva.

MONITOR:   Ove sedmice završen je i Izvještaj o dešavanjima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita. Očekujete li da bi taj dokument mogao dodatno da utiče na pitanje rekonstrukcije Vlade, jer je premijer Krivokapić najavio da će pokrenuti pitanje odgovornosti vrha policije?

PERIĆ: Izostaje šire sagledavanje tog dešavanja, razumijevanje svih njegovih slojeva i djelova zajednice koji su u njemu učestvovali i, što je najvažnije, pouke koju možemo izvući. U realnosti ovo pitanje je postalo instrument bitke dokazivanja unutar vlasti koje bio ,,značajniji” i ,,hrabriji”.

Imali smo situaciju u kojoj je jedino dobro to što nije bilo žrtava, i u kojoj su svi ključni akteri mogli učiniti mnogo više, dok je neodgovornosti bilo na svim stranama. Ne očekujem da će se to naći niti u jednom izvještaju, a to bi bila blagotvorna promjena u načinu razmišljanja.

Dakle, izvještaj može imati dimenziju prepucavanja unutar vladajuće strukture, ali teško da će nam dati istinski uvid u ono što se dešavalo.

MONITOR: Hoće li afera Pandorini papiri biti zaboravljena, kao brojne u nizu?

PERIĆ: Da li će ova afera biti zaboravljena kao i mnoge ranije, zavisi od dva faktora. Prvo, da li ćemo kroz papire dobiti i konkretnije dokaze o nezakonitim radnjama i, drugo, da li će se tužilaštvo, a potom i sudstvo reformisati. Oba odgovora moraju biti pozitivna da bi ova afera dobila kredibilan sudski epilog.

Ipak, naglasimo da je neodrživa etička pozicija predsjednika države koji je osnivao pravne entitete koji se često kreiraju sa namjerom, između ostalog, izbjegavanja plaćanja poreza. Argument da u trenutku osnivanja nekog trasta nije bio na državnoj funkciji je neozbiljan. On je tada i sada na čelu partije koja je u tom trenutku davala i premijera i predsjednika države, partije koja se zalaže za privlačenje stranog kapitala i koja je zahtijevala da građani plaćaju porez u svojoj zemlji – a ovi trastovi se osnivaju u velikom broju slučajeva upravo iz suprotnih razloga.

MONITOR:  Ministar finansija Milojko Spajić nastavlja sa obećanjima. Ove sedmice Socijalni savjet izglasao je podršku programu Evropa sad, koji bi prema riječima ministra Spajića omogućio građanima znatno  bolji standard od početka sljedeće godine. Opozicija upozorava da smo pred finansijskim kolapsom. Gdje je istina?

PERIĆ: Bilo bi dobro da se prisjetimo počev od devedestih godina koje su sve to bombastične najave o dramatičnom napretku u par mjeseci ispunile. Enormne bankraske kamate? Masovna vaučerska privatizacija? Bogaćenje na berzi? Znam da to ne zvuči atraktivno, ali vjerujem da rezultati dolaze kao posljedica dugotrajnog i predanog rada.

Volio bih da se ostvare najave iz tog ministrovog plana, ali iz ove perspektivne ne razumijem kako. Ostaje mi zaista nejasno kako u ambijentu u kome je za godinu dana porastao broj nezaposlenih, pao broj zaposlenih, uvećan državni dug, u kom je parlament trenutno u stanju da ne usvaja zakone, gdje nije i pored najava otvorena mogućnost za prijem novca iz inostranstva putem najvećih globalnih elektronskih servisa… kako u tom ambijentu zabilježiti tako velik skok. Može se, naravno, računati i da će se, ako se suzbije siva ekonomija koju je za osobom ostavila prethodna vlast, doći do dodatnih prihoda, ali da to može pokriti ove projekcije – nisam siguran. No, bio bih jako zadovoljan da se pokaže da nijesam shvatio veliku viziju, samo upozoravam na rizik koji je po meni očit.

Naravno, mogu se javne finansije napregnuti do pucanja kako bi neko obećanje bilo na kratak rok ispunjeno, ali koja je cijena? Uz to ući u takvu reformu bez jasnih i provjerljivih obrazloženja je prilično upitno sa stanovišta odgovornosti.

Marketinški gledano ovo jeste snažno rješenje za onog ko ga predlaže, svojevrsna win-win situacija: ako neko iz vladajuće većine odbije da glasa za zakone koji bi omogućili ove mjere – on će biti kriv što blagostanje izostaje, ako pak napregnete javne finansije da biste izgurali ovaj program, onda dobijate nekoliko savršenih mjeseci za političku kampanju, recimo formiranja nekog političkog subjekta koji bi iznjedrila Vlada koja sebe naziva ekspertskom.

MONITOR:  Šta je izlaz iz aktuelne političke situacije?

PERIĆ: Moramo pronaći konačno iskustva na koja ćemo se oslanjati i definisati vrijednosti oko kojih ćemo se okupljati. Takođe, moramo otvoriti javni dijalog na sve teme koje pritiskaju zajednicu. Siguran sam da bismo jednog dana došli do nekog rješenja – do tada, mi ćemo tumarati i sva naša djelanja će biti plod stihije. Izbor je na nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?

ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300  kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.

MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?

ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta…  To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.

MONITOR: Bila je jasna podrška?

ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.

Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.

A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.

Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.

MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…

ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…

MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.

ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.

MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?

ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…

Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali?  Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo