Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu, ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup

Crnogorska hip-hop scena je izuzetno aktivna poslednjih godina. To samo po sebi ne znači puno, ali kreativnost koja izbija iz nje i pjesme i materijali koji se nižu su ono što se računa. U tom talasu kvaliteta stigao nam je i prvi materijal jedna domaće hip-hoperke. Nije ona prva koja se uhvatila u koštac sa bitovima i rimama, ali je prva koja je uspjela doći do objavljenog materijala, u ovom slučaju EP-a. Sara Kurgaš, poznatija pod umjetničkim imenom Kurgashian najavila je svoj dolazak pjesmom „Sara Tonin”, nastavila singlovima “Halal” i “Lukavo”, da bi se uz pomoć DJ Mona udružila sa koleginicama – crnogorskim reperkama Jutro, Apro, Labia i Marijom B u numeri Anemoi. Valjda je normalan nastavak takve muzičke trajektorije bio i taj pomenuti prvi EP jednostavnog, a intrigantnog naziva Mudra. O svemu ovome i još nekim temama smo popričali sa Sarom Kurgaš.

MONITOR: Tvoja priča je počela nedavno. Prije dvije godine objavila si singl Sarah Tonin i sve je krenulo. Pošto prvi put predstavljamo tvoj rad našim čitaocima, možeš li nam reći više o tom singlu i onome što je nakon njega došlo.

KURGAŠ: Sarah Tonin je moj prvi umjetnički pokušaj i čini mi se da je bio prilično uspješan. Nisam uopšte razmišljala o nekom kontinuitetu kada sam objavila ovu pjesmu, jednostavno se od mene očekivao neki nastavak. Sada nema nazad. Nakon tog singla, za koji sam entuzijastično pisala tekst, morala sam da otkrijem i neki drugi dio mog identiteta kroz pjesmu Halal. Tako se nastavlja priča i kroz Lastiš gdje govorim o tome kako se od malena osjećam u društvu. Jednostavno, kroz ovaj vid izražavanja pronalazim sebe i odgovaram na sopstvena pitanja.

MONITOR: Učestvovala si i na dva važna projekta. Domaća rabota i Anemoi su pokazali svu jačinu i autentičnost domaće hip hop scene. Kako sa distance vidiš ova dva muzička projekta?

KURGAŠ: Domaća rabota je definitivno bio jedan vrlo važan projekat za crnogorsku rep scenu. Kroz ovu kompilaciju mogu se čuti razni dijalekti, što uljepšava cijelu priču. Čuju se i razlike u flowu koje nas čine posebnima, izbor instrumentala koji takođe ukazuje na dodatne subkategorije koje se nalaze unutar hip hopa.

Anemoi je sam početak projekta Vibin wit DJ Mono i izuzetno mi je drago što sam dio trake koja je oslikala ženski rep u Crnoj Gori, gdje se takođe može čuti posebnost u versovima svake od nas.

MONITOR: Rijetko se autori odluče da singlove ne uvrste u debi materijal, ipak tvoj korak je bio djelimično takav. Sve što je objavljeno nije ušlo na EP Mudra. Reci nam nešto više o izdanju i odluci da ne uvrstiš sve singlove u njega.

KURGAŠ: Kao što sam negdje to već izjavila, neke uspjehe moramo ostaviti iza sebe. Mislim da je uspjeh numere Sarah Tonin bio samo puka sreća i vjerujem da mogu da iznesem nešto mnogo bolje i ozbiljnije od toga. Što se tiče EP-a, on kao proizvod prema mom mišljenju mora da ima neki konkretan redosljed i smisao. Potrudila sam se da uvrstim sve ono što ide jedno sa drugim i, primjera radi, da prva pjesma na albumu bude pjesma bez hooka jer to mora da bude neki intro. Generalno, kad želim da upoznam izvođača kroz muziku, odslušam cijeli album od početka do kraja i shvatam da uglavnom druga pjesma bude ona na kojoj se album zasniva tj oslikava cijelu ideju, a treća  negdje najslušanija. Onda plejlista polako pada u smislu tempa, i feat često bude na kraju. Ovakav koncept je imao najviše smisla za mene. Naravno, to je samo početak, pa će EP prerasti u nešto više od malog formata.

MONITOR: Zanimljiv mi je bio i dio najave “Ono što na rep sceni izdvaja Kurgashian jeste lirika bez prostih riječi i vulgarnosti, koja zadržava domaći sleng i izgovor”. I bez vulgarnosti  se može biti oštar i kritičan. Koliko je ovakav pristup važan onima koji slušaju hip hop?

KURGAŠ: Mislim da je važno da uživamo u muzici koju možemo da slušamo pred bilo kim. Sjećam se da sam pri porodičnim putovanjima često imala slušalice i roditelji nisu mogli da dopru do mene. Onda sam počela da puštam muziku naglas i pred njima, ali je to uglavnom bila strana muzika, pa nisu mogli sve baš da razumiju, pogotovo sleng. Vjerujem da je bolje da snimam nešto što mogu da pustim bilo kome i bilo gdje.

MONITOR: Posljednjih godina ovaj žanr ne samo da dominira u muzici Crne Gore već možemo reći i da konačno ima veliki broj kreativnih i autentičnih reprezenata. Čini  se da po prvi put umjetnici traže svoj izraz u svojoj okolini i iskustvima, a ne po značajnim regionalnim centrima te scene. Kako vidiš stanje u hip hopu, pa i muzici kod nas?

KURGAŠ: Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Za mene, ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup. Ovo što ja radim zaista radim iz ljubavi, bez ikakvog materijalnog i socijalnog interesa.

MONITOR: Možeš li zbog onih koji bi se tek okušali u ovim vodama, bilo kao slušaoci ili stvaraoci, otkriti koje su to autorke ili autori najviše uticali na tebe. Naravno, ne moraju biti muzički.

KURGAŠ: Na mene su najviše uticale ličnosti koje su se usudile da se bave onim što ih najviše ispunjava. Važno mi je bilo da shvatim kako je najbolje ostati na pravom putu. Sazrijevajući, moje ambicije su se mijenjale ali i očekivanja su svedena na minimum, i to ne samo po pitanju muzike. Čitajući dosta knjiga, analizirajući tekstove pjesama, a upijala sam i mnogo filmova, dokumentaraca – bilo mi je jasno da život koji sanjam moram odnekud započeti sama. Odavno sam shvatila da mogu mnogo da izgubim ukoliko nezrela i premlada uđem u svijet muzičke industrije. Zato sada mogu da priuštim sve svoje greške i uglavnom svoje odluke donosim tako što prije toga dobro izračunam moguće gubitke. Vjerujem da je ovo recept za uspjeh, kada saberem sve legende, odnosno svoje uzore i njihova iskustva, pogotovo njihove greške jer su brojni i oni koji su me razočarali.

MONITOR: Šta misliš kakva je budućnost žanra?

KURGAŠ: Ne vjerujem da možemo da izmislimo “toplu vodu”. Prema mojoj skromnoj procjeni, vjerujem da će u budućnosti samo izranjati novi hibridi. Nevjerovatno je kakvi se sve žanrovi danas preklapaju i uklapaju. To jeste novi zvuk, ali često bude miks osnovnih taktova različitih žanrova.

MONITOR: Za kraj reci nam nešto o muzičkoj budućnosti  Sare Kurgaš.

KURGAŠ: To uglavnom zavisi od publike. Dokle god mogu da računam na barem jednu osobu koja će sa zadovoljstvom da sluša moju muziku, ja ću nastavljati da je stvaram.

Dragan LUČIĆ

Našim političkim elitama je bolje nego što im je ikada bilo, te privilegije koje oni imaju nemaju političari ni najbogatijih zemalja. Njima može samo da bude gore u EU i zato se svim silama trude da nas učine još bjednijim, nasilnim i nesposobnim

MONITOR: Rukometnu utakmicu Lovćen – Berane, održanoj u Beranama, obilježili su incidenti i govor mržnje. Stadionsko nasilje nerijetko je povezano sa politikom i društvenom patologijom. Kako ga vi čitate?

KOVAČEVIĆ: Kada uzmem u obzir što je sada prisutno  na političkoj, intelektualnoj i društvenoj sceni  i šta se govori i radi, za mene je  ovo nasilje  na sportskim terenima, vrlo očekivano.  Zna se da su navijačke ekipe najčešće ekstremno nacionalističke ili u službi vlasti koja želi društvene sukobe. Zašto nije urađena  bezbjedonosna procjena i obezbijeđen dovoljan broj policajaca ?Valjda zato što treba da šetaju po školskim dvorištima i utjeruju strah u kosti maloljetnicima. A strah u kosti javnosti od nacionalističkih sukoba je  izgleda poželjan. Sve ispod suspenzije terena na duže vrijeme i ozbiljne kazne domaćoj ekipi, kao i kazne onima koji su pogrešno procijenili situaciju i nisu osigurali bezbjednost učesnika/ca   je podržavanje ove vrste  nasilja. Podrazumijeva se da iza  njega stoji Ministarstvo sporta  i Uprava policije.

Muči me i zlo koje naslućujem iza požara kuće Alije Balijagića i insinuacija srbijanskog predsjednika. Suviše je „ slučajnosti“. Moja briga je realna  zato što znam o  ratu devedesetih i znam da nije sproveden proces tranzicione pravde kao i  da ovo mlado rukovodstvo o tim procesima pojma nema a da je  staro   istrajno  u manipulaciji vjerskim i nacionalnim osjećanjima. Brinem jer mislim  kako se danas  osjećaju ljudi bošnjačke nacionalnosti koji žive na tom prostoru. Koju im poruku šalje državno rukovodstvo? Propustili su  da kontrolišu čovjeka sa zatvorskom biografijom ( dovoljno znamo kakvi su uslovi u našim zatvorima i psihijatriskoj ustanovi i koliko je moguća rehabilitacija i resocijalizacija.) i propustili da zaštite kuću tog čovjeka  u situaciji kada je osvetnička pravda očekivana.  Za obje situacije snose odgovornost visoko pozicionirani rukovodioci. Ko će ako ne oni da garantuje spokoj svima koji žive u Vranješkoj dolini kao i onima koji idu na sportske utakmice?

MONITOR: Tokom obilježavanja Dana borbe protiv fašizma i antisemitizma, 9. novembra, ocijenili ste da je u Crnoj Gori je na političkoj sceni ratno stanje bez oružja. Šta to tačno znači?

KOVAČEVIĆ: Da je javna scena u haosu. Da se vladinim politikama masovno krše ljudska prava (djeci, roditeljima, penzionerima/kama, bolesnima), da se proizvode neprijatelji, da smo skoro u pola države u „vanrednom stanju“ jer se u opštinama ne mogu formirati organi upravljanja, da se  upravljanje državom mistifikuje , parlament i vladavina zakona obesmišljavaju, da se napadi na one koji drugačije misle intenziviraju.

Dodatno, ratni zločini se negiraju i opravdavaju, osvetnička pravda se podržava na svakom koraku i izvlače zločini iz prošlosti  a ne iz one u kojoj su učestvovali . Problemi koji proizilaze iz nedostatka  upravljačkih sposobnosti se banalizuju i opravdavaju neiskustvom. Ekonomska politika forsira nepravdu nad ljudima uprkos iluziji da se radi o socijalnoj pravdi. Granice države  nisu sigurne. Državni simboli se zloupotrebljavaju… I sve to u ime mira i demokratije! Zar to nije ratno stanje, stanje sukoba  za svaku osobu koja promišlja?

MONITOR: Ne nedostaje nam identitetskih pitanja na političkoj sceni. Do kad će nas dijeliti?

KOVAČEVIĆ: Dok  ne shvatimo da imamo zadatak da poštujemo sebe,  ljudski život i da činimo dobro za druge.  Identitet je samo jedna forma kojom moćnici (politički, socijalni, naučni) vladaju ljudskim emocijama i ponašanjem. Ljudskost  je  vrlo krhka, ali je  daleko od mjera političara i njihova najveća opasnost.Ljudi  posjeduju tu moć koju im niko ne može oduzeti, osim straha.  Bezdušnost  onih koji vode države ( ne samo našu) je zapanjujuća, ljudi se masovno drže u strahu,  opredmećeni, što stvara  mržnju  na svim nivoima. Valjda smo suviše dugo  vjerovali da postoje nadljudi pa smo zlo  prigrlili  i adresirali  ga drugačijima od nas (nacionalno,vjerski, rodno,rasno) daleko od svjesnosti  da se radi  o nama i našim životima.

MONITOR: Nema pomaka kada su u pitanju predmeti ratnih zločina, iako je to kao jedan od prioriteta najavio i novi VDT.  I EK je u nedavno objavljenom izvještaju opet tražila proaktivan pristup. Zašto ?

KOVAČEVIĆ: Veliki je problem  u našem društvu što se pitanje tranzicione pravde svelo na ratne zločine, sudstvo i žrtve. Ulažu  se veliki napori a partijska svijest sve sabotira. Tranziciona pravda je metod (alatka) kako da društvo izađe  iz zočina i nepravdi, kako da se od jednog nasiljem i mržnjom razorenog društva , kakvo smo mi, stvori društvo pravde i pomirenja.  Da je bilo političke volje  ne bi danas vladala osvetniča ideologija vraćanja u prošlost predaka, mržnja prema  svakome ko drugačije misli. Bili bi u stanju da preuzmemo odgovornost za sadašnjost i da razvijamo solidarnost.  Ovako smo se sveli na VDT I EK čiji dometi su vrlo, vrlo  ograničeni. Sve da imamo “proaktivan pristup” a nemamo ni minimalno, bili bismo tek na početku realizacije  istinskog zajedništva.

Šta je sa  zločinima učinjenim u miru, zločinima privatizcija, za koje EU ne pokazuje interes a na toj osnovi stanovništvu  Crne Gore je učinjena masovna nepravda. Političke elite, kao u slučaju ratnih zločina, tvrde  da su finansijske reparacije dovoljne, ali nisu, za društvo je važnija pravda i odgovornost od materijalnih dobara. Promjena vlasti nam je trebala donijeti makar tu svijest  a oni su negiranje prethodne vlasti podigli na nivo zakona kojima uspješno nastavljaju da  manipulišu ljudima i čine nepravde.

Sada je na snazi potpuno ignorisanje ljudskog dostojanstva trgovanjem siromaštvom,stvaranjem opšte nestabilnosti i hvatanje za prošlost predaka ( a ne za vlastitu) da bi opravdali nepravdu koju lagodno čine na dnevnom niovu. Promjena ka miru i pravdi izgleda nemoguća  sadašnjem stanju svijesti u Crnoj Gori pa se  hvatamo za pomoć izvana koja uvijek prezire one kojima je pruža.

MONITOR: Vlasti nam sve glasnije i češće obećavaju ulazak u EU. Jesmo li dalje ili bliže evropskom društvu?

KOVAČEVIĆ: Vidljivo je da EU traži  za sebe rješenje  i izgleda  da Crna Gora u tome ima neku ulogu,  a kakva će odluka biti na kraju  zavisi od geostrateških podešavanja a ne od Crne Gore. U tom “međuvremenu” naša vlast može da na unutrašnjem nivou laže crnogorsku javnost koliko joj odgovara jer  velika većina stanovništva vjeruje da je biti u EU dobar izbor. Poželjno bi bilo da odluku dočekamo na nogama a ne u puzećoj poziciji što je u ovom trenutku  veća vjerovatnoća. Čini mi se da je EU više zainteresovana da nas primi nego što su naše političke elite zainteresovane da  stvore standard demokratije. Našim političkim elitama je bolje nego što im je ikada bilo, te privilegije koje oni imaju nemaju političari ni najbogatijih zemalja . Njima može samo da bude gore u EU  I zato se svim silama trude  da nas učine još bjednijim, nasilnim i nesposobnim.

MONITOR:Prepoznajete li politike da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU, za koju neki od relevantnih društvenih aktera  smatraju da su očigledne?

KOVAČEVIĆ: Ponekad imam takav doživljaj i najčešće to prepoznajem u nefunkcionalnim institucijama gdje je profesionalnost i odgovornost svedena na najmanju moguću mjeru.  U institucijama kao da su ljudi zaboravili na dostojanstvo i profesiju, znaju samo za silu, strah i opravdavanje/optuživanje ( uvijek je neko drugi kriv). Vlast je nedodirljiva.

MONITOR: Danas je, inače,  Dan Republike. Kakav osjećaj vam to izaziva?  

KOVAČEVIĆ: I radosti i žalosti.  Bila je to država u kojoj sam se osjaćala sigurnom, prihvaćenom svuda u svijetu, sa optimizmom prema budućnosti. Bezbroj lijepih trenutaka lišenih straha i neizvjesnosti i postojana vjera u rad i red. Bila je to moja domovina.  Žalosti me to što nismo omogućili takvo osjećanje našim potomcima .

Danas je i  Dan borkinja za ljudska prava  i to otvara prostor zahvalnosti i aktivizma . Učila sam   kroz proces gubitka domovine i osvijestila  važnost tranzicione pravde  i poštovanja ljudskih prava (ove dvije teme su u mojoj domovini bile „pod tepih“, nažalost) i  neophodnost bratstva /sestrinstva i jedinstva /zajedništva . To razumjeti  je bogatstvo bez obzira na ishod. Drugarice će slaviti, utopiju koja je moguća.

Natanjahua je trebalo davno zaustaviti

MONITOR: Kako komentarišete  nalog  Međunarodnog suda da konačno za hapšenje izraelskog Benjamina Netanjahua, i Joava Galanta, donedavnog ministra odbrane?

KOVAČEVIĆ: Podržavam odluku ali sa značajnom gorčinom jer mi to liči na blijedu podršku žrtvama  kada ne možete ili  nećete konkretno  da uradite da ljudi  ne stradaju. Natanjahua je trebalo davno zaustaviti! Bezdušnost svjetskih moćnika  je na sceni i ekonomska logika da oružje treba isprobati i potrošiti . Oružje  uglavnom ubija  nevine  a onima koji rat vode (političkim elitama) se garantuje bezbjednost i u ratu i u miru. Još  vjerujem da dolazi vrijeme osvješćenja da je  moć u množini a ne u jednoj osobi i oružju, to ljudi moraju razumjeti ako ne žele da budu potrošna roba i sredstvo nasilja.

Milena PEROVIĆ

Odluka MKS o potjernicama za Netanjahua i druge  je veoma važna.  Ovo je  test državama da pokažu koliko stvarno poštuju medjunarodno pravo, na koje se stalno pozivaju u nekim drugim konfliktima- poput Rusije i Ukrajine

MONITOR: Nakon tragedije u Novom Sadu kada je poginulo 15-oro ljudi na Željezničkoj stanici, ostale su spekulacije da se odugovlačilo sa hapšenjima, između ostalog i zbog toga da se „prilagodi“ dokumentacija o renoviranju. Kako ocjenjujete postupke državnih organa posle ove velike nesreće?

GOLUBOVIĆ: Spekulacije nastaju zbog odsustva poverenja u institucije, kojima su umnogome u prošlosti doprineli najviši predstavnici državnih organa. Poruke koje su se, kroz medije, uobičajile: da se brzo neko procesuira, da je neko izvršio teško krivično delo, dočekivane su kao naredba, po njima se prema protivnicima državnih odluka promptno odlučivalo. Ipak, bilo bi nerealno očekivati da u slučaju novosadske tragedije bude ishitrenih koraka. Pravno složen slučaj koji je istovremeno politički osetljiv  zahteva ozbiljnu koordinaciju svih nadležnih organa, kao i strategiju komunikacije ka građanima. Tužilaštvo jeste komuniciralo saopštenjima, o broju saslušanih lica, i preduzetim merama, već od sledećeg dana tragedije, ali je tri nedelje izostala vidljiva prezentacija pravosudne vlasti i snage. I to je doprinelo kulminaciji nezadovoljstva građana. Mera pritvora za Gorana Vesića (koji je određen zbog uznemirenja javnosti) je došla kao najjača poruka pravosuđa, koja je mogla biti prekretnica za buduće postupanje odgovornih lica u svim institucijama. Međutim, izostala je šansa da se poruka ne prepisuje pritiscima, pa makar to bili i legitimni pritisci građana na tužilaštvo. Sada, nakon ukidanja pritvora (iako je javnost jednako uznemirena) ostaje samo da se zaključi: stvara se utisak da tužilaštvo trpi pritiske kojima ne odoleva. Ovaj utisak je mogao biti izbegnut boljom strategijom komunikacije ka javnošću.

MONITOR: Javnost u Srbiji je posebno bila uznemirena hapšenjima protestanata i određivanjem 30-dnevnog pritvora nekima od njih, a da se, istovremeno, nije priveo niko od onih za koje su građani ukazivali da nisu bili deo protesta već „ubačeni“. Djelovalo je kao repriza protesta iz decembra, poslije izbora. Da li je vlast pronašla siguran model za komromitovanje protesta?

GOLUBOVIĆ:Kompromitovanje protesta ubacivanjem tzv.agenata provokatora jeste model koji se koristi decenijama unazad u svetu, pa i kod nas. U zavisnosti od jačine protesta koji je neophodno kompromitovati, kreira se i medijska kampanja protiv protestanata koji bi trebalo da budu prikazani i viđeni kao nepristojni, neuviđajni, kao vandali ali i kao kriminalci i izdajnici-strani plaćenici. Čini se da naša vlast ima najsigurniji model: organizovano delovanje institicija i državnih medija protiv kritične mase na ulicama. On se demonstrira unazad godinu i po dana, od protesta protiv nasilja. Razbiti ovaj model je veliki izazov ali i zadatak da se izađe iz atmosfere zastrašivanja. Započinje od analize postupanja svih institucija i imenovanja odgovornih za kršenje slobode okupljanja.

MONITOR: Ima pravnih stručnjaka koji smatraju da je-za neke od osumnjičenih kao odgovornih za tragediju u Novom Sadu, postupak trebalo da vodi Tužilaštvo za organizovani kriminal. Iznijete su i sumnje da će se, dosadašnjim odlukama, izbjeći moguća uloga koruptivnih radnji i „finansijska forenzika“ projekta. Kakvo je Vaše mišljenje?

GOLUBOVIĆ: Smatram da je prerano za takve tvrdnje, mada su one korisne – kao vid pritiska da se odgovorno pristupi istrazi i da ona bude što obuhvatnija. Na kraju, koje će tužilaštvo biti nadležno odgovoriće se upravo na osnovu toga do čega se došlo u toku istrage.

MONITOR: Prema izvještaju Evropske komisije o Srbiji za 2023., ona nije ispunila prethodne preporuke, ali se konstatuje da je „na izvjesnom nivou pripremljenosti“ za pravosudne reforme i za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Javnost u Srbiji vidi po primjeru ponašanja glavne republičke tužiteljke Zagorke Dolovac i drugim, da su efekti „reformi na papiru“ slabi ili nikakvi, da institucije zavise od hrabrih pojedinaca. Kako ocjenjujete ove nalaze?

GOLUBOVIĆ: Izveštaj Evropske komisije je realan, on je birokratskim jezikom prikazan, dok je ocena saopštena diplomatskim jezikom.

Kada se “prevede”, nalazi su poražavajući jer ukazuju da se nije pomaklo stanje nabolje, bar u pravosuđu i u pogledu osnovnih prava, od prethodne godine. Evropska komisija ne zna za minus, ne konstatuju nazadovanje. Ona beleži dobre pomake, kao što jesu neki elementi pravosudne reforme. Tačno je da sve leži na ljudima koji primenjuju zakon. Počeli smo da ih nazivamo hrabrim pojedincima ali oni sebe ne smatraju hrabrim, već ljudima koji rade svoj posao. Reforme u pravosuđu su omogućile da se ljudi koji obavljaju posao teže zaustavljaju.

MONITOR: Vučić je nedavno u Drugom dnevniku RTS napao javni servis nazvavši ga najgorim, a u istoj emisiji je vulgarno okarakterisao dvije poznate univerzitetske profesorke. EK i Evropski savjet ne preduzimaju nikakve djelatne mjere prema  zvaničnom Beogradu, čak se nisu osvrnuli ni na sopstvenu rezoluciju o neslobodnim izborima u Srbiji?

GOLUBOVIĆ: Mora se razumeti da je EU unija država koje imaju različite politike prema državama koje imaju aspiraciju sa postanu članice, kao i da ima članica koje ne prednjače u poštovanju slobode izražavanja. Iz tog razloga ni reakcija EU nije nikad “oštra” već uvijena u diplomatske poruke. Ipak u ovogodišnjem izveštaju EK navodi da uopšte nije zabeležen napredak u oblasti slobode izražavanja u Srbiji. Dodatno, videli smo da Komitet stalnih predstavnika država članica (Coreper II) nije prihvatio preporuku EK da se Srbiji otvori Klaster 3 na održanom sastanku – tako da se i to može čitati kao neka “kazna” za sve navedene probleme.

MONITOR Prije nekoliko dana je u Skupštinu Srbije stigao je predlog  a izmjeni Zakona o visokom obrazovanju-čiji glavni cilj je, izgleda, bilo uvođenje stranih univerziteta u visoko školstvo u Srbiji, ali bez procesa ovdašnje akreditacije i uz subvencionisanje iz budžeta. Domaći univerziteti su zaprijetili obustavom nastave, prijedlog je povučen. Predsjednik Vučić je najavio da će možda on podnijeti svoj predlog. On tako  nastavlja da daje  pravno nedjelatne predloge. Kako to da razumijemo-jer on je obrazovani pravnik?

GOLUBOVIĆ: Predsednik Srbije neretko preuzima nadležnosti svih drugih institucija, pa to i u ovoj situaciji nije izostalo. Veoma je jasno gde se donose sve odluke – kao i da Vlada, pa ni Narodna skupština, ništa ne iniciraju ili usvajaju bez “odobrenja” predsednika. U obrazloženjima najnovijih predloga zakona stoji “na inicijativu predsednika”. Predsednik ne samo da inicira i zaustavlja procese. Setimo se predloženog Zakona o istopolnim zajednicama koji je zbog predsednikove reči, uz pozivanje na njegovo pravničko znanje, ostao u fioci skoro četiri godine.

Pozivanje na obrazovanje kod predsednika je argument za kojim se poteže kada nema ( a najčešće ih nema) brzih odgovora nadležnih institucija o spornim pravnim pitanjima. U situaciji ćutanja nadležnih i relevantnih pravnika, vrhovni pravnik koji je građanima predstavljen kao vrhunski pravnik, saopštava svoje stavove iz oblasti prava ili šta bi trebalo pravno da se reši. Najnovi je primer usvajanje izmena Krivičnog zakona.  Posle brzinske rasprave koja je digla prašinu, Vladin predlog nije ni stigao do skupštine,  jer ga je sustigao predlog Aleksandra Vučića, odnosno poslaničke grupe koja nosi njegovo ime. Nije mi poznato da se ranije dešavala ovakva situacija, da izmene ovako važnog zakona inicira vladajuća poslanička grupa i usvoji ga za jedan dan bez rasprave. To govori u prilog da je u pitanju populistička i politička mera.

MONITOR: Međunarodni krivični sud u Hagu je izdao potjernice za Benjaminim Netanjahuom, Joavom Galantom i liderima Hamasa. To je stvorilo izvjesnu pometnju i među članicama Suda koje obavezuje Rimski statut. Nekoliko zemalja je reklo da će poštovati odluku MKS,  neke  članice  su se „ogradile“, a Italija je čak saopštila da bi MKS trebalo da se bavi pravom a ne politikom. Kako ocjenjujete šanse da optuženi za zločine protiv čovječnosti završe u pritvoru MKS?

GOLUBOVIĆ: Ovo je  veoma važna odluka – budući da je preglasno ćutanje međunarodne zajednice, pre svega pojedinih država koje bi trebalo da prednjače u poštovanju međunarodnog prava – kada su u pitanju zločini prema civilima na Bliskom Istoku koji nisu počinjeni od strane terorističkih jedinica. Izrael ima jake veze sa zemljama tzv. globalnog zapada, pa se samim tim dovodi u pitanje da li će odlika MKS biti implementirana. Ovo je zapravo test državama da pokažu koliko stvarno poštuju međunarodno pravo na koje se stalno pozivaju i u nekim drugim konfliktima, poput Rusije i Ukrajine, na primjer.

Nastasja RADOVIĆ